Pred nama su kao i svake godine obilježavanja godišnjica, trebalo bi biti, najznačajnijih datuma koji su određivali sudbinu i hrvatskom narodu i njegovoj državi, 08. 05. Dana oslobođenja Zagreba i 09. 05. Dana pobjede nad fašizmom i dana Evrope.
Ovim rekao bih najvažnijim datumima u hrvatskoj povijesti uz bok stoji obilježavanje 22. 06. kao Dana antifašističke borbe, koji je Franjo Tuđman uveo kako bi „zamijenio“ 27. 07. slavljen „iza željezne zavjese“ kao Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH.
Taj datum se naprosto kao spomendan ili nekakav dan sjećanja na bilo što nije smio održati, zato što hrvatski povijesni revizionisti, a naročito oni koji sebe zovu povjesničarima, a nešto drže do sebe, znaju da je to bio „srpski ustanak protiv NDH“ i, avaj, dogodio se u Srbu, mjestu pretežno nastanjenom Srbima.
Pa zar ima smisla „srpski ustanak protiv hrvatske države“ slaviti i još među Srbima u Hrvatskoj?
„Otac hrvatske države“ je zaključio da nema i ode 27. 07. u zaborav, na radost hrvatskih branitelja, fašista i klerofašista, riječju „domoljuba“.
Ipak uspomenu na taj značajni datum hrvatske povijesti održavaju još uvijek brojni antifašisti-entuzijasti koji se svake godine na taj dan okupljaju tamo kod obnovljenog spomenika uz obično „zvučnu kulisu“ Keleminčevih, Skejinih ili čijih već „domoljuba“, koje onda interventna policija zadržava na pristojnoj udaljenosti.
Što se prva dva datuma tiče oni će biti kao i svake godine obilježeni gotovo krišom kako i priliči, jer su, opet prema „hrvatskim povjesničarima“, onog 08. 05. 1945. „srbijanski četnici preobučeni u partizane okupirali Zagreb“, kojeg su njegovi „branitelji“ napustili i uputili se prema Srednjoj Evropi, „kamo su oduvijek pripadali“ u zagrljaj „svojim saveznicima“ Englezima, koji su ih kao što znamo dočekali „raširenih ruku“.
Dan pobjede nad fašizmom, koji se obilježava 09. 05., koji se opet tko zna zašto zove i Dan Evrope, ne možeš slaviti jer on označava i konačno uništenje „hrvatskog sna“ zvanog NDH. Ali eto, radi svijeta i naših prijatelja iz EU, moramo, pa će ga predstavnici hrvatskih vlasti hinjeno obilježiti polaganjem vijenaca, a istinski tek preostali antifašisti kao vrsta koja polako izumire.
Tako će se krišom i nevoljko, u zemlji koja i samo svoje postojanje može zahvaliti antifašističkoj borbi, obilježiti, usudio bih se reći, najvažniji datum u njenoj povijesti, čak će ga i Nijemci proslaviti dostojanstvenije, vrhunac proslave će kao i svake godine biti u Moskvi na veličanstvenoj vojnoj paradi, na koju predstavnici hrvatskih vlasti iako pozvani ne odlaze.
E ali će se zato masovnim „hodočašćem“ i „veličanstvenom komemoracijom“ na Lojbaškom polju kod Bleiburga pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora 18. 05. obilježiti „najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti“ kako „hrvatski povjesničari“ zovu konačnu predaju odmetnutih kvislinških vojski s područja Jugoslavije, pripadnici OS tzv. NDH bili su najbrojniji, koja se tamo dogodila 15. 05. 1945.
Ipak valja napomenuti da će ovogodišnja „veličanstvenost“ tamošnjeg „komemoriranja“ biti ponešto narušena i to radi rezolutnog stava austrijskih državnih i crkvenih vlasti, koje su iz PBV-u nepoznatih razloga „veličanstvenu komemoraciju“ prepoznavale kao najveći neonacistički skup u Evropi, dajući jasno do znanja što se sve tamo više neće tolerirati, a najavljeni su i prosvjedi, dosad četiri, u organizaciji antifašističkih udruženja.
Nakon ovih hinjenih, bar kad su hrvatske vlasti u pitanju, obilježavanja Dana oslobođenja Zagreba, Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope, te „veličanstvene komemoracije“ na Lojbaškom polju slijedi spomenuto obilježavanje Dana antifašističke borbe u organizaciji SABAH kod spomenika u šumi Brezovica kod Siska , na koje kao po pravilu ne dolaze najviši predstavnici hrvatskih vlasti, baš taj dan imaju „ranije zakazane neodložne obaveze“, već ih tamo predstavljaju njihovi izaslanici, poput omniprezentnog „antifašiste“ Milana Bandića, čiji poganovlaški „antifašizam“ je dobro poznat.
U vrijeme održavanja skupa u šumi Brezovica, hrvatski „domoljubi“ „komemoriraju“ na Žumberku na prostoru kod jame Jazovka. Na što te „komemoracije“ liče, mislim da vam ne trebam posebno pisati, ali moram reći da je ono što se u prošlosti događalo kod Bleiburga bila prava „kamilica“ u usporedbi sa „scenografijom“ i retorikom sa Lojbaškog polja u vrijeme najvećih „sloboda izražavanja“ i isticanja „hrvatskih povijesnih obilježja“.
„Komemoraciju“ kod jame Jazovka prati, što se „scenografije“ i retorike tiče, istovjetna „komemoracija“ kod Macelja …
Kad su u pitanju obilježavanja značajnih datuma iz naše prošlosti, prema ponašanju aktualnih hrvatskih vlasti, već prema tome da „veličanstvenu komemoraciju“ kod Bleiburga sponzorira Hrvatski sabor, a onu kod jame Jazovka predsjednica Republike, jasno je na kojoj strani kuca njihovo pravdoljubivo i nadasve „domoljubno“ antitotalitarističko srce.
Oni čak i samu riječ antifašizam smatraju za nešto fuj i bekino, sa čime se oni „ne bi šteli
mešati“, zato je i umataju u „antitotalitarističku“ oblandu jer je za njih antifašizam zapravo komunistička izmišljotina ili floskula, kako bi to vrlo cijenjeni „povjesničar-domoljub“ rekao.
Usudim su reći da su aktualne hrvatske vlasti zbog ukupnog svojeg ponašanja, posebno odnosa prema antifašističkoj borbi hrvatskog naroda, a onda i prema antifašizmu kao civilizacijskom dosegu i svjetonazornom principu u cjelini, glavni promotor i podstrekač fašizacije hrvatskog društva.
Da sam ja nešto u SABAH-a, ja aktualne hrvatske vlasti ne bih više pozivao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, kao niti na i jedno drugo okupljanje koje antifašisti organiziraju.
Neka idu tamo kamo ih srce vuče.
Post je objavljen 01.05.2019. u 17:54 sati.