16.04.2019., utorak

Tako sam pisao u proljeće 2004. Pisao sam ja puno puno prije nego sam započeo s mojim blogom, danas mi je žao što je najveći dio upisa propao jer nije arhivirano. Ali evo ipak vam mogu posredovati djelić toga: 30. 04. 2004. Franjo Tuđman sudi među ljude "s poslanjem". On je naime bio uvjeren da je njega Providnost odredila da stane na čelo hrvatskog naroda i države. Vratimo se malo u kasne pedesete godine. Nesumnjivi "gazda" Hrvatske bio je dr. V. Bakarić (istina da je konce iz pozadine vukao Ivan Krajačić - Stevo), a on je bolovao od tuberkuloze i u to doba bio praktički na samrti. Tu Tuđman vidi svoju šansu i uvjeren kako gotovo već upražnjeno mjesto čeka njega. Znao je da se na to mjesto ne može gurati iz Beograda, pa zato napušta prestižnu funkciju u JNA i dolazi u Zagreb da bude na licu mjesta kad bude najpotrebnije. Tada dolazi do osnivanja famoznog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta, kojemu Tuđman postaje direktorom. Međutim, antibiotici čine čuda i Bakarić bude izliječen, a Tuđmanu postaje sve tješnje u Institutu. Nije to ono što je on očekivao i zbog čega je prekinuo vojničku karijeru. A osim toga izgleda da je i Bakariću netko priopćio Tuđmanove težnje, pa mu je Bakarić "zapaprio" svuda gdje je stigao. Kad je Tuđman shvatio da je ono, što mu je izgledalo na dohvat ruke, najednom postalo jako daleko, počeo je prkositi, najprije državnim organima, pa potpisuje Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, prkosi i partiji, prišljamčuje se "Hrvatskom proljeću" iako bez bilo kakve zapažene uloge. Tako stječe aureolu disidenta. Na kraju "zaglavljuje" i zatvor u kojem je pod nekim čudnim režimom, osuđen na dvije godine a pušten nakon devet mjeseci. Nije to robija ni slična onoj koju su izdržavali M. Veselica, V. Gotovac, D. Budiša, S. Mesić i dr. Izgleda da se u drugoj polovici sedamdesetih povezao s ekstremnom ustaškom emigracijom, koja ga je je najprije odbijala kao ideološki neprihvatljivog, ali kasnije ga je prigrlila kao jedinu osobu pomoću koje se može dokopati vlasti. Slijedi drugo Tuđmanovo zatvaranje početkom osamdesetih i prijevremeno puštanje na slobodu bez ikakvih ograničenja. Čak mu je i putovnica vraćena. Odmah počinje serija njegovih "predavanja" za iseljenike u SAD i Kanadi, a kasnije i po evropskim zemljama. Tu je on već uvelike "norvalovski" čovjek. Priprema se osnivanje stranke, HDZ, međutim ocijenjeno je da bi, prema raspoloženju većine osnivača, predsjednikom mogao prije postati M. Veselica nego F. Tuđman, pa na scenu stupa iskusni operativac i vrsni organizator, J. Manolić, koji inscenira tobožnju zabranu osnivačkog skupa HDZ u hotelu Panorama, te nakon odlaska većine delegata, s onima koji su vjerni F. Tuđmanu osniva HDZ s Tuđmanom kao predsjednikom. Tako je zapravo J. Manolić ustoličio Tuđmana. Zasluge za "bujanje" HDZ-a također pripadaju Manoliću jer je on aktivirao "spavače" SDS-a kojima je podijelio zadatke da osnivaju podružnice i ogranke stranke. I oni su to pod nadzorom izuzetnog majstora, Manolića, vrhunski odradili. HDZ se jedino nije uspio učvrstiti u Istri, jer tamo nije bilo raspoloženja za nacional-šovinistička divljanja. 02. 05. 