06.06.2018., srijeda

Franjo Tuđman je planirao pljačku Hrvatske „Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj“ - izrekao je 1987., kako navodi Josip Manolić u svojoj knjizi „Špijuni i domovina“ (str. 239), dr. Franjo Tuđman u restoranu „Croatia“ u Mississaugi tamo okupljenoj ustašiji, prilikom jednog od svojih hodočašća u Kanadu. Na taj način je valjda „hrvatski George Washington“ naumio ustašama platiti njihovu političku podršku i novčanu potporu prilikom njegovog uspona na vlast u Hrvatskoj. Rečenica je prestrašna, zato što najavljuje pljačku, a njena realizacija bila je još strašnija, jer je pljačka bila temeljita. Franjo Tuđman se ponaša kao da mu je shizofreni ćaća namro sve ono što su hrvatski narod i svi građani Hrvatske stvorili u 45 godina, pa može raditi s time što ga je volja, pa i poklanjati to onima koji su se svih tih godina, u zemlji i iz inozemstva, iz petnih žila trudili, lažima, sabotažama i terorizmom, opstruirati narodno pregalaštvo. Uz bok navedenoj Tuđmanovoj izjavi iz Mississauge stoji i ova njegova jednako strašna: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih) Branimir Bunjac saborski zastupnik iz kvote Živog zida u jednoj svojoj raspravi poentirao je ovako : „Korupcija je premrežila svaku poru društva, a za sve su krivi Tuđman i HDZ. Franjo Tuđman, HDZ i njihovo pleme napravili su u Hrvatskoj povijesni zločin – veći od Huna, Avara i svih drugih osvajača.“ Protiveći se Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu, proslavljeni partizanski komandant, narodni heroj, ministar vanjskih poslova bivše države … tada umirovljenik, obraća se te 1992. svojim Srbima sljedećim riječima: „ Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji.“ Ako bih parafrazirao Koču Popovića, onda bih napisao sljedeće i ne bih pogriješio: „Okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci ustali su kako bi obnovili Hrvatsko kraljevstvo. Hrvati su samo protiv onog tko bi ih htio makar malo opametiti, a oduševljeno kliču svakom tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Hrvati u civilizacijskom i kulturnom smislu ostali na razini na kojoj su bili prije stotinu godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sa samima sobom, vraćajući se na „šahovnicu“, tkanicu i pleter, od kojih jedva da su se odmaknuli. Bio sam i ostao Hrvat, ali nisam zadrigli uskogrudni šovinist i 'Rvatina. Takvi su izdali i osramotili hrvatski narod i narugali se njegovoj slavnoj povijesti.“ Oni koji su 1941. puni revolucionarnog zanosa pokrenuli NOB-u i doveli je do pobjedonosnog završetka, znali su kako taj revolucionarni zanos poslije rata pretvoriti u stvaralački zanos, koji je u narodu vladao više od dvadeset godina, omogućivši tako Hrvatskoj da u razvojnom smislu u samo 25 godina prijeđe put od zaostale poljoprivredne zemlje s 90 % poljoprivrednog stanovništva, s 50 % nepismenih, u kojoj se još oralo drvenim plugovima, a i harale zarazne bolesti, uključujući i malariju, do srednje razvijene evropske države. Za prijeći takav razvojni put jednoj je Švedskoj trebalo 140 godina. Spomenuta Tuđmanova rečenica izrečena u Mississaugi prevedena s ustaškog za „domoljubne“ potrebe glasila je: „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“ Inače u obje svoje knjige Josip Manolić naglašava svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i pomirbu unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem. Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja. Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu. Landrajući po svijetu, sa čime je počeo već polovicom šezdesetih, Tuđman tobože posjećuje hrvatsko iseljeništvo, a u stvari ustaške punktove i one iseljeničke organizacije koje su kontrolirali ustaše. One druge baš i nisu pokazivale zanimanje za Tuđmanove eskapade, tako su mu na njegov užas nastup pred članstvom najveće i najuglednije organizacije Hrvata u SAD „Hrvatske bratske zajednice“, uvjetovali prisustvom konzula SFRJ. Tuđmanova prenemaganja nisu pomogla, između njega i HBZ ljubav se nije rodila. Naprotiv! Posjetio je vrli antifašistički borac, kako se volio predstavljati izvan ustaških redova, Franjo Tuđman, autora ideje pomirbe sinova partizana i ustaša, Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, valjda da s njime razradi tehnologiju provedbe te ideje, koja je dovela do pomirbe ustaša u iseljeništvu, a onda i s onima u domovini, posebno najzadrtijim i najbrojnijim, onima „izbosne“, što je rezultiralo time da su uz pomoć sinova partizana ustaše vraćeni na vlast u Hrvatskoj. A Srbi izagnani. Nakon izjave Igora Mandića dane u intervjuu Novom listu od 08. 01. 2012. objavio sam sljedeće priloge pod naslovom: „Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“ 16. 12. 