I na pamet mi neće pasti da se ikome ispričavam, a pogotovo ne hrvatskim „domoljubima“.
Ako nekritički pristaneš na „domoljubnu“ a u suštini proustašku mantru, onda se i spotakneš, jer upravo to se dogodilo Kreši Beljaku.
Pristati na priču o ratu, do Brijunskog plenuma (01. 07. 1966.) UDB-e, a poslije toga SDS bivše države, protiv hrvatske emigracije, bila ona ekonomska ili politička, znači biti uvučen u kolo laži i obmana.
To znači pristati na tezu da Jugoslavija, pa ni ona Titova ili pogotovo ta, nije imala pravo postojati i da je, bar kad su Hrvati u pitanju, svaka ustaška i proustaška protuha imala pravo rušiti je svim sredstvima. Pogotovo terorističkim djelovanjem, koje je proglašavano političkom borbom za prava „obespravljenog hrvatskog naroda“.
Toliko „obespravljenog“ da je u svojoj državi prvi puta u svojoj povijesti, upravo u Titovoj Jugoslaviji, bio potpuno ravnopravan s drugim narodima i njihovim državama.
Svjedoci smo da to danas u EU nije.
UDB/SDS nije radila ništa što ne rade ili nisu radile sve tovrsne službe, rekao bih čak neovisno o prirodi režima kojem su služile, protuobavještajnim aktivnostima, ako se radilo o političkim napadima i eliminacijama, ako se radilo o terorizmu.
Ne, nisu „Titove ubojice“ nekontrolirano lunjale svijetom i „na pravdi Boga“ ubijale nevine hrvatske emigrante, što ne znači da neki opasni pojedinci iz redova te emigracije, koji su se bavili organiziranjem, financiranjem i izvođenjem terorističkih aktivnosti protiv SFRJ, na njenom tlu ili njenih diplomatskih i drugih predstavništava diljem svijeta, nisu kao izuzetno opasni eliminirani poslije odluke Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Sasvim sigurno ne zato što se neki agent Službe sjetio kako bi baš bilo zgodno smaknuti ovog ili onog.
Služba je pribavila sve relevantne podate i predlagala mjere na temelju kojih je Savezni savjet donosio odluku o tome koji od terorista je toliko opasan da ga treba eliminirati zato jer su se te operacije izvodile na teritoriju stranih zemalja i mogle su rezultirati diplomatskim incidentima poput primjerice onog sa UK kad je uhvaćen Vinko Sindičić nakon neoprezno i traljavo izvršenog pokušaja eliminacije Nikole Štedula.
Hrvatskoj emigraciji su duh ustaštva udahnuli oni koji su „pali“ kao žrtve „komunističkih pokolja nevine hrvatske mladosti“ bilo na Lojbaškom polju (Bleiburg) bilo u „kolonama smrti“ ili „križnim putevima“, da bi nekim čudom u velikom broju uskrsnuli diljem svijeta, posebno u Argentini i Australiji, da bi se nešto kasnije u velikom broju skrasili u Njemačkoj kao najpogodnijoj destinaciji za pripremu terorističkih akata protiv SFRJ.
Usudim se reći da je BND, do pojave militantne RAF - Baader-Meinhof skupine (1970.), kad se prvi puta susreće s ozbiljnom terorističkom aktivnošću na njemačkom tlu, pružao potpunu zaštitu ustaškim teroristima, koji su proglašavani „borcima za slobodu“.
Tada se stvari mijenjaju i BND radi borbe protiv terorizma na svojem tlu traži pomoć službi sigurnosti drugih država, pa i SDS SFRJ. Ta suradnja dviju službi je išla dotle da su se predstavnici BND i SDS, sastajali svaki mjesec i razmjenjivali informacije obavještajnog karaktera, posebno o terorističkim grupama. To naravno ne znači da su ustaški teroristi prestali djelovati u Njemačkoj, iako im je „poslovanje“ ponešto otežano, a i BND je SDS-i SFRJ dostavljao informacije o nekima od njih i njihovim protujugoslavenskim aktivnostima.
