01.05.2019., srijeda

Klasiću izgleda i dalje nije jasno gdje griješi Nije bilo jasno ni pokojnom Slavku Goldsteinu, a bogami ni mnogim drugima, koji su prihvaćajući profašističku retoriku iz repertoara „križni putevi“, „zločin je zločin i žrtva je žrtva“, „jugo-komunistički zločini“ ili čak „hodočasteći“ na Bleiburg, zapravo uspostavljali dijalog s fašizmom. Radi našeg odustajanja od antifašizma, na koji, radi svih onih koji su u NOB-i svoje živote položili boreći se za svijet bez fašizma, imamo puno više prava od mnogih drugih koji se na antifašizam pozivaju, došli smo u poziciju da nas Austrijanci, koji su i sami žestoko glavinjali, jer u Austriji, koja je i sama bila potpuno premrežena nacizmom, proces denacifikacije poput onoga na tlu Njemačke nikad nije proveden, podučavaju antifašizmu, kojeg valja rušiti svim sredstvima. Na tragu te borbe je i nazivanje „komemoracija“ na Lojbaškom polju, pravim imenom, dakle najvećim neonacističkim okupljanjem u Evropi, uz najavu moguće zabrane tih okupljanja uz jasno prokazivanje klera Stepinčeve crkve kao nositelja proustaškog štiha tih okupljanja. Pa što to i zašto Austrijanci mogu, uz punu podršku tamošnjeg klera, a mi u Hrvatskoj nikako ne možemo usprkos tome što smo imali najjači antifašistički pokret u okupiranoj Evropi i što nas od zla nacizma i okupacije nisu oslobađali drugi, mi smo se oružanom borbom oslobodili sami? Ne možemo zato što smo a) dopustili Franji Tuđmanu da pod egidom tobožnje pomirbe sinova partizana i ustaša izvede ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, b) dopustili proustaška divljanja ustaštvom impregniranom kleru Crkve u Hrvata i c) da pod imenom „stvaranje države“ provede fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj. Austrijanci; narod, vlast, opozicija, ali i vjerske zajednice su se godinama borili da se Austrija oslobodi stigme nacizma i u tome su uspjeli, austrijski zakonodavci su i zakonom zapriječili svaku promociju nacifašizma i negiranja holokausta. Naravno, ponovno je riječ o „blajburškoj tragediji hrvatskog naroda“, „križnim putevima“ i „masovnim jugo-komunističkim likvidacijama ratnih zarobljenika“. Hrvoje Klasić piše: “O sudbini onih koji su u Rogaškoj Slatini ‘krivo’ skrenuli i sredinom svibnja 1945. završili na polju ispod blajburškog dvorca u Jugoslaviji se nije govorilo. S razlogom, jer je u sljedećih nekoliko tjedana nakon predaje jugoslavenskoj vojsci uslijedio po brojkama i po okrutnosti jedan od najvećih zločina u poslijeratnoj Europi. Više desetaka tisuća ljudi ubijeno je po stratištima u Sloveniji i Hrvatskoj bez suđenja i često na vrlo svirep način. Obračun se opravdavao osvetom za sve ono što se događalo tijekom rata, ali i strahom od mogućeg novog vojno-političkog sukoba koji se nazirao. Kako god, nije se radilo o incidentima nego o dobro organiziranom pothvatu”. Od navedenih tvrdnji pa do tako omiljene mantre hrvatskih „antitotalitarista“ o „komunističkim“ ili još gore „jugo-komunističkim zločinima“ i „zločincu Titu“ je tek jedan mali korak. U svakom slučaju dijalog s fašizmom je uspostavljen. Povijest kao znanost koja nam treba pomoći u suočavanju s našom prošlošću istinito svjedočeći o prošlim vremenima, ne smije ni za trenutak podleći ideologiji i vremenu sadašnjem, jer tada prijeti opasnost od onog što sasvim sigurno ne bismo željeli, a to je da kao rezultat dobijemo falsifikat istine i vremena. Ako se s našom prošlošću suočavamo tako da je tumačimo na neznanstven i nepovijestan način, to može rezultirati jedino jačanjem ideoloških podjela u narodu, koje onda vode u društvene i političke sukobe. Proizvoljnim tumačenjima događanja iz prošlosti, ne smještajući ih u kontekst vremena u kojem su se dogodili, niti poštujući okolnosti koje su u tom vremenu vladale, te koristeći proizvoljna tumačenja pojmova koji su odavno protumačeni i od čitavog svijeta prihvaćeni, ne može se doći do drugih rezultata osim pokušaja prekrajanja povijesti odnosno povijesnog revizionizma. I evo nam, kao plod toga, kvislinga, veleizdajnika i zločinaca, kao dobrih momaka, koji su se borili za Hrvatsku i antifašističkih boraca za slobodu kao zločinaca koji su se borili za Jugoslaviju. Što je to što ja zamjeram Klasiću? Uspostavu dijaloga s fašizmom. Zanemarivanje odredbi Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, hijerarhijski „najstarijeg“ dokumenta onog vremena, a posebno njegovog članka 5. Zanemarivanje odredbi Ženevskih konvencija, prema kojima se pripadnici kvislinških vojski okupljeni na Loibacher Feldu, zato što poslije 23. 