2012. Ured za gubljenje vremena, jer upravo to je Vlada Zorana Milanovića, uspio je ne trepnuvši okom nepovratno izgubiti čitavu godinu ne učinivši ništa od onoga što je trebalo učiniti, pa čak ni od onoga što su si sami zadali svojim „Planom 21“, pa su skladno uloženom trudu i rezultati i postignuća očekivani, Bonitetna agencija Standard&Poors srezala nam je kreditni rejting na razinu „smeća“. Što činiti? I može li se uopće nešto učiniti u državi oboljeloj od vrlo specifične i teške bolesti? Čini mi se da je najbolju dijagnozu te teške bolesti, zvane Hrvatska, dao Igor Mandić: „Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske.“ Igor Mandić je i više nego u pravu, Jugoslaviju su srušili oni koji su je uvijek rušili, ali nisu uspijevali, jer nije bilo pomoći "božje providnosti i našeg saveznika", saveznik se bojao SSSR-a, a božja providnost sama nije mogla puno. Međutim, urušavanjem VU i rušenjem Berlinskog zida, „saveznik“ se naglo okuražio i odlučio Hrvatima drugi puta u povijesti "stvoriti državu". I uspio, stvorio je divot-državu po uzoru na onu prvu, omogućivši ustašama da uz pomoć „saveznika“ pobjedonosno okončaju 2. Svjetski rat na tlu Jugoslavije. Danke Deutschland! Poznato je da kotač povijesti nije moguće vratiti unazad, ali je moguće prestati sa tuđmanizmom kao samoubilačkom politikom i krenuti od uspostavljenog „novog stanja stvari“, a to je hrvatska država zasnovana na antifašističkim vrijednostima, kao subjekt međunarodno prava, odbacujući tuđmanizam i ustaštvo, kao neprijeporne uzročnike bolesti hrvatskog društva. A to znači detuđmanizirati i deustašizirati Hrvatsku, a Crkvu u Hrvata, impregniranu ustaštvom i klerofašizmom, udaljiti od svakog političkog djelovanja, ali i onog društvenog izvan njene dušobrižničke i karitativne funkcije. Može li se to? Mislim da može, ali mislim da to Milanović i njegova Vlada ne mogu, niti im u tome može pomoći politika „Zamporiona“ s Pantovčaka. A trebalo bi odmah u kola ideološke i društvene preobrazbe upregnuti prvenstveno javnu televiziju u cilju stvaranja takve društvene klime koja bi građane učinila prijemčivim za promjene na društveno-političkom planu. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u naplatu poreza, pa i zapljenom privatne imovine “poduzetnika“. U tom dijelu hitno novelirati zakone, ako je potrebno. A trebalo bi odmah, svom silinom, pa makar i po cijenu da se izgubi pola policije (radi korumpiranosti), krenuti u nemilosrdni obračun s organiziranim kriminalom, mislim da je postojeća zakonska regulativa dostatna i da čak ni novelacije važećih zakona nisu potrebne. U okviru ovih aktivnosti zahvatiti i djela pretvorbeno-privatizacijskog kriminala. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u reviziju svih mirovina, starosnih, invalidskih i obiteljskih, kao i reviziju korisnika nekog od vidova socijalne skrbi. I lažnjacima, ne samo ukinuti mirovine i prava na socijalnu pomoć, nego ih i natjerati da vrate nepripadnu materijalnu korist u državni proračun. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u reviziju sramnih ugovora sa Sv. Stolicom. A trebalo bi odmah, odnosno u najkraćem mogućem roku koji demokratska procedura dopušta, izmijeniti Zakon o pravima hrvatskih branitelja i u pravima ih izjednačiti s borcima NOR-a. Pritom se ne obazirati na proteste iz udruga ovih i onih proizašlih otuda i odonuda i osloniti se na one koji kažu otprilike ovako: „Ne svrstavajte me među branitelje, jer ja sam u rat išao nerado, samo zato što sam morao, jer sam bio mobiliziran! Nikakva prava ni privilegije me ne zanimaju!“ I nemojmo se dati zavarati pričama o onima „najčasnijim među nama“, jer časni ljudi ne bi dopustili sva ona zlodjela počinjena za vrijeme rata, posebno VRO „Oluja“, koja daleko nadilaze kategoriju „pojedinačnih incidenata koji prate svaki rat“, niti bi dopustili da se u njihove redove uvuče 40-ak posto „lažnjaka“, jednako kao što ne bi dopustili ni 5.100 lažnih vojnih invalida. Zar zaista nikom nije jasno da uzimanje prosvjeti i znanosti, a dajući braniteljima i „braniteljima“, zemlju vuče u propast i lišava budućnosti? Te mjere bi rasteretile državni proračun za otprilike 10 milijardi kuna, svodeći proračunski deficit u sasvim prihvatljive okvire. Samo kako rekoh to u Hrvatskoj nema tko provesti. A da aktualne vlasti ni ne razmišljaju o tome pokazuje i njihov pogled pun nade uprijet u HNB i njenog guvernera Borisa Vujčića, očekujući da monetarne vlast potroši devizne pričuve za očuvanje vlasti Z. Milanovića i njegovog „Ureda za gubljenje vremena“, kako bi nakon još jedne izgubljene godine mogli proglasiti bankrot. 22. 02. 