Današnji SDP, sa ništa socijalnog i ničeg demokratskog u svojem (ne)djelovanju je tek HDZ II u službi HDZ-a.
Prerano preminuli nesuđeni lider hrvatske ljevice, Vladimir Bebić, Bombarder s Kvarnera, SDP je svojedobno opisao ovako:
“HDZ je izdao zemlju, a nastavio je SDP u kojem ne sjede nikakvi komunisti. To su moderni kokošari čija je stranka trgovačko društvo.“
Uz sve nedaće i subjektivne i objektivne poteškoće jedan broj članova stranke na razno raznim hijerarhijskim razinama neprekidno tjera stranku da se bavi sama sobom.
Evo ih gdje sad potpisuju peticiju tražeći od predsjednika stranke da odstupi. U možda po stranku najnepovoljnijem trenutku.
Digresija:
„Do jučer su se zvali komunistima, ponosili se antifašističkom borbom i pobjedom nad silama mraka u 2. Svjetskom ratu, obnavljali u ratu porušeno, gradili industrijske i energetske kapacitete, provodili elektrifikaciju, gradili puteve, stanove, škole, bolnice, vrtiće, sveučilišta … izgrađivali samoupravljanje kao društveno-političko uređenje sa delegatskim sustavom s elementima direktne demokracije, kao društvo za ljude a ne za profit, postupno se demokratizirajući i gradeći sekularnu državu blagostanja za sve, koja je sve više poprimala i konture države vladavine prava.
Dakle sustav diktature proletarijata je uspješno prerastao u sustav koji mirne duše možemo zvati demokratskim socijalizmom, a tako ga je i opisao i nazvao vodeći svjetski stručnjak za strukturalne promjene, Ichak Kalderon Adizes, ali i drugi znalci od imena, posebno Phil Butler i Michael Parenti.
Jugoslavenski komunisti, koji su znali iskoristiti svoj revolucionarni zanos i povesti borbu protiv okupatora i dovesti je do pobjedonosnog završetka, znali su po završetku rata taj revolucionarni zanos pretvoriti u stvaralački zanos, krećući odmah po završetku rata u obnovu i izgradnju ratom razorene i opustošene zemlje, potičući njen ne samo gospodarski nego i društveni razvoj. Taj stvaralački zanos trajao je dvadesetak godina u kojem je periodu nerazvijena poljoprivredna zemlja, postupno se demokratizirajući, dostigla stupanj srednje razvijene evropske države.
Postavlja se pitanje što je osim spomenutog stvaralačkog zanosa, koji je ponekad poprimao obrise fanatizma, najviše doprinijelo sveopćem razvoju društva, kako su se svladavali brojni otpori koji su se javljali u heterogenom jugoslavenskom društvu i u hodu nadilazile brojne poteškoće, nastajale unutar zemlje, ali i one koje su u obliku razno-raznih prvenstveno političkih pritisaka, ponekad praćenih i terorističkim nasrtajima, dolazile izvan njenih granica?
Po mojem sudu presudno je bilo to što su vlasti uspješno obračunavale s ostacima u ratu poraženog fašizma i pojavama neofašizma, držeći se maksime da promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje i da se s fašizmom ne uspostavlja dijalog, već da ga se ruši svim sredstvima.
Drugim riječima promocija fašizma bila je zapriječena zakonom, jednako kao i negacija holokausta.
Osim toga vlasti su, sve vrijeme jamčeći punu slobodu ispovijedanja vjere, što je bilo moguće zato jer je KPJ bila jedina komunistička partija u svijetu koja u svojem programu nije imala borbeni ateizam, uspijevale i klerofašiste, posebno one iz redova KC, držati „ vezane kratko“.
Čak što više, na pritiske i bezobrazluke koji su dolazili od pape Pia XII, znali su odgovoriti na pravi način, pa i prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom, kad je ovaj „prevršio mjeru“.
Vjerske zajednice su se financirale iz doprinosa vjernika (milodari) i iz prihoda ostvarenih naplatom usluga ko što su krštenja djece, krizme, vjenčanja, pogrebi, mise zadušnice … vjerski objekti, pogotovo oni iz kategorija spomenika kulture, su održavani, sanirani i obnavljani uz veliku pomoć ili u cijelosti na račun države. Državnim sredstvima građene su i nove bogomolje, doduše ne u svakom sokaku.
KPJ/SKJ se od drugih komunističkih partija razlikovala po tome što u svojem programu nije imala borbeni ateizam, niti je bila isključivo kadrovska partija, na putu vlastitog razvoja su se odrekli i revolucije kao isključivog sredstva za preuzimanje vlasti, ocjenjujući da je društveni razvoj dosegao onu razinu da se vlast može osvojiti i sredstvima dopuštene političke borbe.“
A onda su neki od tih komunista pokleknuli u hodu, odriču se i internacionalizma i prelaze u „nacionalne torove“, prihvaćajući elemente nacionalne isključivosti, što dovodi do promjene programa i preimenovanja partije, najprije u SKH-SDP, a kasnije samo SDP, govoreći „evo mi više nismo komunisti, sad smo socijaldemokrati“. No kako su komunisti socijaldemokrate imenovali „salonskim ljevičarima“, ispada da su oni sami svojevoljno postali upravo to, salonski ljevičari.
