02.12.2018., nedjelja

Prekasno, pogrešno i nedovoljno pripremljeno Riječ je o Interpelaciji SDP o radu vlade odnosno njenog nečinjenja vezano uz ustaški pozdrav „Za dom spremni“, koja je, pretpostavljam, inspirirana istupom Pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Kad se napokon, nakon Ephraima Zuroffa, Margelovog instituta, nekih pojedinaca, ali i evropskih institucija i novina poput primjerice FAZ-a, NZZ, KZ, Le Monda, The Guardiana, ali i diplomatskih predstavnika, s naglaskom na one iz SAD-a, koji se u posebno kritičnim situacijama nisu libili čak i samo radi „pranja ušiju“ vlastima potegnuti put Hrvatske, pa sjetimo se one intervencije veleposlanika Norveške itd., dakle „mrziteljima svega hrvatskog“, a to su svi oni koji su upozoravali i upozoravaju na sveopću malignost Tuđmanovog sustava vlasti, popraćenu teškom klerikalizacijom i fašizacijom hrvatskog društva, konačno pridružila Pučka pravobraniteljica, Lora Vidović. Da, iako se prešućivalo, zatvaralo oči i okretalo glavu, pa ne reagiralo čak i na vrlo „zvučne pljuske“ koje su dolazile posebno iz Austrije i ne samo radi „najvećeg ovodobnog neonacističkog okupljanja u Evropi“, jer upravo tako u Austriji doživljavaju „hodočašća i komemoracije“ na Blajburškom polju, nazivajući ih upravo pravim imenom. Ali ne samo da se prešućivalo, one koji su dizali svoj glas protiv tih prvenstveno po hrvatsko društvo štetnih pojava, se omalovažavalo i proglašavalo „mrziteljima svega hrvatskog“ i onima kojima „smeta samostalna hrvatska država“. Dakle, konačno, nakon gotovo tri desetljeća skoro nesmetanog bujanja povijesnog revizionizma i ustaškog revivala u Hrvatskoj, oglasila se jedna državna institucija, Pučka pravobraniteljica, koja je jasno, nedvosmisleno i argumentirano izrekla teške optužbe ne samo na račun nositelja izvršne vlasti, pravosuđa i represivnog aparata, dakle DORH-a i policije, nego i na medije s posebnim naglaskom na HRT, ali i KC, Stepinčeve crkve kako si ona tepa, koja je naprosto impregnirana ustaštvom, tako da nerijetko čak i prednjači promovirajući ustaštvo i tzv. NDH. Mislim da ne treba nekakva posebna pamet da bi se vidjelo da velik dio klera KC najaktivnije promiče ustaštvo i negira holokaust. Stepinčeva crkva se nije nikad, ne samo ispričala, nego niti ogradila, radi svojeg, ne samo nečinjenja, nego i najpriležnije suradnje sa nesporno zločinačkim ustaškim režimom. Da stvar bude gora sve se to događa u Hrvatskoj, državi koja svoje postojanje i opstanak zahvaljuje i duguje NOR-u, odnosno antifašizmu, jer se je upravo zahvaljujući antifašističkoj borbi, u kojoj su pripadnici hrvatskog naroda prednjačili, Hrvatska našla među silama Antifašističke koalicije, pobjednicama nad fašizmom. Da nije bilo antifašističke borbe, bila bi temeljem odluka „velike trojice“, donesenim na Teheranskoj konferenciji, restituirana Kraljevina Jugoslavija, unitarno uređena država, u kojoj bi Hrvatska bila tek geografski pojam. Sigurno je da ni Banovine Hrvatske ne bi bilo. Kako je i sama, iako više nego opravdana, reakcija Pučke pravobraniteljice došla prekasno i spada u poziv za otklanjanje posljedica bez diranja u uzroke, tako je i ova Interpelacija bila zakašnjela i nedovoljno pripremljena, pogotovo radi onih za koje se unaprijed znalo da će je dočekati na nož, poput primjerice dvojice polupismenih doktora povijesnih znanosti, kao da već kao društvo nismo dovoljno potonuli, da nas ovi navijači i promotori pogubnih ideologija obraduju svojim „autentičnim“, neznanstvenim i nepovijesnim tumačenjem prošlosti, gurajući nas sve dublje prema dnu i sve dalje u prošlost. Tako se, braneći ustaški pozdrav, dr. sci. Branimir Bunjac bez ikakve veze s meritumom stvari, poziva na nekakva pomirenja, nekadašnjih neprijateljskih vojnika iz 2. Svjetskog rata, saveznička i njemačka groblja jedna pored drugih i druženja bivših pripadnika Wehrmachta i CA u Volgogradu, a na domaćem se planu ne libi još živuće antifašističke borce označavati kao „ubojice među nama“, dok dr. sci. Zlatko Hasanbegović ili nemajući pojma o teoriji države i prava ili