2013. Rimski državnik i pravnik Marcus Portius Caton (234 p. n. e. – 149 p. n. e.) uveo je u područje pravnih poslova tzv. Katonovo pravilo (Regula Catoniana) koje glasi: Quod ab initio vitiosum lapsu temporis convalescere nequit – Što ne valja od samog početka ne može se popraviti protekom vremena. A to ukratko znači i da se zlo, ma u kojem obliku, ne može popraviti, pogotovo se neće tokom vremena popraviti samo od sebe, već zlo treba rušiti … primjerice fašizam se ne popravlja, fašizam se ruši. Koliko je to pravilo životno i danas najbolje se vidi na primjeru “Tuđmanove Hrvatske”, u kojoj protekom vremena doslovno ništa ne postaje bolje, radilo se o bilo čemu, kvalitete života, odnosa u društvu, gospodarstva, međunacionalnih odnosa, demokracije ... Da, Tuđman je “voljom naroda” “redizajnirao” Hrvatsku, danas je valjda svakom iole pismenom jasno da on nije ništa stvarao i ništa stvorio. A sasvim sigurno ne voljom naroda. Da malo pobliže pogledamo tu “volju naroda” u kojoj su onda sadržane i “tisućljetne težnje” i sve Tuđmanove “vizije” “hrvatskog kraljevstva”. Voljom naroda, pobjedom na demokratski provedenim izborima je Tuđman sa svojim HDZ-om jedino osvojio vlast, sve drugo što se nakon toga događalo bila je Tuđmanova volja. I on ju je provodio, ne pitajući za cijenu koju će narod platiti radi toga. Kako je to bilo moguće? U našem narodu je poznata uzrečica: „Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“ Po tom principu prihvaćanja zla, hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete. Ne znam postoji li u povijesti nekakav primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ i njihovog “autora” bar ne slave, a mi jednako slavimo i “uspjehe” i „autora“ tih „uspjeha“. Primjerice voljom naroda iskazanom na izborim nigdje nije iskazana potreba promjene ili rušenja bilo čega što je u bivšem sustavu bilo dobro ili čak u slučaju SDK, jednog od najboljih financijskih servisa u svijetu, odlično funkcioniralo. Kojom voljom naroda je srušeno dobro hrvatsko pravosuđe uz obrazloženje da su suci sudili prema odredbama neprihvatljivog KZ, a u tom KZ je neprihvatljiv bio članak o “verbalnom deliktu”, što se pokušavalo prikazati kao gore i od “rasnih zakona”. Voljom kojeg naroda je rušen i razgrađivan vrlo uspio i funkcionalan teritorijalni ustroj zemlje? Voljom kojeg naroda i gdje iskazanom se pristupalo centralizaciji svega živog u prije dobrano decentraliziranoj državi? Voljom kojeg naroda je gotovo sva vlast u državi koncentrirana u rukama jednog čovjeka? Koji je to narod kad i gdje iskazao volju da se pristupi promjeni ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj i prevede ih se iz statusa konstitutivnog naroda u status nacionalne manjine? Objektivno, zašto je taj status uopće trebalo mijenjati? Voljom naroda nigdje nije iskazano odricanje od antifašizma i davanje prava građanstva ustaštvu i njegovom izvođenju na javnu i političku scenu. Svjedoci smo da je Tuđman to napravio, ali i ne samo to, on je i organiziranom kriminalu dao pravo građanstva i izveo ga na javnu i političku scenu. Voljom naroda nigdje nije iskazana želja da se dotadanje društveno vlasništvo prvo podržavi, a potom budzašto raskrčmi ili čak dijelom i podijeli Tuđmanovim partnerima s tenisa ili preferansa. Primjerice, što je bila volja naroda, dotad već obilato nacional-šovinistički “osviještenog”, iskazana na referendumu iz svibnja 1991.? Bila je sve ono što je bilo obuhvaćeno referendumskim pitanjima! A što je sve Tuđman izveo iz te na referendumu iskazane volje naroda? Dao je pravo građanstva ustaškoj želji, definiranoj maksimom “rušenje Jugoslavije svim sredstvima”, jednako kao i izgonu Srba iz Hrvatske. Dao je pravo građanstva ideji pripajanja dijelova susjedne BiH Hrvatskoj. Dakle na konzultativnom referendumu, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut obavezujućeg referenduma, Tuđman je jedino dobio suglasnost da pokrene proces osamostaljenja Hrvatske i njeno izdvajanje iz savezne države, ali sasvim sigurno nije dobio mandat da to provodi nasilno, a još manje ratom. Sve to Tuđman jest radio, provodeći isključivo svoju volju, a nikako provodeći volju naroda. Sve što je Tuđman radio i “stvarao” liči na gradnju kuće u “živom blatu”, pa su i rezultati tog “stvaranja” i te gradnje takvi kakvi jesu i svakom pametnom vidljivi kao neodrživi, pa i taj “projekt” jednostavno treba do temelja srušiti, a njegovog se “neimara” odreći i potpuno napustiti. Sve kad današnji hrvatski politički establishment i ne bi bio sastavljen od kadrova “ispilavljenih iz Tuđmanovog inkubatora”, dakle od lažljivih, nesposobnih, ignorantskih, bešćutnih i potpuno neodgovornih gadova, na sliku i priliku svojeg tvorca, već od samih časnih ljudi i eksperata, s izrazitim smislom i voljom za rad za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve, na temeljima koje je udario Tuđman, ne bi mogli doslovno ništa učiniti. Rezultat njihovog rada i napora gotovo da se i ne bi razlikovao od ovoga koji postiže Milanovićeva Vlada. Stoga se treba u potpunosti odreći i Tuđmana i njegovog nedotupavnog projekta i “građevine” građene u “živom blatu”, koju je “The Economist” prepoznao i na osnovu nje opisao RH kao “soggy bottom of Europe” (muljevito no Evrope). Odričući se Tuđmana i njegovog (ne)djela značilo bi odreći se i svih njegovih laži i podvala obuhvaćenih sintagmom “proglašene istine” i nazivanje stvari i događanja njihovim pravim imenom (napadi Tuđmanove paravojske na JNA postali bi upravo to, a ne “agresija JNA na Hrvatsku”, rat u Hrvatskoj bio bi rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi “pravedni i obrambeni DR”, značilo bi to i priznanje napada na SFRJ, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj bila bi upravo i samo to, a ne nikakva “srpska agresija” itd.). Značilo bi to i suđenje bez fige u džepu i olakotnih “braniteljskih zasluga” svima onima koji su s hrvatske strane počinili brojne i stravične zločine. Ovim se naravno ne bi mijenjalo “novo stanje stvari” kao što je RH kao samostalna država i subjekt međunarodnog prava. Značilo bi to i odricanje od fašizma, odnosno ustaštva kao njegove hrvatske inačice, ali jednako tako i od klerofašizma jer je Crkva u Hrvata naprosto premrežena i impregnirana ustaštvom. Značilo bi to i početak istinske borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i nepotizma, dakle svega onoga što je Tuđman izveo na javnu scenu i dao mu ne samo pravo građanstva, već ga učinio ne samo stilom vladanja, već i stilom života. Značilo bi to i potpuno poništenje procesa pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, ali i poništenje procesa denacionalizacije, koja je provedena samo radi vraćanja Crkvi njene, a ustvari kroz vjekove od naroda na bezbroj načina otete i opljačkane imovine. Značilo bi to i poštivanje ustava i njegove definicije RH kao sekularne države, udaljujući Crkvu od ikakvih društvenih i političkih aktivnosti izvan sfere duhovnog i karitativnog. Značilo bi to i povratak antifašističkim temeljima na kojima zaista počiva hrvatska država. Ali značilo bi to i ulaganje svih napora da se uđe u trag novcu isisanom iz Hrvatske putem kriminala, pljačke i korupcije, a ne zavaravanje ljudi ulaskom u EU i tobože spasonosnim “povlačenjem novca iz EU fondova”. Itd. i t. sl., sve na tom tragu. A kad smo već kod “novca iz EU fondova”, otamo dolaze sve glasniji zahtjevi da se hrvatske vlasti natjera da se konačno ozbiljno pozabave vraćanjem onih 15,2 milijarde USD, koje su prvenstveno spregom kriminala i politike izvučene iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2010., a da se nečinjenje po tom pitanju zapriječi zabranom pristupa novcu iz EU fondova. Milanović i njegova Vlada dosad su se pravili kao da se to, sav taj ogromni “nestali” novac, njih ništa ne tiče. Oni i dalje mantraju svoju mantra o povlačenju raspoloživih “gotovo 12 milijardi EUR iz EU fondova do 2020.”, što i ne čudi jer su oni ipak samo “Tuđmanovi sinovi” i produkt tuđmanizma. Dakle i oni, kao dio “muljevitog dna Evrope”, su samo dio problema, a ne njegovo rješenje, 07. 03. 2013. Aktualne hrvatske vlasti, kao i one prije njih uostalom, produktivne su poput crva u kamenu u svojim sizifovskim nastojanjima dograđivanja Tuđmanovog neodrživog projekta. Zamišljam si tako u svojoj naivnosti što bi bilo da je Konrad Adenauer, umjesto što je u uvjetima radikalne denacifikacije išao obnavljati i izgrađivati Njemačku, ne pod motom izgradnje države blagostanja za sve, već da ju je nastavio nadograđivati na Hitlerovim temeljima, popravljajući nacional-socijalizam? Samo K. Adenauer je znao da se na truleži i u živom blatu nacional-socijalizma ne može graditi ništa, jer se nešto što je u svojoj osnovi loše, tokom vremena sigurno neće popraviti, već da se Hitlerov projekt mora u potpunosti odbaciti i srušiti i krenuti u izgradnju „nove zgrade“ na zdravim temeljima, dakle Njemačke kao države blagostanja za sve. Sličan slučaj je i s našom Hrvatskom, koju je Franjo Tuđman krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo remek-djelo“ opisao Klaus Kinkel. I sad, gle paradoksa, taj truli Tuđmanov projekt zasnovan na nacionalističkoj isključivosti, posttuđmanovske hrvatske vlasti ne ruše, niti se odriču Tuđmana, već u tom živom blatu tuđmanizma njegovu gradnju pokušavaju nastavljati. Jasno je pritom vidljivo da ma što god se poduzimalo, kakvi god se potezi vukli, građevina zvana Republika Hrvatska sve dublje propada u „živo blato“, jer je to teren na kojem je Tuđman utemeljio i gradio svoja „čuda“, a ustvari laži i obmane. Na tom planu popravljanja i dogradnje Tuđmanovog projekta ne može uspjeti nitko, već i radi kroz povijest nebrojeno puta verificiranog „Katonovog pravila“, ne bi mogli ni da su na vlasti zaista sposobni ljudi s izrazitim osjećajem za opće dobro, a kamo li ovi „Tuđmanovi sinovi“ stvoreni na sliku i priliku svojeg tvorca. Dosad sam bezbroj puta napisao da je radikalna