26.07.2021., ponedjeljak

Kuba nije in, Tunis je N-da, čekićanja oko protesta Kubanaca, posebno od strane najvećih svjetskih „demokratizatora“ su poprilično utihnula, tako da od toliko priželjkivane kontrarevolucije na Kubi, kako stvari sada stoje, neće biti ništa. Ma ne zbog toga što je Kuba „policijska država“ kako joj tepaju „demokratizatori“ valjda zato što kubanska policija u 60 godina nije ubila onoliko ljudi koliko ih u „najdemokratskijoj zemlji svijeta“ policija ubije u manje od godinu dana, nego zato što kubanski narod dobro zna tko je glavni izvor svih njegovih zala. No vezano uz događanja na Kubi posebno u oči pada poziv visoke povjerenica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet upućen kubanskim vlastima da se uzdrže od pretjeranih represivnih mjera prema prosvjednicima, što je za mene besprimjerno licemjerje jer se dama nije sjetila pozvati Amere da konačno prestanu sa svojim sveobuhvatnim sankcijama, koje traju 60 godina, doslovno uništavati kubanski narod i državu. I dok je predsjednik Obama opozvao brojne sankcije i uvjeravao nas da bi se odnosi između SAD i Kube mogli postupno normalizirati, predsjednik Trump je izrekao Kubi 200-tinjak novih sankcija. Dakle što se odnosa s Kubom tiče, normalizacija će pričekati, ali ni kontrarevolucije na Kubi biti neće. No da nam ne bi bilo dosadno pobrinuo se u nedjelju (25. 07. 2021.) Predsjednik Tunisa Kais Saied koji je smijenio premijera Hichama Mechichija i na 30 dana zamrznuo djelovanje parlamenta Reakcija predsjednika uslijedila je dan nakon prosvjeda protiv vlade i najveće stranke u parlamentu, umjerene islamističke Ennahde, nakon porasta slučajeva covida-19 i rastućeg bijesa građana zbog kronične političke disfunkcije i ekonomske nestabilnosti. Kaže se da sam čin predstavlja veliki izazov Tunisu nakon revolucije 2011. godine koja je potaknula Arapsko proljeće i protjerala autokraciju u korist demokratske vladavine, koja zemlji nije donijela valjano upravljanje i napredak. Stvarno Čudno kad ne bismo znali da i iza „revolucije 2011.“ i „Arapskog proljeća“ ne stoje najveći svjetski „demokratizatori“, odnosno da su Amer pokrenuli i jedno i drugo, što naravno nije moglo rezultirati ničim drugim nego sveopćim kaosom. Tunis je zahvatila opća bezidejnosti koja je rezultirala besperspektivnošću, najednom se, kao i svuda gdje su Ameri „posredovali“, više ništa ne može niti se išta isplati, a korupcija je dosegla nebeske visine. U „Arapskom proljeću“ je ipak najgore prošla Gadafijeva Libija, najbogatija i najuređenija arapska država, ona je gotovo u potpunosti uništena, što je rezultiralo ogromnim migrantskim valom koji je zapljusnuo Mediteran. Najbolje je prošao Egipat koji se vlastitim snagama iščupao iz kandži „demokratizatora“ možda i zato što je višenacionalan i višekonfesionalan ili i zato što je imao prilično snažnu i dobro organiziranu vojsku koja nije dopustila „Muslimanskoj braći“ da preuzmu vlast, njihova vladavina je bila pogubna svuda gdje su se oni dočepali vlasti. Naime, nakon što je u procesu „Arapskog proljeća“ poslije svrgavanja predsjednika Hosni Mubaraka na izborima za predsjednika izabran Mohammad Morsi iz redova Muslimanskog bratstva na scenu stupa egipatska vojska i pod vodstvom generala Abdel Fataha al-Sisija vojnim udarom svrgava Morsija. Al-Sisi napušta vojnu službu te se kandidira i pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2014. i relativno brzo stabilizira političke i gospodarske prilike u Egiptu. Ako izuzmemo Irak, najskuplju cijenu „demokratizacije“ plaća Sirija, zemlja sa stabilnom vlašću sve dok „demokratska opozicija“ nije obilno pomagana od strane iskusnih „demokratizatora“ pokušala snagom oružja osvojiti vlast. Ništa ne pomaže što je u proteklih deset godina dva puta na predsjedničkim izborima pobjedu odnio aktualni predsjednik Bašar al-Assad, „demokratska opozicija“ ne odustaje zemlja se razara i ljudi ginu, jer predsjednika Sirije nisu izabrali „demokratizatori“. Ohrabruje jedino to što su se neke arapske države počele približavati Siriji, što bi moglo predstavljati zraku svjetla na kraju tunela. Što mislite kako bi „demokratizatori„ „demokratizirali“ Bjelorusiju da nema zorta od Rusije? A nije da nisu pokazali zanimanje. Oznake: Kuba, Tunis, sankcije Kubi, Arapsko proljeće, kaos, korupcija, libija, egipat, sirija