No to nije bilo ono najgore, najgore od svega je kad su se iz meni nepoznatih razloga slizali sa Crkvom, a potom i prihvatili dijalog s fašizmom, pa i neki na vodećim funkcijama, neke su fašisti uspjeli uvjeriti da u tom samoupravljanju ima premalo demokracije, što je dovelo do toga da se jedan dio komunista stavio u službu „demokracije“ i Tuđmana i njegov HDZ, „stranku opasnih namjera“, doveo na vlast.
Otad, uspostavljeni kao HDZ II, najvećma služe HDZ-u i ne grade ništa. Jedino što sami sebi tepaju da su politička ljevica i opozicija HDZ-u na vlasti. I to tako da kao „konstruktivna opozicija“ sve vrijeme nude suradnju HDZ-ovim vlastima.
Tako da danas biti socijaldemokrat u Hrvatskoj znači biti uškopljeni komunist, dakle bivši komunist, kojemu ne samo da su odstranjene žlijezde, nego su mu pride i zubi izvađeni. Za svaki slučaj.
Oni pak mladi ljudi koji pristupaju u redove SDP, zavaravajući se da je to stranka/partija lijeve političke orijentacije, su već sterilizirani, jer su prvenstveno radi nakaradnog neznanstvenog i nepovijesnog tumačenja prošlosti prikraćeni za mnoga saznanja a posebno ona o periodu revolucionarnog zanosa, veličanstvene NOB-e kao i stvaralačkog zanosa jugoslavenskih komunista po završetku 2. Svjetskog rata.
Pa jel' onda čudno što od prelaska na Tuđmanovo „demokratsko“ uređenje sustavno propadamo, svijet nas doživljava kao zemlju u kojoj buja fašizam i klerofašizam, a zagovornicima tog „prava na drugačije mišljenje“, jednako kao i negatorima holokausta se nitko u Hrvatskoj odlučno i tvorno ne suprotstavlja.
Kako su na krajnje desnoj strani političkog spektra u Hrvatskoj pojedinci, nezadovoljni „desnom“ pozicijom HDZ-a ili čak i HSP-a, osnivali proustaške strančice koje su se nadmetale u svojem „starčevićanstvu“, tako se i na lijevom kraju spektra osnivaju stranke s predznacima „socijalistička“ ili čak i „komunistička“. Kako niti ove desne ni same ni u međusobnim koalicijama na izborima nisu mogle prijeći izborni prag, tako niti ove lijeve.
Neki pojedinci s desne strane imali su ideje ujediniti desne, mahom pravaške strančice u jednu stranku desnice, ali su se ta nastojanja uvijek nasukala na liderskim ambicijama pojedinaca iz vodstava tih stranaka.
Jednak proces se odvijao i na lijevoj strani političkog spektra, kad se objedinjavanje lijevih stranaka nastojalo realizirati oko velikog Račanovog oponenta Ivana Ninića i Vladimira Bebića, „Bombardera s Kvarnera“, jednako neuspješno, Ninića je „kupio“ HDZ, a Bebić je prerano umro.
O tome koliko je hrvatska politička scena pomaknuta udesno najbolje govori to što se i HNS percipira kao stranku ljevice. A gdje su pak „narodnjaci“ ljevica?
U aktualnoj političkoj situaciji objektivno ostaje jedino SDP kao značajna stranka ljevice, ma koliko njegova lijeva politička orijentacija bila upitna, ali jedino SDP ima i svu potrebnu stranačku infrastrukturu i dovoljan broj članova.
Da bi se SDP iz uvjetno lijevo pozicionirane stranke/partije transformirao u istinsku stranku ljevice i mogao se stvarno pozicionirati na lijevu stranu političkog spektra, morao bi izvršiti neke promjene u programu, ali i na organizacijskom planu.
Prvo, jasno se ideološki opredijeliti za antifašizam, a na planu aktivnosti naglasiti ultimativno zalaganje SDP-a za RH kao isključivo sekularnu državu vladavine prava, uz naglašenu borbu za zaštitu prava svih onih koji žive od svojeg rada, zaštitu prava manjina i svih ranjivih skupina u društvu.
Na organizacionom planu bi se predsjednik SDP-a trebao konačno početi ponašati kao politički lider i stvarno preuzeti ulogu vođe opozicije u Hrvatskom saboru, čiji će nastupi biti dobro osmišljeni i tako kao vjerodostojni imati značajnu političku težinu.
Trebaju li mu za to savjetnici i glasnogovornik, neka ih angažira.
Mislim da ne trebam posebno naglašavati da SDP ne samo da treba biti značajno prisutan na nekim okupljanjima antifašističkog predznaka, poput primjerice „Kapelskih kresova“ ili inicijativa za povratak imena TMT, povrata Ulice 8. maja … već i sam inicirati takva okupljanja ili organizirati prosvjede radi „privođenja vlasti pameti“, kako na državnoj razini tako i na razini subjekata lokalne samouprave.
Ne oklijevati i pridružiti se zahtjevima za raskid „Vatikanskih ugovora“, kad već ta inicijativa nije potekla od SDP-a.
Na predsjedniku SDP-a je da odlučno zakorači tim putem i počne energično djelovati predvodeći saborsku opoziciju i tako vrlo brzo izbiti adute onima u SDP-u, koji neprekidno tjeraju stranku da se bavi sama sobom. To naravno znači i discipliniranje članstva, SDP mora proći kroz proces svojevrsne katarze sličan onome kroz koji je Krešo Beljak proveo HSS.
Post je objavljen 25.06.2018. u 20:31 sati.