detuđmanizacija hrvatskog društva conditio sine qua non svakog napretka i progresa, bez toga se ne može krenuti naprijed. Svojom idejom nacionalne pomirbe Tuđman nije nastojao pomiriti sinove ustaša i partizana, jer oni na gro planu i nisu bili posvađani, ipak malobrojni pojedinci nisu bili od značaja, sinove se ne može kriviti za pogreške očeva niti im se mogu pripisivati očinske zasluge, već je u svojoj borbi za bolju prošlost, zapravo krenuo popravljati ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, kao da se fašizam može popraviti. Lažima o neravnopravnom i podređenom položaju hrvatske države i naroda u SFRJ i „besprimjernoj pljački Hrvatske od strane Beograda, koji je iz Hrvatske izvlačio više nego li su kolonijalne vlasti ikad izvlačile iz svojih kolonija“, kroz provedbu državnog terora nad Srbima u Hrvatskoj, čime ih nagoni na pobunu, a formiranjem paravojski i njihovim napadima na saveznu vojsku kreće u „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, proglašavajući to obranom od velikosrpske agresije. Pljačku provedenu kroz proces „pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva“ se ne može popraviti, jer je gotovo svaki postupak impregniran kriminalom, taj se proces jednostavno mora poništiti i imovinu vratiti hrvatskim državljanima. Hrvatske skorojeviće, koji su se gotovo svi do zavidne imovine došli na netransparentan način, a kojima vlasti tepaju nazivajući ih poduzetnicima i zahvaljuju im zato „što nam daju plaće“, ljudi koje mahom resi nasilništvo i bezobzirnost prema svojim zaposlenicima, se ne može smatrati onima uz čiju će se pomoć Hrvatska izvući iz gospodarske krize i recesije. Većinu njih ne zanimaju ni investicije ni razvoj kao ulaganje u budućnost, otkud onda ikakva očekivanja da će takvi pokrenuti Hrvatsku, ma kakva god bila pomoć koju im mogu pružiti vlasti? Brojni ne poštuju ni ustav RH pa primjerice svako sindikalno udruživanje sankcioniraju otkazima, država ne reagira, a morala bi. Ne reagira ni ZAMPORION s Pantovčaka, kao „gorljivi ustavobranitelj“ i PRAVDOljubiv čovjek, kojemu čak i u „opisu posla“ stoji zaštita ustava i zakonitosti postupanja. Kad bi se primjerice vlasnici moćnog koncerna Thyssen-Krupp u Njemačkoj odlučili zabraniti sindikalno organiziranje, ne znam što bi se dogodilo prije, bili ih njemačka država prije izvlastila ili bi prije Metall IG „zapalio“ Njemačku. Kod nas se kao posljedica tuđmanizma ne događa ništa, jer je dobro poznato, da su sindikati „neradnici i bundžije“ i kao takvi protivnici samostalne, neovisne ..., ma svake Hrvatske. I ti poduzetnici, umjesto da se pokriju ušima, „grizu“ i optužuju sve oko sebe ... Uzmimo kao primjer jednog od najeksponiranijih, koji samo što „iz paštete ne iskače“, vlasnika „Munje“, Ivana Miloložu, pa ga zapitajmo, ne ulazeći čak ni u to kako je postao vlasnikom „Munje“ ili kako je od CO izvukao milijunsku odštetu radi „štete“ koju je pretrpio radi svojedobne redukcije potrošnje plina, koliko je dosad investirao, koliko uložio u razvoj novih proizvoda i tehnologija, koliko „kreativaca“ (diplomiranih inženjera) zapošljava i koliku plaću daje primjerice dipl. ing. strojarstva s desetak godina radnog iskustva. A onda to usporedimo s ulaganjima u razvoj u „Munji“ u periodu 1980. do 1990. Oko promašenog i propalog projekta ne može se graditi ništa, ne može se čak neprijateljskim stavovima prema sindikatima i poljoprivrednicima, a podilaženjem „poduzetnicima“ graditi nekakav prijeko potrebni konsenzus oko izvlačenja države iz gliba u koji su je uvukli Tuđman i njegovi apologeti. Dakle, uspostaviti partnerski odnos sa sindikatima i onim poduzetnicima koji zakonito posluju, uredno isplaćuju radnicima plaće veće od 250 EUR, uzeti u zaštitu domaće poljoprivrednike, odreći se svih tekovina tuđmanizma i na osnovi „novog stanja stvari“, samostalne Hrvatske, koja bi to ionako bila i bez Tuđmana i bez rata, a već odavno i članica EU, poništiti pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju, jednako kao i denacionalizaciju pogotovo crkvene imovine, raskinuti ugovore s Vatikanom i uvesti financiranje vjerskih zajednica iz crkvenog poreza, uvesti i vjerske zajednice u sustav plaćanja PDV-a, odreći se svih proglašenih istina, a ustvari Tuđmanovih laži i obmana, prestati zločince zvati herojima, a one koji unose nemir i rade nerede prestati zvati braniteljima, ukinuti sve povlaštene mirovine, osim onih proizašlih iz beneficiranog radnog staža, izvršiti reviziju svih mirovina ali i svih korisnika nekog od vidova socijalne skrbi, striktno poštovati sekularnost, bez fige u džepu, vratiti se antifašističkim osnovama hrvatske državnosti, suzbijati fašizam u svim njegovim pojavnim oblicima i naravno „pokupiti“ oružje od stanovništva ... to su uglavnom stvari oko kojih treba postići najširi konsenzus. Jedino pravo pitanje je gdje u Hrvatskoj pronaći kritičnu masu ljudi koji bi bili voljni žrtvovati se za opće dobro? I još, ima li u Hrvatskoj kakav Adenauer da oformi vladu, ali i kakav Erhard za ministra gospodarstva? Radikalno? Preradikalno? Ništa ne može biti radikalnije od procesa denacifikacije kakav je poslije 2. Svjetskog rata proveden u Njemačkoj. Žale li Nijemci zbog tog radikalizma? Neki pojedinci vjerojatno da, ali njemački narod u cijelosti sasvim sigurno ne! 29.10. 2013. Napisao sam ja dosad dovoljno o tome zašto je projekt “Tuđmanove Hrvatske” promašen i zašto ga treba napustiti i otvoriti novu stranicu uređenja hrvatske države i društva na sasvim novim osnovama. Uz bonitetne agencije evo nam i EU da nas “pere” radi nedopustivog proračunskog deficita, s time da je “batina” kojom maše EU velika i opasna, a mi se umjesto ozbiljnim stvarima bavimo uspostavom komunikacije s fašizmom, prekjučer s “bleiburgerima”, jučer s Bozanićem i Opusom Dei (“U ime obitelji”), danas sa “stožerlijama”. Pogledajte čime se bave i čije interese brane ministri Mirando Mrsić i Rajko Ostojić, prvi da pretvori hrvatsko radništvo u obespravljeno roblje, a drugi da svojim pregalaštvom istjera sve ono što u medicinskoj struci vrijedi iz Hrvatske. Prvo, uz ovakvo stanje hrvatskog društva i države nitko neće investirati, niti uz potpuno obespravljenu radnu snagu, za što se Mrsić tako zalaže, niti će nam procvjetati zdravstvo ma koliko Ostojić obezvrijedio medicinsku struku. Problem hrvatskog zdravstva leži prvenstveno u nedostatku novca, a onda i u tome što su brojni klinički centri pretvoreni gotovo u privatna lena nekog od HDZ-u vjernih liječnika, poput primjerice Ž. Reinera, radi kojih nije bilo moguće dovršiti Sveučilišnu bolnicu u Blatu, dok je novca bilo sasvim dovoljno za dogradnje na Rebru, u Vinogradskoj i drugdje … U SRH se za zdravstvenu zaštitu trošilo cca 7 milijardi DEM godišnje, što znači da bi takva zdravstvena zaštita danas stajala 7 milijardi EUR … A koliko se danas izdvaja za te svrhe? Vladi Zorana Milanovića, odnosno tom svojevrsnom “Uredu za gubljenje vremena”, nikako da “pukne pred očima”, pa da se okrene prema narodu i konačno mu kaže istinu i o HDZ-u i o “stvaranju države” i o Tuđmanu i o njegovom “hrvatskom kraljevstvu” i “agresiji” i DR i vukovarskom martiriju i što je do njega dovelo, braniteljima, a pogotovo njihovom “elitnom” dijelu, dragovoljcima DR, pretvorenim u parazitski sloj društva na koji se potpuno neopravdano troše ogromna proračunska sredstva, uz istodobnu kuknjavu nad proračunskim deficitom, kojega, je li, nije moguće smanjiti, bez daljnjih “rezanja”. A prava istina, ona na činjenicama zasnovana, jako se razlikuje od Tuđmanovih tlapnji i podvala pretočenih u proglašene istine. Navodno da su se u toku pregovora za ulazak u EU pregovarači EU žestoko okomili na ogromna braniteljska prava i privilegije, ali su na kraju ustuknuli pred silnim uvjeravanjima kako ta prava i privilegije onih koji su “stvorili Hrvatsku” ne predstavljaju problem i da ih RH može bez problema “servisirati”. Nije se Jadranka Kosor mogla samo tako odreći svojeg “čeda”, jer su braniteljska prava i privilegije njezino životno djelo. Pa na suzama prolivenim za hrvatske branitelje stekla je i nadimak “Suzana” i izgradila svoju političku karijeru i dosegla sam vrh na hrvatskoj političkoj sceni, što samo za sebe govori o toj sceni. Vlasti u RH, kako ona Tuđmanova, tako i sve posttuđmanovske, sve vrijeme pokušavaju graditi državu na bolesnim Tuđmanovim “vizijama”, izvitoperenom pojmu nacije, na principima “zova krvi i tla”, “pomirbe sinova ustaša i partizana”, ustvari uspostavom dijaloga s fašizmom kroz izvođenje u 2. Svjetskom ratu poraženih ideologija i snaga na hrvatsku javnu i političku scenu, pravdajući to demokratskim pravom na drugačije mišljenje, pokazujući i time potpuno nerazumijevanje i samog pojma demokracije. Ukupno stanje u zemlji, koje nije moguće braniti, naprosto sili Hrvatsku na defanzivu, popuštanja tamo gdje se popuštati ne smije, pa i na nerazumna ponašanja kao primjerice ova oko “slučaja Perković” … Jaka i stabilna Hrvatska bi mogla mirne duše Njemačkoj sasuti u lice sve što je ide i ne izručiti Perkovića naprosto zato što se obavještajce toga ranga, radi zaštite sigurnosnih interesa zemlje, ne izručuje drugim državama, pa baš da ta zemlja i nije eksplicitno iskazala svoje namjere, a Njemačka ih je iskazala. A osim toga Nijemci sasvim sigurno znaju da Josip Perković niti je donio odluku o “neutralizaciji” Stjepana Đurekovića, jer takvu odluku nije mogao donijeti, niti ga je on “neutralizirao”, obavještajci tog ranga takve stvari ne rade. Ni u jednoj zemlji svijeta, pa to nisu radili ni oni jugoslavenski. Kako tumačiti agresivno i neprimjereno ponašanje KC, a kako “divljanje” Opusa Dei kroz “U ime obitelji” i neke druge