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.03.2021., subota

Zagrepčanke i Zagrepčani, vi ste na potezu Kako to u životu već biva, tek poslije nečije smrti postajemo svjesni svih pokojnikovih vrlina i mana koje su ga obilježavale i pratile za života. Tako sam i ja tek nakon što je Milan Bandić „lupio petama“, a posebno prilikom njegovog posljednjeg ispraćaja na Mirogoju, doznao neke zapanjujuće „istine“ o njemu, krunu saznanja činilo je “opjevavanje“ lika i djela, najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika, u „nadahnutoj“ izvedbi Ljube Jurčića, čovjeka za sve opcije i sva vremena. Ostao sam osupnut mojim nepoznavanjem činjenica, Ljubo mi je, proglašavajući Milana Bandića božanstvom i njegovim smještanjem desno od Boga oca svemogućega, u prah i pepeo srušio moja saznanja o Zagrebu i njegovim istinski velikim gradonačelnicima, pardon predsjednicima IV SO grada Zagreba; Većeslavom Vecom Holjevcem, Perom Pirkerom i Matom Mikićem. Kako sam ja to u mojoj naivnosti i nepoznavanju činjenica mislio. „Znalci“ svrstavaju Milana Bandića odmah uz bok jedne od najvećih hrvatskih ništarija Franje Tuđmana. A Ljubo Ćesić Rojs će reći da je Milan Bandić, poslije Gojka Šuška, bio najveći Hercegovac u Zagrebu. Što valjda i odgovara istini, samo ne znam što čini tu veličinu i što je uopće u ponašanju i djelovanju tih dvojice dičnih Hercegovaca bilo pozitivno, da bi nam ta veličina trebala nešto značiti. I jedan i drugi bili su zli ljudi i samo smrt ih je spasila od ozbiljnog kaznenog progona, Šuška pred Haaškim sudom, a Bandića pred traljavim hrvatskim sudovima. Dakle, ispada da je mjerilo veličine čovjeka broj kaznenih prijava kod DORH-a, a ako je tome tako, onda je Milan Bandić bez svake sumnje velik, pa možda i najveći, ja osobno ne znam da je protiv ikoga podneseno toliko kaznenih prijava. Bio je Milan Bandić u svojem „delanju“ na pretvaranju Zagreba, kojemu su njegovi istinski veliki gradonačelnici, izgradnjom i brigom za njegove građane priskrbili štih velegrada, u bosansku kazbu i balkansku nedođiju istinski neumoran. Ako kome nije jasno o čemu ja to pišem neka se primjerice uputi u Ljubljanu ili austrijski Graz pa da se sam uvjeri da ta dva znatno manja grada odišu duhom velegrada u usporedbi s od Bandića devastiranim Zagrebom. Istini za volju i čitavo desetljeće prije Bandićevog uspona i dolaska na čelo Grada Zagreb je bio traljavo vođen, razloge za to treba najmanje tražiti u nikad proglašenom ratu, jer osim napada na Banske dvore i onog sumanutog Martićevog raketiranja, Zagreb u ratu nije ozbiljnije stradao. Gotovo nepopravljivo je stradao radi neznalačkog upravljanja gradom, kad se za gradonačelnika dovodilo i one čija je primjerice jedina kvalifikacija bila da su dobro odglumili gradonačelnika u jednoj uspješnoj TV seriji. Drugima, koji su možda nešto i znali, je pogled bio zamućen jer su svijet gledali kroz HDZ-ove naočale. Tako da slobodno možemo reći da je devastacija Zagreba počela onda kad je počela i devastacija čitave države; Tuđman-HDZ-ovim dolaskom na vlast. Ipak pravi pljačkaški pohod počeo je tek nakon što se Bandić sa svojom BiH kamarilom čvrsto usidrio na vlasti u Gradu. Sve što se radilo ili gradilo počinjalo je kad se znalo koga sve „ima tute“. I dok je Bandić brzo jačao, Zagreb je još brže slabio. Već 2007. je zagrebačka gradska uprava bila prema korumpiranosti svrstana na visoko 24 mjesto između 500 gradskih uprava većih evropskih gradova. I premda su ako već ne prije, onda bar tada, na uzbunu trebala zazvoniti sva zvona, svjedoci smo da se nijedno oglasilo nije. Što je vrijeme više odmicalo, stjecao se dojam da je „ljubav“ Milana Bandića i Zagreba neraskidiva i vječna. I da će potrajati. I potrajala bi da se biologija nije umiješala, pa makar to bilo radi učinkovite „bijelo-plave“ kombinacije. Veliki meštar svih hulja se izgleda malo „prekombinirao“. Istinu o njegovom odlasku na „polaganje računa“ ćemo doznati ili možda nećemo, što je po meni malo važno, jedino je važno tko će na svibanjskim izborima zasjesti u fotelju gradonačelnika Zagreba. O tome će ovisiti hoće li „pripuzi“ „izbosne“ nastaviti i dalje suvereno vladati glavnim gradom RH, „glavnim gradom svih Hrvata“, rekli bi oni, uništavajući ga nesmiljeno. Dosad istaknuti kandidati, jednako oni koje su istaknule stranke, kao i oni bez respektabilnog stranačkog zaleđa, ne pobuđuju nas da makar pomislimo da Zagrebu dolaze bolji dani. Sve su to nekakva obećanja koje nam je Bandić dao nekoliko puta u svojih 6 mandata, dosad jedino nisam čuo da itko obećava izgradnju tunela kroz Medvednicu. No, o tom potom, kandidate ćemo čerečiti po zaključenju kandidacijske liste. A vas, Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi moji sugrađani, pozivam da se privedete pameti i da u svibnju za gradonačelnika između brojnih kandidata izaberemo nekog relevantnog, nekog tko ima bar minimum osjećaja za opće dobro. Oznake: milan bandić, gradončćelnik Zagreba, Veco Holjevac, Pero Pirker, Mato Mikić, korupcija, kandidati za izbore, izbori u svibnju

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #