ISKONSKI PAG

petak, 14.01.2022.

ZAMUKA SI BEBIĆU





Pred neki dan me jedan prijatelj pita: umro ti je onaj prijatelj što si o njemu pisao? Ma ne, to su mnogi povezali s mojim prijateljem trenerom. Nije to taj, ovaj je Pažanin. Cujemo se ja i on svo ovo vrime moje bolesti i pandemije, na pocetak mi je zamira da ga više ne spominjen, kada san mu sve objasni, malo je kalma, ali sve jedno me svaku malo ubode.
- Bebiću zamuka si, ni mi to drago. Razumin ja tebe da ti ni lako i da te ni voja ali to ne znači da fermaš pisat, to te more rivat samo naprid. Pored svega vidin da nisi odusta ni od televizije ni od novina i meni je drago da je tako.


- Kad su me zvali malo san misli ca ucint i kako će se to protumačit ali coviku je drago da te se sitiju da si u u ton sportu nešto ucini. Puno se judi javilo nakon toga na kih san već i zaboravi, pa te sve to torna malo nazad. Reka mi je jedan fotoreporter Novog Lista ki je sada Dondolaš sa mojin Mateom, da me dugo zna, ali da ni ima pojma da san radi u Šibenik.

(finale Kupa Radivoja Koraća: Šibenka-Limoges; Padova 1982. s Draženom Petrovićem)

- Vidi san da je Mateo parti sa Dondolašima. Geda san ga na RTL kako govori, pa san reka:- ne pada jabuka daje od stupa. Kako je lipo tečno govori, baš mi je bilo drago. Kako je on zaluđen sa tin Dondolašima?!

- To Ti ne mogu opisat. On celu noć ni spa. Svaku uru vrimena je pita:- je došlo vrime? Spi Mateo, sutra ti je celi dan dondolat, ali nisi ti to njemu moga reć. I on je sutra dan u subotu proša dvajset kilometri, prebi se je ali ne odustaje. I svi ga tamo voliju, to ti ne mogu opisat, koda je sto godišć tamo. On je od malena zaluđen sa tin Dondolašima i uvik je govori da kada bude veliki da će bit Dondolaš. Ni puno pasalo.

- Jesi bi slikat?
- Ca sumnjaš? Da me je ne znan kako bolilo bi ga poša slikat. Jutro san ga isprati ispred doma na Čavli, pa smo onda ja i Tea bili na jedno dva tri punkta di dojdeju. Navecer više nisan zna za sebe a noga mi je bila naduta ka baraban, ali san sercu mora dat navoju. Ne moreš verovat kako se derži do toga ovde na Čavle, već san Ti reka ko Alkar u Sinj. Ove godine smo mu morali ucint i novu monturu jer je preresa staru i dobi je novo veliko zvono. Sve to košta prijateju moj ali da košta ne znan koliko mi bismo mu to ucinli koliko on to voli.

- I u Pag su pocele maškare?!
- Ne znan, niti me je briga. Oni doli isto imaju udrugu kao ovi Dondolaši pa ne sumnjam da će se okupit. Ako su me prošle godine poslušali sa onim konopom verujen da neće ni ove godine bit drugacije. U Pag uvik malo kasnije pocimje karneval.

(foto:Elvis Šmit – blog KomunistStar)

- Vidi san da si pisa o Dušanu Paru.
- Onaj dan kada san doša iz Zagreba sa zračenja, Dušanu je bi sprovod. Misli san da ću možda poć na sprovod. Ja san bi nikakav i taj dan je dažilo, ona livica pa san se boja da samo još gore ne ucinim sebi. Kada se sve malo stišalo i kada san doša malo sebi, bili smo ja i Mateo u Opatiji užgat mu šteriku na grob. Duško je namin puno pomoga kada smo osnovali Nove Horizonte i od tada smo ja i on ostali u kontaktu.

- Puno je on ucini za Pag, koliko je lipih pisam ostavi.
- Ne mogu ti reć koliko je bi zaluđen za Pagon. Critili smo se jedan put ovde na Čavle jer je napisa neku pismu za festival „Gobnička skala“, pa mi je govori kako ima nešto zemje u Pag, pa da bi sti doli nešto ugradit ne radi sebe nego radi sina i nukov jer da kada njega ne bude oni sigurno nećeju hodit u Pag.
- Ne pišeš više paške besede a spomenuli su te na Radio Pag, neki profesor koga je Škofunaro dove u Pag.

- Da presluša san tu emisiju, i drago mi je da je to covik primjeti. Ima judi ki mi govoriju neka to složin u jednu knjigu, jer da je to dobra ideje da se besedu pokaže i slikon. Ivo Pavina je u Novi List isto napisa jednu crticu o tome kada je predstavlja rječnike ki su svi izdani do sada na otoku. Deset godišć pišen te besede, možda san moga malo više napisat ali i ovo ca san napisa je puno obzirom na sve okolnosti ke su se dogajale.

- Ne daj se Bebiću samo naprid i sam znaš da nas ima puno ki te pratimo i kima je bilo drago to ca ciniš. Niti u bolesti nisi ferma pisat. Dok si bi u Prag si pisa. Sto put san san sebi reka, kako ga je voja pisat. Poša je gori po zdravje a on piše o Pagu. Pusti Pag na miru sad, misli na sebe Bebiću a opet mi je bilo drago pročitat to ca pišeš. Nisan verova kada si mi reka da je jedna Paškinja ka žive u Riku, i ka ima ko godišće, stila da je dostaviš sve te besede da pročita.
- E, to mi je posebno bilo drago.
- Bebiću cuvaj se, neka te vrag ne nosi vanka dok je ovo ludilo, neka Matea mat vodi na Dondolaše.

Verujen da će mu serce bit na misto kada bude pročitao ovaj post. Reka mi je da će mi nabavit jednu skutu pa da će mi donit. Sada cekan da ta skuta dojde. Gremo daje.

14.01.2022. u 16:24 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.01.2022.

101. PAŽANIN - 46.DUŠAN PARO – (Pag, 26. svibnja 1937. – Opatija, 19.listopada. 2021.)






Dušan Paro rođen je u Pagu 26.05.1937. godine od oca Jure Para – Mujšića i majke Mandice Fabijanić. Osnovno školovanje polazi u svom gradu. Kao i mnogi mladi Pažani, započinje svoj glazbeni život, u Gradskoj limenoj glazbi, svirajući klarinet.

Nakon završene osnovne škole odlazi u Split gdje završava srednju tehničku strojarsku školu. Istovremeno pohađa nižu muzičku školu i privatne satove glazbe. U to vrijeme čelni čovjek Mornaričkog orkestra u Splitu bio je Pažanin Ivan Pogorelić koji je pomagao Dušanu u njegovim glazbenim počecima. U Splitu osniva svoj prvi glazbeni kvartet s kojim nastupa na srednjoškolskim plesnjacima. Vojsku služi u Sisku u vojno-muzičkoj službi. Nakon okončanja vojnog roka vraća se u svoj rodni Pag pa kao i mnoge Pažane životni put ga vodi u Rijeku. Svoju profesionalnu karijeru započinje u „Končaru“, da bi nakon toga jedno vrijeme radio u brodogradilištu „3. maj“, nakon čega se posvećuje glazbenom životu. U tom periodu veliki utjecaj na njega imali su njegovi prijatelji i otočani Vjekoslav Pogorelić i Živko Šuljić koji su imali svoj glazbeni sastav svirajući koncem pedesetih i u izuzetno popularnom riječkom plesnjaku „Taliji“, zaustavivši ga de ne krene u pravcu Zagreba.
U proljeće 1963. godine Duško osniva „Opatijske suvenire“. Kako bi se zimski život na Liburniji učinio mrvu življim, Duško je došao na ideju da osnuje jedan sastav koji bi unio živosti na poznatim opatijskim plesnjacima. Pored Duška prvu postavu činili su Aleksandar Veselinović Saša (solo gitara), Branko Pouh Joja (ritam gitara), Branko Fućak (bas gitara) i Vanja Brkarić (bubnjevi). Paro je ekipu skupio na riječkom Korzu, gdje su se znali sastajati glazbenici, pored ostalog što su Fućak i Veselinović bili riječki gimnazijalci.

Cijelo ljeto 1964. sviraju u hotelu Park u Rijeci. U svibnju 1965. godine nastupaju na festivalu Melodije Istre i Kvarnera u hotelu Neboder u Rijeci, kao pratnja pjevaču Brunu Hrabaru.
Sastav doživljava prve kadrovske promjene 1966. godine kada dolaze Robert Popeskić na bubnjevima i Radivoj Poščić Baby za klavijaturama.
I kasnije je sastav doživljavao kadrovske promjene pa su tako kroz Suvenire prošli i Ivan Nino Načinović, Dado Topić i Elvis Stanić.

Suveniri su sastav koju su dugi niz godina nizali javne nastupe kao samostalni sastav i kao pratnja mnogim velikanima hrvatske estrade, od kojih treba spomenuti Iva Robića, Krunoslava Kiću Slabinca, Olivera Dragojevića, Vicu Vukova i mnoge lokalne glazbenike kao što je Radojka Šverko, Nevija Rigutto, Duško Jeličić.

Suveniri su tih godina nizali javne nastupe sa svojim prepoznatljivim ritmom i načinom izvođenja glazbe, ne opterećujući se mjestima u kojima nastupaju, niti povodom za svirku.
Opatijski suveniri su nosioci brojnih nosača zvuka bilo u obliku LP i singl ploča, kaseta pa do novih digitalnih nosača zvuka.

Hrvatsko društvo skladatelja i Služba zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) registrirala je 91 autorskih djela Dušana Para koja su zaštićena.
Hrvatska glazbena unija utemeljena je u rujnu 1992. s osnovnom namjerom da organizira i zaštiti hrvatske glazbenike i njihovih prava regulirajući temeljna materijalna i statusna pitanja svih sudionika glazbene industrije.
U kultnom riječkom klubu Palach, 24. veljače 1993., održana je Osnivačka sjednica Inicijativnog odbora Nezavisnog sindikata glazbenih djelatnika Hrvatske. Tada je osnovana Podružnica HGU i za prvog predsjednika je izabran Dušan Paro. Paro je funkciju predsjednika obnašao do 1998. godine. U tom periodu HGU organizirala je razna glazbena zbivanja na području PGŽ.
26. travnja 2018. u Rijeci je proslavljena 25. godišnjica osnutka Hrvatske glazbene unije Primorsko-goranske županije Podružnice 3 Rijeka. Ovom prigodom otkrivena je "LP ploča" s porukom: "Na ovom je mjestu osnovana HGU PGŽ Podružnica Rijeka – Ri Rock do smaka svijeta!".
Ploču su otkrili prvi predsjednik HGU PGŽ gospodin Dušan Paro, dosadašnji predsjednik Duško Jeličić Dule, te najmlađi član Unije, gitarist Frano Živković.

Dobio je nagradu HGU za doprinos glazbi 2010. godine.
Za svoj dugogodišnji i plodonosan rad dobio je mnoge nagrade a od svih nagrada uvijek je naglašavao dvije nagrade za koje je smatrao da mu posebno znače, a to su nagrade za životno djelo njegovog rodnog Paga i grada Opatije.
Svečanom sjednicom Gradskog vijeća i prigodnim programom u Pagu je 5. travnja 2013. obilježen Dan Grada Paga kojom je prigodom odlukom Gradskog vijeća Paga Nagradu Paga dobio glazbenik Dušan Paro u znak priznanja za izuzetan i osobit doprinos promicanju rodnog grada Paga koji je opjevao u mnogim svojim pjesmama.
Nakon dodjele nagrade Dušan Paro je izjavio: „Rado pišem pjesme o Pagu, jer Pag volim i uvijek se rado sjećam ljudi i vremena kada sam živio u Pagu. Zahvaljujem na nagradi, a čelnicima svih jedinica lokalnih samouprava na otoku bih poručio neka nastave raditi kao što su radili do sada, jer svaki put kada dođem na Pag vidim nešto novo.“

Na Pagu škoju sam rojen
O lipi Pagu moj
Balada o paškoj vezilji
Paški karneval
Litnja paška noć
Majko Božja Staroga grada
Vraćam ti se Pagu grade
Škoju moj
Kad dođeš u moj grad


Na Maloj ljetnoj pozornici 24. srpnja 2014. održana je svečana sjednica Gradskog Vijeća Grada Opatije, na kojoj je dodijeljena nagrada za životno djelo Dušanu Paru.

Po dodjeli nagrada Paro je izjavio:“Imao sam sreću u životu jer je prva osoba koju sam upoznao kad sam došao u Opatiju bio Ivo Robić, koji je postao moj veliki prijatelj i s mojom grupom Opatijski suveniri nastupao do kraja života. A u Volosko je živio Ljubo Kuntarić, osobiti gospodin i vrhunski skladatelj koji me je uveo u svijet glazbe i prenio osnovne skladanja, koji se nagradi zahvalio izvevši pjesmu „Opatija raj Mediterana““.

Opatijo, Opatijo
Opatijo Mediteranski raj
To su moji Ičići
O tebi lipi moj Kvarneru
Sveti Marko čuvaj nan Veprinac
Štenta
Va Permani ću poći

Treba naglasiti da je Dušan bio jako vezan za cijeli Kvarner, posebno za grad Rijeku za koju je napisao mnoge pjesme.
O Rijeko, mili grade
Sušačanka moja nona
Volimo Rijeku
Tebi Kostreno
Molo Longo
Himna svetom Vidu
Tu je jubav moja - Kad ja obajdem moju Grobnišćinu
Himna NK Rijeka
Hrvatsko Primorje


Dušan Paro pripada onoj generaciji glazbenika na hrvatskoj estradi koja je obilježila nezaboravno razdoblje, u kojem je započela pisana povijest hrvatske glazbe u novonastaloj državi. Imao je srce i entuzijazam. Hrabrost. Strpljenje. I ogromnu količinu ljubavi koju je ostavljao svojoj publici. Kako bi ga se pamtilo i kako ga se ne bi zaboravilo.