udruge, koje je takvo jer ostaje bez pravog odgovora, a odgovor bi morao biti striktno poštivanje sekularizma i da se o manjinskim pravima zagarantiranim poveljama, rezolucijama i deklaracijama OUN i ugrađenima u ustav ne odlučuje na referendumu. Isto je trebalo reći i vukovarskim “stožerlijama”, ali ih i uputiti da oni nisu partner hrvatskoj Vladi. Ni u čemu! A da će oni koji uništavaju dvopismene ploče biti i privođeni i kažnjavani po zakonu, pa tko duže izdrži. Zamislite si samo da hrvatske vlasti ne izvršavaju obaveze prema poljoprivrednicima, koji se potom opravdano pobune, ali Zoran Milanović za njih nema vremena, ali za bulumentu besprizornih iz Vukovara, obilno “podmazivanih” sredstvima iz hrvatskog proračuna, koji ne poštuju ni ustav ni zakone zemlje u koju se kunu, nisu ih nikad ni poštivali, premijer pokazuje razumijevanje i nalazi vremena za razgovor s njima. Inače moć manipulacije i oblikovanja svijesti naroda je odavno poznata, zato se jednostavno ne dopušta da se o stvarima gdje većina jamči sigurnost manjini ne može odlučivati na referendumu. Premda ne mogu dokazati, ali kladio bih se da bi u Hitlerovoj Njemačkoj Nijemci na referendumu glatko odlučili o ukidanju svih prava Židovima, uključujući i pravo na život. A što reći o instituciji preuzetnog imena Ustavni sud, koja opravdano reagira i ukazuje izvršnoj vlasti da je odluka donijeta na obavezujućem referendumu obavezujuća za sve pa iza Hrvatski sabor, propustivši pritom upozoriti da se o umanjenju i derogiranju ljudskih i manjinskim prava ne može odlučivati na referendumu. A to već je u domeni Hrvatskog sabora, koji je propustio zatražiti mišljenje Ustavnog suda, kad se on već sam nije udostojao reagirati. Proračunski deficit, na radikalnom smanjenju kojega će EU inzistirati, jer si naprosto više ne može priuštiti “grčki scenarij”, je takav problem koji RH ne bi mogla riješiti i da nije ovog Tuđmanovog naslijeđa i ovakvog ponašanja fašista, klerofašista, “dignitetlija”, “stožerlija” i drugog šljama koji može dići glavu i uspijevati jedino u “građevini”, kojoj su temelji u živom blatu nacional-šovinizma, jer RH, zapravo Tuđmanistan, je upravo takva građevina. Dakle ni “Plan 21”, s kojim su kukurikavci pobijedili na izborima, ni “35 reformi”, koje to i nisu, ne mogu se provesti u teško bolesnom društvu, a hrvatsko društvo je oboljelo od najteže bolesti, tuđmanizma, niti mogu dovesti dao društvenog i gospodarskog oporavka, pa ni do smanjenja proračunskog deficita. Napose bi hrvatskom narodu trebalo reći da mu, koliko jučer, tako ni danas, nisu bili krivi ni Mlečani, ni Turci, ni A-U Monarhija, ni Država SHS ni Kraljevina Jugoslavija, ni Srbi, ni Pešta ni Beč ni Beograd i slični, već smo si, ovakve lijenčine, lažovi, kriminalu skloni prevaranti i budaletine sami krivi za sve nedaće koje su nam se u povijesti događale. Opijeni nekakvom izmišljenom slavom i lažnim ponosom ne znamo i nismo kadri učiniti ništa, ni svaki za sebe pojedinačno, a kamoli za opće dobro. Valjda nam treba nekakav karizmatični vođa, kakvog smo primjerice, na svoju nesreću, prepoznali u Tuđmanu, koji nas je onako zadrt odveo u bezizlaz, a oni koji nas danas vode, od pape i kardinala, fašizmom impregniranog klera, polupismenih i pokvarenih političara u sprezi s organiziranim kriminalom, zajedno s nesposobnim sindikalnim vođama i ostalim ništarijama koje su uvijek kao pijavice sisale državno, zajedničko, sirotinjsko, nas ne mogu iz gliba izvući, jer to niti žele, niti znaju, niti im je to u interesu, jer kakvi god da jesu, svjesni su činjenice da za njih u iole uređenoj državi naprosto nema mjesta. Pitam se hoće li nam ikad i može li nam uopće doći iz guzice u glavu, pa da se odlijepimo od dna i proglašenih istina i krenemo putem svekolikog društvenog i gospodarskog oporavka. Ili, treba li nam za to ipak nekakav karizmatični vođa? Ako treba, bojim se da ga mnogi od nas pogotovo oni malo vremešniji neće dočekati.“ Red je bio i zahvaliti se onima koji su uz Tuđmana najzaslužniji za „obranu od agresije i stvaranje države“, pa sam i to učinio objavom priloga pod naslovom: „Hvala vam svima, živim i mrtvim, gdje čuli i ne čuli, ... 10. 07. 