… vi koji očekujete nekakve zaokrete, nekakve pozitivne promjene, nekakvo jačanje lijeve političke scene u RH, nekakvo pokazivanje svijetu vedrog i umivenog lica RH …
Izborom manjeg zla, što smo izborom Zorana Milanovića za predsjednika RH učinili, mi smo se, po mojem sudu, ipak opredijelili za zlo. Dobro ili bolje u ovom izbornom procesu jedva da nam se nudilo, ali to, ovakvi kakvi jesmo, indoktrinirani i isprane svijesti, mi jednostavno nismo bili u stanju prepoznati.
Kao i uvijek pitat će me koje su to moje kvalifikacije da bih uopće mogao ocjenjivati politiku i političare na aktualnoj hrvatskoj političkoj sceni, kad nisam ni poznati, ni priznati, ni cjenjeni politički analitičar?
Volim za sebe reći da se politikom bavim još od Korejskog rata i to uvijek razumom, nikad srcem i nikad profesionalno i uvijek tek samo u onoj mjeri da bih politiku spriječio da se bavi mnome.
Moje razloge zašto se i profesionalno nisam bavio politikom, premda sam bio i pozivan i imao prilike za to, mogli bi shvatiti samo oni koji su dobro razumjeli sve finese funkcioniranja sustava vlasti u bivšoj državi, pogotovo kad je „vodeća snaga društva“ bila u pitanju.
Ukratko, moje bi političko djelovanje bilo stalno izloženo propitivanju uzrokovanom sumnjičavošću u moju ideološku čistoću.
Taj rizik nisam bio spreman prihvatiti.
Što se pak Franje Tuđmana tiče, o njemu sam znao dovoljno da s njim neću ni pod kojim uvjetima, pa baš da sam bio i „kruha gladan“, nekolicina njegovih apologeta neumorno me je zvala da se priključim „inicijalnom krugu“, a kasnije hodajući zamnom s pristupnicama HDZ-a u ruci. Kad je HDZ učvrstio svoju svevlast nudili su mi mjesta u državnoj upravi uz uvjet da se učlanim u HDZ. Sve sam te ponude odbio ne želeći ući u društvo organizacije prepune bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, koji su jedino bili kadri odvesti i narod i državu u ponor.
Da sam bio u pravu najbolje potvrđuje današnje stanje u kojem se nalazi hrvatsko društvo i država, iz koje se radi općeg beznađa bježi glavom bez obzira. Bagra i brabonjci ne mogu uspješno voditi državu, oni ne znaju graditi, znaju uništavati, ne znaju voljeti, znaju mrziti, lažu „na klaftre“, jer im istina ne ide u prilog.
Na temelju onog što znam, kažem kolokvijalno da će Zoran Milanović kao predsjednik RH promijeniti sve tako da ne mijenja ništa ili gotovo ništa, jer je on bio u prilici da puno toga promijeni nabolje onda kad je imao u rukama sve instrumente i poluge vlasti, a što je suštinski promijenio?
Moji razlozi koji su temelj mojih stavova su sljedeći: graditi bolju Hrvatsku ne može nitko tko Franju Tuđmana smatra hrvatskim velikanom i tko nasilnu secesiju smatra „stvaranjem države“, Jugoslaviju se nije moglo rušiti, a da se prije toga ne sruši Hrvatska, jer ono što je „stvorio“ Franjo Tuđman je sve samo ne uljuđena srednje razvijena evropska država, to je prije državna tvorevina gotovo nesposobna za život s temeljim u živom blatu nacional-šovinizma.
Kad bi kojim slučajem i postojala istinska volja za popravak prilika u Hrvatskoj i izgradnju boljeg i pravednijeg društva, to se realizirati ne može uz ove kadrove ispilavljene iz odvratnog Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P-a, svojevrsne tvornice laži i mržnje, koji danas „drmaju“ Hrvatskom i „štite hrvatske nacionalne interese“ u institucijama EU i svijeta.