Od istaknutog člana i osnivača Hrvatske glazbene unije oprostila se počasna predsjednica HGU Jadranka Čubrić koja je naglasila da je u bogatom umjetničkom životu uvijek promovirao svoju domovinu, a da je za ovaj kraj doista bio – liburnijski glazbeni brend.

Dušan Paro preminuo je 19. listopada 2021. u Ičićima a pokopan je na mjesnom groblju Opatija 22. listopada 2021.

izvor fotografija: privatni album Duška Para, internet, Branimir Maričević

06.01.2022. u 13:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.12.2021.



24.12.2021. u 09:43 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.12.2021.

PAŽANIN DENIS REDIĆ ČELNI ČOVJEK ROVINJ PHOTODAYS-a




Sinoć je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka održano predstavljanje radova finalista i pobjednika i okrugli stol na temu: „Valoriziranje umjetničke fotografije u suvremenoj fotografskoj sceni“.


Četrnaest godina za redom jean od najuglednijih festivala suvremene fotografije na području jugoistočne Europe, Rovinj Photodays, u šest natjecateljskih kategorija prezentirao je nagrađene autore čiji će radovi postati dio fundusa MMSU Rijeka.

Moderatori sinoćnjeg događaja bili su:
Denis Redić, direktor festivala

Sabina Salamon, kustosica Zbirke fotografija u MMSU Rijeka
Borislav Božić, predsjednik Foto kluba Rijeka

Česte rasprave i potencijalna razilaženja gledišta kustosa/muzealaca i klupske fotografske scene te tehnički educiranih fotografa na amaterskoj ili profesionalnoj razini, ovim su okruglim stolom otvorili još jednom uvijek aktuelnu temu valoriziranja umjetničke fotografije na suvremenoj fotografskoj sceni, potaknuti očitim opadanjem kvalitete u vizualnoj komunikaciji na različitim medijskim platformama.

16.12.2021. u 17:26 • 0 KomentaraPrint#

subota, 06.11.2021.

MONOGRAFIJA „TEG OD ROBINJE“




Svaka nova knjiga daje mnoga otvorena pitanja, očekujući i odgovore na ta ista pitanja. Tako je nedavno izišla iz tiska monografija „Teg od Robinje“ i otvorila je mnoga pitanja a odgovore možemo očekivati od svih onih koji će se svojim pisanjem i spoznajama dati novu dimenziju i nova saznanja o paškoj pučkoj drami „Robinja“.


U pasusu „Preporod Paške Robinje“ autori navode: „Pričati priču o Paškoj Robinji najbolje mogu akteri, članovi Paške Robinje koji su je svojim radom u posljednjih osamdesetak godina obilježili. Ništa ne može rječitije govoriti do njihovih sjećanja i iskaza.“
Upravo radi toga navoda kao akter „Paške Robinje“ na ovom sam blogu napisao nekoliko postova koji su bili posvećeni jednoj od najvrednijoj paškoj kulturnoj ostavštini.

Monografije su knjige koje detaljno predstavljaju određenu temu. Ubraja ih se u znanstvena djela tako da kao takve postoje same za sebe. Ova monografija, odnosno, fotomonografija dala nam je novu dimenziju jedne tako važne kulturne teme za grad Pag.

Prošlo je 38 godina kako je grad Pag dobio novu foto/monografiju. U prvoj monografiji „Robinja“ je predstavljena uz nekoliko fotografija koje su se znale često koristiti u raznim publikacijama i prospektima grada Paga.

Monografija „Teg od Robinje“ isključivo se bavi samo Robinjom, njenom kulturnom i fenomenološkom pojavom u gradu Pagu.
Da li je ona mogla biti drugačije koncipirana, da li je mogla objaviti neke neobjavljene i do sada još neviđene fotografije u javnom prostoru, da li su se mogla napisati tumačenja cakavskih riječi u dijelovima teksta koji su pisani na tom idiomu, sigurno da je mogla, ali i ovakva je vrijedan dokument koje će buduće zaljubljenike Robinje voditi novim istraživanjima i pisanjima.

(zahvaljujem Damiru Fabijaniću Parmatiu na ustupljenoj fotografiji)

Jedan od autora Ivo Fabijanić je naglasio da se ovom monografijom jedna starija generacija oprašta od Robinje i da se nada da će nove generacije nastaviti s tradicijom na koju smo posebno ponosni.

Istraživanje Robinje nije okončano ovom monografijom. Ovaj fenomen ima višestruko značenje i treba ga nastaviti pratiti kao dio sveukupnih „karnevalskih“ događanja u gradu Pagu, skupljajući i dalje dokumentaciju kako onu pisanu tako i foto dokumentaciju. Vidjeli smo ove dane nakon izlaska monografije „Teg od Robinje“ da su na društvnoj mreži Facebook objavljene fotografije Robinje koje do sada nikada javno nisu bile prikazane. Ovo dokazuje i otvara nove spoznaje i šire gledanje na pojavu Robinje te njenog društvenog konteksta.
Ovom se monografijom Hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti i svima koji se zanimaju za scensku kulturnu djelatnost daju podaci na jednom mjestu koje smo do sada morali pronalaziti po raznim arhivima i privatnim pismohranama.

Robinja je svakako zaslužila jedno ovakvo sveobuhvatno djelo.


06.11.2021. u 13:21 • 0 KomentaraPrint#

subota, 30.10.2021.

DUŠNI DAN – SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH





Koliki je značaj benediktinaca na prostoru Europe pa na koncu i na našim prostorima dokaz je da od Krka do Trogira imamo sačuvane benediktinske samostane koji još uvijek djeluju u skladu svog osnivača svetog Benedikta „Ora et labora“ – moli i radi i koji prenose vrijednosti benediktinaca koje su ostavili katoličkom i ne samo katoličkom puku diljem Europe pa i svijeta.


Sveti Odilon opat samostana u francuskom Clunyju uveo je 998. godine blagdan Dušnog dana koji se onda proširio diljem Europe i koji se sada štuje još više nego u samom njegovom začetku.

Na blagdan Svih Svetih spominjemo se svih znanih i neznanih ljudi koji su sveto živjeli, na Dušni dan spominjemo se svih vjernih pokojnika.

Približavamo se spomenutim blagdanima gdje nam se otvara prilika razmišljanja o stvarnosti našeg života. Svjedočimo koliko je smrt nazočna u ovoj pandemiji korona virusa u mnogim obiteljima koja nisu računala da bih ih smrt mogla tako brzo pohoditi. Mi i dalje ignoriramo i nemamo jasan stav o zaštiti života, nego smo i dalje spremni izložiti se smrti i tada kada nam je dana mogućnost da to izbjegnemo.
Svake godine 2. studenog slavimo Dušni dan, Dan svih vjernih mrtvih, molimo za duše dragih pokojnika, pohodimo njihove grobove, palimo svijeće i kitimo njihova vječna počivališta cvijećem te sudjelujemo u svetoj misi moleći Boga za njih. Zato je Dušni dan i opomena i radost.

Ova dva dana kad budemo na našim grobljima izražavali pijetet svojim pokojnima, sjetimo se da smo i sami smrtni i grješni, i da naši vjerni mrtvi nisu nestali kao bića, nego da trajno i vječno žive u našim mislima i molitvama.

30.10.2021. u 21:38 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.10.2021.

INTERVJU DUŠKA PARA ZA PORTAL „BAŠ NAS BRIGA“ - 24.10.2009.





Točno na današnji dan pred 11 godina radio sam za portal „Baš nas briga“ intervju s Duškom Parom u kavani hotela Imperial u Opatiji.
Asistenti u tom intervjuu bili su mi bračni par Jure i Tihana Orlić. Jure se brinuo za audio zapis a Tihana za fotografije.
Zahvaljujem im još jednom na ovoj fotografija koju čuvam kao trajnu uspomenu na velikog čovjeka i Pažanina.
Duška smo u petak ispratili na vječni počinak, ali njegov glazbeni opus ostat će kao trajan znamen ne samo gradu Pagu nego i sveukupnom glazbenom stvaranju.


24.10.2021. u 15:42 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 20.10.2021.

IN MEMORIMA DUŠKO PARO (1937. – 2021.)






S velikom tugom sam primio vijest o odlasku velikog Pažanina i dragog prijatelja Duška Para. Teško je za povjerovati da smo ostali tako bez drage osobe, velikog zaljubljenika u svoj rodni Pag i velikog glazbenika.
Duško je bio osnivač i vođa popularnog sastava „Opatijski Suveniri“.

Teško mi je s ove pozicije sada pisati o Dušku dok se i sam nalazim u Zagrebu na liječenju. Po povratku u Rijeku sakupit ću emocije i dostojno se oprostiti od Duška.

Duško je još za života postao legenda posebno u Liburnijskom kraju. Svojim je glazbenim radom ušao u povijest. Mnogi poklonici ugodnog druženja i dobre zabave, zaklet će vam se kako su pjesme „Opatijske oštarije“, „Štenta“, „Va Permani ću poći“, „Svi gremo za Opatiju“ i „Himna NK Rijeke“ narodne pjesme.

Kao što isto vrijedi u njegovom Pagu za pjesme „Na Pagu škoju sam rojen“, „O lipi Pagu moj“, „Vraćam ti se rodni grade“.

Posljednji ispraćaj Duška Para bit će u petak na Opatijskom groblju.

20.10.2021. u 18:08 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.10.2021.

JESU LI STANOVNICI OTOKA PAGA DALMATINCI ILI PRIMORCI?




Još jedna objava na Radio Pagu navela me na razmišljanje i pokrenula kako bih mogao doći do nekih odgovora koja su bila postavljena u pitanju: „Jesu li stanovnici otoka Paga Dalmatinci ili Primorci?“
Prva misao koja me vodila prema ovom odgovoru je bila završna pjesma koju članovi KUD „Družina“ pjevaju na kraju svojeg plesa (tanca):

Mi smo braćo Dalmatinci,
Jedne majke jesmo sinci,
Dalmatinci svi u kolo,
Da se koji ne pokaje.



Da se u gradu Pagu ovo kolo izvodi jedno stoljeće mogli bismo tvrditi da se to pjevalo uz sve političke promjene, te regionalna i državna ustrojstva koja su se događala na ovim prostorima unutar tog stoljeća i da su Pažani time htjeli i pjesmom potvrditi kojem geografskom prostoru pripadaju. Znano nam je i zapisano da se paški tanac izvodi daleko duže od jednog stoljeća. Ako se predajom ta završna pjesma prenosila na pokoljenja time odmah na početku dolazimo do odgovora kome stanovnici grada Paga teritorijalno pripadaju.

Da li bismo to mogli tvrditi i za sve ostale dijelove otoka Paga? Mislim da ne bismo samo tako i sa sto postotnom sigurnošću tvrditi da je cijeli otok Pag pripadao Dalmaciji i da su se svi otočani osjećali Dalmatincima.
U svojim osnovno školskim udžbenicima sam učio da se sjeverna Dalmacija proteže od 15. meridijana do rta Ploča. Znamo da 15. meridijan presijeca otok Pag na pola, a da se rt Ploča nalazi dva kilometra jugoistočno od Rogoznice kao najistureniji dio istočne obale Jadranskog mora.


Do osamostaljenja Hrvatske krajnji (sjeverni) dio otoka s mjestom Lunom pripadao je gradu Rabu. Kada je 1992. godine izvršena nova upravna podjela Hrvatske, osnovana je nova općina Novalja, koja je obuhvatila sjeverni dio otoka Paga, tada je i Lun pripojen toj općini. Da li je itko od stanovništva grada Paga do tada Lun doživljavao kao dio svojeg otoka pitanje je na koje bismo isto tako dobili oprečna mišljenja u gradu Pagu.

Podatke koje iznosi Radio Pag govori da su se prema istraživanju koje je provedeno 2011. godine, stanovnici grada Paga i grada Novalje izjasnili sa 68% da su Dalmatinci, a 32% kao Primorci.
Ova će tema kao i mnoge druge izazvati mnoge prijepore kao uvijek do sada i bit će što je bilo prije, kokoš ili jaje?
Kako bih odmetnuo nedoumice posegnuo sam za literaturom koja bi mogla dati neke odgovore na postavljeno pitanje.
Knjiga Alberta Fortisa „Put po Dalmaciji“ bila je prva koja je mogla dati neke odgovore. Knjiga je objavljena 1774. godine. Prema tvrdnji prevodioca knjige Mate Marasa s engleskog jezika, dodatak o otoku Pagu (Appendix) se ne nalazi u venecijanskom (originalnom) izdanju „Viaggio in Dalmazia“. Dalo bi se zaključiti da Fortis otok Pag nije svrstavao u Dalmaciju. Karta koja je priložena u knjizi pokazuje samo pola otoka Paga.

Htio sam provjeriti kako je don. Blaž Karavanić u svojoj knjizi „Povijest grada i otoka Paga“ prišao ovoj temi. Na samom početku u pasusu „Opažanja orografična i idrografična“ već u prvoj rečenici jasno određuje: - „U prvoj geološkoj ( zemljoslovnoj) dobi naš otok Pag, kao i ostali otoci Dalmacije, te Kotari sve do Velebita i do Dinare, nisu opstojali: ova mjesta zapremalo je more.“
Don. Blaž Karavanić je temeljito obradio i niti jednom nije dvojio da otok Pag pripada Dalmaciji.

Novinar Slobodne Dalmacije Momčilo Popadić pisao je putopis „Naši škoji“ koji je izlazio na dvije stranice "Slobodne Dalmacije" 1985. godine. Tako je napisao putopis „Dalmatinac pun samoće“ kada je predstavljao otok Pag. Po dolasku u grad Pag, Popadić je naletio na Juru Skitarelića i cijeli tekst je posvetio tom čovjeku.