2013. ... hvala vam što ste nam “stvorili državu”. Hvala vam što ste u tom procesu “stvaranja države” uništili i upropastili sve što se uništiti i upropastiti moglo i od prosperitetne i funkcionalne države, jer SRH je to bila, stvorili kripla od države nesposobnog za život. Dakle u svojem “stvaralačkom zanosu” uz sveobuhvatnu deindustrijalizaciju uništili ste funkcionalni i besplatni zdravstveni sustav, funkcionalni i besplatni obrazovni sustav, funkcionalno i dobro pravosuđe, SDK kao jedan od najboljih financijskih servisa u Evropi, funkcionalnu i svrsishodnu teritorijalnu organizaciju, a umjesto dobrano decentralizirane vlasti centralizirali ste sve živo. Lagali ste nam i obmanjivali nas tvrdeći da SRH nije država, na prigovore da je ona država i po svojem i po federalnom ustavu, odgovarali ste usprkos njenoj jasnoj poziciji temeljenoj na teoriji države i prava, da je to privid i da je Hrvatska samo geografski pojam, a da je državu tek trebalo stvoriti. Znači li to i da je po ulasku u EU Hrvatska opet svedena na geografski pojam pogotovo stoga jer je njena ravnopravnost s drugima u toj nad-državi i više nego upitna, a svakako, bar kad je ravnopravnost u pitanju, neusporediva s njenim položajem u SFRJ. Taman kad vlasti najave provođenje nekakvih aktivnost koje bi trebale rezultirati uvođenjem reda u neke segmente funkcioniranja države, pojave se nekakvi “ali” i najave nekakvi izuzeci. Pisao sam dosad na temelju javno dostupnih podataka koliki se novac iz državnog proračuna godinama nesmetano “prelijeva” u džepove onih koji ne udovoljavaju nijednom kriteriju prema kojemu bi taj novac trebali primati. Neovisno radilo se o “lažnim braniteljima” (kao da nekakvi pravi postoje), lažnim umirovljenicima tzv. “rubalistima”, lažnim invalidima, dakle ljudima koji koriste invalidnine a da uopće nisu invalidne osobe ili možda i jesu, ali su im postoci invaliditeta “napuhani”, pa do korisnika nekih od vidova socijalne pomoći, a da uopće ne ispunjavaju uvjete da bi takvu pomoć uopće mogli/trebali/smjeli primati. Naime radi se o tolikom neopravdanom odljevu proračunskih sredstava da bi se uvođenjem reda u taj segment korisnika proračuna slobodno moglo prestati razmišljati o rasprodaji preostale državne imovine ili o davanju autocesta u koncesiju. Ono što bi svakako trebalo učiniti i to što prije je izjednačavanje braniteljskih prava s pravima koje ostvaruju borci NOR-a, prvo ukinuti sam izmišljeni i ni na čemu zasnovani naziv “branitelji” i proglasiti ih ratnim veteranima ili bivšim borcima i tako im skinuti svetačku aureolu učiniti ih dodirljivima i podložnim zakonima RH, valjda se zna tko je to i kakav rat vodio i protiv kakve vojne sile. No dobro, jasno je meni da na hrvatskom političkom nebu ne postoji ona politička opcija koja bi se usudila napraviti nešto takvo, pa DR proglasiti onim što je stvarno bio, ratom za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer doslovno svaka “fotelja” u sustavu vlasti ovisi o DR i braniteljima. Uostalom, svatko koga to zanima, iz uvida u stvarna događanja, lako će zaključiti da je sama Bitka na Neretvi, prema angažiranim snagama, trajanju i intenzitetu borbi i broju ranjenih i poginulih veća od čitavog DR. Ne znam kako ste vi, ali ja sam najavu ministrice M. Opačić o reviziji svih invaliditeta, u sustavu je 500.000 korisnika invalidnina ili invalidskih mirovina, doživio kao glazbu za moje uši. Ali samo u prvi mah, zgrozio sam se odmah na ono prateće “ali” i ono izuzeće, jer je striktno najavljeno da se jedino invaliditeti iz sustava HRVI neće podvrgavati reviziji. Dakle unaprijed se amnestiraju oni za koje se sasvim pouzdano zna da je među njima najveći postotak lažnjaka. Pa o 5.000 lažnih invalida iz “braniteljskih” redova govorio je i ministar branitelja Predrag Matić Fred ... i sad najednom jedino njih nećemo dirati. Oni neka slobodno i dalje budu na državnoj sisi i uživaju primajući iz državnog proračuna ničim zasluženu milijardu kuna godišnje. Neka i autoceste idu u koncesiju, ma neka i država propadne, nama je važno sačuvati naše lažnjake, ta oni su nam “stvorili državu”, ta samo zahvaljujući njima Hrvatska postoji, ta samo zahvaljujući njima ne moramo pisati ćirilicom, a to su već takve “zasluge” da im možemo i oprostiti to što su se malo “zaigrali” i bili ponešto “nestašni”, zar ne!? I naravno da poslije svega ja jednostavno ne mogu ne zahvaliti se svim onim udbašima, kosovcima, disidentima, fašistima, klerofašistima, “borcima za Hrvatsku, a ne teroristima”, crnim, crvenim, žutim i zelenim vragovima, staljinistima i čvrstorukašima iz redova nekadašnjeg SKH skoncentriranim u HDZ-u i oportunistima koji su se svrstali uz Ivicu Račana u SDP-u, koji su mi predvođeni “najvećim Hrvatom u povijesti”, jer prateći sve ono što se danas o ulozi i aktivnostima pojedinih grupacija i političkih opcija u procesu stvaranja države” piše, to su upravo pobrojani svojim sinergijskim djelovanjem uspjeli “stvoriti državu”. I to ne bilo kakvu državu, već državu koju svijet doživljava kao “muljevito dno Evrope”, kako ju je nadahnuto opisao The Economist. Pa sad, ako uzmemo u obzir tko ju je “stvarao”, ona zaista nije mogla ispasti bolja, jer ispada da su je “stvorili” najgori iz redova hrvatskog naroda, dakle oni koje je Nojko Marinović opisao kao “od lošeg oca i još gore matere”. Hvala vam, al' zaista niste trebali, siguran sam da bismo bez vašeg “stvaralaštva” živjeli puno bolje.“

- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.