15.12.2018., subota

Propuštena prilika za početak procesa pročišćenja (objavljeno 02. 12. 2017.) Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom i pljačkom, pretvorivši potencijalno prosperitetnu državu u odvratnu nacional-šovinističku kloaku nesposobnu za život, došlo je vrijeme da se tu našu jadnu državu provede kroz proces svojevrsnog pročišćenje ili da hrvatsko društvo doživi katarzu, odmakne se od Tuđmana i svih njegovih „čuda“, rušeći taj Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak podignut u živom blatu nacional-šovinizma. Samo to u zemlji u kojoj postoje ne samo službene, državne, definicije pojmova koje su nepodudarne s onima u svijetu važećim, već postoje i proglašene, državne, istine, neslaganje s kojima može biti opasno po svakog pojedinca čiji stavovi nisu u suglasju s tim istinama, nije baš tako jednostavno, pogotovo zato što je i sustav društvenih vrijednosti okrenut na glavu pogoduje održanju statusa quo. Nije uputno čak ni propitivati, a kamo li dovoditi u sumnju te državne definicije i istine. Miriše li vam to na fašizam ili možda, radi više nego izraženog šovinizma i pozivanja na jedinstvo naroda i vlasti, na nacionalsocijalizam. U svjetlu navedenog je više nego jasno da se mora dogoditi nešto što će šokirati društvo i poslužiti kao inicijalna kapisla za početak procesa pročišćenja. Mislio sam da će pravomoćna osuđujuća presuda glavnim akterima Tuđmanovog zločinjenja u BiH, kojim se provođenje te politike opisuje kao agresija na susjednu državu, biti ta inicijalna kapisla početka raščišćavanja s Tuđmanom i njegovom ostavštinom u pokušaju oblikovanja Hrvatske kao suvremene demokratske države. Ali snaga državnih definicija pojmova i proglašenih istina je još uvijek tolika da i pored ovakvog „udarca kao maljem“ ni do kakve katarze ne može doći. Zločinački HDZ na vlasti to ne dopušta a opozicija djeluje mlako i nejedinstveno Što su trebale hrvatske vlasti učiniti, a danas je više nego jasno da to neće učiniti? Za početak ispričati se prvenstveno svim žrtvama Tuđmanove politike u BiH, ispričati se svim njenim državljanima, a onda i vlastima BiH, a potom i prestati s tutorskom rušilačkom politikom prema toj državi, sugerirajući tamošnjim Hrvatima da svoje probleme rješavaju sami ali u okviru svoje države BiH, a ne u Zagrebu. Nepriznavanje više nego utemeljenih pravomoćnih presuda i slavljenje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca neće pridonijeti pomirbi niti jačanju povjerenja između naroda i država. Trebam li možda posebno naglašavati da kler Stepinčeve crkve stameno stoji uz HDZ i slavi osuđene ratne zločince? Prvo, da se razumijemo, Žalbeno vijeće Haaškog suda donijelo je, potvrđujući nepravomoćnu presudu, a onda i njeno obrazloženje temeljem nespornih dokaza iznesenih pred Raspravnim vijećem, jedinu odluku koju je moglo donijeti, sve drugo bilo bi farsa. Snaga materijalnih dokaza i iskaza svjedoka bila je tolika da ih se ni na koji način nije moglo zaobići, ni uz sve napore i trud vrsnih odvjetnika. Tomu je tako, neovisno o tome što tvrde pojedini hrvatski političari iz vlasti i opozicije, Generalski zbor, Božo Ljubić i drugi saborski zastupnici, posebno oni „izbosne“ ili pak branitelji danas pravomoćno osuđenih, njihova reakcija je jasna, oni u svojoj misiji nisu uspjeli, pa traže opravdanja negirajući očito. U ta kola se uprežu i institucije poput HAZU, a možemo očekivati osudu iz MH, Hrvatskog instituta za povijest itd. Drugo, premda se najavljivalo u ovom slučaju je očito izostao djelotvorni politički pritisak na Haaški sud kao onaj američki u toku žalbenog postupka generala Markača i Gotovine. To je bilo za očekivati jer u BiH nije bilo otvorenog svrstavanja Amera na stranu BiH Hrvata, odnosno njihove paradržavne tvorevine, a da bi ih se moglo optužiti za pomaganje u zločinu, kao u slučaju njihove direktne umiješanosti (obavještajne i pružanje zračne podrške) tokom VRO „Oluja“. Hrvatske vlasti bi u njihovim jurišničkim nasrtajima na Haaški tribunal trebalo podsjetiti, da je taj sud uspostavljen i uz hrvatski zahtjev i privolu i da je temeljem odnosnog ustavnog zakona de facto postao i hrvatski sud, čak u pitanjima zločina počinjenih u ratovima na području bivše države nadređen domaćem pravosuđu. A onda predsjednik hrvatske vlade presudu tog suda ne prihvaća?! (sic!) Ne prihvaća on koješta, pa niti odluku Arbitražnog suda, samo ovo je malo teža kategorija, otvoreno ne prihvaćanje presude Haaškog suda moglo bi imati vrlo negativne posljedice po Hrvatsku, znatno teže nego neprihvaćanje odluke Arbitražnog suda. Koju će na kraju morati prihvatiti, neće valjda Timmermans „mrčiti gaće“ uzalud. Hrvatske vlasti nisu toliko altruistične da bi ih tako pogodile osuđujuće presude nekakvim „bivšim“ ljudima, koji su se u pravom trenutku našli pri ruci „hrvatskom George Washingtonu“ i poslužili kao sredstvo izvršenja