Andrej Plenković je čovjek koji ostvaruje privid kako niže pobjedu za pobjedom, samo zapamtite, sve dok Plenković pobjeđuje, Hrvatska gubi i sve dublje tone i propada.
Njegove pobjede su najsličnije pobjedama Milana Bandića, što je Bandićevih pobjeda bilo više, to su Zagreb i Zagrepčani više gubili, a Zagreb, jedini hrvatski grad koji je ostvarivao dovoljno prihoda za pokriće svih svojih potreba, poput Hrvatske nezaustavljivo tone u prezaduženost i siromaštvo.
Najspektakularnije u slučaju Plenković su pobjede izvojevane nad Plenkovićem počevši od one kad je 2016. bez protukandidata pobijedio na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, a potom uz obilnu Milanovićevu pomoć s HDZ-om ostvario relativnu pobjedu na izvanrednim parlamentarnim izborima održanim u rujnu 2016. i koalirajući s MOST-om dobio mandat za sastav nove vlade.
Ja sam tada, znajući ponešto o Andreju Plenkoviću, njegovom odgoju i kako je formiran kao osoba, napisao doslovno: „Ne, ja ne očekujem ništa dobro ni od Andreja Plenkovića, ni od Vlade kojoj je na čelu.“
I kao i mnogo puta dotad, kad je hrvatska politika u pitanju, bio u pravu.
Nažalost!
Sljedeću pobjedu izvojevao je nad nestašnim i neposlušnim MOST-om čiji su ministri mislili da na sjednicama vlade mogu glasati po svojoj savjesti, razvrgavanjem koalicije i „preslagivanjem“ saborske većine prethodno dogovorenim s HNS-om, odnosno Ivanom Vrdoljakom, koji u HNS-u nije uspio postići konsenzus oko tog „pretrčavanja“ pod skute HDZ-a i stranka je doživjela raskol. U toj nemoralnoj političkoj trgovini, nemoralnoj zato što su grubo prevareni i izigrani svi oni hrvatski građani, koji su dajući svoj glas HNS-u, odnosno koaliciji čiji je dio bila i HNS, zapravo glasali protiv HDZ-a, Ivan Vrdoljak je uspio zadržati kontrolu nad HEP-om, ali i uhljebiti veći broj onih članova stranke koji su mu iskazali vjernost. Pred javnošću je Vrdoljak svoje nemoralno postupanje opravdavao tvrdeći da je to učinio samo zato kako bi Hrvatsku poštedio troškova za održavanje novih izvanrednih izbora, koji u „postojećem odnosu snaga ionako ne bi ništa riješili“.
Nemala pobjeda Andreja Plenkovića je i to što je iako pravi čelnik grupe „Borg“, u procesu tobožnjeg restrukturiranja koncerna Agrokor, žrtvujući prethodno Antu Ramljaka, a potom i Martinu Dalić, izašao iz afere neokrznut.
Zasad!
A proces restrukturiranja Agrokora poduzet tobože radi toga da ga se ne bi prepustilo ruskim bankama je u svojoj suštini najveća pljačka poslije kriminalne privatizacije prethodno podržavljenog društvenog vlasništva, Agrokor je bio i ostao u vlasništvu ruskih banaka.
Samo priča s Agrokorom je daleko od završene, a ta priča vodi onom najopasnijem daljnjem gubljenju resursa, poput izvora pitke vode, ali i poljoprivrednog zemljišta koje pametne zemlje štite svojim ustavima.
U nesumnjive „pobjede“ Andreja Plenkovića svakako valja ubrojiti i dosad neviđeno „oslobađanje“ hrvatske od „viška“ Hrvata koji se nezaustavljivo iseljavaju, kao nikad u povijesti, ali oni ne bježe iz besperspektivne države, kakvu je ne stvorio nego u što je Hrvatsku pretvorio Franjo Tuđman, a Andrej Plenković, kao nitko prije njega, „pobjednički“ nastavio to grandiozno Tuđmanovo djelo u uvjetima posebnog „demokratskog“ sustava poznatog kao „jedinstvo vlasti“ prema kojem ona politička opcija koja je na izborima osvojila vlast, četiri godine radi što hoće, Hrvati se iseljavaju zato „što to mogu, jer im je ulaskom RH u punopravno članstvo EU otvoreno tržište rada“.
Hrvatska se ne samo iseljava, nego i izumire, nitko se ne buni, nitko ne ukazuje na to koliko je „car gol“, pa ako to nije pobjeda Andreja Plenkovića onda ne znam što je.
Gradnja Pelješkog mosta, koji Hrvatskoj treba kao i treće oko u glavi je još jedna od pobjeda Andreja Plenkovića, koja po svemu sudeći vodi izgradnji autoceste do Dubrovnika koja će podijeliti teritorij, čija širina na nekim mjestima ne prelazi 5 km, a da se nitko ne zapita tko pametan u svijetu radi takve ludosti, koje u svojoj suštini znače devastaciju prostora.
Uz bok Pelješkom mostu kao još jednu pobjedu Andreja Plenkovića valja staviti LNG terminal na Krku, objekt koji treba samo Amerima i nikom više.
Među pobjede Andreja Plenkovića valja u svakom slučaju ubrojiti i konačnu eutanaziju hrvatske brodogradnje, Brodosplit je po svemu sudeći dokrajčen, možda ne toliko njegovom predajom u Debeljkove ruke, već davanjem novca iz proračuna bez kontrole njegovog trošenja, ista priča je i s jamstvima koja je brodogradilištima odobrila Milanovićeva Vlada, Uljanik je otišao, a 3. Maj je na najboljem putu da nestane, od nekadašnjeg ponosa Hrvatske i Jugoslavije, moćne brodograđevne industrije, će po svemu sudeći zahvaljujući Kinezima opstati jedino Brodarski institut.
Istinabog ima i onih situacija u kojim su Andreju Plenkoviću, iako nadohvat ruke neke pobjede izmaknule, primjerice ona s nabavom muzejskih primjerak višenamjenskih borbenih zrakoplova od Izraela.
Kakva li bi samo to pobjeda nad zdravim razumom bila da se Ameri nisu umiješali!?
Samo u iole uređenoj demokratskoj državi radi tog pokušaj prevare ne samo što bi odletio nedotupavni ministar nego i predsjednik vlade skupa s njim.
A onda i nešto možda i bolnije za sujetu Andreja Plenkovića neuspjeh u stremljenjima da postane, ako već ne predsjednik, a onda barem član EK.
Sjetimo se samo svih onih najava „ozbiljne“ Plenkovićeve kandidature za neku od prestižnih funkcija, tobože kandidiraju ga, a uz njega i Kolindu, pa sama Merkelica mu je došla pružiti potporu … ali eto, ispriječio se Macron i od EK ništa.
Činjenice pak govore da Plenković nije bio ničiji kandidat, on je samo određen kao jedan od pregovarača u ime evropskih pučana oko kandidatura za visoke funkcije.
U svojem intervjuu Nacionalu Marciska SKA Keller iz Evropskih zelenih tvrdi da je Andrej Plenković sam upisao svoj ime na kandidacijsku listu, komentirajući njegov postupak ovako:
“Ono što je Plenković učinio doista nije uobičajeno, zapravo smatram da je sve to bilo prilično šokantno i doista ne mislim da je u redu da ljudi pregovaraju u svoje vlastito ime. To mi je bilo potpuno neprihvatljivo.“
Govori li vam možda i to ponešto o Andreju Plenkoviću?
Ali vratimo se mi pobjedama Andreja Plenkovića …
Nakon što su se neki od članova njegove vlade malo previše „opustili i zaigrali“, pa kroz razna pogodovanja, trgovinu utjecajima i drugim koruptivnim radnjama, pa i kriminalom, natjerali opoziciju da djeluje tražeći u Hrvatskom saboru njihovu smjenu, a i javnost je postajala sve glasnija, Andrej Plenković je natjeran da smijeni neke ministre, odnosno izvrši rekonstrukciju vlade, ne priznajući niti u jednom trenutku stvarne razloge za smjenu ministara.
Andrej Plenković je u rekordnom roku našao zamjene smijenjenim ministrima, vjerojatno ništa bolje od njih, jer boljim kadrovima HDZ ne raspolaže.
Samo naivni su očekivali da bi „presložena“ saborska većina mogla „okrenuti leđa“ Andreju Plenkoviću i ne potvrditi predložene kandidate.
Na izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora 19. 07. 2019. svi su potvrđeni, rekli bismo još jedna čista pobjeda Andreja Plenkovića.
I poraz Hrvatske.
Neću se baviti imenima novih ministara osim ministra vanjskih poslova taj vjernik hercegbosanske vjeroispovijesti mi je radi do neukusa gorljivo iskazivanog „domoljublja“ baš zapeo za oko.
I prije sam se pitao zašto ministar vanjskih poslova nije Hrvat iz Hrvatske, nego baš mora biti netko pridošao iz emigracije ili porijeklom samozvani Hrvat „izbosne“?
Bio je to Miro Kovač, a onda Davor Ivo Stier iz argentinske podružnice „Ustaške uzdanice“, pa Marija Pejčinović Burić i evo ga sad Tuđmanova akvizicija iz Švicarske, Goran Grlić Radman, rođen u Tomislavgradu.
A za mene osobno je poseban „plus“ o da je to čovjek kojeg hvale Joško Klisović i Davor Ivo Stier.
Čekamo neku od novih pobjeda Andreja Plenkovića
Post je objavljen 20.07.2019. u 10:10 sati.