Na kraju putopisa je napisao: „Tako smo otišli. Još uvijek ne znam o Pagu ništa. Ali, znam barba Juru Skitarelića. Zar je to malo? Plovimo dalje.“

Najznačajniji dio putopisa je onaj kada barba Jure svjedoči da je Dalmatinac što je Popadića navelo da putopis naslovi „Dalmatinac pun samoće“.
- Vi govorite ka pravi Dalmatinac.
- Pa i jesam Dalmatinac! Pag je Dalmacija. Imamo mi i Dalmatinsku obalu, tu je iza kantuna, ukazaću ti posli kad dođete ti i prijatelj ti na bevandu. Tu iza ja stojim, tu mi je kuća.

Po svim ovim svjedočanstvima jasno nam je zašto se onih 68% stanovništva izjasnilo da su Dalmatinci.
Ne smijemo zanemariti niti zaboraviti da je otok Pag administrativno od 1974. godine do 1990. godine pripadao Zajednici općina Rijeka. Zajednica je označavala posebnu društvenu-političku zajednicu područnog značaja koja je samostalno obavljala određene poslove iz nadležnosti Republike u općine koje su tvorile Zajednicu. To je bila svojevrsna decentralizacija jer je Zajednica imala svoj statut, upravna tijela, stručne službe i što je bilo najvažnije financirala se vlastitim porezima koji su bili uređeni zakonom.

Danas ima dosta zagovornika te zajednice što pokazuje i statistički podatak od 32% ispitanika. Cijeli otok je bio naslonjen na Rijeku kao centar Zajednice općina. Nije stoga čudno da se određeni broj stanovnika otoka osjeća i izjašnjava kao Primorci.
Odgovor na ovo pitanje moglo bi nam dati i bogato jezično vrelo. Na otoku Pagu služimo se s tri dijalektalna govora. Jugoistočni dio otoka govori štokavskim govorom, centar otoka s gradom Pagom i selima Metajna, Zubovići i Kustići cakavskim govorom, dok sjeverozapadni dio otoka govori čakavskim govorom.

U Primorju se isključivo govori čakavskim govorom.
Sva nabrojena obilježja i samo nešto malo povijesnih zapisa daje nam za pravo da se stanovnici otoka Paga većim dijelom izjašnjavaju kao Dalmatinci i jedan manji broj kao Primorci.

Kao što su zaključili i na Radio Pagu, da li se išta promijenilo u stavu otočana prema ovoj podjeli znat ćemo nakon popisa stanovništva.
Ovo je tema koja mnogim stručnjacima na raznim poljima kako demografima, povjesničarima, jezikoslovcima daje prostor za mnoga istraživanja o ovom fenomenu.


14.10.2021. u 08:58 • 0 KomentaraPrint#

petak, 08.10.2021.

„PAŠKE STARINE“ – UDRUGA ZA ZAŠTITU PRIRODNE I KULTURNE BAŠTINE GRADA PAGA





Od kolovoza mjeseca 2021. godine na Facebooku je predstavljen profil Udruge za zaštitu prirodne i kulturne baštine grada Paga - „PAŠKE STARINE“.


Iako u Registru udruga Republike Hrvatske ne pronalazim spomenutu udrugu, nije razlog da ne dam podršku ljudima koji stoje iza ovog projekta. Poučen iskustvima rada u udrugama siguran sam da bez bilo kojeg vida podrške takva udruga nema baš svjetlu budućnost.
Ustav Republike Hrvatske utvrđuje da su kulturna i prirodna dobra od interesa za Republiku Hrvatsku i da imaju njezinu osobitu zaštitu.

U Hrvatskoj imamo ovakvih udruga koji uspješno djeluju i koje su učinile jako puno u očuvanju prirodnih i kulturnih dobara ne samo za lokalnu sredinu u kojoj djeluju, nego i za cijelu Hrvatsku.
Predmnijevam da je profil na Facebooku samo početak aktivnosti Udruge „Paške starine“ i da će se u skoroj budućnosti njihove aktivnosti proširiti s obzirom na to da u gradu Pagu i njegovom širem području ima i previše artefakata kojim se ova udruga može baviti.

Za ostvarivanje svojih ciljeva trebat će im puno podrške ali ne samo moralne, nego i financijske. Na koji način će udruga djelovati teško je za sada predvidjeti s obzirom na to da osim ovog profila na Facebooku ne mogu pronaći smjernice djelovanja.
Nadam se da će udruga otvoriti širom svoja vrata svim zainteresiranima i onima koji mogu pomoći na bilo koji način.

Na kraju samo nekoliko rečenica za spomenuti profil na Facebooku. Za sada je on afirmativan, sadržajan i što je najvažnije da dio tekstova imamo na cakavskom „paškom“ jeziku koji daje notu više cijelom ovom projektu.
Svima koji sudjeluju u ovom projektu dajem punu podršku, preporučujem da prošire svoje horizonte kako ne bi ostali zatvoreni unutar paških zidina, jer živimo u vremenima u kojima se i previše govori o povijesti. Povijest treba znati prepoznati u onome što za nas ima posebni značaj. Sveukupnu povijesnu građu koja je više manje zbrkana građa, čiji se dio nalazi i u obiteljskim pismohranama treba istražiti i otrgnuti putu ka zaboravu.

Udruga „Paške starine“ pokazuje da je na tom putu, zato im želim puno sreće u daljnjem radu.

08.10.2021. u 11:36 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.09.2021.

DA SE NE ZABORAVI - TORKUL




Zove me kompanjo pa govori: – a ca je sa torkulon? Ne masti se grozje samo nogamin i makinom za mlit grozje, torkul je bi svetinja dragi moj.
Palo mi je napamet da iman nekoliko slika torkula a jedna bi sigurno mogla bit ekskluziva.
Torkul dolazi od talijanske besede torchio. Ima više versti torkulov, ali svi imaju isti zadatak: sprešat (smastit) grozje.
Torkul je hidraulična preša ka je sacinjena od drvenog kaveza koji se sastoji od niza bukovih traka. Drugi del je metalna podloga sa nogamin u kojoj se nalazi glavna cijev ka omogucuje spuštanje hidraulične dizalice i pritiskanje drvenih delova torkula kako bi se na kraju dobi cisti mošt.


Palo mi je na pamet da imam jednu sliku torkula u Pag ku je slika, ni manje ni više, nego Vinko Fabijanić-Aleksa. Ki je to Pažanin sada neću pisat, nego ću samo napomenut da se sridnja škula u Pag zvala njegovin imenom. Njegova sestra Ići dala mi je njegove negative jer je znala da ću ja to sacuvat. Od svih tih negativa jednom prilikom mi je zape za oko taj torkul. To je slikano prije Drugog svjetskog rata na Velu rivu.

Dobi san i slike barba Srećka Prelovca velikog fotografa i zaljubljenika u Pag, ke mi je dala njegova kćer Ines sa time da se mogu služit tin slikama za potrebe ovog bloga. Tako je i barba Srećko slika jedno žensko torkulivanje u Pag.

Slika san i jedan torkul u Novaju pored Gradskog muzeja. Taj torkul je prepušten propadanju i nisan siguran u kakvom je stanju danaska i pitanje je da li je više na isto misto. Interesantno je da je na njemu zabijena pločica poznate Ljevaonice i kovnice Matteo Skull iz Rike. Po svemu taj je torkul triba zauzet posebno misto u Gradskom muzeju Novaje.


Moj tast u Istru služili su se torkulom, a sada sam vidi i novu vrstu torkula ki radi na na principu baluna ki se puni vodom pod pritiskom i tako stiska grozje.



Kod profesora Kustića nalazim na njegova tumačenje besede torkul i kako se u Pag koristi ta beseda:
- Sutra ćemo torkulivat, dojdi nan pomoć.
- Na ti, napi se malo torkula.
- Torkula je sve grozje, a pajca je iti, jerbo da neće kuvat rakiju.

30.09.2021. u 10:36 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.09.2021.

DA SE NE ZABORAVI - STAĆICA





Čitan na portalu Radio Paga da je pocela intrada, kad se vino od grozja napravit može. Sićan se kako se nekad parićivalo za potergat grozje. Od stanjivanja bacav na rivu, pa do pripreme svih sudov ki si bili potribni za tergat.


Od svih sudov ka su se duperala najvažniju ulogu imala je staćica.

Staćica je bacva sa jednin dnon u kojoj se mastilo grozje bilo na noge ili u modernija vrimena na makinu.

Premda je tehnologija pošla naprid, još uvik se more naletit kako se na starinski način nacinja vino. Još uvik ima tovarov ki u misima nosiju grozje do starih konoba di se onda u staćicu zmasti grozje.

Staćice su u stara vrimena bila od derva, danas sve više od plastike. Ne znan da li plastika ima kakav utjecaj na kvalitetu vina, ali je daleko lakše održavat plastiku nego dervo.

Kad su, za vrime intrade, stizali kari s koslatama punima masti (razgaženo grozje) pocele bi predstave pred konobama, sva ulica je bila puna dice i svita ki bi uživali u svim tim lipotama i mirisima koje smo dobivali od poterganoga grozja. Cekali smo da nan daju ki grozdić za zobat. Nima više ni mirisa gradela i još koje litre staroga vina kada bi se cula pisma iz konobe. Trganje je bilo najveseliji i najlipši dani u poje, jer se tada poterga sav trud oko tersev preko cele godine.

Još samo neka vino ispade kako bi naši judi rekli: „kako Bog zapovida“ i svas se trud zaboravi u žmuju doborga vina.



Pagu grade naša milo diko
u te ima svega naveliko
sira, vina a i janjetine
da nam bude za duge godine.
O moj kume napijmo se vina
da nam pojde doli janjetina
janjetina u grlu nam stoji
napijmo se da nam pojde doli.

Sve te slike stacić, koslata, bacav, otakacov, torkulov, tovarov s misima punih grozja, u mome gradu više nima.

20.09.2021. u 09:41 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.09.2021.

101. PAŽANIN - 45. IVAN PASTORČIĆ – (Pag, 27. prosinac 1921. – Zagreb, 15. rujna 2012.)






Ivan zvan Ivo Pastorčić rođen je 27. prosinca 1921. godine u Pagu, dolazi iz obitelji koju u Pagu porodičnim nadimkom zovu „Martinaco“. Otac Petar bio je poznati paški postolar.

Osnovnu i Državnu mješovitu građansku školu završio je u rodnom Pagu. Dva razreda Trgovačke akademije završio je u Osijeku. Škola je Naredbom Kraljevske zemaljske vlade od 9. kolovoza 1918. kao Kraljevska Trgovačka akademija ujedinjena s Kraljevskom Realnom gimnazijom u Osijeku kao zavod pod imenom Kraljevske Trgovačka akademija u Osijeku.

Ostalo školovanje dovršio je u Rijeci.
U jesen 1939 godine započeo je s radom u Poreznoj upravi Vukovar gdje je radio sve do kapitulacije stare Jugoslavije, kada se vraća u rodni Pag.
Novinarstvom se počeo baviti u rujnu 1942. godine, kada je postao član SKOJA-a, te se kao antifašista pridružio NOR-u. Treba spomenuti da je tijekom rata dva puta ranjavan.
Pridružio se Agitpropu (odjel za agitaciju i propagandu umjetnosti, pamfleta, igrokaza, filmova koji su povezani nekom političkom porukom i njegova djelatnost) kao član tehničko-redakcijske grupa za Kotar Rab i Pag, prikupljao je i umnožavao te radio i druge vijesti koje su bile važne za propagandu NOR-a. Pisao je jednu vrstu biltena, priređivao članke koje je revidirao i koji su bili dio malobrojnih propagandnih materijala koji se tada štampao. Posebnu brigu vodio je o listu „Naprijed“ sve do kolovoza mjeseca 1943. godine.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine postavljen je za rukovodioca (koordinatora) Komisije za zbjeg na Visu gdje je predvodio nekoliko grupa za zbjeg u Bari – Italiji.
Od 18. srpnja 1944. godine do 3. siječnja 1946. godine Ivo Pastorčić – Edo živi u Istri gdje radi kao upravnik, glumac i režiser kazališne družine „Otokar Keršovani“ za Okrug Buzet i Pazin sa sjedištem u Račjoj Vasi. Ta je družina tijekom 10 mjeseci svojeg djelovanja u Istri, Gorskom Kotaru, Rabu, Cresu, Puli i Republici Sloveniji organizirala 98 priredbi koje je vidjelo 33.232 gledatelja koji su kroz humorističke dijaloge „JURINE i FRANINE“ oduševljavali gledatelje. Okušao se i na filmu glumeći u filmu „U brdima Jugoslavije“.
Obnašao je i druge dužnosti u Istri gdje je postavljen za zamjenika upravitelja i umjetničkog rukovodioca Pulskog partizanskog kazališta, te potom kao politički i umjetnički rukovodioca Oblasne kazališne družine za Istru.
Po okončanju Drugog svjetskog rata kratko vrijeme radio je kao novinar i pisao u vojnoj redakciji lista „Čuvari Jadrana“.
Znakovito je spomenuti da je nekoliko dana poslije oslobađanja zemlje isključen iz Partije jer se nije slagao s tadašnjom politikom.
Od siječnja 1946. godine do kolovoza 1947. zaposlen je u Narodnom kazalištu Rijeka u svojstvu dramskog glumca. Nakon te kratke epizode svojeg života u glumi Ivo Pastorčić se vraća svom prvom pozivu – novinarstvu.