njegove „genijalne“ politike prema BiH i u BiH. Pitam se jesmo li zaboravili da je od mrcvarenja BiH odustao tek poslije ozbiljne prijetnje MZ proglašenjem sveobuhvatnih sankcija, kakve su razarale Srbiju. Dakle anemičnog i druge hrvatske licemjere ne muče niti kazne izrečene osuđenima niti njihova visina, njih muči UZP i obrazloženje presude, čime se de facto Tuđmanova Hrvatska proglašava agresorom u BiH. A ta konstatacija može biti itekako opasna, pogotovo za sadašnju politiku prema toj susjednoj državi. Zato se iz petnih žila trude dokazati kako je UZP besmislica i kako Tuđman nije pokušavao dijeliti BiH s Miloševićem, po njima su BiH dijelili razno-razni oweni, carringtoni, cutellieri, Ameri, Briti, Francuzi ... i vrag će ga znati tko sve ne. Ali eto, najlakše je danas za sve te nepodopštine optužiti mrtvog Tuđmana, kažu ogrezli u "istinu o DR-u". Vrag je samo u tome, što svi pokazatelji i dokazi, neposredni i posredni, upućuju na to da su upravo dva vrla prijatelja, Milošević i Tuđman, pokušavala na račun BiH "podebljati" teritorije svojih država. Oni su se, prije nego se u krizu u SFRJ umiješala MZ, nasamo sastali 13 puta, valjda da bi igrali šah. Hrvatske vlasti se ponašaju potpuno nesuvislo, kao da ICTY-ju, odnosno njegovom Tužiteljstvu, nisu dostavljene stotine transkripata iz kojih je i najdobronamjernijem jasno vidljivo da je Tuđman s Miloševićem, na sastancima održanim 25. 03. 1991. u Karađorđevu i 15. 04. 1991. u Tikvešu, dogovorio podjelu susjedne države, od koje je trebalo ostati samo 20 - 25 % "Zemljice Bosne", valjda kao muslimanski bantustan u srcu Evrope 21. stoljeća. Nakon susreta s Miloševićem u Karađorđevu, Tuđman, prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika mijenja retoriku i svojoj sljedbi obećava "Hrvatsku veću nego za bilo kojeg hrvatskog kralja". Pita li se itko, kuda se i na koje prostore Hrvatska i mogla širiti, osim na prostore susjedne BiH? Istinabog kasnije se ova njegova izjava tumačila kao "Tuđmanova poduka geografima da područje neke države čine i morske površine, a ne samo kopno, pa te morske površine treba pribrojiti kopnenim da bi se dobila ukupna površina neke države". To bi se i moglo nekako progutati kad ne bi bilo javno izgovorenih izjava, transkripata, pa i pisanih tragova iz njegovih skribomanskih uradaka iz kojih je vidljivo da on BiH smatra neodrživom, pače po Hrvate pogubnijom i od same Jugoslavije. Dogovorom iz Karađorđeva, potvrđenim na razgovorima u Tikvešu, 50 - 55 % BiH trebalo je pripasti Srbiji, 20 - 25 % Hrvatskoj, a ostatak bi činila već spomenuta "Zemljica Bosna" na kojoj su se trebali "razbaškariti" Muslimani-Bošnjaci, dakle gotovo 50 % njenog stanovništva. Naravno da je te prostore trebalo i etnički očistiti, pa će Srbi napuštati prostore koji trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, Hrvati će napustiti one prostore koji trebaju pripasti Srbima ili Muslimanima, a Srbi i Hrvati će protjerati Muslimane s onih prostora koji pripadaju njima. Srbi su to uglavnom disciplinirano izvršavali dok su se u nekim područjima Hrvati opirali ne htijući ih napustiti, ali tada bi na scenu stupio HVO, koji ih je jednostavno protjerao. Najzorniji primjer je Vareš. Dakle rat u Hrvatskoj i BiH bio je sredstvo za provođenje između Miloševića i Tuđmana dogovorenog projekta "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. U okviru toga plana bilo je i iseljavanje Srba iz Hrvatske, kako bi se njihov broj sveo ispod 8 %, da izgube status "značajne manjine" i prava koja iz tog statusa proizlaze, a ti Srbi Miloševiću trebaju da ih naseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira prilike u Pokrajini. Također je iz Srbije trebalo iseliti najveći dio tamošnjih Hrvata, proces koji je započeo i odvijao se sve dotle dok Bela Tonković nije prozreo Tuđmanove nakane i zaustavio iseljavanje Hrvata iz Vojvodine. Pravomoćnom presudom osuđenu "šestorku iz HR HB" Tužiteljstvo ICTY je upravo optužilo za "udruživanje u zločinački poduhvat" komadanja BiH i za popratno nasilje odnosno zločine protiv čovječnosti bez kojeg nema etničkog čišćenja. Tužiteljstvo je podastrlo i više nego dovoljno dokaza pomoću kojih je izvan razumne sumnje dokazalo postojanje toga poduhvata kojeg je osmislio i vodio Franjo Tuđman, a današnji osuđenici su mu se dragovoljno pridružili. HR HB bila je zločin u ideji i realizaciji, a pogotovo realizaciji. Raspravno vijeće Haaškog suda je na temelju neoborivih dokaza sve to navelo u obrazloženju prvostupanjske presude, a Žalbeno vijeće uz neke sitne preinake takvo obrazloženje prihvatilo i potvrdilo ih pravomoćnom presudom, čineći lupetanja o "čistoći i svetosti DR" i "nedopuštanju ikome da nam dira istinu o DR" čistim kretenizmom. Pita li se itko na što poslije ove presude liči i oduvijek jako dvojbena saborska Deklaracija o DR?

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.