01 sati 08. 05. 1945. nisu položili oružje, nego su nastavili s ratnim operacijama i tako postali borci izvan zakona, franktireri, riječju, odmetnici, na koje se zaštitne odredbe za ratne zarobljenike ne primjenjuju, niti se oni imaju pravo na njih pozivati. Zanemarivanje činjenice da je u „ratu poslije rata“ u žestokim borbama s partizanskim jedinicama na tlu uglavnom Slovenije poginulo do čak 90.000 odmetnika, dakle ne samo jugoslavenskih kvislinga, nego i Nijemaca koji nisu položili oružje, nego su se prema Austriji povlačili zajedno s njima, a da te poginule partizani sasvim sigurno nisu sahranjivali na grobljima i uz vojne počasti. Zanemarivanje činjenice da su bivši slovenski partizani jasno rekli i da su civili bili odvojeni od uniformiranih i poslani kućama, kao i čiji se leševi poginulih gdje nalaze, kako u Hudoj jami, tako i protutenkovskim rovovima u Teznom, ali to po Klasiću očito Roman Leljak, Nikolaj Tolstoj i slični pacijenti bolje znaju. I pitanja Klasiću? Gdje su se to, kad i na kakav volšeban način na Loibacher Feldu izgubili odmetnici, a ostali samo ratni zarobljenici. Gdje se to izgubila obaveza i pravo kažnjavanja zločinaca pa bilo to i izvan pravnog sustava? Zašto se primjerice u Francuskoj identični proces, dakle kažnjavanja zločinaca pa i izvan pravnog sustava, naziva pročišćenjem a u Hrvatskoj jugo-komunističkim zločinom? Kako to da je a) biti članom kolaboracionističkih organizacija ili stranaka, b) provoditi neprijateljsku propagandu, c) denuncirati i prokazivati članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru, d) pokazivati oduševljenja ili simpatije za okupatora i e) baviti se ratnim profiterstvom i švercem za Francuze bio čin veleizdaje koji se kažnjavao smrću, a za one koji su to radili u Hrvatskoj, čin borbe za Hrvatsku? Ako se radi o „dobro organiziranom pothvatu“, gdje su zapovijedi onih koji su takvo što uopće mogli zapovjediti, gdje kablogrami, depeše, pa i vjerodostojni svjedoci? Ne, neću ja tvrditi da činova bezobzirne osvete i retalijacije ratnih pobjednika nad ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnicima nije bilo, ja samo nisam naišao na podatak da je takvo što netko zapovjedio, a za svjedočenje „krunskog svjedoka“, Sime Dubajića, mogu reći da je ordinarna budalaština, pogotovo njegov navod da je masakre zapovjedila Milka Planinc, tada komesar voda veze 11. Dalmatinske brigade, sumnjam da bi se i komandanti armija usudili zapovjediti takvo što. Čemu, primjerice, osim sukobima može voditi „antitotalitarizam“ hrvatskih vlasti i njihovo tobožnje zalaganje za pomirbu u hrvatskom nacionalnom korpusu, ako se radi isključivo o borbi protiv jugoslavenske ideje i antifašizma, samo zato što su antifašističku borbu pokrenuli komunisti i vodili je do pobjedonosnog završetka? Svjedoci smo da to dovodi ne samo do relativiziranja fašizma, nego i do njegove potpune rehabilitacije umanjujući ili čak negirajući njegove zločine pa čak i sam holokaust, utirući tako put novim sukobima unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, koji su zasad samo simbolički, ali mogu to i prestati biti i lako prerasti u nešto puno gore. Zato, Klasiću, pamet u glavu, zovimo stvari i događanja pravim imenom i smještajmo ih u kontekst vremena i okolnosti kad su se događali, obratimo pažnju na to što drugi rade i kako postupaju u identičnim situacijama, pa nećemo hraniti fašizam niti s njime uspostavljati dijalog.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.