2004. O tome kakav je to politički cilj imala tadašnja hrvatska vlast, svjedoči i slikar svjetskog glasa i dosljedni antifašist, Edo Murtić, u svome intervjuu riječkom "Novom listu" u lipnju 2000. godine, u kojem upozorava na desetogodišnju fašizaciju Hrvatske. U intervjuu je ispričao i svoj razgovor s Tuđmanom, koji su vodili nekoliko mjeseci prije preuzimanja vlasti, nakon kojeg je Murtić prekinuo sve kontakte s Tuđmanom: "Sjećam se kako mi je nekoliko mjeseci prije izbora (1990) oduševljeno došao misleći da će od mene napraviti svog Augustinčića. Stao me je uvjeravati kako ćemo mi sada napraviti ono što nisu napravile ustaše i Pavelić 1941. godine. Za 250.000 Srba rekao je da će spakirati kofere i odseliti, a drugih 250.000 ili ostati ili nestati!" O ciljevima Tuđmanove vlasti svjedoči i Martin Špegelj, Tuđmanov ministar obrane Hrvatske u doba najžešćih ratnih sukoba, u intervjuu novosadskom "Dnevniku" (28.10.2001): "Postojao je bar globalni dogovor između Miloševića i Tuđmana o razmjeni naroda, 'humanom preseljenju'. Činjenica da su Srbi otišli na istok, a Hrvati na zapad - to ne može biti slučajno... Ali, radi svake sigurnosti, kad Srbi ili Hrvati napuste domove, dolazi do paljenja i rušenja. Sam Šušak (Tuđmanov ministar obrane s najdužim mandatom) je pred tridesetak ljudi izjavio: 'da ako Srbinu izgori kuća, neće imati gdje da se vrati". U Karađorđevu je, svjedoči Špegelj, između Miloševića i Tuđmana "u globalu dogovoreno stvaranje čistih nacionalnih država, velike Srbije i nešto manje velike Hrvatske". 06. 05. 2004. Tuđman je samo dokaz koliko mogu biti opasni "ljudi s poslanjem" kako za svoj narod, tako i za susjede. Ali po mojem sudu bivša SFRJ, a onda i ČSSFR, su samo kolateralna šteta nastala kao posljedica nastojanja CIA-e da razori SSSR kao višenacionalnu federaciju. U tu svrhu su se iz svih federacija istočnog bloka vrbovali najtvrđi nacional-šovinisti kako bi u svojim narodima razvijali nastojanje za razdruživanjem iz federacije. Iz redova hrvatskog naroda za te potrebe bili su najpogodniji pripadnici proustaške emigracije. Njima su se pružila dodatna "znanja", tako da budu što efikasniji u sijanju mržnje i nepovjerenja prema drugima. Tako se sigurno zna da su takvu "izobrazbu" prošli G. Šušak (odatle njegovo poznanstvo s nekim američkim funkcionarima, bivšim dužnosnicima CIA-e), T. Orešković, N. Štedul itd. Radi se o ljudima koji nisu prezali počiniti ili narediti zločin kako bi se razvilo što više mržnje među narodima. Posebno je to izraženo kod ljudi iz kruga N. Štedula. Zločine u Gospiću, spominjem ono neprijeporno i najpoznatije, činili su upravo ti ljudi. Svemu tome dodajmo i osamostaljenje službi sigurnosti i njenom bijegu ispod kontrole političkog aparata, čiji pojedinci kontroliraju poduzeća u inozemstvu, kojih su vlasnici bile službe, a iz značajnih prihoda tih poduzeća službe su bile izdašno financirane. Strah pojedinaca da će ostati bez tih značajnih prihoda, tjera ih da se uključe u postupak razbijanja zemlje, a da onda kao pojedinci ili skupine zadrže vlasništvo nad tim poduzećima. To jednako vrijedi za KGB kao i za SDS. Jer koliko je danas poznato i KGB se aktivno uključio u razbijanje SSSR-a kao i SDS u razbijanje SFRJ. Ja sam poznat po tome da volim čistiti ispred svojeg praga, pa neću pričati o čistom kristalnom zlu, Miloševiću, jer on je problem srpskog naroda, a problem hrvatskog naroda (još uvijek) je Tuđman, radi svega onoga što je namro Hrvatskoj i Hrvatima. S tim bremenom od naslijeđa se mi do danas nismo naučili nositi, ali je silno opasno kako za opstanak države, tako i za opstanak naroda. Zato se zalažem za sveopću i temeljitu deustašizaciju i detuđmanizaciju Hrvatske. Kako? Pa na isti onaj način na koji je provedena sveobuhvatna denacifikacija u Njemačkoj. 08. 05. 