Dakle nije bilo nikakvog rata UDB/SDS protiv hrvatske emigracije, bila ona ekonomska ili politička, kako se iz „domoljubnih“ redova uporno tepe, ali bilo je rata Službe protiv terorističke ustaške i proustaške emigracije, koja se poslije 1945. nastojala infiltrirati u sve organizacije hrvatskog iseljeništva i preuzeti kontrolu nad njima. U dobrom dijelu tih organizacija su uspjeli i one su kao proustaške prestale sa suradnjom sa „starim krajem“.
Dokle su ustaški emigranti bili spremni ići pokazuje i 16 pokušaja atentata na čelnike članstvom najbrojnije, najorganiziranije i najbogatije organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, Hrvatske bratske zajednice, danas pokojnih Johna Badovinca i Bernarda Luketicha, koji su uspjeli sačuvati HBZ od ustaškog utjecaja i ostvarivati kroz sve vrijeme postojanja SFRJ najplodniju suradnju sa „starim krajem“.
I zato hrvatski „domoljubi“, uključujući predsjednicu RH, ni danas ne vole HBZ.
Oni koji baš ništa nisu znali o tome, kao ni o praštanju podmetnutih mina diljem države i stradavanju nevinih ljudi, jednako u Beogradu kao i na jadranskoj obali, pa ni o „Bugojanskoj grupi“, mogli su dovoljno naučiti praćenjem suđenja, najprije Krunoslavu Pratesu, a posebno Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Oba ta suđenja predstavljaju sramotu za njemačko pravosuđe, jer jedino što je na tim suđenjima uspješno dokazano je da ni Prates, ni Perković, ni Mustać nisu ubili Stjepana Đurekovića, a odrezana im je kazna doživotnog zatvora. Radi tobožnjeg sudjelovanja u organiziranju ubojstva tog „disidenta“, a ustvari financijera ustaških terorista, tobožnjeg zato, jer su sudu umjesto dokaza ponuđene indicije onih koji su u svojstvu svjedoka sami priznavali da su „vodili rat protiv Jugoslavije“, oni su postavljali mine “bez namjere da itko strada, već samo da se Jugoslaviju prokaže kao nesigurnu turističku destinaciju i tako odvrati Nijemce od odlaska na ljetovanje na Jadranu“.
Bila su to zapravo suđenja Jugoslaviji odnosno njenoj Službi državne sigurnosti.
O tome najbolje svjedoči ponašanje istražitelja njemačkog tužilaštva koje uopće nije zanimalo tko je ubio Đurekovića, oni su dobro znali zašto, nego su se isključivo ograničili na propitivanje organizacije SDS SFRJ, s posebnim naglaskom na SR Hrvatsku.
Dakle sudiš za ubojstvo onima za koje znaš da nisu izvršitelji, nego pretpostavljeni nalogodavci, umjesto da potražiš izvršitelje i istragom dođeš do nalogodavaca, ti sudiš pretpostavljenim nalogodavcima!?
No dobro, ako se samo usredotočimo na „krunske svjedoke“ na tim suđenjima, a onda i na ponašanje jednog broj povratnika iz redova ustaške i proustaške emigracije, nije teško doći do zaključka da bi bilo puno bolje da je SDS SFRJ u svojem radu bila temeljitija.
Usudim se reći da mnogih zločina koje je počinila hrvatska strana u ratu u RH i BiH ne bi bilo da nije bilo nekih „boraca za slobodu“. Oni i njihovi apologeti su i danas gotovo svi ZDS i najveći zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, nositelji i poticatelji ideološke podvojenosti i sukoba unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.
Radi tih saznanja je po meni Krešo Beljak bio u pravu, ma koliko se nespretno izrazio!
I na kraju, da bi se izbjegli nesporazumi, kao u ovom slučaju oko twitta Kreše Beljaka, valja u izražavanju mišljenja o osjetljivim stvarima biti krajnje precizan.
Post je objavljen 17.01.2020. u 12:06 sati.