U redakciji Riječkog lista koji je kasnije postao Novi list zaposlio se 1. kolovoza 1947. godine do 31. prosinca 1950.
Nije se ni tu puno zadržao jer od 1. siječnja 1951. godine do 30. travnja 1951. postavljen je na mjesto upravitelja u Klubu kulturnih radnika u Rijeci.
U svibnju 1951. godine životni i profesionalni put vodi ga u Osijek gdje kao novinar radi kao urednik privredne redakcije a 1952. godine dolazi na mjesto urednika kulturne redakcije područne stanice Radio Osijeka. Već 1. siječnja 1953. godine postaje suradnik političko-privredne redakcije Radio stanice Osijek. Pastorčić se vraća kulturi na Radio stanici Osijek 7. travnja 1955. kao novinar u redakciji kulture. U to vrijeme imenovan je v.d. direktorom Područne stanice Radio Osijek dužnost koju obavlja do 25. ožujka 1965. godine. U više navrata obnašao je dužnost predsjednika ili tajnika podružnice novinara Osijeka.
Pokretač je osnivanja Gradske knjižnice u Osijeku.
Jedno kratko vrijeme je pisao i bio član redakcije lista „BORBA“ iz Beograda.
Radio televizija Zagreb je 25. ožujka 1965. godine otvorila svoje dopisništvo u Osijeku i za prvog voditelja je postavljen Ivo Pastorčić kao šef Dopisništva RTZ u Osijeku.
Svojim radom uprava RTZ-a 1. rujna 1967. premješta Pastorčića u Zagreb i dodjeljuju mu mjesto samostalnog komentatora na I programu Radio Zagreba. Te iste godine 21. lipnja 1967. imenovan je komentatorom u informativno-političkom programu Radio Zagreba te na to mjestu ostaje do svojeg umirovljenja 1977. godine. Treba spomenuti da je jedno vrijeme obnašao dužnost direktora Ekonomskog programa Radio Zagreba.

Ivan Pastorčić – Pastor u svom bogatom životnom opusu pisao je i obrađivao širok spektar tema - od komunalnog sustava, agrarnog programa pa sve do unutrašnje političkih tema, pišući tečnim i britkim novinarskim jezikom.
Rijetki su novinari koji su svojim perom „otpjevali“ slavonsku ravnicu, njene poljoprivredne kombinate i stručnjake koji su ulagali u nemale napore da se poveća proizvodnja i izvoz poljoprivrednih proizvoda. Naglašavao je da je Slavonija žitnica zemlje, te da može osigurati dovoljne količine poljoprivrednih proizvoda ne samo za domaće nego i inozemno tržište.
Inicijator je osnivanja Dokumentarnog programa u sklopu I programa Radio Zagreba, te je slovio za jednog od najangažiranijih suradnika u unutrašnjoj-političkoj redakciji Radio Zagreba, danas Hrvatskog radija.
Za svoj uspješan rad u novinarstvu Ivo Pastorčić dobio je brojne nagrade i plakete. Jednu od najprestižnijih novinarskih nagrada „Zlatno pero godine“ dobio je 1972/73. za privredni komentar „Mamut-brodi-mini zavist“ gdje je jednostavnošću i neposrednošću prikazao da ni sjena mamut brodova nije prekrila ljude koji stvaraju takve brodove i to ne iz pukog prestiža, nego jednostavno zbog potrebe da unaprijede proizvodnju i povećaju dohodak.
Ivo Pastorčić je pripadao generaciji novinara koji iza sebe ostavljaju veliku baštinu, na koje se mlade generacije novinara mogu osloniti u svojim daljnjim nastojanjima na svim poljima ljudskog djelovanja na medijskom polju, jer u cjelokupnom novinarskom opusu Pastorčiću je u svemu najbitniji bio čovjek.
Ivo Pastorčić umro je 15. rujna 2012. godine u Zagrebu, ispraćaj je bio 18. rujna 2012. na Krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj. Urna je položena na groblju sv. Ane u Osijeku.

13.09.2021. u 10:10 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.09.2021.

U GRADU PAGU PREDSTAVLJENA MONOGRAFIJA "TEG OD ROBINJE" TEMA KOJE JE POVIJEST PUČKE DRAME „PAŠKA ROBINJA“




U gradu Pagu, 3.rujna 2021., u prostoru gradske kule Skrivanat, predstavljena je monografija „Paška Robinja“, izdana pod nazivom „Teg od Robinje“.
Autori monografije su Franči Bukša sadašnji predsjednik KUD-a „Družina“, te članovi KUD-a Ivo Fabijanić, Dušan Herenda i don. Dario Tičić.


Uz autore nazočili su još gradonačelnik Grada Paga Ante Fabijanić, predsjednica Gradskog vijeća Grada Paga Jasna Magaš, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i izaslanik ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek gospodin Ante Gverić, te dopredsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj gospodin Arnold Barić.

Kroz program nas je vodila Vlatka Vučić Marasović.

Malobrojna publika nazočila je ovom događaju. S obzirom na to da je kraj ljeta i da Pažani više nisu toliko zaokupljeni turistima nadao sam se većoj posjeti. Činjenica je da ni medijski nije dovoljno popraćeno. Radio Pag je donio priopćenje još 17. kolovoza i nakon toga više nisu donijeli niti jednu vijest.
Na početku nas je pozdravio domaćin predsjednik KUD „Družina“ gospodin Franči Bukša koji je naglasio kako je u monografiji sažeta povijest Robinje i svojevrsni omaž svima onima koji su bili sudionici tog paškog ponosa.

Ivo Fabijanić jedan od suautora monografije je ustvrdio da je ovo i svojevrsni oproštaj starijih izvođača Robinje sa scene i da Robinju treba prepustiti mlađim generacijama.

Dušan Herenda obratio se nazočnima kako u Robinju sudjeluje od 1973. godine i da je znakovito kako je Robinju tada igrao njegov otac. Naglasio je kako će ova monografija ostati za budućnost i da se ne zaboravi tko je se nastupao u Robinji i kakva je njena važnost u gradu Pagu.

Trebalo je čuti i don. Daria Tičića koji je kazao da je jedan od uređivača ove monografije od kojeg se očekivao govor koji bi stručnije mogao svjedočiti o Robinji.

Don Dario je odmah na samom početku svog govora citirao don Nikolu Valentića kojeg se najviše i spominjalo u najavi ove monografije: „Sasvim da su poklade postojale od poganstva i kod nas pravovjernih, nisu već za što drugo nego plemenite pučke igre za polakšanje života i zabavu ljudskog društva.“
Osvrnuo se don. Dario na život i djelo Nikole Valentića i na još dvojicu paških svećenika, mons. Blaža Karavanića i don. Šimu Meštrovića koji su dali svoj obol u očuvanju Robinje.

U svojem daljnjem izlaganju don Dario govori: „ Činjenica da je naša Robinja prva svjetovna pučka drama na slavenskom jugu u kontinuitetu došla do naših dana i održala se do danas i samo u gradu Pagu nije za odbaciti. Postavljam javno pitanje: da li smo svjesni toga fenomena i u vrijednosti koju imamo?“
Veći dio svojeg izlaganja don. Dario je posvetio povijesti Robinje. Spomenuo je i Pažane koji su pisali o Robinji i koji su se trudili otrgnuti je zaboravu, spomenuvši Antu Zemljara, Ivu Palčića i Josipa Portadu.

Za mene osobno najvažniji dio izlaganja je bio kada je don. Dario naglasio: „ Robinju nikada nisu izvodili nikakvi profesionalci, već ljudi amateri, nadareni pojedinci, glasom i stasom, koji su u Robinji ostavljali sebe kao svoj doprinos sredini i tako kultivirali kao malo gdje. Poradi toga neka im ovo bude zahvalni spomen, preminulim: Robinjama, Sulimanima, Trgovcima, Derencinima, Turcima i Kršćanima. Spomen svim prekrojenim kapotima i prevoltanim jaketama, fesima od karte, sikiricama od driva, facolima, Tegu našem paškom, zalog i poticaj onima živima u kojima ova drama dalje danas živi, koji danas visoko i ponosno drže trobojni barjak naše Robinje paške.“

(članovi „Robinje“: Šime Meštrović, Tino Kustić, Ivo Faćini, Jure Bistričić u druženju s članovima Glumačke družine „Histrion“)

Naravno da sam se osjetio zakinut jer don Dario nije spomenuo dječake čime bi na jedan način odao dužno poštovanje i svima nama koji smo s posebnim ponosom brisali suze Robinji. I tih mnogih dječak više nema među živima. Dječaci su uvijek bili ti koji su kao uloge bili naglašavani u drami. Zašto je tu segregaciju uradio don Dario neću ulaziti ali sam razočaran tim potezom. Upravo zato što sam pored dvojice aktera koji su i danas glumili dvije glavne uloge Robinju i Trgovca bio sudionik dviju najvećih dramskih ostvarenja Paške Robinje, a to su nastupi na „Dubrovačkim ljetnim igrama“ i „Danima hvarskog kazališta“.


Činjenica je da osim ovih dviju najvećih kazališnih priredbi u državi Robinja je u rijetkim slučajevima nastupala na priredbama kojih organiziraju amaterska kazališta ili KUD-ovi. Mnogi amateri su pokazali da mogu biti pravi glumci. Naravno, da za to treba imati talenta i iskustva. Naša dva spomenuta aktera tu mislim na Tonća Kurilića i Šimu Meštrovića, imaju više od četrdeset godina glumačkog iskustva glumeći za svoju dušu, čime su stekli određeno glumačko iskustvo koje će biti teško nadomjestiti pa radilo se to o naj amaterskijoj glumačkoj družini.

(fotografija iz knjige Iva Palčića)

Složio sam se s posljednjom rečenicom don. Daria: „Sačuvati blago na ovoj hridi što iz mora viri, više nego dovoljan razlog da do svoga držimo, čuvamo i predamo budućim generacija:“
Ne sumnjam da don. Dario voli sve „ca je naše“, naravno uz prenošenje pune istine i povijesnih činjenica.

Moje najveće razočarenje ove prezentacije je bilo kada je na kraju prezentacije voditeljica Vlatka Vučić najavila: „Monografija „Teg od Robinje“, bit će u prodaji u drugoj polovici mjeseca rujna, nakon prijema članova paške Robinje kod gradonačelnika. Tada ćete je moći kupiti, a sada je možete samo prelistati.“

U početku sam mislio da nisam dobro razumio voditeljicu jer još nisam nikada doživio da sam prisustvovao prezentaciji neke knjige koju na kraju nisam mogao kupiti.
Trudio sam se da i pored svojeg zdravstvenog stanja dođem u svoj rodni Pag, ponosan da ću moći kupiti to kapitalno djelo u kojem, nadam se, nalazi i moje ime.
Od silnog ushita, do krajnjeg razočarenja.

(izvor fotgrafije facebook Valter Maričević)

Na kraju je upriličen domjenak na kojem nisu pozvani ili ja nisam čuo svi koji su sudjelovali ovoj prezentaciji. Ispalo je da je domjenak upriličen samo za članove Robinje i njihove goste. Ni to nije uzanca predstavljanja knjiga. Domjenak se upriliči za sve nazočne a tko će i hoće li pristupiti istom je stvar svakoga ponaosob.

Svoje utiske kao član „Družine“ završit ću s mišlju da je Robinja u godini koja je u cijelosti posvećena njoj kao kulturnom reliktu paške povijesti zaslužila mnogo više od običnog odrađivanja zadanog. Šteta, ovo je bila jedinstvena prilika da se Robinju u dramskom i umjetničkom obliku podigne na nivo više. Kako je naglasio don. Dario Tičić za ostvarenje toga trebaju ljudi i financije koje su vrlo bitne kako bi se takvi projekti priveli svojoj svrsi. Koliko je gradu Pagu kultura primarna pokazuje i ne štampanje monografije kao zalog za bolje kulturne aktivnosti u gradu.

Na kraju posebno toplog ljetnog dana, trebala je to biti nezaboravna večer, koju je trebalo pamtiti po jednom kulturnom događaju od izuzetnog značaja za grad, ovako je ipak ostalo gorčine u mojim ustima.

06.09.2021. u 17:11 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 30.08.2021.

DA SE NE ZABORAVI - PAJPA





„Dugo se nije znalo ništa, a što se i znalo kad se saznalo? Sada, prestao je da se javlja i onoliko koliko se javljao. Onda je netko u tri teške rečenice sabio da je „Šime Parac strâda na dan boga božića prošle godine“ i da su ga ...“pokopali ja i Jure Miščić u Vesvirđiniji a za ukop sakupili smo po barakama a za sprovodom bilo naš dvajset svi koji smo na tu pajpu ronali a baš je nastrada 'di smo uzeli posal na štreki na kuntrât i da mu neće ništa priznati jer da je bi nakuren a nî istina: mi smo pili, ali malo, a Šime je bi' trudan od pajpe to je istina od pajpe di je cilu noć na badnjak rôna Toliko da recete njegovoj udovici Jaruli.“



Ante Zemljar je u svojoj knjigi „Ulica Propuha“ opisa život paških iseljenika u Ameriku i kako je to teški život bi. Mnogi su život ostavili u toj dalekoj zemlji i nikada se više nisu tornali na svoj rodni otok. Tako je u citiranom tekstu spominja besedu pajpa.
Pita san neke stare Pažane da li znaju ca znači beseda pajpa rekli su mi da se ne sićaju te besede. Niti tu besedu ne pronalazim u rječniku „Cakavskog govora grada Paga“ profesora Nikole Kustića.
Ca bi to bila pajpa?

Od svih mogućih ponuda ke san naša ca bi to bila pajpa a da bude u skladu s Zemljarovim tekstom najviše mi je odgovara opis da u mladenačkom (šatrovačkom) govoru paippa označava staklenu cijev u ku se puni marihuana prije nego se pocme fumat.