Dobro, Zoran Milanović se vjerojatno neće ljubiti s Bandićem, niti mu donositi tortu i pjevati za rođendan, vjerojatno neće gostovati kod Bujanca, vjerojatno neće pričati budalaštine o našoj prošlosti poput smještanja bivše Jugoslavije iza „željezne zavjese“, među zemlje VU ili o „Inicijativi triju mora“, možda se eksplicitno izjasni protiv „starog hrvatskog pozdrava“, ZDS, možda vrati Titovu bistu na mjesto s kojeg nikad i nije smjela/trebala biti maknuta, premda kaže da to neće, možda se pojavi u šumi Brezovica na Dan antifašističke borbe ili zajedno s antifašistima komemorira u Jasenovcu … i da, vjerojatno neće sramotiti funkciju predsjednika RH u onoj mjeri u kojoj je to radila predsjednica na odlasku.
Samo, bojim se da bi to moglo biti sve.
Znam, neki će reći da je i to puno u odnosu na nepodnošljivu lakoću glupiranja Kolinde Grabar Kitarović, ali je puno premalo u odnosu na sve ono što od njega očekuje velika većina onih koji su na izborima glasali za njega, a pogotovo na ono što bi na toj funkciji trebalo napraviti, da bi Hrvatska postala prepoznatljiva kao mjesto ugodno za život.
Zato je za mene izbor Zorana Milanovića bio samo izbor nešto manjeg zla.
I samo mi nemojte reći da se s te funkcije i ne može puno više napraviti uz onako ustavom skučene predsjedničke ovlasti.
Jer, primjerice, koje to ovlasti sprječavaju predsjednika RH da kao sukreator vanjske politike poradi na tome da Hrvatska svijetu prestane pokazivati uvijek namrgođeno Tuđmanovo przničko lice i da je se, radi loših i zategnutih odnosa sa svim svojim susjedima, prestane doživljavati kao glavnog uzročnika nestabilnosti na jugoistoku Evrope?
Ne sprječavaju ga ovlasti, ali ga sprječava to što je tim i takvim odnosima sa našim susjedima svojim činjenjem i nečinjenjem i sam pridonio.
On, tako, neće razgovarati s predsjednikom R Srbije, Aleksandrom Vučićem, jer je Vučić ovo i ono, jer je onda i ondje rekao ovo i ono, a Srbijanci eto, baš i samo da napakoste Milanoviću, izabraše baš Vučića za predsjednika R Srbije!?
I onda, sve ne razgovarajući, niti ne pokušavamo popravljati bilateralne odnose između dvije zemlje i dva naroda niti rješavati sporna pitanja, poput primjerice razgraničenja između dviju država.
Na pamet mu ne pada da krene od toga da se hrvatska i srpska/srbijanska istina i „istina“ o nedavnoj prošlosti jako razlikuju i da na tom planu gotovo da i nema izgleda da se išta promijeni, usudim se reći da nijedan predsjednik R Srbije, ma kojoj tamošnjoj političkoj opciji pripadao, nikad neće doći na proslavu „Oluje“ u Knin, a predsjednik RH bi se trebao zapitati zašto na tu proslavu ne dolaze ni veleposlanici nesporno nam prijateljskih zemalja. Odnosno ne treba se on to zapitati, zna on dobro zašto ne dolaze.
E pa, ako zna, a zna, koje bi to ustavne ovlasti mogle spriječiti predsjednika RH da ne otvori tu temu. Recimo da veleposlanike akreditirane u RH prilikom prijema ne upita otvoreno zašto ne dolaze u Knin na proslavu Dana ovoga i onoga.
