20.02.2020., četvrtak

„Realni sektor“ i „uhljebi“ Sve ove godine otkako nas je Franjo Tuđman izveo iz socijalističkog „mraka“ i „obasjao svojom božanskom svjetlošću, zaposlenici se u RH uglavnom dijele na „uhljebe“ i one zaposlene u „realnom sektoru“, s time što su „uhljebi“ nešto bezvrijedno, fuj i bekino, a zaposleni u „realnom sektoru“ ono pravo, svima na ponos i diku. Po tome svi oni zaposleni u državnoj upravi, javnim poduzećima, znanosti i obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i svim institucijama u državnom vlasništvu su „uhljebi“, a oni jadnici zaposleni u privatnim poduzećima, najčešće na određeno vrijeme i uz plaću blisku minimalcu, su „preštimani“ zaposlenici u „realnom sektoru“. Po tome se vrednuju i državni dužnosnici, izabrani ili imenovani, svejedno, nevrijednim se ocjenjuje svaki onaj koji nije bio „ni dana zaposlen u „realnom sektoru““, pa recimo dolaziš iz HEP-a, bezvrijedni si „uhljeb“, neradnik koji nije imao gdje naučiti raditi, a dolaziš li primjerice iz „Agrokora“ ili nekog Debeljakovog poduzeća, samo što nisi radišni genije znanja, radnog iskustva i vještina. Uzmimo naprimjer nekad „uhljebničku“ tvrtku BI Split u kojoj su „uhljebi“ nešto značili , a u mnogim stvarima i prednjačili u svjetskoj brodogradnji, brodogradilište koje je znalo izgraditi brodove poput „Amorelle“, „Gabrielle“, „Izabelle“ … ali i fregate poput „Splita“, „Kotora“, „Pule“ … a današnji Debeljakov škver iz „realnog sektora“ ne zna i ne može izgraditi ni ophodni brodić za potrebe Obalne straže. Ili, nekad „uhljebnički“ „Rade Končar“ poznat diljem svijeta, tvrtka koja je primjerice bila kadra izgraditi i opremiti Hidroenergetski sustav Haditha, RHE „Obrovac“, danas „Velebit“, HE „Playas“ ali i razviti i proizvoditi dijelove opreme koje su poput vakuumske prekidne komore srednjeg napona u svijetu proizvodili samo „Toshiba“ i „AEG“. A što danas može „realsektorni“ „Končar“? A zašto su spomenuti BI Split i „Rade Končar“ iako „uhljebnička“ bili tako moćna poduzeća, a danas su tek „realsektorni“ reliquiae reiquiarum? Prvo radi brige o vlastitom razvoju što ih je činilo konkurentnim na zahtjevnom svjetskom tržištu, što su vodila brigu o svojim zaposlenicima, kroz zdravstvenu zaštitu, zadovoljavanje njihovih stambenih i drugih potreba, a onda omogućavali i cjeloživotno obrazovanje. Pamet „uhljebničkog“ BI Split bila je u „Brodarskom institutu“, kojeg je Hrvatska imala prije nego li je Njemačka osnovala sličnu instituciju, a „Rade Končar“ je imao ETI koji mu je omogućavao da 70% proizvoda „Rade Končara“ bude plod vlastitog razvoja. Mislim da ne trebam posebno naglašavati da su današnji „Brodarski institut“ jadni ostaci te nekad u svijetu poznate i priznate institucije, a i današnji ETI „Končar“ možda tek 10 – 15 % nekadašnjeg. Nema stambenog zbrinjavanja zaposlenika, a ni radničkih odmarališta, sve za volju i potrebe „realnog sektora“. Pelješki most, da je ikom trebao, vjerojatno bi gradila nekad moćna „uhljebnička“ „Hidroelektra“ sa svojim jednako „uhljebničkim“ kooperantima, a metalne sekcije mosta bi vjerojatno proizveo i montirao jednako „uhljebnički“ „Đuro Đaković“. Sasvim sigurno ceste, mostove i pruge po Hrvatskoj ne bi gradili stranci, pa ma koliko pripadali „realnom sektoru“, pogotovo ne Kinezi, Grci i Turci, kao što je danas slučaj. Ili da bi mlađi čitatelji stekli dojam o onom o čemu ja pišem reći ću da je montažerske radove prilikom gradnje NE Krško na zadovoljstvo Westinghousea izvodio „uhljebnički“ Đuro Đaković, kojem da se danas ponudi nešto takvo, ne bi o tom smio ni razmišljati, jer uopće više ne raspolaže tim mogućnostima, zahvaćen je „realsektorizmom“. Tužno je da među „uhljebe“ i zaposlene u „realnom sektoru“ druge najčešće svrstavaju svojevrsni „šverceri kroz život“, nerijetko i sami u sukobu sa zakonom, koji su se odlično snašli u Tuđmanistanu, takvi nemaju nikakve potrebe tražiti posla izvan Hrvatske. A bojim se da nigdje izvan Hrvatske i ne bi uspjeli. A mene su u „nenarodnom režimu“ učili da ljude valja cijeniti prema njihovom ukupnom ljudskom habitusu, a to sadrži sve; i znanje i vještine i njihovu ljudskost i odnos prema drugima i drugačijima, neovisno o tome što su po zvanju i zanimanju ili nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti ili stupnju njihovog formalnog obrazovanja. To je meni ostalo kao princip, a razvrstavanje ljudi u „uhljebe“ i zaposlene u „realnom sektoru“ smatram ludošću i najgorim podcjenjivanjem ljudi.

- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.