U objašnjenju ove beseda naiša san na rečenicu: „Hajde, popušit ćemo da se olabavimo.“
Možda smo došli do toga zac je Šime bi trudan od pajpe i zac je celu noć na badnji dan ronja.

U mnogim objašnjenjima nailazim da je to beseda ka označava cijev, protočnu cijev a englezi da je to lula.

Bilo kako bilo pajpa je koštala života našega Šimu, a Jarula je ostala udovica s nadon ku joj je neki reka neka se bori, da će na muža dobit odštetu. Jarula je dobil sede vlasi a dolara nikada ni dobila.

30.08.2021. u 17:16 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 25.08.2021.

POZNATI PAŽANIN JURE KUSTIĆ – DURINIĆ NIJE GA SMETALO ODAZVATI SE NA POZIV - „KRINA“





S Pažaninom o kojem treba reći nekoliko riječi, i ne samo nekoliko riječi u svojoj sam mladosti svirajući u paškim sastavima „Melodija“ i „Novi Horizonti“ proveo lijepo druženje i poslušao zanimljivih priča o paškim „šulacima“ - anegdotama ne osjetivši da je ikada Jure previše govorio o sebi.


Vjerujem da ne postoji na svijetu kraj u kojemu žive ljudi bez imalo smisla za šalu. Jedan od rijetkih Pažana koji je sve znao okrenuti na šalu, svakako je bio Jure Kustić porodičnim nadimkom zvan Durinić ali najpoznatiji i najupamćeniji će ostati po svom nadimku „KRINA“. Nikada ga nisam pitao kako je došlo do tog nadimka jer unatoč tome koliko to bilo podrugljivo on je bio taj koji se uvijek rado odazivao na jednostavan poziv svojih prijatelja i znanaca.

Sjećam se jednog susreta kada mu se jedna gospođa napućena od paških „šulacivaca“ na Katine, obratila:
- Gospodine Krina vaši prijatelji su mi kazali da vi znate gdje se prodaje paška čipka.
- Gospođo, kao prvo ja nisam Krina nego Kabao, a kao drugo da mene pitati gdje se prodaje vino ja bih vas uputio ali za čipku nemam pojma.
Jednako tako više puta sam čuo priču kako je odgovorio jednom Pažaninu koji se vratio iz Francuske pozdravljavši ga:
- Bog Krina! - on je vrlo lakonski u svom stilu odgovorio.
- Čuhaj ti broskavaru, ja nisan Krina, ja san La krin!
Baš me interesira kako bi se danas ljudi odnosili na ovakav vid šale a da se ne naljutiš i da te ljudi dožive kao duhovitog šaljivca kojemu je smijeh i šala ispred bilo koje uvrede. Iako su se ljudi uglavnom Juri obraćali njegovim porodičnim nadimkom „Duriniću“, ostat će zauvijek nepojašnjeno od kuda i kako je došlo do tog nadimka „Krina“.

Imao sam priliku fotografirati Juru Kustića, pa sam tako na ovom blogu u rubrici „Pag – isto, a drugačije“ pod rednim brojem 45 od 2.07.2017. predstavio i Juru napisavši rečenicu: - Ne fotografirati tada Juru Kustića bilo bi isto kao ne fotografirati finale Svjetskog prvenstva u nogometu.

Sjećam se jednog našeg zajedničkog putavnja u Kolan gdje sam s VIS „Melodija“ svirao na veliku mjesnu feštu „Karmenicu“ na koju nas je vozila, stariji Pažani će se sjećati supruga od Veljka bloketara. Tada se putovalo starom cestom prema Bošani i svetom Duhu. Sve se prašilo iza nas. Tu vožnju doživio sam kao svojevrsni reli. Kada smo došli u Kolan i kada smo izišli iz auta Jure mi govori:
- Bebiću ja s njon sigurno neću nazad, rađe ću hodeć preko svetog Vida.
Kasnije smo doznali prepričavajući kako smo se vozili do Kolana kako gospođa uistinu vozi reli utrke.
Toliko puta mi dođe u misao i njegova ludovanja u hotelu „Bellevue“ za vrijeme karnevalskih zabava na kojima sam svirao sa svojim „Novim Horizontima“.
Koliko je smijeh i šala nasušno potrebno poglavito danas u ovim depresivnim vremenima vidljivo je iz dana u dan kada ljudi stalno žive u nekoj nadi, u budućnosti koju možda neće ni dočekati. Zato su uspomene na ovakve ljude kakav je bio Jure Durinić-Krina sigurno jedno osvježenje.
Kaže stih jedne dalmatinske pjesme: „uspomene vitar nosi, život nan u papar mrvi.“
Ne treba zaboraviti u godini „Robinje“ da je Jure bio njen sudionik i da se rado odazivao nastupati u toj našoj pučkoj drami.


(foto arhiva KUD „Družina“)

U gradu Pagu još uvijek ima ljudi koji bi mogli ispričati daleko više nepodopština i smijeha provodeći s Jurom u društvu. Što bi značile uspomene ako bi se one ticale samo jednog čovjeka. Čovjek živi onoliko koliko su moćne uspomene u kojima je sudjelovao.

(foto s Facebook profila Elvisa Šmita)


Životni put, životni krug ovog iznimnog Pažanina okončan je 20. kolovoza 2021. godine u 82. godini života u Pagu. Siguran sam da će Jure Durinić – Krina živjeti vječno.

25.08.2021. u 18:37 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 10.08.2021.

LICE MARIJINO U ŽUPNOJ CRKVI U PAGU




Marijin lik je od davnina prisutan u povijesnoj memoriji grada Paga, kako u Starom gradu tako i u novom gradu Pagu. Mnoge crkve na području grada Paga su posvećene Mariji a njezino lice ovjekovječeno je na brojnim kipovima i slikama koje se čuvaju ili krase oltare u gradskim crkvama i samostanu časnih sestara Benediktinki.


Iz sačuvanog blaga za razaznati je da su za crkve u Pag stvarali brojni umjetnici. Tako su nastale antologijska umjetnička djela bez kojih bi identitet grada Paga bio nezamisliv. Počevši od kultnog kipa Majke Božje od Staroga grada, preko drugih očuvanih kipova u crkvama, pa na koncu i brojnih slika na platnu, može se ustvrditi da je malo koje svetačko lice bilo toliko omiljeno kao ono Marijino.

Pažani drže da je blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili „VelaGospa“ njihov najveći blagdan.
Tako paškom prvostolnicom dominira velika oltarna pala koja prikazuje Marijino Uznesenje na nebo. I ovo umjetničko djelo kao i mnoga druga u gradu Pagu nisu do kraja istraženi, za mnoga ta djela se ne zna autor. Na temelju procjena povjesničara i povjesničara umjetnosti ta djela pripisuju se raznim umjetnicima i raznim umjetničkim radionicama.

Sva ta vrijedna djela zaslužuju temeljitu stručnu obradu i restauraciju, jer su mnoga djela izložena raznim vremenskim (ne)prilikama (temperaturnim razlikama, vlazi).
Znakovito je kada se u zbornu crkvu donese kip Majke Božje od Staroga grada i postavi na njen postament ispada kao da Gospe s Velikog oltara u zanosu dočekuje samu sebe u nadi da će vjernički puk koji hodočasti čudotvornom kipu baciti pogled i na njeno uzašašće na nebo prikazano na oltarnoj pali koja se nalazi neposredno iza kipa.

Još jedno vrijedno umjetničko djelo izloženo u Zbornoj crkvi na bočnom zidu je oltarna pala „Uznesenja Bogorodice“ veličine 400 x 200 cm s 15 medaljona. Nekada je ta oltarna pala resila glavni oltar Zborne crkve. To je djelo izuzetne umjetničke vrijednosti koja se pripisuje Tintorettovoj školi, iako se pronalazi da po kompoziciji, ovo djelo moglo bi pripadati majstoru Santu Perandi.

Sante Peranda (1566-1638) talijanski je slikar iz razdoblja kasne renesanse. Poznat je po slici Silazak s križa koja se nalazi u crkvi San Procolo u Veneciji.

Uporište i vezu Santa Perande s Pagom možemo pronaći u tvrdnji našeg najvećeg stručnjaka za venecijansko slikarstvo dr. Grge Gamulina koji je napisao da se mala oltarna pala s „Pokopom Krista“ nalazi u samostanu sv.Lovre u Šibeniku tipično je za Perandu.

Pag i Šibenik u prošlosti je mnogo toga zajedničkog vezivalo, pa tako ne bi trebalo odbaciti tezu da je ovu pašku oltarnu palu izradio Santo Peranda.

Već mnogo godina da ne kažem desetljeća skupljaju se sredstva za obnovu ove oltarne pale koja je izložena jednakim uvjetima kao i ostala vrijedna umjetnička djela Zborne crkve u Pagu. Ovo djelo sigurno zaslužuje više od sadašnjeg stanja.
U Zbornoj crkvi nalazi se i oltar Majke Božje od Ružarija. Nešto više o ovom oltaru napisao sam u jednom posebnom postu a sada se samo vrijedi prisjetiti da ovaj oltar koji je djelomično obnovljen krasi kip Majke Božje od Ružarija.


Crkva ovaj blagdan slavi 7. listopada kao spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Lepanta, nakon što je papa Pio V. pozvao vjernike da mole krunicu za uspješan ishod sukoba.
Mnoge crkve a na osobit način ovaj blagdan slave Dominikanci. Postoje lijepe tradicije i priče o sv. Dominiku i Djevici Mariji, priče koje spadaju u crkvenu tradiciju i koje su se prenosile s koljena na koljeno.

Nemamo dovoljno pisanih dokumenta kako bi pokazali ulogu Pažanina Vida Matasovića i njegovog konjaništva u bitki kod Lepanta. Pored Vida Matasovića i drugi Pažani su sudjelovali u toj bitci a prisustvo Dominikanaca u Pagu daje za vjerovati da se Gospe od Ružarija i posebno štovala.

Ne mogu se sjetiti kada se na svečaniji način slavio blagdan Gospe od Ružarija u Zbornoj crkvi u Pagu i pored ovakvog znamenja kao što je prekrasan kip koji resi i oltar u Zbornoj crkvi.

Josip Mužić je u knjizi „Gospa i Hrvati“ zapisao da je marijanska pobožnost glavna sastavnica hrvatskog katoličkog identiteta. Da je marijanska pobožnost u Hrvata nerijetko povezana i s opstankom naroda, čemu svjedoče mnoga hrvatska svetišta podignuta kao znak zahvalnosti Gospi.
Pažani se i ove godine spremaju za blagdan Vele Gospe. Ove godine će se održati 166. zavjetna procesija kojom će se kip Majke Božje od Staroga grada donijeti u Zbornu crkvu.

Svečano misno slavlje u Zbornoj crkvi, predvoditi će zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić.


10.08.2021. u 20:41 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 03.08.2021.

DA SE NE ZABORAVI – BOKET(IĆ)





„Okolo podne bimo spocinuli od lavora i ki bi ima ca za marendu bi poj. Stari barba Ivan, sićan se ima je pun boketić polente. Zgrabi je rukon punu šaku soli i iti je u polentu govoreć: „kad je prez zacimbe neka makar bude slana a ne bjutava“.


Poj je svoju slanu polentu i napi se je bevande or botije, ali potli toga više ni moga lavrat. U boketić mu je u polentu osta zabojen pirun, a botija mu se je zvernula i od nje je stekla bevanda.
Rekli su da je nako slanu polentu poj natašće i da ga je incukalo sunce.“



Kako lipe slike ke nan je predoči profesor Nikola Kustić predstavljajuć svoju knjigu „Cakavski govor grada Paga s rječnikom“. Kustić navodi da je boket lonac s ručkama a boketić je demunutiv te iste besede.



Nema više žgribanja niti soli po arđinama, pa tako više ni boketića sa marendon. Nisan siguran da se u Pag po kućama more nać ki boketić.


(foto: Ivo Palčić)

Na ovu besedu navela me Božica Brkan koja na svom blogu „Oblizek“ piše o sirutki. Piše tako gospođa Božica: „Eh, što bi moja mama voljela da je doživjela da se njezina omiljena sirutka tako uzdiže!“



Eh, di su sada moja nana Lučinka i ded Madona ki je vodi brigu kada bi se kuvala skuta da mi nana ostavi malo sirotve i podanci prije nego bi se ovcama dalo da popiju sirotvu. Ded Madona bi pita nanu:
- Kate jesi ostavila sirotve i podankov Branimiru?
- Je, u boketić mu je parićano.

Voli san taj boketić sirotve sa podancima više nego bilo koju deliciju ovoga svita. Nima više deda i nane, nema više ni sirotve sa podancima u boketić.

03.08.2021. u 13:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.07.2021.

IVAN MIRKOVIĆ – CUM GRANO SALIS




Prošla je godina dana da sam se iz Praga vratio s liječenja, a prije svog povratka napisao sam post posvećen Akademiji umjetnosti i dizajna u Pragu čiji je polaznik bio Pažanin Ivan Mirković, kipar i likovni umjetnik. Post sam završio rečenicom kako sam ja svoj ciklus pisanja o Mirkoviću ovime okončao.


Kada misliš da je sve kazano, da je sve napisano i da tvoje pisanje više neće doprinijeti osvjetljavanju novih saznanja, nikada nemoj reći nikad nego pusti vremenu da učini svoje. Istraživanje dokumenata i podataka postane poput ovisnosti kada predstavljaš osobu koja ima svoje društveno značenje, nađeš jedan trag koji te vodi drugom, pa kad više ne nađeš ništa onda tražiš dalje da budeš siguran da nisi nešto propustio. Kada naiđeš na novi podatak sretan si da možeš predočiti podatak koji je nepoznat široj javnosti.
Zrno soli koje je nedostajalo u toj mozaičnoj priči, ponudio nam je Ivo Palčić na svom blogu „Pag, naš otok“ u 10 nastavaka od 12. travnja do 21. lipnja 2021. u kojima je donio toliko novih spoznaja i dokumenata koji do sada još nisu bila viđena. Najveći dio novih dokumenata dolazi iz obiteljske arhive obitelji Mirković.

