ISKONSKI PAG

ponedjeljak, 02.12.2019.

KAKO JE DOBRO VIDJETI TE OPET





- Kako je dobroooo, vidjeti te opet!
- Samo Ti pivaj.
- Kako neću kada te vidim. Glavno da si ti meni živ i zdrav Bebiću, udri brigu na veseje.
Tako je pocelo naše druženje prejcera. Korzo pun judi, bor na credini Korza, tema za ćakule koliko ti serce želi.


- Ca je to Advent Bebiću ? Jesmo mi noga puta imali taj Advent, je ki zna za to? U Pag je uvik bilo Došašće, malo je ki govori, Advent. Bila je sveta Lucija, Badnjak i Božić, nanka se Stipanja ni slavila toliko, ili ja krivo govorin.
- Imaš pravo, taj Advent ni bi toliko naglašen, nego blajdani kih si spomenu. U crikvu se znalo za Advent, ali mi smo slavili navedeni blajdani. Cekali smo svetu Luciju više nego Boga, samo radi pune kalcete. Koliko je samo smiha bila za tu svetu Luciju. Sada ću Ti ispripovidat jednu moju svetu Luciju u Riku. Ja san bi kod tete Marije i barba Beržice i navecer smo na barkun, ja i pokojni Diogen stavili kalcete. Dragi moj ima si ti sutra jutro ca vidit. U mojoj kalceti svega slatkoga, a u Diogenovoj i falši zubi, kapule, baložice od miša, razbijeni očali za čitat i ca ti ja znan ca je sve teta Marija unutra stavila. Diogen je poce plakat. Onda mu je teta Marija rekla:-Diogene ali nisi pogeda ca ti je u kalcetu kod malog barkuna. U tu kalcetu mu je bilo svega. Kakvo je to onda bilo veseje u kuću. Diogen je odma uze harmoniku i poce svirat. Vidiš Ti kompanjo moj kako vrime gre. Svi su pošli, i teta Marija i Papić Beržica i ovo lito Diogen.
- Kako si to ti bi kod tete Marije?
- Teta Marija i Papić Beržica su mojoj materi vjenčani kumovi, a teta Marija je mojoj nani perva rodica, sto put san Ti to reka, da im je mat bila Lučinka, sestra mome pradedu Jadri. Mat mi je bila na brod sa ocen, a ja san sta kod tete Marije na Potoku.

- Koliko je njih Bebiću bilo?
- Bile su cetiri sestre, teta Ruža u Telera, teta Lenka za barba Jerića Mekušića, teta Luce u Bujka, teta Marija u Beržice i brat in barba Božo.
- Ma ne to, nego koliko je bilo njih Lučinovih?
- Cetiri brata i sestra. Brati su bili moj praded Jadre, barba Ive, barba Mate, barba Valo i sestra in Marija.
- Dobro tebe služi pamet, Bebiću. Kada sad vidim kako ste vi tamo svi iskrižani, covik ne more verovat.

ŠKULA I PROBLEMI SA ŠKULON

- A kada san Ti govori da su i mat i sin mojoj nani pervi rojaci nisi verova.
- Pustimo mi to Bebiću, nego reci mi kako ovaj mali u škulu. Ni se triba ni upisat ovo godišće u škulu, ni boje da se još igra.

- To je cramota prijateju moj. Ca reć, dat in plaće? Znaš ca bi in ja da?
- To oćeš reć da bi in ti zabrani štrajkat?
- Neka oni štrajkaju, govoriju da je to njihovo pravo, ali je i pravo dice hodit u škulu. I najboji su mi oni koji radi svojih prava braniju drugima njihova prava. Ma jesi vidi. To ti je isto kao i oni ca štrajkaju na zebrama da zaustaviju promet, pa je covik umra u kolima hitne pomoći jer ih nisu stili pustiti radi njihovih prava. Ma vidi bogati. Štrakaj ti prijateju moj koliko god oćeš, samo nemoj meni moja prava uzimat, a ca se mene tiće mogu štrajkat ako ćeju šest godišć, samo ne na mojoj grbaći. Ja da punin državni proračun za tvoju penziju, za njihove plaće i niki ništa da ne radi. Ne gre to tako kumpanju moj pa ca god Ti misli o tome.
- Moga bi se složit stobon ali ne sa svin.
- A ca san krivo reka?
- Ja san za svoju penziju radi ceterdeset godišć?
- Da, ali tad kada si Ti radi neki drugi su koristili ti šoldi, sada neki drugi judi radiju da bi Ti dobi penziju. Ali meni to ni krivo. Krivo mi je za ove uhljebe. Od devetog miseca kada je poša u škulu, Mateo je nauci dva slova. Pa to je škula, to su učitelji? Odi molim te zbogon. Više je vridila ona moja čitanka "Sunce na prozorčiću", nego svi ovi njihovi tableti i škula za život. Lipo su odma na pocetak života naucili.

- Ne govoriš ti Bebiću bez veze, ali danas je sve drugacije nego noga puta.
- Je, kako da ne. Sada su se slova okrenula napak. Koda noga puta i sad slova A ni slovo A. Sada je malo drugacije. A, kako će dite naucit čitat ako ni nauci slova? Kad smo došli pervi dan u škulu onda je ravnateljica pitali da neka digneju ruku ona dica ka znaju čitat. Ja san misli da će ih odma prehitit u drugi razred. Ca će ju oni u pervi razred ako znaju čitat? Ja san Matea upisa u pervi razred da nauci čitat. Da san ja to zna, ja bi ga bi celo lito uci čitat, nebi ga more vidilo, pa bi bi doša u škulu ka napredno dite, ovako je doša ka nazadno, jer ni zna čitat. To je koda si doša u Auto škulu i reka in, ja znan vozit. Odma neka ti izdaju vozačku dozvolu, ca ćeš se zajebavat tamo vježbat, kada znaš vozit. Zac postoje škule? Zac se čipkarska škula zove tako, zac se ne zove čipkarski tečaj. Vajda se tamo u tu škulu nešto uci. Ja to gedan tako kumpanjo moj, a kako Ti baš me briga.
- Bebiću pamet uglavu jer ni dobro ratovat sa učiteljima.
- Moreju ti dite poslat na repeticije da dodatno trošiš šoldi. Znate vaše dijete nije dobro savladalo gradivo. Pa ca je cini u škulu, ako ni dobro savlada gradivo?
- Opet ti. Pustimo učitelji na miru.

PAŠKI SIR I OZNAKA IZVORNOSTI

- Nego nisi mi ništa reka za sir.
- Ne znan na ca pucaš? Paški sir je sada dobi oznaku izvornosti i ta oznaka se mora jasno vidit na svakon siru, to znači da naljepnice na siru više nisu potrebite, pogotovo one sa čipkom. To mislim na "paški sir", svi oni drugi sirevi nisu paški, pogotovo ne oni od kravljeg i kozjeg mlika. Tako da ti drugi nisu ni zaslužili da nosiju čipku na sebe. To Ti sada javno govorin, a znan ja di si Ti opet usmjeri ovo pitanje.

- To san sti Bebiću da receš. Neka je "paški sir" konačno paški sir u celon svitu i neka svi znaju od kuda dolazi.

- Vidiš kako Europska unija brine da sirarima na otoku pomogne i u financijskom delu, jer nećeju više morat štampat te naljepnice, a verujen da to ni mali izdatak.
Bilo je još jako puno toga ca smo dotakli, ali ki bi o svemu pisa. Sve on zna ca se doli dogaja, pogotovo od kada je instalira Fejsbuk. Ne kaliva se više od tog Fejsbuka. Baš mi je drago da se koristi društvenim mrežema, tako se to danas rece. U tom smo se ozračju i rastali. Geda san ga kako pasiva preko Korza, koda je Riku oslobodi. Lipo je sa njin se družit.

02.12.2019. u 18:01 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.11.2019.

IN MEMORIAM - ZDRAVKO MATKOVIĆ (25. studeni 2009. – 25. studeni 2019)





U prohladnom i kišnom poslijepodnevu pred deset godina na gradskom groblju Kozala u Rijeci oprostili smo se od prof. Zdravka Matkovića, akademskog slikara i likovonog pedagoga koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Osnovnoj školi Juraj Dalmatinac u Pagu.
Mogu slobodno ustvrditi da je Zdravko Matković bio istaknuti paški umjetnik, slikar, kipar, karikaturist, voditelj folklora.



Kao mladi likovni pedagog počeo je raditi u Osnovnoj školi Juraj Dalmatinac sedamdesete godine prošlog stoljeća. Dvorište škole i danas krasi njegova bista (poprsje) Jurja Dalmatinca po kojem škola nosi i ime. Nisam nikada mogao ni sanjati da će naša suradnja biti toliko bliska od toga da je njegova supruga Anica bila moja razrednica, a on A razredu iste školske godine. Da ćemo skupa odlaziti na izlete. Da će zorno pratiti moj put u fotografiji.

Neposredno pred njegov definitivni odlazak sa Paga našli smo se u njihovom stanu gdje smo dotakli sve moguće teme vezane za kulturu grada Paga i na sve na što je nailazio i što je na jedan način bila odluka da iseli sa Paga. Govori je to teška srca, ali to je bila neminovnost.
Matković je umjetnik koji je uvršten u ediciji 100 slikara i kipara Hrvatske. Održao je preko 50 samostalnih izložbi, a skupne nije ni brojao.
Po dolasku u Pag aktivno se bavi slikanjem. Svoju prvu samostalnu izložbu priredio je 1975. godine u sklopu proslave 500. godina života i rada Jurja Dalmatinca. Od te godine započinje i "Paško kulturno ljeto".

Godinu dana nakon njegove smrti u Pagu je priređena retrospektivna izložba u organizaciji tadašnjeg Centra za kulturu Pag. Izložba je pripremljena u suradnji s Mirtom Matković, kćeri pok. prof. Matkovića.
Izložba je bila postavljena u Kneževom dvoru u Pagu, a na inzistiranje Mirte Matković izložbu sam osobno otvorio. Za ovu izložbu nije izdan prigodni katalog, niti su mediji poglavito paški izvještavali o ovom događaju.


Naravno da se u Pagu sve selekcionira, pa tako i jedan ovakav događaj. Činjenica je da u gradu Pagu kulturna politika pored svih pokušaja još uvijek nije saživjela u onoj mjeri koju grad Pag zaslužuje.

Matković je bio zadivljen čarobnim otočkim životom. U tom spokoju mogao je stvarati do beskraja u motivima i tišini otočkog krajolika. Mogao je očutiti bilo naroda, osluškivati njihove ćakule, njihova zapažanja, pa na koncu i njihove kritike. Sve mu je to davalo podstreka za daljnje stvaralaštvo.

Ovime sam se tekstom sjetio umjetnika koji je dao veliki doprinos likovnom životu grada i štovanje prema njegovom djelu. I da svojim osjećajima ne zaboravimo sve slike koje je naslikao, koje mogu poslužiti kao jedna od mjera dubine i plemenitosti tih osjećaja.


25.11.2019. u 10:03 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.11.2019.

101 PAŽANIN - 34.IVAN TIČIĆ (Pag, 11. svibnja 1908. – (Lika) listopad 1943.)





Ivan Tičić rodio se u Pagu 11. svibnja 1908. godine od oca Ante Tičića i majke Lucije rođene Špero. Kršten je u paškoj Zbornoj crkvi 24. svibnja 1908. godine.
Osnovnu školu završio je u Pagu, dok je sjemenišne nauke pohađao u Zadru. Po okončanju svojeg školovanja čekala ga je odgovorna služba.
Za svećenika je zaređen 2. travnja 1933. godine u Sukošanu, mjesec dana nakon što je Zadarska nadbiskupija dobila svog novog nadbiskupa, Petra Dujma Munzanija.

Mladu misu slavio je u svom rodnom gradu 2. travnja 1933. na sam dan Uskrsa. Uskrs je najstariji i najveći kršaćnaski blagdan, spomen Kristova uskrsnuća – temelj je kršćanske vjere.
Činom odabira Uskrsa za dan kada će prikazati svoju mladu misu, don. Ivan Tičić odredio je kojim putem i kako će biti okončan njegov ovozemaljski život, na jednaki način kao i Kristov.
Prvu svoju službu započeo je u župi Radošić u Šibenskoj biskupiji. Nakon toga premješten je u šibensku katedralu Sv. Jakova, obnašajući dužnost koralnog vikara. Posljednju službu vršio je u svom rodnom gradu kao župni pomoćnik preč. don Anti Baniću, nadžupniku.
U jesen 1943. godine sa skupinom paških rodoljuba odveden je od komunista u Liku, u zarobljeništvo. Prema svojim prepoznatim kriterijama proglasili su ga narodnim neprijateljem bez prava na obranu. Sredinom listopada ubijen je kao žrtva domoljublja i vjere i ne zna mu se za grob.
Zadarska nadbiskupija sačinila je popis ubijenih svećenika i bogoslova, među kojima je i don Ivan Tičić. Za jedanaestoricom ubijenih svećenika Zadarske nadbiskupije u postupku su pripravne radnje za otvaranje biskupijskog postupka za proglašenje blaženima.
Kako se crkva trudi da što dulje sačuva trajni spomen na svoje članove koji su mučeničkom smrću svjedočilo svoju ljubav prema Kristu i domovini, tako bi i narod trebao čuvati uspomenu na te svoje ljude. I to baš sada. Sada, kada se sve pokrenulo, sada kada se traže novi putevi, sada su ti velikani iz nedavne prošlosti dobili još veću vrijednost. Ono ne priječi i poštivanje drugih nevinih žrtava od bilo koje strane, nego ostavlja svjetli duh, izmoren dugim i trnovitim putevima istine. A to mora osjetiti svatko, tko nevinu žrtvu kao što je bio don Ivan Tičić gleda kao spomenik prošlosti.
Zborna crkva u njegovom rodnom Pagu, 2. studenog 2018. o 75. godišnjici don Ivanove smrti izdala je prigodnu sličicu kao trajan znamen na svog odanog sina.

Važnost očuvanja sjećanja na žrtvu don Ivana Tičića, Pažani moraju znati cijeniti i sačuvati.

17.11.2019. u 20:26 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.11.2019.

ŽIVIJO FEJSBUK




Kada su me u ponedijak doveli iz sale za koronarografiju i dok san doša malo sebi, vidim da mi telefon ni presta zvonit. Između ostalih, vidim da me on najviše put zva. Moran mu se javit jer ako od drugih doznade da san u bolnicu kalat će mi pozdrav. Gren ga zvat.
- Ca si Ti popizdi ovoliko put me zvat.
- Vo si namjerno napravi jer san Ti reka da ćeš napisat ca je bilo u subotu.
- Ne, kumpanjo moj jer san je evo drugi dan u bolnicu.
- Ne zajebavaj se Bebiću smanon.
- Ne zajebavan se i već san dobi dodatak jelima.
- Ca si dobi?
- Stent.
- Odma ću doć do bolnice.
- Ne dolazi sad, dojdi sutra, jer ću se moć pomalo i dizat. A ca se teksta tiće, njega san zgotovi i osta je napišen, triba san parićat slike, ali kako san sverši na hitni trakt na Sušak od teksta više ništa. Ali, da Ti ne bi bilo krivo ja ću dignut kada dojden doma taj tekst da budeš kuntenat.
- Pusti to sad na miru, odmori se Bebiću moj to je najvažnije, lako ćeš pisat te munješćine.



Već mi par dan neda mira. Dojdi ugrad, ca se deržiš toga Grobnika koda si tamo rojen. Ako ne bude dažilo doć ćemo dograda, ne baculaj. Jutros je bilo lipo vrime i ja i Mateo smo se uputili ugrad. Prvi na koga smo naletile je bi Marko Gracin fotoreporter Novog lista ki je taman litrateva kako već kitiju grad sa lampicami za Božić.
- Vidiš Ti Marko moj di smo došli, kada se ovo u Rijeku dogodilo u ovo vrijeme?
- Nikada, zato i bilježim taj događaj.

Pustili smo mi Marka da dela svoj posal, jutros je on dežurni fotoreporter i mora zabilježiti sve ono ca se dogaja u grad. A, nas dva smo prvi put šli u novo otvorenu robnu kuću "Zara" di je bila stara pošta na Korzo. Bome lipo su to uredili. Tri put je zva dok smo bili u robnu kuću.
- Dobro, misliš ti doć ugrad ili ne misliš?
- Di nas cekaš?
- Di ću vas cekat, ne u kondot.
- Evo nas za pet minuti.
- Ala dolazi više da ne škopjan.
Spustili smo se ja i Mateo ponovno na Korzo. Ima svita, naletili smo i na drugog fotoreportera Novog lista, Petra Fabijana. Govori mi Petar da smo danas mi čuvari. On sa dicon, ja sa Mateom. Takav nam je horoskop, Petre. Gedan njega kako sedi i verti se celo vrime, nervožast je.
- O, preuzvišeni gospodine dozvoliti ćete da van se pridružimo?
- Znaš ki ti je bi preuzvišeni? Bebiću cekan te ka Boga da cujen ca ti o svemu misliš.
- Ja o svemu puno toga misiln.
- Ma ne to nego vo ca se dogaja doli u Pag.
- Nebi to bi Pag da je tamo nešto normalno i da se nešto ne dogaja. Tamo je normalno kada je napak. A, ca se to u Pag dogodilo da bi vridilo naše pozornosti. To se tako danas rece.
- Je ćuhaš ti Radio Pag?

- Nimam ja vrimena za to, iman puno više glazbe nego ca će oni ikada imat i glazbu ku ja oću, a ne ku mi oni nameću. A, ca se govora tiće, tamo baš i nemaš puno govora niti ca pametnog cut. Nanka ko vrime je u Pag.
- Baš tako kako govoriš. Cigovo je to radio, Bebiću?
- Ca ja znan cigovo je to radio. Nidi san pročita da je njih par vlasnika te radio stanice i nešto grad.
- Živijooo Fejsbuk!

- Ne vici da se judi ne okrićeju za namin. Ca sad fejsbuk ima veze sa Radio Pagon?
- Ima, ima Bebiću i te kako ima. Da nima Fejsbuka, nebi zna ca se događa u Pag.
- Prije si govori da nima mene da nebi zna ca se događa u Pag, od kada si na fejsbuk ni Te više briga ni ca ja pišen.
- Koda ti ca pametnoga pišeš pa ću tebe čitat. Fejsbuk meni sve prenese i sa judima možeš čakulat, sve ti receju. Samo cekaju da se javiš i onda pocme debata. Jaci smo od svih političara. Vidiš na fejsbuk san vidi da je Pavina predstavi knjigu u Pag, a Radio Pag nanka slova o tome. Jesi čuha ovu novu emisju ku Škofunaro vodi na radio?
- Reka san Ti da ne čuhan Radio Pag i ne znan zac celo vrime tentaš sa tin Radio Pagon. Oćeš da ja ca kod recen, ali nećeš me navuć na tanki led, bez brige budi, nisan ja toliko nazad kartami koliko Ti misliš. Samo se Ti smiji.
- Znan je da ćeš ti napisat za nas današnji susret i da ćeš pisat po paški, pa san ti sti reć da se upišeš u škulu od Škofunara i barba Šime Goleše da te oni poduciju kako se govori po paški, a ne one besede ca ti pišeš, ki to razumi?
- Aha, to misliš na ono:- neku vecer reka mi je ded, ima puno lipih paških besed.
- Kako tebi možjani radiju.
- Samo Ti čuhaj Radio Pag pa morebit i Ti ku pašku besedu nauciš. Znaš ca mi je rekla teta Nevenka Zorika, kod mene je na terapiju. Molin Te Branimir nemoj Matea učiti govoriti po paški. Zašto teta Nevenka? Ma šta će mu to. Ali Mateo kada je u Pag govori po paški boje od mene.
- Nevenka je sestra od Romea?
- Tako je.
- Ni tu žensku nisam već dugo vidi. Pozdravi je.
- Bit ćeš poslužen.
- Da ne zaboravin, vidiš kako mi misli letiju prije nego pojdemo ća. Ni ti ni brat bi u Knežev dvor, ca će to reć, ca vi niste rod?
- To pitaj Valtera kad ga vidiš, ja Ti na to ne mogu dat odgovor. Ja Ti mogu samo reć da se u Pag jako dobro zna ki koga jebe.
- Oho, ova zadnja ti ima temelja, a ja san cele vrime bi siguran da se to nezna. Reka bi da si u pravu. Vidiš da vridi popit kafu sa tobon u društvo.
Nisu to bile jedine teme o kojima smo govorili. Govorili o sportu jer smo tu doma i jedan i drugi. Govorili smo i o postavljanju božićne rasvjete na Korzo. Reka je da Obersnel kopira Bandića i da se nebi cudi da se Vojko ispiše iz SDP-a. Pasali su i neki Pažni Korzon sa kima smo se pozdravili. Onda nan se pridruži i trener Dinko, smijali su se jedan i drugi i vikali da me je u jednon momentu bilo cram ca san sa njima u društvo. Sitili smo se i pokojnog Željka Čopa, koga smo pred nediju dan zakopali. Govori je o tome koliko je Čop voli košarku, ali isto tako koliko je volio i boćariju i svoje boćare sa Brajde. I sve tako dok nismo šli svaki svojin putem doma i odma mi je zapriti da ako ne dojden ugrad da će bit šušura.

14.11.2019. u 14:03 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 06.11.2019.

DA SE NE ZABORAVI - BRIMENICE




Na Potoku
1993.

Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.

Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!

Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!

Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.

Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!

Piše tako teta Albina Tomić na svom blogu, koja govori da stoji iza svojih besed i da nikoga ne vriđa. Teta Albina me kroz svoj blog i pisme ke piše torna u ditinjstvo, i besede ke pomalo išćezuju u našen gradu.
Ovo su bila vrimena kada su brimenice i te kako bilo od potribe. Kako za litnjih suhih dana, isto tako kada se tergalo.Ca su to brimenice?


Da je to bacva, morali bi odgovorit da ni. Da slići na bacvu, samo jednim delon. Kuda god san iska tu besedu, svuda san naleti da su brimenice minijatura bacve. Možda je to i tako, ali po svom obliku ja se ne bi tin složi.

Brimenice su nacinjene tako da bi se mogle stavit na tovarov samar. Ni svaki ima tovara za nosit brimenice,pa su se brimenice i na škinu nosile.

Zadnje brimenice sam vidi u novajskom Gradskom muzeju ke u Novaju zoveju "Brenda".
U Primorju zoveju "Brentača".

Bile brimenice, brenda ili brentača u bremenitim vrimenima bile su potriba, jer se sa njima svako vrime moglo preživit i nikakvo brime ih ni moglo satrit.


06.11.2019. u 14:08 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.10.2019.

KAD ZADNJA URA ZAZVONI




Ma kako teško i žalosno bilo coviku u nekim životnim momentima, ipak – sve pasa i dojdeju critniji dani. Ako ništa drugo, sve ti nekako gre niz ruku, i cutiš da je lipo živit.


Pred namin su Svi Sveti i Dušni dan. Vraćaju se uspomene na sve naše drage kih više ni meju namin. I oni su nekad ćutili da je lipo živit. Kada je došla zadnja ura, morali su partit, od kuda se nazad više ne torniva.

Takvih tužnih momenti je od kada je i vika. U životu ti ki put dojde da bi najradije poša za njima kada ti kroz glavu projde da je njima boje nego namin, jer ih više ni jedna briga ne mori. Takve misli berzo nas prepasaju uvik sa nadon da ispred nas uvik ima ca nas riva naprid i ca nan daje kuraja za život.

Na ovi dani kada se sićamo svih onih ki su pošli, kih smo izgubili, nosimo cviće i krizanteme, palimo šterike i lumini, kako bismo in odali naše poštovanje, naše sićanje na njih. Tuga dušu stišće, suza na oko fermiva, molitva potece. Stojimo tako na misto di počivaju naši najmiliji gedajuć te šterike ke goriju, ke daju teplinu, teplinu života i svo to cviće ko miriše, može zapocet tihi razgovor sa njima kao da su oni sa namin. Mi, ki smo još uvik tu, svidocimo današnjem vrimenu. Pratimo druge kad njima zadnja ura zazvoni. Nekid drugi će i našu uru preživit. Život gre naprid.

31.10.2019. u 15:40 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 23.10.2019.

POTRESI NA PAGU





Svjedoci smo zadnjih nekoliko godina da su seizmografi Seizmološke službe Republike Hrvatske zabilježile potrese na otoku Pagu sa epicentrom na samom otoku ili u neposrednoj blizini otoka Paga.
Na svojim službenim stranicam Seizmološka služba je objavila da je jučer ujutro, 22.listopada u 07 sati i 20 minuta zabilježen slab potres s epicentrom na otoku Pagu, 16 km sjeverozapdano od grada Paga. Magnituda potresa iznosila je 2.3 prema Richteru, a intezitet u epicentru III-IV stupnja Mercalli-Cancani –Siebergove ljestvice.


Razorni potres koji se dogodio 20. svibnja 2012. u Italiji osjetio se i na širem području otoka Paga, trajao je sedam do deset sekundi i prema svjedočenjima, najviše se osjetio na višim katovima kuća, tako je tada izvještavao PagPress.
Jak potres zatresao je Dalmaciju 13. ožujka 2017. koji se osjetio i na Pagu. Magnituda potresa je bila 3.9 prema Richteru, a intezitet u epicentru V – VI stupnju MCS-a.
Potres koji je zabilježen 4. svibnja 2017. sa epicentrom kod Smiljana zatresao je Zadar i okolicu sa otokom Pagom. Magnituda potresa iznosila je 2.9 prema Richteru, a intezitet u epicentru IV stupanj MCS-a

Sva ova bilježenja potresa na otoku Pagu, vraćaju nas u davnu prošlost kada je zabilježen katastrofalan potres, koji je razorio-(potopio) grad Casku.

Ovoj tvrdnji svjedočio je mr. Vlado Kuk tadašnji voditelj Seizmološke službe Republike Hrvatske u svojem intervjuu u Novom listu od 18. veljače 1995. gdje je iznio jedan interesantan podatak, citiram: "Najstariji u nas zabilježeni potres dogodio se na Pagu, 300. godine. Prema pisanim, no doduše ne posve pouzdanim podacima, mjesto Žaški je prilikom toga potresa – nestalo. To je naš najstariji pisani podatak o potresu. Podaci o njegovoj jačini ne postoje, ali činjenica da je grad najvjerojatnije potonuo, dovoljno govori o njegovoj silini."

Karta epicentara potresa na području Hrvatske od prije Krista do 2015. godine prema Katalogu potresa Hrvatske i susjednih područja (Arhiva Geofizičkog odsjeka, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu). Slika zorno prikazuje da je područje otoka Paga aktivno područje na kojima su zabilježeni potresi i razornih jačina.

Potresi su realnost i na njih treba računati i pripremiti se za njih. Ne treba plašiti ljude, nego bi nadležne službe, tu prvenstveno mislim na civilnu zaštitu, trebala upozoravati i educirati ljude da su potresi realna opasnost, da se treba na njih pripremiti i naučiti kako se ponašati u takvim situacijama.

23.10.2019. u 17:27 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.10.2019.

101.PAŽANIN - 33.ŽIVKO ANTE KUSTIĆ (Split, 12. prosinca 1930. – Zagreb, 19.07.2014.)






Premda rođen u Splitu, Živko Kustić je grad Pag doživljavao kao svoj «rodni» grad. Vanbračno je dijete Josipe Kustić i oca Vinka Ružića. Djetinjstvo ga veže za grad Pag. Potječe iz prosječne paške zemljoradničke obitelji obzirom da je njegovo djetinjstvo vezano uz majčinu obitelj.
Živkov djed po majci Josip (Bepo) Kustić bio je po zanimanju poštar (listonoša) te ja kao takav službovao u nekoliko gradova uz jadransku obalu. Sa njime je bila i njegova supruga Živkova nona Ana, rođ. Vidolin. Sljedom toga, u Metkoviću se rodila Živkova majka Josipa (Bepina). Živkov djed se razbolio i u 52. godini života umro u Splitu, gdje je i pokopan.

Živkova baka Ana, djed Josip sa kćerkama Tinom i Josipom.

Nakon smrti djeda Živkova nona ostala je sama, s dvije kćerke: starijom (Živkovom tetom ) Tinom i mlađom (Živkovom mamom) Josipom. Teta Tina se udala za mladog liječnika iz Paga, Šimom Fabijanićem, koji je studirao u Milanu. Josipa (Živkova mama) nastavila je živjeti sa svojom majkom.
Živkova nona i majka su se vratile u svoj Pag. Mlada Josipa uspjela se zaposliti u pošti, vjerovatno očevim zaslugama. U tome joj je pomoglo i njeno poznavanje talijanskog jezika, a kako je Pag bio poštanska veza sa Zadrom, koji je tada pripadao Italiji, mogla je poslužiti i kao prevoditeljica.
S vremenom je, Josipa našla novi posao u računovodstvu Paške solane, gdje je najprije radila kao administratorica a kasnije i kao šefica računovodstva.
Tu se upoznala sa Vinkom Ružićem tadašnjim blagajnikom, a kasnije i direktorom Solane. Iz nesvakidašnje ljubavi začet je Živko Kustić.
Živkov otac koji je živio u bračnoj zajednici u kojoj je imao dvoje djece, sina i kćer, nije htio javno priznati Živka za sina. Živjeti i odrastati u Pagu kao izvanbračno dijete (mulac-paški izričaj za vanbračno dijete), vrlo je bolno i teško za svako dijete.
To je teret kojeg je Živko nosio cijelog života a neposredno pred svoju smrt, tajnu svojeg života ispričao je novinaru Darku Hudelistu uz zamolbu: da ima obzira prema njemu i kada njega više ne bude, da ne napiše ništa zbog čega bi se morao postidjeti tko iz njegove brojne obitelji.
Interesantno je svjedočnje don. Živka kako se rodio u Splitu. Više iz drskosti nego iz osvetoljubivosti prema Vinku Ružiću, Živkova majka odlučila je roditi u Splitu, od kuda je i Vinko, pa kada su svi Ružići Splićani, neka to bude i mali Živko.
Živko je cijelo svoje djetinjstvo sve do 15. godine prove u Pagu. Živkovo djetinjstvo i dječaštvo u Pagu (u razdoblju od 1930. – 1945.) obilježilo je nekoliko bitnih čimbenika koji su odredili njegov daljnji život.
Na Živkov odgoj tada je veliku ulogu odigrala njegova nana (majčina mama) Ana, koja ga je svaki dan vodila u crkvu. Postaje ministrant, a onda dok je išao u Opću nižu srednju školu, za vrijeme NDH, posato vođa Malih križara u Pagu, koje je predvodio don. Joso Felicinović, za kojeg će kasnije Živko govoriti da je bio njegov duhovni otac.

Živko je već 1942. kao vođa paških Malih križara, pokrenuo listić "Križarski đak", kojeg je uređivao i izdavao u vlastitoj kućnoj produkciji. U tome mu je pomagala majka koja mu je omogućila da se u šapirografskoj tehnici, umnoži stranica po stranica.
Nakon drugog Svjetskog rata Živko se upućuje u Zagreb na studije. Studira matematiku i fiziku te teologiju koju je diplomirao 1975. godine.
Dok je 1950-ih Živko Kustić studirao na KBF-u u Zagrebu (prvi semestar bogoslovije odslušao je u Splitu), osobito u četvrtoj studijskoj godini (1952. – 1953.), mučilo ga pitanje da li će on moći izdržati celibat. Tada je bio siguran da on bez žene neće moći živjeti.
U prvoj polovici 1953. godine odlazi na služenje vojnog roka. Tada dolazi do definitivnog zaključka da će svećeničkom pozivu morati kazati "zbogom". Poslan je u Kruševac, u Srbiji, a zatim u Niš. U Nišu je bio u Drugoj proleterskoj brigadi.

Ovdje se KOS pobrinuo da Živka deinitivno makne od crkve. Za realizaciju te ideje izabrana je članica SKJ Marica Radenković, koja je već početkom 1955. postala njegova supruga. Civilno vjenjčanje obavljeno je u Nišu 30. siječnja 1955. godine.
Po završetku služenja vojnog roka vratio se u Zagreb, i ispisao se sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Prebacio se na čistu filozofiju i ostao na njoj jedan semestar, te nakon toga i na PMF (Matematičko-fizički odsjek, smjer matematika i fizika).
Crkveno vjenjčanje Živka Kustića i Marice Radenković obavljeno je u Zagrebu, 28. travnja 1955. Iako je Marica po vjeri bila pravoslavna, njih dvoje su se vjenčali kao katolici i upisani u "katolički registar".

Kustićev duhovnik s bogoslovije pater Josip Egon Scheibel, nakon što je Kustić završio šesti semestar studija matematike i fizike, pokušava zaokrenuti Kustićev život, nagovorivši ga da se treba vratiti crkvi. Bilo je jasno da se Kustić ne može vratiti u okvir Katločke crkve, jer je već tada očekivao svoje treće dijete, jedina kombinacija je bila da se okrene grkokatoličkoj vjeri, gdje svećenici mogu biti vjenčani i imati djecu.
Grkokatolička crkva, je istočnokršćanska crkva grčkog obreda, koja priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojeg crkvenog poglavara.
Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku.
U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor. Sveta Stolica promakla ga je u protoprezbitera stavrofora.

Od 1963. do 1972. Kustić se predaje novinarstvu i kao takav je pokretač, novinar, reporter i kolumnist "Glasa Koncila". Svojim tekstovima postao je ikona (dvo)tjednika i njegov sinonim, posebice kroz kolumne "Komentar" i "Pisma seoskog župnika", kojima je pratio gotova sva crkvena i društvena zbivanja reagirajući na njih s vjerničkog, katoličkog motrišta. Tu je još trideset godina nepotpisanih redakcijskih kometara u kojima je promišljao aktualna pitanja iz života Katoličke crkve u doba komunizma, osvrčući se na razne probleme koje su pritiskale slobodu vjeroispovijesti, položaj vjernika, svećenika i laika, u okvirima socijalizma i javno proklamiranog ateističkog svjetonazora u hrvatskom i jugoslavenskom društvu. Ti su kometari, kako se ocjenjuje, sedamdesetih i osamdesetih godina bili otvoreni izazov tadašnjem političkom establishmentu.

Najveću pozornost je doživio kada je u siječnju 1970. u dva broja Glasa Koncila objavio intervju (razgovor) sa Mešom Selimovićem, u to vrijeme jednim od najuglednijih intelektualaca komunističkog režima. Iako se književnik deklarirao kao ateista, bio je to jedinstven primjer ideologijom neopterećene i konstruktivne razmjene ideja između dva intelektualca koji su kroz vlastite pozicije pokušali pronaći zajednički stav u ljudskoj drami za opće dobro.
Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983. a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Za svoje pisanje više je puta suđen i osuđivan.
Kao glavni urednik Glasa koncila ima velike zasluge za održavanje i organizaciju Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984., koji je održan u Mariji Bistrici. Glas koncila je organizirao i press centre u Zagrebu i Mariji Bistrici. Nakon održanog Kongresa, 1985. Glas koncila postaje tjednik.
Don Živko Kustić bio je pokretač i drugih inicijativa, svoj veliki obol dao je u osnivanju Kršćanske sadašnjosti, hrvatske katoličke crkvene izdavačke kuće, zatim vjeronaučne olimpijade, "Malog koncila".
Sa ushitom je dočekao svoju Hrvatsku domovinu. U takvim okolnostima čekali su ga novi izazovi na koje je savijesno odgovorio.
Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva, voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine. Vezano uz to svoje djelovanje od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista "Živa zajednica" za iseljene hrvatske vjernike u Njemačkoj.
Crkvu u Hrvata čekale su tada mnogi i odgovorni izazovi, jedan od njih je i osnivanje Informativne katoličke agencije (IKA), na čijem čelu je postavljen don Živko Kustić. Od studenog 1993. do listopada 1998. Kustić je pokretač i glavni urednik IKA-e.
Pored tih dužnosti Kustić je kolumnist "Globusa" i "Jutarnjeg lista". Iz njegovih kolumni u Globusu nastla je knjiga "Hrvatska, mit ili misterij".

Kustić je član Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskog katoličkog radija.
Bio je član Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije.
U svom bogatom stvaralaštvu treba naglasiti da je obajvio brojne katehetske priručnike. Velike religije svijeta, Domagoj – misni ključ vjerovanja, Mali ključ biblije (1974), Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata (1976), Tomica i njegova pisma, Mač duha, Svadbeno ruho, Hoćeš li se krstiti?, Bog za odrasle (1985), Abeceda biblijske vjere i druge.
Autor je djela "Hrvatska, mit ili misterij" (1995), zatim svoj prvi i jedini roman "Zaljubljeni", Denis dječak u prozoru.
Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, ocu Anti Antići i ocu Maksimilijanu Kolbeu – "Dobrovoljac bunkera gladi".



ŽIVKO KUSTIĆ I PAG

Pag je bio dio njegovog životnog habitusa. Uvijek i sa radošću je govorio o svom gradu. Iako Pag nije bio njegov rodni grad, on ga je tako doživljavao. Sve što ga je vezalo u životu, vezalo ga je za njegov Pag.
U "Našoj Vili" od 30. lipnja 1990. je napisao: Ako je Bartul Kašić glavni i najpoznatiji Pažanin, onda bi se po njemu trebao u svako doba prepoznavati Pag i Pažani. Trebali bismo biti slobodna duha, ni pred kojom vlašću u strahu a ni s kojom u nepotrebnom sukobu. Valjalo bi da smo nepokvarljivi kao što smo burom i morem osoljeni. I još da smo vješti i snalažljivi kao marne ruke naših čipkarica. Bartol Kašić je bo baš takav.
Naglašavao je da je jedan od strijih Pažana a najmlađi svećenik Pažanin. Vapio je za time da bi volio dočekati jednu mladu misu u Pagu, da bi tada mogao mirnije na onaj svijet.
Nakon punih 60 godina doživio je i tu mladu misu 9. srpnja 2000., mladomisnik je bio don. Dario Tičić. Tom prigodom je za Novi List izjavio: Potresen sam ovih dana – godinama sam čeznuo da prekinuti niz svećeničkih zvanja u Pagu nastavi. Moja mlada misa nije bila ovdje, ja sam u drugoj biskupiji, ali kao svećenik Pažanin stalno sam molio Boga da mi ne da umrijeti dok ne vidim pravog Pažanina svećenika. Nastojali smo uz ovo slavlje u Akademiji zbiti sržno značenje paške povijesti, jer i kulture od Bartula Kašića u znaku Majke Božje od Staroga Grada, čudotvornog paškog križa, svih naraštaja paških svećenika, a posebno smo istaknuli da je jedan od posljednjih paških svećenika također bio prezimena Tičić. Sve skupa je ovdje spoj tradicije i suvremenosti – usuđujem se reći da ni jedna mlada misa u Hrvatskoj nije mogla ovako duboko biti doživljena i na ovakav svečan način proslavljena kao što je mlada misa Daria Tičića.



Živko Kustić svoje je zadnje dane života živio u Domu za starije osobe u Klaićevoj ulici u Zagrebu. S njime je tu bila i njegova suputnica Marica, do kolovoza 2010., kada je napustila ovaj svijet. Živko je bio otac petero djece, četrnaest unuka i pet puta pradjed.
Posljednji ispaćaj don Živka Kustića bio je na zagrebačkom Krematoriju u utorak 22. srpnja 2014., a misa zadušnica služila se isti dan u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem Gradu.


(fotografije na postu 2,4,5,6 izvor internet)


13.10.2019. u 17:13 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 08.10.2019.

PROJEKT BENEDIKTINSKOG SAMOSTNA sv. MARGARITE VEZANO UZ NATJEČAJ MOJ ZABA START




Zagrebačka banka raspisala je javni natječaj "Moj ZABA Start 2019.: KULTURA I ZNANOST" radi dodjela financijskih potpora za realizaciju projekta iz područja kulture, umjetnosti i znanosti.


Benediktinski samostan sv. Margarite iz Paga i ove se godine javio na natječaj sa Projektom: Digitalnog predstavljanja stalne postave čipke i čipkarstva u gradu Pagu koji je ujedno i sastavni dio sakralno povijesne zbirke nematerijalne baštine Benediktinskog samostana. Benediktinke navode da je cilj projekta očuvanje i promicanje hrvatske tradicije, materijalne i nematerijalne baštine s pratećim sadržajima koji će obogatiti kulturni život grada i posjetiteljima ponuditi nezaborvano iskustvo. Taj projekt će omogućiti da se umijeće izrade paške čipke i pregled zbirke prenese u novi, digitalni medij što je iskorak u tradiciji očuvanja i afirmaciji kulturnih dobara te će obogatiti turističku ponudu grada i otoka Paga.


Ukupni fond potpora za natječaj iznosi 330 0000 kuna sa time da se sredstva raspoređuju ovisno o plasmanu:
1. 120 000 kn prvo mjesto
2. 100 000 kn drugo mjesto
3. 80 000 kn za treće mjesto prema odluci Komisije
4. 30 000 kn za četvrtu nagradu prema odabiru javnosti putem javnog glasovanja

Glasovanje je otvoreno do 14. listopada 2019. u 12 sati. Plasman trenutno ne ide na ruku Projektu naših Benediktinki, ali uz Vašu potporu još uvijek možemo pomoći da se Projekt realizira.
Glasaj ovdje: https://www.mojzabastart.hr/home/zs/finalisti#pan2

08.10.2019. u 11:35 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.09.2019.

PODUPIRANJE KULTURON




Korzo puno vatrogasci, vježbaju, svu moguću opremu su donili na Korzo. Govoriju mi da je to tradicionalno i da se već dvanajst godišć održavaju ovi susreti vatrogasaca. Kako ja na to nikada nisam potrefi, a niti mi moji vatrogasci, sa kima san svaki dan, nisu rekli. Vidin tamo i Hinka, zapovjednika riječkih vatrogasaca, cera smo bili zajedno ali ništa ni govori da je sutra vježba na Korzo. On neda mira da gremo ća, a ni Mateu se baš ne stoji previše na Korzo, već je pocelo i škropit.


- Ajmo ća, koga Boga ću ovde stat u ovaj šušur.
- Ca ne vidiš da nima nidi mista, di ćemo sest.
- Nać ćemo mista ako se maknemo, ako budemo ovde stali, nećemo nikad mista nać.
- Ala, ajmo nać mista.
Pasivaju novinari, fotoreporteri, mašeju, pozdravjaju, on me bledo geda, ni mu ništa ćaro, ali smo uspili uvatit mista u "Malo kafe".

- Sedi tote u kantun, tu Ti Obersnel obično sedi, pa da se malo čutiš ka gradonačelnik.
- Aha, pocelo je!
- Moran Te malo potaknut.
- Ca su užgali špaheri gori na Čavle.
- Nima dimnjaka iz koga se ne dimi. Ja fala dragon Bogu sa tin niman problema. Ja se grijen na plin.
- Zato si ti bi kontra onih ca su protestirali kontra terminala na Omišlju.
- Terminal je skoro gotov, a oni su puhali uvitar, sve in se tornalo u obraz.
- Opet si sve laži napisa, ali ću ti ovaj put oprostit. Ivo Pavina je napisa novu knjigu, vidin da ga dižeš u nebesa. Iako Ivo dobro piše.

- Kupi knjigu kada pojdeš u Pag, ca je to za Tebe i lipo će Ti se kućna biblioteka popravit. Ja znan da si Ti čita samo stripove, jer govoriju da je strip, knjiga za nepismene.
- Vrag Ti neda mira.
- Vidiš Ti moj kumpare ki smo mi grad. Ako očeš da se ca zna o gradu, moraš se uvatit za svoju tašku to lipo sve izfinancirat i još će ju te svi zipjucat kako si mujen. I kako da taj grad pojde naprid? Ca kultura znači tome gradu? Pred neki dan čitan intervju sa ministron turizma u Novom listu ki je reka da je kultura važan motiv za dolazak gostiju u Hervatsku. Vo lito san dva put bi u Novaju u muzej, pervi put kada je bila postavljena izložba "Riznica srednjevjekovnog Nina" i drugi put kada su organizirali izložbu slik "Ćutin otok svoj". Kada se pružila prilika da vidiš to bogastvo na svom otoku, kako san moga to preskocit. Izložena su bila remek-djela zlatarske umjetnosti.

- I onda u toj Ivovoj knjigi moreš pročitat govor ondašnjeg paškog gradonačelnika Borka Oguića, na otvaranje izložbe paške čipke u Zagreb, ki je reka da će uložit maksimalne napore da se pomogne obnovljenoj Čipkarskoj škuli u Pag i da će prenamjenit prostor u Kneževom dvoru, i osigurat uvjete za Muzej paške čipke. Je Ti znaš di je taj muzej? U ki muzej u Pag bi postavi onu izložbu iz Nina? U Knežev dvor?! Glavno je koludrice napadat.

- Jebiga, ja to ne gedan tako ka ti. Ja stalno mislin kako za sve triba šoldi a da mi nismo baš tako bogata općina.
- A, podrža si me kada san Ti reka da osansto ijad kun hitit u vodu za nogomet je sitnica, a za štampat knjigu bilo Ivovu ili bilo koga drugoga se nima šoldi. Još će ju ga napadat da je injorant za šoldima. Štampaj Ti knjigu recimo o Pernjavicama pa ćeš vidit kako ćeš bit injorant za šoldima. Umisto da grad podrži svaku takvu akciju ka će promovirat jedan grad u kulturnom smislu, u Pag će te stavit na ruganje. Ki razumi da je to je bogastvo jednog grada pa makar koštalo više i od nogometa.
- To imaš pravo, jer znan koliko je to posla kada smo štampali knjigu za naš klub, da Ti posli daju neznan koliko šoldov nikad ti ne moreju nadoknadit svo ono vrime i trud ki si potroši dok se to odštampalo. Ali, covik je opet zadovojan da je nešto ostavi iza sebe. Zato si dobro reka da te triba neki poduprit da to stvoriš.
- U Pag te očito nima ki poduprit. U Pag su karte promišane i podiljene i jušto se zna ki će dobit partidu, a bez briškule u rukamin, partidu ne moreš dobit.
- Ca sport ni kultura?
- I te kakva kultura, kumpare moj. U toj kulturi sudjeluje celi svit i svi se boriju da taj del kulture dovedeju u svoj grad, u svoju državu. Zato san ja kuntenti da u Pag tako dobro djeluje nekoliko dobrih športskih klubova, od ovih veslača, do ping-ponga, ribolovno društvo, pa na koncu i nogomet. To je dimenzija više jednoga grada. Jesi vidi kakvu su knjigu napisali za 50 godina rukometa u Riku, bili smo zajedno na promociju, jesi vidi ka je to svita i ki judi su bili na tom predstavljanju. Sve riječke sportske legende. To je kultura dragi moj. Jesi vidi di je FIFA ovogodišće organizirala dodjelu nagrada za najbojeg nogometaša, u milanskoj Scali u hramu kulture u Italji.

- Bi san ja i na promociju tvoga Vodiča u gradskom poglavarstvi i tamo je bilo judi iz sporta i iz kulture i bi san kuntenti.
- Pusti sad to. Ajmo pomalo doma na ubed.
- Cekaj nisan Matea pita kako mu je u škulu. Mali, je borša teška?
Mateo se samo nasmija, on je bi u svon svitu, geda je vatrogasci i kucini ki šećeju po Korzu. Više ima kucinov nego judi. Govoriju da je i to kultura prema beštijama. Neka beštija, niman ja ništa protiv njih, ali ca je previše, je previše. Tako smo se oprostili, ovoga puta je sedi u miru, čuha me je ca govorin i bi je zadovojan sa susreton.

29.09.2019. u 16:34 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.09.2019.

KNJIGA IVA PALČIĆA – PAŠKA ČIPKA NA IZLOŽBAMA U ZAGREBU I INOZEMSTVU





Baviti se pisanjem knjiga je kulturno stvaralaštvo koje omogućuje ljudima da se mnoge stvari otrgnu iz zaborava, jer ta čežnja za vječnošću nije znak neumjerenosti, već odgovor ljudima koji budu čitali najavljenu knjigu, da se kultura, koja čovjeka čini čovjekom, prenosi narašatajima kao proces učenja i da se nikada ne zaboravi.



Već sam naslov knjige Ive Palčića daje nam razlog za optimizam i obećava dobro štivo koje bi svaka čipkarica, i svaki Pažnin morao imati u svom posjedu, poradi najvećeg relikta paške povijesti, a riječ je dakako o "Paškoj čipki".

Prije svojeg Proslova Ivo Palčić navodi da knjigu posvećuje dvjema čipkaricama iz svoje obitelji: svojoj nani Mariji Bistričić rođ. Kršulović i njenoj kćerki, Perici Bistričić.
Bez tih dviju Ivovih heroina ne bih danas u rukama imao još jedno Ivovo pisano djelo vrijedno svake pažnje. Ne bismo na jednom mjestu niti imali sve fotografske uradke sa dviju tako velikih izložbi na kojima je predstavljena Paška čipka.



Izložba paške čipke u Etnografskom muzeju u Zagrebu, a potom u Ljubljani, koje nam autor temeljito prikazuje u svojoj knjizi, prerasle su sva očekivanja sredine u kojoj je ova znamenitost grada Paga bila na rubu nebrige, pomalo već i zaborava.



Pokretanjem i obnovom Čipkarske škole 1994. godine u gradu Pagu ovaj relikt paške povijesti spašen je od nestanka.
Autor je predstavio prvu generaciju čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi, dajući do znanja da bez tih vrijednih polaznica prve generacije, ne bi bilo ni ovih velikih ostvarenja koje je u međuvremnu paška čipka doživjela. Od njenog uvrštenja na UNESCO-ov popis nematerjlane kulturne baštine svijeta, do njenog Međunarodnog festivala čipke koji se ove godine deseti puta za redom održao u gradu Pagu.



Već na osnovi ovih, dugovremenskih smjena čipkarica, škola, udruga, čak i poduzeća "Budućnost" koji je jedno vrijeme zapošljavao čipkarice, vidljivo je koliko se Pag žilavo borio da se čipka održi.

Na kraju knjige autor nam je predstavio izložbu Paške čipke u švicarskom gradu Appenzellu koju su organizirali Etnografski muzej i Muzej Appenzelli u suradnji sa Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Švicarskoj.



Dobro je kad novinar napiše knjigu, a posebno je dobro kad je napiše dobar novinar. Jedan od takvih je zasigurno Ivo Palčić. Sve da i nije, knjiga "Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu", učinila bi ga takvim. Mogu postaviti pitanje sebi i čitateljima, zašto je ta knjiga dobra?



Dvije velebne izložbe koje su predstavljene u knjizi osnova su na kojoj je knjiga postavljena. Ta je knjiga sustavno povijesno usmjerna ka očuvanju spomena na pašku čipku.
Ivo je zahvaljujući ljubavi prema svom rodnom gradu i novinarskom angažmanu obradio temu o kojoj se do sada u paškoj povijesti malo pisalo.
Na kraju svega imamo knjigu, knjigu za kojom bi trebali posegnuti svi oni koji vole grad Pag i sve njegove vrednote, a na prvom je mjestu, paška čipka.




19.09.2019. u 18:05 • 0 KomentaraPrint#

subota, 14.09.2019.

PREMINUO ISUSOVAC o. VLADIMIR HORVAT





IKA je prenjela vijest da je u ranim jutarnjim satima 14. rujna, blago u Gospodinu preminuo sveučilišni profesor, jezikoslovac, književnik i povjesničar, isusovac o. Vladimir Horvat, u 85. godini života, 68. godina redovništva i 56. godini svećeništva u Družbi Isusovoj.



Grad Pag bi se trebao na poseban način odužiti ovom velikom čovjeku stoga što je u vrlo turbulentnim vremenima javno govorio i pisao o djelu i liku Bartola Kašića. U Zagrebu je 1996. g. obranio doktorat "Bartol Kašić – otac hrvatskog jezikoslovlja", a na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1999. proglasio Godinu Bartola Kašića. Priredio je za tisak "Hrvatsko-talijanski rječnik" (1990), što ga je atribuirao Kašiću, a 1993. izdaje s pogovorom Kašićev "Ritual rimski" iz 1640. Godine 1999. priređuje djelo "Bartol Kašić" prema Autobiografiji (1575. – 1625) i građi (1625. – 1650).



Od 1992. do umirovljenja predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Bio je ravnatelj Hrvatskog povijesnog instituta u Beču. Nakon preseljenja u isusovački dom na Fratrovcu, nastavio je znanstveno raditi, sve do posljednjeg odlaska u bolnicu. Posljednjih godina bavio se napose istraživanjem suvremene hrvatske povijesti, osobito zločinima komunističkog režima.



Sprovod pokojnika bit će u utorak, 17. rujna, u 14:10 sati na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu. Misa zadušnica služit će se nakon sprovoda u 16:00 sati u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu.

Nadam se da će delegacija grada Paga zajedno sa crkvenim predstavnicima nazočiti posljednjem ispračaju ovog velikog znanstvenika koji je na poseban i nenametljiv način zadužio grad Pag.

14.09.2019. u 12:40 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 11.09.2019.

PERVI DAN ŠKULE





Pred pedeset godišć slikali smo se ja i brat na pocetak ulice "Pere i Jacinte", danaska Kneževe ulice. Koji su to bili knez i kneginja: Pere i Jacinta. Ki ih se još sića? Sićan se kako je moj kumpanjo Ante Delija čita štivo "Pero i Panta" iz naše jedine i perve knjige. "Sunce na prozorčiću", a tekst je glasi: "Pero i Panta pošli na put, Pero ima štap, a Panta prut." Ante je čita: "Pere i Jacinta pošli na put, Pere ima štap, a Jacinta prut."
Ja san ovo lito slika svoga sina na isto misto, znajuć da ga ceka poć u pervi razred osnovne škule i da bi to moglo biti ono popularno pitanje Mladena Delića: Ljudi moji, je li to moguće?, da nakon pedest godišć od mog polaska u pervi razred, sada vodin sina. Eto, moguće je.



Sve ove dane na televiziju govoriju o škuli za život. Sve se mislim ca bit to moglo bit, kakovo značenje imaju te besede. Kad san ja ša u škulu, onda su mi govorili da je život jedna vela škula. I sad nakon toliko godišć ja to sa sigurnošću mogu svidocit.

U škulu smo ucili čitat i pisat, ucili smo abak, brojit do sto. Čitat i pisat moraš naucit da ne ostaneš nepismen, abak moraš znat da te ne prevariju kad pojdeš u butigu kupit po ca te mat poslala.
Ova škula za život će dicu naucit drugin vridnostima. I nek svit gre naprid, niman ja protiv toga ništa, samo neka se tradicija ne zatere. Ako se to zatere, nijedna škula za život te to više neće naucit.

11.09.2019. u 18:50 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.08.2019.

PAŠKI (KOLANJSKI) FOTOGRAF – ANTE ZUBOVIĆ




U ponedjeljak 19. kolovoza 2019. neumorni paški foto amateri iz Foto kluba Pag, koji okuplja sve otočne fotografe amatere, u crkvi svetog Jurja u gradu Pagu, otvorili su svoju 10. jubilarnu izložbu fotografija pod nazivom "Ćutin otok svoj...".
Ovogodišnja izložba potakla me da se sjetim jednog vrsnog otočkog fotografa, Anta Zubovića koji je svojim uradcima obilježio svoj otok i svoj dragi Kolan kojeg je nesebično volio.


Ante Zubović rođen je 17. lipnja 1931. godine u Kolanu iz kojeg se za vrijeme ratnih zbivanja 1943. g. seli u Zagreb na školovanje.

Došao je u selezijanski konvikt (prema lat. covictus; zajednički život, jelo za istim stolom, drugovanje) gdje je polazio selezijansku gimnaziju. Spremao se za svećeničko zvanje međutim nakon treće godine odlučio je prekinuti školovanje, shvativši da se on u tom zvanju ne može naći.
Nakon drugog Svjetskog rata završio je gimnaziju i Tehnološki fakultet u Zagrebu.
Ljubav za fotografijom rođena je davno, neposredno nakon drugog Svjetskog rata kada je jednom zgodom putujući brodom iz Novalje za Rijeku, od nepoznatog čovjeka kupio svoj prvi foto aparat.
Prve značajnije fotografije uradio je u svom Kolanu fotografiravši stari ugljenokop. Iako je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao kemiju, počevši se baviti fotografijom, bio je siguran da se kemijom neće nikada baviti.
Već 1959. godine Ante Zubović našao se u profesionalnoj fotografiji. Te godine pohađao je tečaj za film i fotografiju kod "Narodne tehnike" gdje je stekao osnovna znanja o fotografiji i fotografiranju. Sve kasnije bilo je samo nadograđivanje.
Fotografirao je po cijeloj bivšoj državi i učestvaovao u raznim projektima. Bavio se industrijskom fotografijom, fotografirao je mnoga ondašnja poduzeča.
Anti Zuboviću velikim je djelom fotografskog stvaralaštva, najveća inspiracija bio njegov otok, njegov rodni Kolan.