2004. Optuživali su me da sam hrvatsku policiju proglašavao paravojskom, iako ja nisam nikad i nigdje ni rekao, a ni napisao da je hrvatska policija paravojska, ali sam kategorički ustvrdio da je ZNG bio paravojna formacija. Hrvatska je u vrijeme osnivanja ZNG bila još uvijek u sastavu bivše SFRJ u kojoj je jedina legalna OS bila JNA, isključivo savezna institucija, na koju se nikakve odluke bilo koje sastavnice federacije nisu odnosile, niti po nju mogle imati ikakvih pravnih učinaka. Dio ONO bila je TO, u nadležnosti republike, ali je nju Tuđman dekretom raspustio. Zašto? Zato jer se bojao da se kroz strukture TO ne bi mogle provoditi tzv. "dvojne linije zapovijedanja". A dvojne linije zapovijedanja nužne su u vođenju dogovorenog rata. Da, zamislite samo, Srbijanci ludi za ratovanjem, a bježe od mobilizacije k'o vrag od tamjana! Što se pak rušenja tiče i tko je koliko spalio i porušio u Hrvatskoj, dalo bi se nadugo i naširoko raspravljati. Naime ja tvrdim da je onih oko 25.000 stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali Srbima, a koje su "hrvatski vitezovi", prvo temeljito opljačkali, zatim razorili i spalili, daleko više od onoga što su srpske paravojne formacije i JNA uspjele razoriti. Uključujući i Vukovar! Agresiju na državu ne može izvesti šaka desperadosa pridošlih iz Srbije s namjerom da nekažnjeno pljačka i ubija. Ta šaka jada nije mogla ni voditi ikakav rat. Takvi su samo popratna pojava svakog rata. Kao i kurve, uostalom. A onda gdje to itko u današnjoj hrvatskoj vlasti vidi nekoga tko bi htio sprovoditi nekakve komunističke ideje, nekoga tko okićen crvenom zastavom i zvijezdom petokrakom zagovara osnivanje KP i njeno preuzimanje vlasti. Ali smo svjedoci neoustaškog presizanja i ne samo na Thompsonovim koncertima, a vlast se ne može odlijepiti od Tuđmanovih suludih ideja. Pogledajte samo na što liče udžbenici povijesti u našim školama, a što onaj idiot od D. Jelčića piše za Pavelića kako je "još jedanput u povijesti politika uzela Hrvatima talentiranog književnika". Zamisli da u Njemačkoj netko napiše za Hitlera kako je politika Nijemcima uzela talentiranog slikara. O onome što piše i kakve ideje zastupa Aralica da i ne govorim. Zato su i deustašizacija i detuđmanizacija prvoklasni nacionalni interes hrvatskog naroda. Bez toga hrvatski narod i država nemaju budućnosti! To je conditio sine qua non hrvatskog opstanka. 09. 05. 2004. Svjedočenje Ante Markovića u den Haagu u procesu protiv Slobodana Miloševića: „U martu 1991. Tuđman i Milošević su se sastali u Karađorđevu, gdje su se složili o sljedeće dvije stvari: podjeli Bosne i Hercegovine i smjenjivanju Ante Markovića. Smatrali su da je potrebno da me smijene kako bi postigli svoj prvi cilj – podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Naravno da sam se tome usprotivio, kao što sam bio protiv rata, pa sam stoga predstavljao prepreku. Ubrzo nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu sastao sam se s obojicom kako bismo razgovarali o Karađorđevu. Oba sastanka su bila privatna i trajala su tri i više sati. S Miloševićem sam razgovarao u Beogradu, a s Tuđmanom u Zagrebu. Tokom sastanka Milošević mi je rekao: "S tobom je tako teško raditi, a još teže sporazumjeti se s tobom. Sve što ti predložim, odbijaš. S Tuđmanom je mnogo lakše. Vidi kako smo se brzo sporazumjeli." Te dvije stvari bile su jedino oko čega su se ikada složili. Obojicu sam pitao o čemu su se dogovorili u Karađorđevu, iako sam već znao odgovor. Tuđmanu je trebalo puno više vremena da odgovori na to pitanje, dok je Milošević brzo dao točan odgovor. Obojica su priznala da su se sporazumjeli oko podjele Bosne i Hercegovine i smjenjivanja predsjednika vlade Ante Markovića. Što se tiče smjenjivanja Ante Markovića, obojica su rekla da je to bio prijedlog onog drugog a da nisu imali razloga to odbiti budući da ja radim smetnje. Što se tiče podjele Bosne i Hercegovine, obojica su priznala da su se složili o tome da se ona podijeli između Srbije i Hrvatske. Daljnji razgovor se odnosio na njihov sporazum. Ustrajao sam na tome da mi odgovore shvaćaju li što znači podijeliti Bosnu i Hercegovinu zbog miješanog stanovništva, zakonskih granica i mišljenja međunarodne zajednice. Jesu li pomislili na krvoproliće i na to da bi Bosna i Hercegovina mogla postati svojevrsna Palestina u kojoj bi se djeca rađala i umirala s puškom u rukama. Tuđman je rekao da su Muslimani preobraćeni katolici, a Milošević je izjavio da su oni preobraćeni pripadnici pravoslavne vjere. Tuđman je rekao da Evropa neće dozvoliti postojanje muslimanske države u srcu Evrope i da se Evropa slaže s podjelom. Milošević je objasnio da Bosna i Hercegovina nema šanse da kao država opstane u Jugoslaviji jer je to Titova umjetna tvorevina. Pitao sam ih: "Mislite li da će Bosna i Hercegovina pasti bez krvoprolića (bez krvi do koljena)?" Tuđman je odgovorio: "Bosna šaptom pada.", što je poznata izreka i to se doista i dogodilo Bosni u prošlosti kada je pala bez borbe. Milošević je rekao da podjela Bosne i Hercegovine neće biti problem budući da su Srbi i Hrvati većina i da će Muslimanima ostaviti enklavu. Inzistirao sam na tome da mi kažu što će se dogoditi ako se ne desi onako kako zamišljaju, na što su obojica odšutjela. Na kraju je Milošević rekao: "Čak i da se to desi, što sumnjam, onda ćemo vidjeti šta ćemo." Tuđman je ostao pri tome da ću vidjeti koliko sam bio u krivu. Obojici sam rekao da se neću složiti s njima ni pod kojim uvjetima i da ću se boriti protiv toga kako najbolje znam i umijem. Aliji Izetbegoviću sam ispričao suštinu razgovora s tom dvojicom, ali mnogo kasnije.“ Da bi se neke stvari o i oko Miloševića mogle razumjeti mora se poći od nečega s čime se najveći broj ljudi neće složiti, jer se ruše brojni lako razumljivi stereotipi. Milošević, naime, nije nikakav srpski nacionalista niti borac za Veliku Srbiju. Niti njega brinu prava Srba izvan Srbije! Njega isključivo zanima vlast na vrhu koje će biti on sam. U tu svrhu on je vješto uzjahao velikosrpski nacionalizam i koristio ga za održanje na vlasti, jednako kao što je koristio nestabilno Kosovo za homogenizaciju Srbijanaca, opet u funkciji održavanja na vlasti. Vlast gubi tek nakon što mu je MZ oduzela Kosovo. Dakle, Milošević u startu misli da će mu poći za rukom da zadobije kontrolu nad SKJ, a preko njega onda i nad svim saveznim organima i nad JNA. Za te potrebe lansira se parola: "Narod se pita, 'ko će nama da zameni Tita!?", "Moderna federacija" i "Jedan čovek, jedan glas!", odnosno pokušaj pretvaranja SFRJ u federaciju američkog tipa, uklanjanjem konfederativnih elemenata iz Ustava i na taj način ukidanja prava republika na samoodređenja do odcjepljenja, opravdavajući to neefikasnim i otežanim odlučivanjem radi odlučivanja konsenzusom o, po njemu, previše stvari. Time je proces odlučivanja bitno usporen, a to onda koči ukupnu efikasnost državne uprave i prouzrokuje nepotrebno birokratiziranje. Najbrže bi se stvari odvijale da o svemu odlučuje samo jedan čovjek, naravno, on! SKJ se raspada, nema više onog, pravog ili lažnog, svejedno, monolita, koji je krasio SKJ za vrijeme Titova života. I sad da ja ne dužim, već samo da spomenem da mu ne uspijeva ni pohod na savezne institucije, jer A. Marković postaje premijer. Ne uspijeva mu zadobiti niti kontrolu nad JNA, jedinim preostalim kohezivnim faktorom u SFRJ, a prije su bila tri: Tito, SKJ i JNA. U vrhu JNA sjede, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, integralni jugoslaveni po opredjeljenju. Milošević, znajući to, javno zagovara opstanak Jugoslavije, a u tajnosti radi sve na njenom razgrađivanju, jer je postao svjestan da zagospodariti na čitavom prostoru bivše SFRJ neće moći. Otuda i Kadijevićeva ocjena Miloševića sa: "On se zalaže za Jugoslaviju!" Prvi od generala koji je u potpunosti prozreo Miloševićeve namjere je zadnji komandant VI Vojne oblasti, Svetozar Višnjić, koji je na Štabu vrhovne komande početkom 1990. rekao da "u interesu Jugoslavije Miloševića treba zaustaviti svim sredstvima". Naravno da je general Višnjić bio prvi koji je otjeran u mirovinu, čim je Milošević dobio nekakav nadzor nad JNA, jer potpuni nadzor stiče tek kad mu je uspjelo otjerati Kadijevića. Sagledavajući situaciju sa svih strana, on zaključuje da će se i "poradi beloga sveta" morati uvoditi elementi demokracije i da potkraj 20. stoljeća u srcu Evrope neće biti moguće kontrolirati izbore i varati baš previše očigledno, ali da će se na Srbe kao glasače moći osloniti, odlučuje da će biti zadovoljan apsolutnom vlašću u Srbiji, kojoj se treba pripojiti 55 - 60 % teritorija BiH, naravno, maksimalno etnički očišćenog od ne-Srba. To je ono sa čime on dolazi na sastanak s Tuđmanom 25. 03. 1991. u Karađorđevo. On zna za Tuđmanove želje da "svede broj Srba u Hrvatskoj na 3 - 5 %", pa mu nudi da on "preuzme" te Srbe i naseli ih na Kosovo, dodatno raspižđujući Albance i dodatno destabilizirajući djelovati na Kosovu, isprovocirati nasilje s albanske strane (to mu je i uspjelo), pa tako naći izgovor za "vojničko rešenje" kosovskog pitanja, s time da bi na kraju na Kosovu ostalo ne više od 700.000 Albanaca. To bi on i proveo da nije bilo intervencije NATO-a. I on i Tuđman dobro znaju da niti jedan niti drugi ne mogu doći među Srbe, u područja gdje su oni činili većinu stanovništava, te ih nagovoriti da se presele na Kosovo, jer i oni dobro znaju da je i Kordun Amerika prema Kosovu. Prema tome, njima se mora dogoditi nešto strašno, što će ih natjerati da napuste svoje domove i potraže spas na prividno sigurnom mjestu. Što je to dovoljno strašno što im se može dogoditi? Zaključak se sam nameće: TO JE RAT! Uz ponudu da će mu preuzeti "višak" Srba, Milošević, znajući za Tuđmanove stavove o BiH, nudi mu da zajedno podijele BiH tako da Srbiji pripadne 55 % teritorija, očišćenog od ne-Srba, Hrvatskoj 25 % teritorija, očišćenog od ne-Hrvata, a na ostatku "zemljice Bosne" da se skrase Muslimani. Sredstvo za postizanje ovog cilja bit će isto RAT, jer se ti ciljevi ne mogu ostvariti drugim sredstvima. Zato je zaglušnom velikosrpskom propagandom među Srbima u Hrvatskoj stvarana pogodna klima da se izazove pobuna, koju će onda Hrvatska morati ugušiti, a za to vrijeme će se poduzeti sve da se Srbi pripreme za egzodus. Po mojem osobnom mišljenju tu situaciju je Milošević počeo pripremati znatno prije i samo je čekao pogodan trenutak da te svoje namjere priopći Tuđmanu i ovoga od potencijalnog protivnika pretvori u najvjernijeg saveznika. Naravno, da se dogovoreno ne bi moglo sprovesti da je procurilo u javnost, jer tko bi išao ratovati u dogovorenom, ratu za ciljeve za koje nije zainteresiran? Što mislite koliko Hrvata iz Hrvatske bi išlo ratovati u BiH zato da se Poskokland priključi Hrvatskoj? Tako, opet po mojem mišljenju, je najviše detalja, iako ni on ne sve, u Srbiji uz Miloševića znao jedino Jovica Stanišić, a u Hrvatskoj uz Tuđmana, Gojko Šušak, naravno ni on nije znao sve detalje. Samo taj dogovor, u koji se nije moglo uključiti JNA, radi već objašnjenih opredjeljenja njezinog vrha, objašnjava tijek rata kako u Hrvatskoj tako i u BiH, te sukob Hrvata i Muslimana. Suđenje u den Haagu pokazuje da je Srbe u Hrvatskoj uglavnom naoružavala SDS Srbije, koje je pružala i svu logistiku. Glavni čovjek: Jovica Stanišić! Par riječi i o Tuđmanu. Niti on nije bio hrvatski nacionalist, ali je i on vješto uzjašio hrvatski separatistički nacional-šovinizam i podredio ga da u potpunosti radi za Tuđmana, osiguravajući mu apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Tuđman je, osim toga, od oca naslijedio jedan oblik shizofrenije, čime se može obrazložiti njegovo suludo ponašanje u pojedinim situacijama. Da se MZ nije umiješala u rat, on bi završio onako kako su se to dva gada dogovorila u Karađorđevu. Jedino tim dogovorom može se objasniti to što JSO ("crvene beretke") desetak dana prije "Oluje" oduzimaju tzv. SVK sve raketne sustave. Večer uoči "Oluje" H. Šarinić je kod Miloševića u Beogradu. VJ miruje i ne daje glasa od sebe. HV iz potpunog okruženja pušta čitav jedan korpus tzv. SVK da se sa svim ljudstvom i naoružanjem izvuče u BiH, dakle na potencijalno novo bojište. I da ja ne nabrajam dalje, a mogao bih spomenuti neprekidno snabdijevanje gorivom srpskih vojski ... Dakle, uzevši u obzir sve rečeno, nikakva agresija, nikakva okupacija i na kraju nikakva ratna šteta koju bi Srbija kao platila Hrvatskoj. Pa Milošević je odmah nakon dolaska na čelo srbijanske partije počeo "pripremati" teren. Na tom tragu je i "antibirokratska revolucija", prvo koncentrirana na Srbiju i učvršćivanje Miloševićeve vlasti u Srbiji. Tek poslije toga slijedi "prelijevanje" preko granica Srbije. Srbe u Hrvatskoj se animira na ideji Velike Srbije i priključenje matici, a zapravo da se izazove bijes Hrvata koji će se onda kasnije iskoristiti za "preseljenje Srba iz Hrvatske na Kosovo. Osobno mislim da je i ono traženje kulturne autonomije, koju je 1989. ZO Knin tražila od komunističkih vlasti SRH, a koju je prezentirao J. Opačić bila na tom tragu. Samo što je CK SKH imao na pregovorima majstora koji je Opačiću i družini rekao doslovno: "Ovo što vi radite zove se kucanje na otvorena vrata, jer tko vama i danas brani da izdajete knjige na ćirilici, da organizirate dolazak srbijanskih kazališnih grupa, pjevača, organizirate svoja kulturna društva i klubove? Sve to vi možete nesmetano raditi i danas pa ne vidim razloga ovom našem razgovoru. Mi međutim vama nudimo nešto drugo, nudimo vam potpunu političku autonomiju!" Opačić i društvo ne mogu doći k sebi, pa najprije nastaje muk, a onda Opačić reče kako oni o tome nisu niti razmišljali, te da uopće nisu spremni razgovarati o toj vrsti autonomije. Naravno, kulturna autonomija znači dodatno dobivanje novca iz državne blagajne, a politička autonomija znači osiguranje sredstava za svoje potrebe, od školstva do zdravstva od organa državne uprave do policije. A kako bi to ZO Knin financirala bez pomoći republike?

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.