Obitelj još uvijek živi u nadi da će se posljednja želja Ivana Mirkovića jednoga dana realizirati.

Dokumenti su svjedočanstva jednog vremena koje nam pokazuje gdje je zapela i zašto nije ostvarena realizacija projekta zvanog galerija Ivana Mirkovića u rodnoj kući umjetnika.
Ivan Mirković svoj dio obećanja izvršio je poklonivši svom rodnom gradu mnoga vrijedna umjetnička djela za koje se neke od tih danas ne zna u kakvom su stanju i gdje se uopće nalaze.

Ogromna je šteta za grad Pag da se posljednja želja Ivana Mirkovića nije realizirala, jer rijetko koji grad na otoku i ne samo na otoku nije imao takvu priliku osnovati galeriju umjetnina kao što su djela Ivana Mirkovića koja bi za grad Pag imala kulturni značaj i izvan regionalnih okvira. Tim prostorom grad Pag bi dobio mjesto susreta generacija, druženja, mjesto kreativnih slikarskih i kiparskih radionica, izložbi drugih slikara, raznih društvenih događaja koji su nezaobilazni dio ljetne kulturne rute u turističkoj ponudi grada Paga.

Danas grad Pag krase dva vrijedna umjetnička djela Ivana Mirkovića, kip Jurju Dalmatincu i poprsje Bartolu Kašiću na glavnom gradskom trgu.

Premda gradske vlasti i prema ovim djelima pokazuju svoju (ne)brigu obzirom da su u ljetnim mjesecima Dalmatinac i Kašić dobro zaštićeni raznim suncobranima lokalnih kafića tako da im krema s velikim zaštitnim faktorom za sunce nije potrebna. Svaki pokušaj da se fotografirate ili selfate pored kipova kao trajna uspomena koju ćete ponijeti ili prenijeti na društvenim mrežama iz grada Paga, pada u vodu.

Od obiteljske kuće u rodnom Pagu, kuće i ateljea na splitskim Mejama, pa onda u konačnici i Akademije umjetnosti, arhitekture i dizajna u Pragu bila bi zaokružena moja priča o Ivanu Mirkoviću međutim priča bi bila zaokružena da sam doživio Mirkovićevu galeriju u rodnom Pagu, ako ništa drugo ono barem bistu ispred njegove rodne kuće na Katine u rodnom Pagu.

Pag se svojom dicom dići u to sam siguran.

14.07.2021. u 14:22 • 0 KomentaraPrint#

petak, 09.07.2021.

„VRAJŽE ISTRIJANKE“ – KNJIGA DANIELA MOHOROVIĆA





Čudni su PUTEVI GOSPODNJI, i često nepredvidivi (sr.1.tj.kor.).

Prošle su dvije godine kada sam u postu „Tatjana Arambašin Slišković – hrvatska književnica dobila trajno obilježje u svom rodnom gradu“ zapisao sljedeće: „Profesor Daniel Mohorović, predavač ekonomskih predmeta u labinskoj Srednjoj školi „Mate Blažina“, pisac, pjesnik potaknut knjigom Milane Vuković Runjić o prokletim Hrvaticama u kojoj niti jedno mjesto nije posvećeno Istrijanki, prihvatio se izazova i napisao knjigu o poznatim Istrijankama. Ove godine u ožujku mjesecu Daniel Mohorović predstavio je knjigu „Vrajže Istrijanke“ u kojoj pored Daše Drndić, Marije Crnobori, Pijerine Juričić, Katice Pucić, Antice Kranjac, Giuseppine Martinuzzi, svoje mjesto dobila je i Tatjana Arambašin.“



Istarski dio obitelji prati moj blog pa tako i teta od moje supruge Tee koja je profesorica na spomenutoj školi u Labinu i kolegica gospodina Mohorovića. Gabi je preporučila blog i post u kojem je spomenut, s radošću je pročitao post uz obećanje kada knjiga ugleda svijetlo dana da ću doći do jednog primjerka knjige.


Pandemija korona virusa učinila je svoje, putovanja su bila ograničena tako da nismo odlazili u Istru i primjerak knjige uručen mi je tek ovo ljeto.

Bogato ilustrirana knjiga tiskana je prošle godine u Labinu u vlastitoj nakladi gospodina Mohorovića.


Profesorica likovne kulture Alida Blašković Koroljević izradila je portrete i time dala dimenziju više samoj knjizi.


Ova knjiga se može smatrati početkom bavljenja životom Istrijanki, slojevito motivirati čitatelja da i on sagleda život Istrijanki na način kako ih je doživio i opisao Daniel Mohorović. Knjiga je pitka i opija i ne ostavlja vas ravnodušna do posljednje riječi. Knjiga je od izuzetne vrijednosti za Istru, Hrvatsku, ali i za sve one koji se bave svojim povijesnim i kulturnim nasljeđem. Autor je čitateljima pružio mogućnost da knjigu počnu čitati i od kraja. Svaka Istrijanka je cjelina za sebe i čitatelj može čitati ovisno prema kojoj Istrijanki pokazuje interes.

Knjigu sam u cjelosti pročitao ali moj interes je najviše bio usredotočen na Tatjanu Arambašin iako sam jednu od predstavljenih Istrijanki i osobno poznavao. Riječ je o Daši Drndić.

Autor mi je u posveti napisao: sa kojim djelim(o) barem jednu „vrajžu“ Istrijanku.

Mohorović je predstavljajući Tatjanu Arambašin naglasio kako je isticala da je rođena u gradu Pagu na istoimenom otoku koja je još od djetinjstva shvatila što je more i što nam sve more daje.



PRIKO MORA
Ja sam Istrijanka, iako sam rođena na Pagu.
Znam ja vas Istrijane, za vas smo mi svi „priko Učke“.
Kad smo došli u Pulu, branila sam se od te etikete da san „priko Učke“.
Ja nisam „priko Učke“ nego priko mora.

EMOCIONALNI ZAVIČAJ
Svugdje je način života bio isti, gotovo isti. Moja obitelj, naša mirna i dobra obitelj, svugdje lijepe kuće...Ali Pag...Pag je jednostavno bio nešto drugo.
Na Pagu u Pagu upoznala sam more, srasla sam s morem, doživljavala more u svim njegovim raspoloženjima.


More sa stotinu lica.
Nasmijano more. Namrgođeno more.
More blago i divlje.
Tiho, smireno more i uzburkano, veselo more.
Obećavajuće more.
Podmuklo more.
Škrto i darežljivo more.
I zatrovano, i blagoslovljeno more.


More je kao i čovjek. Jedan tren može drugog čovjeka oduševiti i raspjevati, pa pobjesniti i poludjeti, u drugom trenu progutati ljude i njihove brodove.

Pag, u kojem sam se zbližila s morem, rodni je grad moga djeda Stjepana Coshine, majčina oca. Tu, na uglu Vele ulice, naravno u kući, ne na kantunu, i ja sam rođena.

Ako svratite u Pag, ne zaboravite došetati do spomenutog ugla. Pogledajte uvis. Podigli su ploču meni u čast. Deset godina nakon što sam izdahnula.



Mnoge su stvari poznate i napisane, ali ima i onih novootkrivenih koje čitajući knjigu plijeni pažnju čitatelja brojnim zanimljivostima. Tragajući za odgovorom tko su zapravo „Vrajže Istrijanke“ možemo doći do odgovora što je ono što smatramo istrijanstvom.

U najavi knjige „Proklete Hrvatice“ koja je bila povod i inspiracija Danielu Mohoroviću da napiše svoje „Vrajže Istrijanke“ je napisano: „Teški životi, herojska djela i često dramatične sudbine povezuje 20 velikih Hrvatica čije su životne priče ostale vječna inspiracija“, Daniel je to odradio sa svojih 7 „Istrijanki“.


Svoj post o Tatjani Arambašin zaključio sam rečenicom kako će grad Pag i dalje ostati u fokusu brojnih povijesnih neispričanih priča, kojima možemo na svjetlo dana prikazati njegovu burnu i složenu prošlost.
Priča Daniela Mohorovića samo je jedna od kockica u mozaiku koji se zove „Paška prošlost“.

Pa da nisu čudni PUTEVI GOSPODNJI?!


09.07.2021. u 13:32 • 0 KomentaraPrint#

subota, 19.06.2021.

Mons. DRAŽEN KUTLEŠA ZAREDIO PAŽANINA STIPU BREKU ZA SVEĆENIKA




Čemu služe mediji i koja je uloga novinara u današnjem svijetu, pitanje je na koje bi se moglo dati različite odgovore.


Poznati hrvatski novinar Inoslav Bešker navodi da je novinska informacija kao medij sredstvo javnog komuniciranja, pa se može reći da su mediji tehnički način prezentiranja informacija.
Grad Pag posjeduje tehnički medij koji se zove Radio Pag čija uloga bi trebala biti donošenje vijesti koje su vezane za grad Pag, sve što se u gradu zbiva, pa onda i šire na cijeli otok. Tko je malo više involviran u tehničke medije ili koji barem pokazuje interes za njih siguran sam da ne čita samo Radio Pag. Vjerujem da prati i druge medije koji su po sličnosti u rangu s Radiom Pagom kao što je recimo: „Glas otoka“, Morski HR, ili medije koje pratim kao lokalne programe „Radio Korzo“, „Primorski radio“, „Ri prsten“ i da dalje ne nabrajam.

Ni najmanje nemam namjeru miješati se u uređivačku politiku Radio Paga niti im pametovati kako će djelovati, ja bih samo volio da vijesti iz grada Paga i one koje su vezane za grad Pag i otok, najprije pročitam na web stranici Radio Paga.

Vijest o kojoj ću napisati post objavila je na IKA (Informativa Katolička Agencija) 13.srpnja, a ista vijest donesena je i na službenoj stranici Porečko i Pulske biskupije. Čekao sam tjedan dana da vidim hoće li se ta vijest moći pročitati i na spomenutom mediju, ali nisam uspio dočekati. Osim nekoliko obavijesti na Facebook profilima nekolicine Pažana koje pratim, paški mediji su šutjeli.

Vijest na spomenutim medija je glasila: „Rafael Villergas Castano iz Španjolske, Mateus Babinski de Almeida iz Brazila, te Jurica Vekić i Stipe Breko iz Hrvatske novi su svećenici koje je u subotu 12. lipnja u pulskoj katedrali zaredio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije mons. dr. Dražen Kutleša.“

Na kraju napisane vijesti predstavljeni su novi zaređeni svećenici, pa je između ostalog predstavljen novi svećenik koji za grad Pag ima i te kako značenje.


Stipe Breko, rođen je 23. travnja 1984. godine u Zadru od oca Ivice i majke Jelice. Kršten je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pagu 17. prosinca 1985. godine, a krizman 18. travnja 1999. godine.
Osnovnu školu pohađa u Pagu, a srednju Tehničku školu u Zadru. Studij elektrotehnike upisuje 2002. godine u Splitu na kojem je diplomirao 2011. godine. Nakon diplome radio je u osnovnoj školi u Pagu.
Međutim, 2013. godine postaje član zajednice Omnia Deo i prolazi dvogodišnju formaciju zajednice.
Osjetivši poziv na prezbiterat, 2015. godine ulazi u kolegij sv. Josipa na Jordanovcu (Zagreb), gdje prolazi bogoslovsku formaciju. Iste godine upisuje Filozofsko-teološki studij Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2020. godine. Red đakonata primio je 28 studenog 2020. u pulskoj katedrali po rukama nadbiskupa mons. dr. Dražena Kutleše.

Mladu misu proslavit će 22. kolovoza 2021. na Pagu.

Ova vijest me je obradovala poradi toga što je Stipe rođen na isti dan kada i moja kći Tamara koja je bila njegova prijateljica, istomišljenica u ludovanjima paškog karnevala, poglavito ljetnog.

Pamtim iz tih dana tog vedrog nadasve duhovitog momka koji se cijeli davao paškom karnevalu, koji je tradiciju svjedočio na način kako svi mladi Pažani iskazujući ljubav prema svome gradu i njegovim tradicijama.
Kada mi je majka priopćila vijest: „znaš da ti recen, Stipe Breko je poša za popa“, najprije me ta vijest malo zatekla kako bih razumio da je Božji poziv jači od bilo koje dogme i običaja, a potom i razveselila da Pag više neće morati čekati desetljeća da ponovno ima mladomisnika.

Stoga ovim putem želim puno sreće i životne radosti Stipi na njegovom svećeničkom putu a Pažani i građani grada Paga nisu trebali čekati kao pokojni Živko Kustić šest desetljeća da grad Pag ponovno dobije svećenika.

Dario Tičić svoju mladu misu je slavio 9.srpnja 2000.godine.
Narod se uvijek radovao mladomisnicima kako bi bili dobri svećenici i da ustraju na tom putu. U crkvi zajedno živimo i rastemo na čvrstim temeljima vjere. Vjerujem da će moja majka biti u crkvenom zboru koja će pjevanjem predvoditi misno slavlje Stipa Breke.

(fotografije: 4,5,6 izvor screenshot porečke i pulske biskupije)

19.06.2021. u 19:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.06.2021.

OTOK NOVALJA




Danas san odluci poć do grada, toliko se toga dogaja u grad pa bi bila šteta to propustit. Gren ga zvat ako će doć do grada.
- Ca je Bebiću, ca se dogodilo?
- Gren u grad pa da te pitan ako ćeš doć popit kafu.
- Oću, kako ne, samo mi ti fališ.
- A, dobro kako očeš, ja gren do grada da vidim ca se to dogaja, ipak smo mi Fijumani. Mi imamo berdo sveti Vid a Riki je sveti Vid zaštitnik. Vidiš kako se ovdi slavi dan grada, celu šetimanu. Isto ko u Pag.


- Moreš ti bit ca god oćeš ali ja Fijuman nikada. Vidi san da si bi na promociju knjige „Fijumani“ dušo prodana.
- Zato živeš celoga života u Riku. Ti si stanovanjem Fijuman. Sve ca si u životu steka, steka si u ovon gradu. Vidi si da nisan bi jedini Pažanin ki je bi na promociju knjige.
- Vidi san, a bilo bi boje da nisan. A ca se tiće toga da celi život živen u Riku to imaš pravo. Nego, reci ti meni kadi ćeš bit.
- Ca me to pitaš, vajda znaš di ja pijen kafu.
- Ajde nać ćemo se na Korzo za pol ure san u grad.
I tako dok san se ja parića, još moraš nać parking kada dojdeš u grad, pol ure pasa da se nanka ne okreneš. Na putu prema Korzu naleti san na predsjednika Fotokluba Rika gospodina Božića pa san i sa njin osta malo u čakulu. Oće da se učlanim u foto klub, još kada mi je vidi aparat u ruke, govori vi se ne odvajata od vašeg aparata. Ni san ni dobro uvati misto vidin ga di stupa prema kafiću.
- Bome Bebiću berzo ti dojdeš od Grobnika u grad.
- Kako ki put.
- Fali ti kompanjon Musa?
- Kako mi ne bi fali. Bi san pošpijat ako sedi na svoje misto, ja bi ga uvik pita ako će bit u kancelariju kada bi dolazi u grad. Ne mogu verovat da je pasalo godišće dan da ga više nima. Toliko se veseli da ćemo se vidit i vidiš kako je sve sveršilo. To ti je život moj kompanjo.

Se je do mene, narucili smo za pit i razgovor je poca odmah sa njegovim potikanjem ognja. Ni miran ako me ne užge.
- Gedaš ti televiziju Bebiću?
- Gedan!
- Onda si prati izbori pa te neću oko toga napinjat, nego reci ti meni jesi geda izjave ovih novih političara ca su pobjedili? Jesi su cu tvoga hadezeovca novog župana ličko-senjskog da će mu najveći naglasak bit na otoku Novalji, da se županija mora više okrenuti turizmu.
- Cu san i malo je falilo da ne pojden u središnjicu HDZ-a i da se ne ispišen iz stranke. Niti ga je novinar upozori da taj otok ne postoji, baren ne još za sada, niti san posli toga pročita da se je izvinu judima ki živjeu na otoku Pagu. Ca da ti recen, a zna san ja da si ti to jedva doceka kako mi ne bi da mira.
- Da mi ga je bilo lupit šakon u glavu, ja mislin da bi mu se svi možjani stresli, pa bi se morebit siti da otok Novalja ne postoji.
- A jesi primjeti još jednu stvar. Niki od paških otočnih čelnika se ni očitova i upozori toga gospodina da se upiše ponovno u osnovnu škulu i da uci predmet ki se baren u naše doba zva „zemljopis“. I tako ćeš ti lipo za ki dan na otok Novalja baš ti zamiran.

- Samo ti zajebavaj. Nego da te pitan, ca ne greš na slikivanje „Robinje“.
- Koliko mi samo mira nisi da za Facebook, a sada kada imaš profil ne skidaš se više sa Facebooka. Po celi dan samo si na Facebook. Iako je Škofunaro u mejlu koga mi je posla napisa da ću bit obaviješten o svim aktivnostima, ja san vijest dozna preko Facebooka. Ni na Radio Pag ni bila ta obavijest. Kome služi taj radio? Neću bit u mogućnosti poć u Pag se slikat, malo mi je krivo ali život gre naprid. Ako me spomene u monografiju ku parićivaju, ja ću bit kuntenti.

- Bebiću meni je drago da si ti bi del „Robinje“ pa makar samo suze tra Robinji. Nosiš lipe uspomene sa sobom. Onako kako si ti pisa na svom blogu vidit je koliko je tebi Robinja u sercu.

- Ca govoriš za novi kip solara u Pag?

(foto:Valter Maričević)
- Obilježje jednoga grada su i njegovi kipovi. Kada san vozi tetu Mariju u Puntu Križa na Cres, ferma san se u Osor da vidim katedralu di je stolova zadnji njezni biskup Pažanin Rakamarić. Tako mali gradić najprije me oduševi koliko kipova i spomenika posjeduje. Dobiješ odma sliku maloga i kulturnog grada. Pag pomalo upotpunjuje tu kolekciju spomenika. Pratim feljton o Mirkoviću koga piše Ivo Pavina na svom blogu, znan da i ti pratiš pa san spomenu da kada već nisu napravili galeriju ku su obećali Mirkoviću, bilo bi lipo da mu podignu na Katine jednu spomen bistu da se baren tako odužiju ton velikom Pažaninu.

- Je Bebiću drago je i meni. Mi u Pag ima ca pokazat i imamo se čime dicit. Naša povijest ni siromašna i triba se time više bavit i judima pokazat sve ca imamo. Moreš ti pisat koliko očeš ali ako ne vidiš to ca se ima, uzalud ti je sve.
- To je velika istina ku si reka. Danas se nudi puno mogućnosti kulturnim i turističkim djelatnicima da prezentiraju svoj grad pa neka to iskoristiju.
Celo vrime san mu govori da gren ća jer da će pocet Fijumanka a da neću ništa slikat. Ni bi previše zadovojan sa time jer bi on bi do jutra čakula. Svaku malo nas neki prekine jer pasa puno judi Korzon ki nas poznivaju najviše od sporta. Sti je da govorimo o nogometu, sve smo mi to malo dotakli i naravno da nisan dospi na start regate. Isto san slika par slika da ne dojden doma praznih ruk.

Bilo mu je drago da smo se našli a meni još više. Gre on u Pag jer da više korone nima pa da je miran i prije svi Sveti da neće doć u Riku. Ca san mu moga drugo reć nego da se okupa i zamene.

13.06.2021. u 19:02 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.06.2021.

RESTORAN - KONOBA „BODULO“ MJESTO NADAHNUĆA I DOBRE HRANE PAŠKOG VAROŠA





Kada Vas vlasnici Restorana-Konobe "Bodulo" Ana i Teo Bukša, na svojim službenim web stranicama pozovu na skladno hrvatsko ili mediteransko jelo, znajte da nećete pogriješiti ako se odazovete njihovom pozivu.


Paška gastro scena može se pohvaliti restoranom – konobom „Bodulo“, smještenim u djelu grada kojeg Pažani zovu „Varoš“. Smješten je iza gradskih zidina neposredno pored kule „Skrivanat“ i stražnjeg ulaza u benediktinski samostan. Nije neposredno uz more kao mnogi restorani na otoku, ali je u okruženju starom 700 godina, u kojem se stapaju povijest, duhovnost, strast i hrana.

Paški varoš vraća nas u vrijeme prije Drugog svjetskog rata i nakon njega, kada je on počeo poprimati svoj identitet. Prvi red uz zidine sagrađene su kuće u kojima žive Pažani izvan zidina. Onaj uvučeniji dio su uglavnom bile staje u kojima se držala stoka. Tu su bili i vrtovi koji su se obrađivali i koji su prehranjivali stanovništvo.

Konoba (od lat. canaba baraka ili koliba) može biti ugostiteljski objekt izgrađen i zamišljen u ambijentu koji odgovara primorskom kraju. Stolovi, stolice i ostali inventar se izrađuje od kvalitetnog drva, a u konobi se obično poslužuju specijaliteti primorske i dalmatinske kuhinje poput ribe, školjki,pršuta, domaćeg sira a od pića se poslužuje domaća rakija i vino.

Od svih ponuđenih definicija na Googleu ovaj opis konobe mi se nekako činio najprimjereniji na koji bih mogao dočarati sve čari konobe „Bodulo“.

Boraveći dva mjeseca u Pragu htio sam pohoditi stare autohtone pivnice i restorane (konobe) gdje se nudila stara češka jela i naravno originalno češko pivo. Nisam mogao preskočiti staru pivnicu i restoran „U Fleku“ gdje je počela povijest splitskog nogometa.



Vjerujem da mnogi ljubitelji tradicije i baštine u istoj mjeri žele doživjeti vrijednosti i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku.
Jedan post na blogu posvetio sam „Bilinoj konobi“, red je da jedan post posvetim i konobi „Bodulo“ koja je pravo bogatstvo paške gastro ponude.
Svakim svojim boravkom u rodnom gradu hodočastim konobi „Bodulo“ a gospođa Ana i njen suprug Teo kao da poručuju: „Na Tebi je da poželiš, a mi ćemo ispuniti svaku tvoju želju.“
Stekao sam dojam da je ta konoba i njihov život. Stvorili su obiteljski posao koji je izrastao na strasti i predanosti sasvim običnih i dragih ljudi, i upravo je to onaj dio koji je poseban sastojak konobe „Bodulo“



Bilo bi teško završiti ovaj post ne citirajući Anatolija Kudrjavceva uz njegovu kultnu knjigu „U potrazi za izgubljenim Mediteranom“ u djelu kojeg je posvetio konobi „Konobo moja, što je ostalo od tebe?“, zaključuje: „...Konoba je prostorija bez obveza. Ona se ne pokorava pravilima kućnog reda i vremenskim granicama. Zakoni urednosti sobe ili kuhinje ne vrijede za konobu. Njezina se urednost možda upravo sastoji od prividne svaštarske neurednosti u kojoj se najprijatnije provodi oslobođeno vrijeme. I to u dokolici ili u nekakvoj radnoj iluziji...“

05.06.2021. u 12:34 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.05.2021.

OBILJEŽENA 175 OBLJETNICA PRVOG ZAPISA PAŠKE ROBINJE U „ZORI DALMATINSKOJ“ 18. svibnja 1846.




Dan Grada Paga obilježen je i otkrivanjem Spomen ploče u prigodi 175. godina kada je u „Zori Dalmatinskoj“ zabilježen prvi pisani članak o „Paškoj robinji“.
Članovi KUD-a „Družina“ Ante Kurilić, Šime Meštrović i Zoran Fabijanić izveli su dio Paške robinje kao uvod u ovaj svečani trenutak.


Ovom činu koji je održan na Dominikanskom trgu pored članova „Družine“, sve nazočne pozdravio je predsjednik KUD „Družina“ Franći Bukša. Od predstavnika grada nazočio je stari/novi gradonačelnik Ante Fabijanić sa svojim zamjenikom Davorinom Fabijanićem, paški župnik Božo Barišić i don.Dario Tičić, župnik Župe BDM Belafuža u Zadru, bivši saborski zastupnik Ivo Fabijanić i ostali nazočni gosti.

Neposredno prije otkrivanja spomen ploče koju je otkrio predsjednik KUD-a „Družina“ Franći Bukša uvodni govor održao je don. Dario Tičić.

Don. Dario Tičić govorio je o povijesti i značenju ovog datuma i između ostalog naglasio: „ Robinja je starija od tih 175. godina, ja mislim da nećemo pretjerati ako kažemo da se barem sigurno 250 ako ne i 300 godina odigrala do dana današnjeg u našemu gradu Pagu. Ovime želimo odati zahvalnost svim onim generacijama koji su u ovom gradu širili na taj način i kulturu pa možemo reći i vjernost i sve ono što smo mi ovdje u Pagu uvijek gajili taj tzv. „slobodarski duh“, jer danas je dan ustanovljenja grada, dakle na današnji datum 18. svibnja 1443. bili su udareni temelji našem gradu u kojem do dana današnjeg živimo i živjet ćemo do Božje volje. Do sada se nitko nije pozabavio stručnije i znanstvenije o izvoru same Robinje kao takve.“


Djelomično se mogu složiti tvrdnjom don. Daria, jer Paškom robinjom se bavio Antun Dobronić, Slobodan Prosperov Novak te domaći sinovi, Ante Zemljar, Ivo Palčić i Josip Portada. Od svih navedenih autora se može uzeti (pročitati) dio povijesne građe o Paškoj robinji.

Jedna tvrdnja u knjizi Slobodan P. Novaka „101 Dalmatinac i poneki vlaj“ koja je ujedno bila i moje nadahnuće da na ovom blogu pokrenem „101. Pažanina“ , u predstavljanju Bartola Kašića autor navodi: „U Dubrovniku je Kašić napisao i dramu Sveta Venefrida koja je prvim primjerom originalne jezuitske tragedije na hrvatskom jeziku i koja je bila izvedena 1627. godine.“


Tvrdnja don. Daria Tičića u pozdravnom govoru da se „Robinja“ u Pagu održavala 250 ako ne i 300 godina prije od prvog zapisa, u „Zori dalmatinskoj“ mogli bi pretpostaviti da se Bartol Kašić susretao sa „Robinjom“ u svojem djetinjstvu, prije odlaska na školovanje.
Bartol Kašić rođen je 1575.g., a 1590.g. odlazi s Paga na daljnje školovanje.

Od dana objavljivanja teksta u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g. do rođenja Bartola Kašića 1575.g. prošla je 271. godina.