svjesno bezočno lažući, gura Hitlerov artefakt, tzv. NDH, kao nekakvu legitimnu i legalnu hrvatsku državu, pa onda ispada da od '45. do '90. godine prošlog stoljeća nije postojalo ništa nego samo svojevrsni pravni vakuum. Samo u tom našem nepostojanju mi smo, valjda tek usprkos ljubitelju efendija Đoze, itekako postojali i nešto značili svijetu i u svijetu. Radi tih i takvih, a onda i radi (za)branitelja, trebalo je prilikom obrazlaganja Interpelacije posebno naglasiti, da to nije nikakav poziv na raspravu o temi 2. Svjetski rat, a još manje na raspravu o ustašama i partizanima, već isključivo poziv na raspravu o zahuktalom srljanju Hrvatske u fašizam. Trebalo je zorno predočiti kako se protiv fašizacije društva bore u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj ali i drugim zemljama u Evropi i svijetu. Nikakvog naglašavanja borbe HOS-ovaca za hrvatsku samostalnost, jer oni su se borili baš za NDH, što potvrđuju sve izjave osnivača te stranačke paravojske HSP-a, Parage, Paradžika, Džapića, ali i ovodobne izjave „generala HOS-a“ Ante Prkačina ili notornjaka poput Skeje. No nisu se samo oni borili za NDH, za nju su se napadajući Jugoslaviju, kako to kaže Josip Boljkovac, borili i drugi, ja bih rekao svi oni (za)branitelji koji su protiv zabrane pozdrava ZDS. Kad je, primjerice, nakon dojave o počinjenim zločinima u Gospiću, Tuđman odlučio smijeniti Mirka Norca, Tuđmanovu zapovijed čita Petar Stipetić, koji upozorava Norca, koji sjedi, da se „zapovijed Vrhovnog zapovjednika sluša u stavu pozor“, Norac mu odbrusi da „on kao Vrhovnog zapovjednika priznaje jedino Maksa Luburića“. Za što se onda i za koga borio Mirko Norac? Ili, za koga ili što se borio Branimir Glavaš koji ohrabruje povratnike iz zarobljeničkih logora, nakon, razmjene zarobljenika, „neka sad slobodno govore da su ustaše“. Da, gospodo, u ratu koji je započela Tuđmanova paravojska, radi provedbe nasilne secesije, etničkog čišćenja i pokušaja pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj, dakle provedbu Tuđman – Miloševićevog dogovora eufemistički nazvanog „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, nema ničeg opravdanog, ničeg obrambenog, ničeg oslobodilačkog, ničeg antifašističkog u ničeg veličanstvenog. Ali ima ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Ono što se zove Domovinski rat je zapravo fašistička kontrarevolucija, koju su pod vodstvom Franje Tuđmana proveli (za)branitelji, okončavajući tako ustaškom pobjedom 2. Svjetski rat u Hrvatskoj. Da nije tako, već da se radi o pravednom, obrambenom i oslobodilačkom ratu, onda bi svakog 5. kolovoza na proslavi u Kninu uz hrvatske dužnosnike nazočili i predstavnici diplomatskog kora akreditirani u Hrvatskoj. Svjedoci smo da njih iz godine u godinu tamo sve bolje i sve više nema. Pučka pravobraniteljica je svojim istupom očito žestoko uzdrmala hrvatske vlasti koje su potpuno nepripremljene na taj „napad“ odgovorile neargumentirano i obranaški, rekli bismo nesuvislo i nemušto. E sad, pripremaju li možda vlasti nekakav konzistentniji odgovor, ostaje tek da se vidi. Odbijanjem SDP-ove Interpelacije u Hrvatskom saboru vladajući su pokazali da fašizaciju hrvatskog društva ne kane sprječavati niti zaustavljati. Paradoksalno će zazvučati činjenica da je, bez obzira na to što je ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu izveo Franjo Tuđman, za promoviranje ustaštva najodgovorniji upravo osnivač SDP-a Ivica Račan, prvo, radi zahtjeva jugoslavenskoj SDS da ukine mjere nadzora nad gotovo dvjestotinjak proustaški nastrojenih pojedinaca koji su živjeli u inozemstvu i drugo, što nije, nakon onog proustaški intoniranog Tuđmanovog izlaganja na 1. Saboru HDZ-a, kad je prepoznajući fašistoidne tendencije, proglasio HDZ „strankom opasnih namjera“, pozvao institucije pravne države da rade svoj posao pa stranki-pokretu zabrane rad i raspuste ga. Sve što se poslije događalo na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni tako je tek posljedica Račanovog nemara i nečinjenja.

- 14:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.