Prilikom njegove Izložbe umjetničke fotografije koja je upriličena u Gradskom muzeju Novalja, 3. kolovoza 2007. godine, dr. Vanda Babić je tom prilikom zapisala: "Njegov otok je njegova duša, topla i plava poput njegovih očiju. Blage i podatne, ali tek prolazne sjene ocrtavaju život otoka i čovjeka. Otok je čovjek i čovjek je otok. Jedan bez drugog ne mogu. Iako nigdje na fotografijama ne vidimo čovjeka, osjećamo ga i slutimo njegovu sjenu i njegovu silnu povezanost s otokom. Sve je na relaciji otok-čovjek Bog! Bolje reći, Bog, otok, čovjek. Da je tomu tako dovoljno je preći okom preko Zubovićevih fotografija."
Njegove otočke uradke možemo pogledati u fotomonografiji "Pag otok" kojeg je izdao Turistički savez Općine Pag 1983. godine i u fotomonografiji "Kolan – prošlost i sadašnjost" koju je izdala Općina Kolan o desetoj obljetnici utemeljenja Općine.

Od nebrojeno mnogo fotomonografija u kojima se nalaze uradci Ante Zubovića za izdvojiti su njegove fotografije u knjizi Radoslava Tomića "Barokni oltari i skulptura u Dalamciji"

Fotografija je ta, koja je Antu Zubovića odredila kao umjetnika, te je kao takav ostao trajno zabilježen u svom stvaralačkom opusu.
Posljednje dane svojeg života živio je u Mandrama, zajedno sa svojom suprugom Brankom Ćetković, likovnom umjetnicom.

(Portret Ante Zubovića; Branka Ćetković – fotografirao:Ivo Palčić)

Kada je. 8. siječnja 2013. godine, otišao, "kud se za vavik gre", nitko nije primjetio kako još nije tiskana bilo kakva publikacija o njegovom fotografskom opusu.
Ante Zubović sahranjen je na mjesnom groblju u svojem rodnom Kolanu.

26.08.2019. u 20:28 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.08.2019.

CETIRI MISECA




Samo san ceka taj tren kada će me napast. Do sad je muca, ali se vidilo na njemu da mu nešto ni po voji. Jutros na kafu na velu pijacu je otvori dušu.


- Cetiri miseca je pasalo a da ti nanka besede nisi napisa o meni.
- Nego da ja Tebe najprije pitan: ca ti po vome vrimenu ciniš u Riku?
- Očeš da ti recen?
- Ca cekaš.
- Cekan ti ženu.
- Baš lipo od Tebe, baren je u sigurne ruke.
Vidim da je užgan pa neću više dolivat vodu na uje, jer bi mogli intervenirat riječki vatrogasci, zato je boje okrenut na valcer da se nebismo pokarali pred judima, a on kako vice i ovako i onako svi gedaju u nas.
- Razumi san, doni si šoldi doma na sigurno da Ti slučajno doli ne propadeju.
- Ca tebe briga za moji šoldi.
- Ni najmanje, zato više nećeš bit na mome blogu. Drugi plačaju da se o njima piše a ja ću Tebe badava mećat. Bome neću više, jer Ti nanka kafu ovu nećeš platit.
- Jebi se ti i kafa, boje bi bilo da smo popili bićerin prije ubeda.
- Moga si, ki Ti brani.
- Ala, popimo bićerin radi mira u kući.
- Ala, popimo.
- Ca ćeš ti popit?
- Ja ću jedan činar sa sodon i ledon.
- Vidiš, ni ti ni ta loša, moga bi i ja jednoga kao aperitiv. Nisi ni Ti mujen Bebiću:
- Koliko put si mi to već reka?
- Sto put i još ću ti sto put reć, a ti se juti koliko očeš. Opet pišeš o karnevalu i dižeš svoju generaciju u nebesa, tobože da ni vas da nebi bilo ni karnevala, pa si Bakiku i Grujicinku diga koda samo one postoje.

- Vidi san ih kaj mora od Tvoje generacije na pijacu. Jedva san i Tebe vidi. Dobro si reka da je pol Tvoje generacije već u sveti Karen, zato mi dajemo sve od sebe. Jesi nas vidi. Njih dvi peceju pandešpanj i štrike, ja slikivan da ostane za povijest, Peca se još maškariva. Malo nas je al nas ima.

- Drago mi je da deržite do običaja i da ste dicu tome navadili. Vidi san kao je Mateo kola, samo još ni nauci korak.
- Pomalo, naucit će. Vježbali smo malo doma. Da vidiš kako mi unuk piva bomba i on je već zaluđen kolon.
- Vidi san ti ćer i zeta sa dicon u Pag. Mali je odličan, vidin da je jako živ.
- Fali mu samo barba Mateo doli pa da budeju kompletni.
- Ki barba Mateo?
- Moj sin.
- Kako Tvoj sin?
- Ca mi Tamara ni ćer kako si reka. Pa ca je onda Mateo tome malome?

- Vidiš a ja deržin da su brati. Vidiš kako ti to u životu dojde. Da ne zaboravin ti reć, nisan zna da je ona ženska ca su je ploču stavili na kuću od Zeca, Paškinja. Nikad nisan ni cu za tu žensku.
- Da nimaš mene, puno Ti toga o Pagu nebi zna.
- I to je isto istina. Da te pitan prije nego ca gren doma, ca ti govoriš za ovaj šušur oko nogometa doli, ti si bi član skupštine rječkog sposrtskog saveza, pa znaš kako se šoldi diliju.

- Ako je istina ono ca je gradonačelnik izjavi u novine, da se tote radi o osansto ijad kun, onda je to brate moj za razmislit. Moji Zamećani, a igraju prvu hervatsku ligu u rukometu su prošle godine dobili šestopedest ijad kun, a ni za uspoređivat. Ni meni krivo da oni dobiju toliki šoldi, samo ca to moraju opravdat nekin rezultaton. Reka bi da ovde ni tako. Vidiš a za vridnije stvari nima se šoldi. Da su napisali monografiju o paškon litnjen karnevalu sve skupa bi možda koštalo do trejset ijad kun i ostalo bi kao trajni spomen. Zato se nima šoldi. Nikad se u Pag ni imalo šoldi za ono ca je bila trajna vridnost, jer da je to skupo. Itit toliko ijad kun u Julovicu bez ikakvih rezultata, to ni problem. Osjeti san ja to na svojoj koži više put, od Horizonta, do Lokunje i da daje ne nabrajan.

- Tako je Bebiću. Nisan ni ja kontra sporta i neka gre sport naprid, ali triba sve to i kontrolirat. Ca misliš da su Novajci samo tako stavili svoj nogometni klub u okvire ke moreju pratit, a i Brazilci su igrali za Novaju.
- Jušto tako.
On inače ne more stat više od pol ure na jedno misto. I dok smo čakulali, pet puti se je diza, govori da gre ća, pa bi opet se, pa me svaku malo sa nečin podbo. Reka san mu da kada bude platit da će dobit novi post. Onda se još više navi, još više je govori i protiv HDZ-a i protiv Jadrolinije, jer je mora cekat filu za doć u Riku, a tamo mi žena radi, koda je meni žena direktor Jadrolinije. I tako nikada kraja. Bit će kunteti i odma će me zvat kada pročita i kako svaki put će reć: moga si cakod i istine napisat, a ne sve laži.


19.08.2019. u 10:35 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (3)
Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (6)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (7)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (5)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (7)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (5)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (7)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (5)
Srpanj 2017 (9)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (5)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (6)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika nebi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme dali književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)
38.VALIŽA
39.BRIMENICE



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP
33. KUSTIĆ ŽIVKO ANTE
34. TIČIĆ IVAN