„Afera SMS“, zloporaba tajnih službi njihovim stavljanjem uz službu stranaka ili čak moćnih pojedinaca, mahom iz struktura vlasti, koruptivna djelovanja paraobavještajnog podzemlja u svrhu kompromitiranja institucija sustava koje uvelike određuju državu vladavine prava, čudnog mi čuda, kao da dolaskom Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj, prvenstveno radi na glavu okrenutih društvenih vrijednosti, nisu ordinarne ljudske ništarije hrpimice postajale nezaobilazni, a nerijetko i odlučujući faktor na hrvatskoj političkoj sceni.
Društvena elita pače, koju uz spomenuto obilježavaju i uspostave, gajenja i održavanja nekih čudnih prijateljstava, pogotovo kad su u pitanju dužnosnici, pa i oni najviši.
Sjetimo se samo Franje Tuđmana, kako mu u loži iz koje prati nogometnu utakmicu društvo pravi neokrunjeni kralj hrvatskog podzemlja Zlatko Bagarić.
Ništa manje nije rogobatno kad primjerice Zdravko Mamić organizira proslavu rođendana predsjednice Republike, ili razno-razna zajednička slavlja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu s istim svatom.
Ni po muke da je neka od ništarija zalutala u politiku, pa i u same vrhove političke nomenklature, problem je što je to postalo pravilo, a ne iznimka. Ta pojava je naročito izražena u hrvatskoj „stožernoj stranci“, odnosno pokretu, jer se HDZ ni nakon gotovo 30 godina nije uspio preobraziti i profilirati se kao isključivo politička stranka. Da je HDZ ono kakvim se voli predstavljati, dakle demokršćanska politička stranka u njemu ne bi bilo pojedinaca, ma koliko rijetki bili, koji pripadaju lijevoj političkoj opciji, a još bi manje u njemu „kolo vodili“ njegovi ekstremni desničari, protivnici ljudskih prava i sloboda, od kojih mnogi otvoreno promoviraju ustaštvo i negiraju holokaust. Mislim da ne trebam posebno naglašavati da su potonji najčešće regrutirani iz redova „ognjištaraca“ i onih „stočarskog“ mentaliteta, među kojima su najbrojniji pripadnici hercegbosanskog ekspedicionog korpusa, koji su naprosto preplavili hrvatske institucije.
Pri Tuđmanovom „uvođenju reda“ teško su stradali svi segmenti vlasti, a posebno je osakaćen represivni aparat, koji je naprosto „sasječen“, na mjesta školovanih policajaca i vodećih ljudi u MUP-u dovođeni su stranački poslušnici od kojih su neki bili u kategoriji „nit' ih jebi, nit' ih kući vodi“, poput Tomislava Merčepa, koji je prije trebao biti policijski i sudski „pacijent“, nego savjetnik ministra. Ili pak Slavko Degoricija, kakve je taj veze imao s policijskim poslom. Pa onda Perica Jurić, smiješni čovječuljak kojeg šalju u Knin da „urazumi“ Martića i družinu, a ovi se tamo slatko smiju jer vide nikogovića koji samo što se nije uneredio u gaće od straha. O ministrima nadošlim poslije Boljkovca također nema smisla trošiti riječi.
Ante Potrebica je pak u sudstvu napravio takav „propuh“ da se gotovo više i nije moglo naći suca koji išta vrijedi.
Tuđmanovim kadrovskim rješenjima represivni aparat nije samo razbucan nego je u njemu uništena profesionalnost i odgovornost, a bez toga taj aparat postaje koruptivan i podložan zloupotrebama. Ista ili još gora situacija je u tzv. tajnim službama koje su umjesto obavještajne sve više paraobavještajne, kako već rekoh u službi nekih i radi toga sve moćnijih pojedinaca, mahom iz političkih struktura.
Zahvaljujući monstruoznom sustavu vlasti koji je uspostavio Franjo Tuđman na svim razinama i u svim strukturama vlasti dolazi do zloupotreba sustava, dila se informacijama iz tajnih policijskih istraga, iz spisa nestaju ključni dokazni dokumenti, osumnjičenima se dostavljaju informacije o toku istrage, javlja im se ako im prijeti uhićenje itd. i t. sl.
I evo nas sada, jedan bivši policajac kum drugog bivšeg policajca, svojedobno, usprkos žestokoj kompromitaciji (odbijanje uhićenja opravdano osumnjičenog za teške ratne zločine) visoko pozicioniranog u policijskoj hijerarhiji, a danas potpredsjednika „stožerne hrvatske stranke“, potpredsjednika Hrvatskog sabora, upozorava drugog bivšeg policajca s „prstima duboko u pekmezu„, da mu prijeti uhićenje i neka uništi sav kompromitirajući materijal.
S druge strane pak „ugledni“ član „stožerne hrvatske stranke“ i aktualni gradonačelnik Vukovara najavljuje, sa stanovišta te stranke, a i inače, potpuno besmisleni prosvjed, koji mnoge „ugledne“ političke analitičare nagoni na usporedbu tog protesta, koji je i više nego besmislen, sa svojedobnim „kampiranjem“ u šatoru ispred Savske 66 u Zagrebu.
Prema „uglednim“ političkim analitičarima radi se o ideološkom sukobu unutar „stožerne hrvatske stranke“ između aktualnog predsjednika, Andreja Plenkovića, s aktualnim potpredsjednikom Milijanom Brkićem Vasom. Ja osobno u sukob ta dva dična hrvatska muža vjerujem, ali u ono „ideološki“ ne vjerujem, jer ako Milijan Brkić i je na političkom planu krajnje desno pozicioniran, molio bih „ugledne“ političke analitičare da mi kažu koje je ideološko opredjeljenje Andreja Plenkovića? Kod njega ja takvo što ne raspoznajem, jer Andrej Plenković je isključivo karijerist, a takvi ideološkog opredjeljenja nemaju, oni će se prikloniti i crnom vragu, ako ga mogu vješto uzjahati i koristiti u svoje svrhe.
„Ugledni“ politički analitičari prepoznaju Andreja Plenković kao pobjednika u tom sukobu, jer ipak ne vuče takve repove, poput dičnog hercegbosanskog muža, kojem sad „vade fleke“ i za odavanje istražnih tajni osumnjičenima iz 2011. i to s funkcije pomoćnika ravnatelja policije.
Opozicija traži očitovanje i reakciju DORH-a, ona je konačno sva na okupu i traži osnivanje saborskog istražnog povjerenstva u svrhu rasvjetljavanja geneze čitavog slučaja.
Ono što ja znam je da kako god taj sukob završio Hrvatska od toga koristi imati neće, možda će jedino Andrej Plenković ojačati svoju poziciju, a to obzirom na njegove ljudske kvalitete, za Hrvatsku može predstavljati samo gubitak.
Ne tješi me to što bi eventualna Vasina pobjeda bilo još gore rješenje.
Post je objavljen 04.10.2018. u 13:54 sati.