Najlakše bi problem bilo riješiti sa Slovenijom, jer taj problem je Milanović dobrim dijelom i „otvorio“ izlaskom RH iz arbitraže, onog časa kad je, špijunirajući Arbitražnu komisiju, doznao da će arbitraža što se Piranskog zaljeva tiče ići u korist Slovenije, a Piranski zaljev, hrvatski Savudrijska vala, je sveti Graal hrvatskog teritorija … I nema veze što je 97 % linije razgraničenja s R Slovenijom riješeno u korist RH i što prihvaćanje odluke Arbitraže praktički rješava sve probleme sa Slovenijom.
Na stranu i to što od Sporazuma Račan – Drnovšek, kojeg je samo trebalo ratificirati u Hrvatskom saboru, za Hrvatsku boljeg rješenja nema niti će ga biti, ali kako prihvatiti to rješenje kad Davorin Rudolf i Hrvoje Kačić, nesporni stručnjaci za pravo mora, ne uvažavajući institut „stečenog prava“ misle u svojem “domoljubnom zanosu“, da bi radi „crte sredine“ trebalo valjda zaratiti sa Slovenijom?
Poznavajući Milanovića, on neće učiniti ništa u smislu potpune normalizacije odnosa s R Slovenijom.
Problemi i nesuglasice s BiH proizlaze iz nastavka provođenja Tuđmanove politike prema toj državi, procesa u kojem je RH talac BiH katolika, Hrvata, koji, ako baš i ne većinski, a ono bar prividno većinski, ne priznaju BiH kao svoju državu, a HDZ BiH, koji izgleda gazduje i hrvatskom HDZ-u, Hrvatski narodni sabor i Hrvatski svjetski kongres anatemiziraju svakog Hrvata koji BiH smatra svojom državom, svojom domovinom. Iako su tamo konstitutivni narod.
Kako ćeš graditi ikakva a pogotovo prijateljske odnose s nekom državom ako nisi spreman ne samo surađivati nego ni razgovarati s onim pojedincima i institucijama te države bez kojih se ti odnosi ne mogu graditi?
On, jednako kao i predsjednica RH, odriče legitimitet Željku Komšiću članu Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda i aktualnom predsjedatelju tog tijela, iako je čovjek legalno izabran potpuno u skladu s ustavnim i zakonskim rješenjima koja vrijede u BiH. Ali Željko Komšić je Hrvat iz BiH koji svojom domovinom drži BiH, a ne Hrvatsku, pa je već samim tim neprihvatljiv za Tuđmanove apologete i lobiste HR HB u Hrvatskoj. I zato neće biti razgovora s njim, a po BiH će se i dalje vršljati po volji, miješati se u njene unutarnje stvari i davati ogroman novac institucijama tamošnjih Hrvata, posebno tamošnjoj KC.
A BiH je Jedina država koja bi, kad bi to samo htjela, mogla Hrvatskoj staviti „muda u procijep“ tužbom za agresiju i zahtjevom za isplatu ratne štete, a to bi mogla već samo na temelju obrazloženja pravomoćne presude Apelacionog vijeća Haaškog suda šestorici nekadašnjih čelnika HR HB.
Pa onda, Milanović neće razgovarati s Viktorom Orbanom jer je on autokrat, a Mađari, jednako kao ni Srbi, ali i drugi, ne pokazuju namjeru i volju da si izabiru čelnike koji će se dopadati Milanoviću.
Itd. i t. sl.
A onda kao i uvijek Zucker kommt zu letzt, Milanović ničim izazvan iskazuje spremnost da se Kolindi Grabar Kitarović, usprkos svim onim opravdanim optužbama, a posebno za nerad u vrijeme kad je bila veleposlanica RH u SAD, ponudi veleposlaničko mjesto.
Kad su pak savjetnici u pitanju ne bi me čudilo da na ta mjesta između ostalih uz nezaobilaznog Dragana Lozančića imenuje Stjepu Bartulicu (bio je dobar Josipoviću) i John Vicu Batarela …
Post je objavljen 08.01.2020. u 09:28 sati.