Da „možda“ postoji poveznica Bartola Kašića sa „Robinjom“ spominje i Ivo Palčić u svojoj knjizi „Paška robinja – hrvatska pučka drama“ gdje autor navodi: „ Možda je doista u pravu Slobodan P. Novak kad kaže da problem postojanja robinja treba riješiti onako kako je razriješen gordijski čvor. Prihvati li se njegova primjedba glede Dobronićevih zaključaka i uzme da je „Paška Robinja“ mogući derivat Lucićeve, Pažani mogu s nešto više sigurnosti pretpostavljati iz kojeg vremena potječe njihova „Robinja“. To je, dakle, moglo biti najranije u prvoj polovici 16. stoljeća, računa li se da je Hanibal Lucić rođen koncem 15.st., a da je umro 1553.g. Dakako, moglo je biti i kasnije. Objavljujući dio „Robinje“ u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g., u sklopu rada pod naslovom „Poklade“, nepotpisani autor govori o prikazivanju „Robinje“ u Pagu u vrijeme poklada kao o običaju koji „od nespominjena veka traje“. Po onome „što se vidi i čuje“, nastavlja, „može se jamačno reći da je samo ostanak nekadašnjeg običaja“. Po njemu, tekst koji objavljuje „nije nego jedan čin ili bolje jedno samo skazanje većeg i dovršena dela“. Autor je čuo govoriti da je „umotvorac“ poznati i glasoviti „Kasić od Paga“, i da je djelo nekada u Mlecima tiskano bilo. No, premda je i sam o tome nešto više pokušavao doznati, nitko mu „bistro nije ništa znao kazati, niti mi je izručiti ili barem pokazati. Ja mnim da jest tako; i imam dosta dokazah, da se još onamo u kogagod knjiga nalazi; i ufam da će s vremenom po kojekakvoj prigodi izvući se iz tminih na svetlost.“


Nikola Batušić hrvatski teatrolog u svojem radu „Scenski prostori, scenografija i kostim u hrvatskom kazalištu XVII stoljeća“ donosi: „Još dok se Gundulićeva „Dubravka“ nije bila pojavila „prid Dvorom“, a očito je kako je pisana 1627, nastalo je pri kraju te godine Kašićevo djelo „Sv. Venefrida“. Autorov pripis na rukopisu odakle razabiremo da je djelo dovršio 26. prosinca 1627. jamči kako još nije mogao vidjeti ni Gundulićevu „Dubravku“ niti kasnije Palmotićevu „Atalantu“. Ipak, njegova „Sv.Venefrida“, a posebno scenski prostor za tu duhovnu dramu, svjedoči – bez obzira na izvornost Kašićevih kazališnih pobuda, nazočnost svijesti o mogućnosti uprizorenja i takva djela u onodobnom dubrovačkom kazalištu. Bartol Kašić, učeni isusovac koji će, dakako, ostati poznatiji u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao pisac gramatike više no kao dramski autor, napisao je svoje scensko djelo kao superior dubrovačke isusovačke rezidencije, namislivši ga posve u duhu katoličke obnove. Stoga je „Sv. Venefrida“ tipično djelo za isusovačko kazalište koje je posebice u Zagrebu i Varaždinu, ali začudo ne i u Dubrovniku, odigralo bitnu ulogu u našem glumišnom životu sredine XVII. i tijekom XVIII. st. Kašić je svoju dramu nazvao „trionfo od čistoće“, odredivši i sam njenu vrstu, pri čemu je kvalifikativ „čistoća“ više teologijsko-moralni no književni pojam. „Sv. Venefrida“ je pravi barokni duhovni „trionfo“, raskošan u svojoj scenskoj slici, bogat scenarijom i fantastičnom odjećom, pompozan u zbivanjima i posve očito namijenjen ponajprije oku, a tek onda duhu.“

Batušić dalje navodi: „No ostanimo uvjereni u pretpostavku kako Kašić nije jamačno uzalud pisao svoje naputke i da je svoj „trionfo“ namijenio kakvoj družini za izvođenje, jer ni u jednom djelu starije hrvatske dramske književnosti ne postoji toliko izravnih i stvarnih redateljskih uputa kao u „Sv. Venefridi“.


Namijenjeno kakvoj družini?, tvrdnja koja nas vodi prema Paškoj robinji i „Družini“ koja je izvodi. Još više nas Batušić navodi da je Kašić mogao kao predložak za svoju „Sv. Venefridu“ scenske postavke crpiti iz „Paške robinje“, pa dalje piše: „Jasno je da književna podloga ovakovu scenskom zbivanju nije mogla biti drugačije namišljena do jednostavno-ilustrativno. Kašićev dramaturgijski sustav je gotovo priprost, i on je u njemu običnim nizanjem prizora ispričao pripovjest o djevici Venefridi, očito usredotočen na vjerski podtekst kojim je želio prodrijeti opčinstva. Navlastito pak Kašić misli na scenski okvir u kome će prikazati svoju dramu, jer on kićenošću nadomještava manjak književno-dramaturgijske izvornosti. Kašić pretpostavlja publiku, on izrijekom već u naputku za prvi prizor govori prospettiva in facia del popolo, pri čemu je pozornica očito smještena sučelice mogućim gledateljima. Gdje je bio zamislio mjesto svojoj baroknoj pozornici, tko bi mu je u onodobnom Dubrovniku mogao izvesti onakvu kakvu je u didaskalijama bio skicirao gotovo scenografskim potezima premda se zadovoljava tek opisom pojedina prizora, sve to možemo tek nagađati.

Ante Zemljar je 24. srpnja 1976.g., 349.godina nakon „Sv.Venefride“ Bartola Kašića na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku u sklopu „Dubrovačkih ljetnih igara“ doveo „Pašku robinju“ s njenom „Družinom“ prikazavši je dubrovačkoj publici u izvornom karnevalskom ugođaju. Imao sam tu čast da budem dionik tog događaja.


Ante Zemljar je u svom radu: „Nekoliko riječi o traganju za paškom „Robinjom“ u povodu njezine restauracije“ zapisao: „Uz mišnjice, uz harmonike, uz tamburice, u širim privatnim kućama gdje bi „Socij“ zakupili prostor, u gostionici i dvorani Doma odvijali se stari i moderni tanci, a na glavnom trgu – zaboden barjak, pjevači pod njim kraj „damjane“ i naranča kao simbol bogastva – nazvali su narodu karneval. U poslijepodnava udarala su se ovdje kola do kasno u noć uz pratnju, koju su, prvotno davale mišnjice, kasnije, plehnata glazba koju je – koristeći postojeći ritam i melos – zanosnu muziku komponirao Dešpalj.
Iz ulica i dvorića čulo se paške ljubavne i karnevalske napjeve. Siromaštvo i svoju sićusnost, izgubljenu u slanim oblacima morskog dima, pobjeđivalo se ljepotom tradicije.
Među ulice i trgove, među razigranu masu vijugala je družina „Robinja“ i, zaustavivši se na pogodnom za njih mjestu, razvijala se u dva špalira kako bi otpočela sa svojim dvanaestercem u polucrkvenoj lamentnoj melodiji doplovljenoj do nas iz dubokih vjekova:

Mili druzi moji, više nego mili,
sve strane mogu reć' sa mnom ste hodili.


Ali što se tiće „Robinje“, vrlo je vjerojatno da su i u najstarije vrijeme „Robinju“ ovdje igrali samo pučani: prema tradiciji, „Robinju“ prate mišnjice – što je ovdje čisto čobanski instrument; zatim ona se izvodi na više mjesta, po ulicama i trgovima – pred kućama mogućnika i uglednijih lićnosti, u „Robinji“ je uključen čisti koledarski čin da robinja na kraju bježi u kuću gdje je družini pripremljeno čašćenje. Sve su to obilježja pučke drame za koju se plemići najvjerovatnije nisu zanimali, a, uostalom, imali su svoju konjičku alku u kojoj su se natjecali svake godine i u koju nisu puštali pučane. Plemići – po svojim kronikama ignoriraju pučana poznati paški notar Lauro Ruić, koji je minuciozno ulazio u svaku pojedinost života ove komune – ni jednom riječju ne nalazi za shodno da se osvrne na „Robinju“ iako je stotinu dokaza da se i u njegovo vrijeme izvodila, a, najvjerovatnije i pred njegovom plemičkom kućom pored trga u Pagu.
Dakle, na osnovu čitavog niza pripremnih pojedinosti, a koristeći i druge, osobito Dobronićeve kulturno-historijske analize koje nas vuku u vjekove sve do dijaloških oblika i simbola prikazanja – zaključci nas neminovno zadržavaju oko tvrdnje, da je paška „Robinja“ u obliku u kojem je danas donosimo pred publiku – čudesno dragocjeni fosil pučke drame ili, bolje – da se s njom nalazimo pred svjetovnom dramom u kolijevci.“


Na osnovu svih ovih pisanja sa sigurnošću možemo tvrditi da se na paškim trgovima i ulicama „Paška robinja“ izvodi više od tri stoljeća.

Na kraju samo treba još spomenuti da je Spomen ploču blagoslovio paški župnik don. Božo Barišić nakon čega je u Zbornoj crkvi održana sveta misa, a na Trgu Petra Krešimira IV. održan je nastup Gradske glazbe Pag.

Ovime je mogla započeti godina „Paške robinje“ koja bi ovo ljeto poglavito za vrijeme trajanja „Paškog kulturnog ljeta“ trebala biti češće izvođena.


Kao član „Družine“ na ovom blogu sam napisao nekoliko postova vezana za „Robinju“ kao poticaj da se ona nikada u gradu Pagu ne zaboravi.

(fotografije s otkrivanja ploče: Valter Maričević – screnshoot)


23.05.2021. u 21:06 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 18.05.2021.

DAN I(LI) ROĐENDAN GRADA PAGA





Novi list, riječke dnevne novine, izlaze svakodnevno u Rijeci, a distribuira se na cijelom tržištu Hrvatske.
Na svojim posljednjim stranicama donose se razne informacije a u rubrici „Dogodilo se na današnji dan“ objavljuju se aktualnosti iz hrvatske i svjetske povijesti.


Jučer je u toj rubrici objavljeno da je Grad Pag utemeljen 17. svibnja 1443.
Zašto sam napisao uvodnu rečenicu o Novom listu?
Svi koji čitaju Novi list u tiskovnom ili on-line izdanju dobili su informaciju za koju ćemo mi svi Pažani tvrditi da nije točna.

Grad Pag posjeduje „Povelju“ u kojoj piše da je dana 18. svibnja 1443. godine, uz velike svečanosti, u prisustvu svih gradskih odličnika, postavljen kamen temeljac zborne crkve i gradskih utvrda, i to najprije na mjestu zvanom „van grada“.

Još jedan u nizu postova kojih posvećujem svom rodnom Gradu ne kao povjesničar već kao onaj tko neizmjerno voli svoj rodni grad i njegovu povijest.

Jučerašnji broj Novog lista dokazuje nam da se povijest može tumačiti na različite načine i da se ponekad povijesne činjenice mogu različito tumačiti i prenositi. To ljude više puta dovodi u zabludu.

Danas je dan kada trebamo svjedočiti povijesti našega grada, dan za slavlje, dan kada na rođendanskoj torti treba stajati 578 svjećica.
Danas se trebamo sjetiti i svih onih koji su nas napustili a koji su tako svesrdno živjeli grad.


Svim laureatima priznanja koje dodjeljuje Gradsko vijeće, Svim Paškinjama i Pažanima, stanovnicima Grada Paga čestitam rođendan Grada kako bi s novim vodstvom i zajedništvom uz zagovor nebeskog zaštitnika svetog Jurja gradili i čuvali Grad sretnih i zadovoljnih ljudi.

Vaš Iskonski Pag

18.05.2021. u 16:23 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.05.2021.

TAMARIS – (KAMARIŽ)





Tu u tinji kamariža,
Duša mi je Bogu bliža.
(Branko Barbir)



Grube ruke, žuji križa,
kapjo pota s kamariža,
ma, ka botija dobra vina,
i žmuj brige slane je meni!
Zac Te ni?
(Vlasta Juretić)



Tamaris lat.Tamarix je rod bjelogoričnog stabla iz porodice Metlika (Tamaricaceae), ukrasna biljka, na našem otoku zaštitna biljka otporna na sve vremenske neprilike, a najviše na buru.
Za nas u Pagu on je samo – kamariž.

Pažani su ga najčešće sadili na rubovima parcela kako bi se označilo vlasništvo a ujedno je služilo kao obrana od udara bure kako bi zaštitio vinograd i obrađeni komad zemlje.


Zbog ljepote svojih cvjetova uzgaja se i kao ukrasna biljka iako se nerado sadi u dvorištima kuća jer se, u ljetnim mjesecima u njegovim krošnjama skupljaju rojevi komaraca. Može dosegnuti visinu od 1 do 15 metara visine ovisno o vrsti kojoj pripada.

Cvijeta u proljeće u raznim nijansama roze boje, može biti i bijele. Medonosna je biljka te je pčele rado posjećuju skupljajući cvjetni prah, međutim važno je spomenuti da med od kamariža nije baš najbolje kvalitete.

U engleskom govornom području spominje se kao salt cedar (slani cedar). Može rasti u uvjetima visoke slanosti, podvodnosti ili suše.

Na našem priobalnom području može se naći nekoliko vrsta ovoga roda: Tamarix dalmatica, Tamarix pentrada, Tamarix gallica, Tamarix africana. Dalmatinski kamariž je endemična biljka. Posjeduje i ljekovita svojstva (kod manjih rana i reumatizma, pomaže jetri, hemoroidi, upali zubnog mesa, želučani problemi, antimikrobno), koriste se dijelovi biljke ili njihovi ekstrakti, međutim treba paziti jer može izazvati alergijske reakcije te pripravke treba uzimati s oprezom.
Od grana kamariža nekad su se pravile metle, a od stabla su se radili ukrasni drveni predmeti, ponekad ga se koristilo i kao ogrjevno drvo.


U gradu Pagu palme su preuzele primat kamarižu. Rijetko gdje se može naići na kamariž u onoj mjeri koliko ga je u Pagu nekada bilo.

Na gradskom groblju održava se živica od kamariža koja štiti grobnice od utjecaja vremenskih prilika.


I za kraj, jedna zanimljivost koju se ne može ne primijetiti, brojni restorani i hoteli duž naše obale nose naziv baš ovog mediteranskog stabla.



13.05.2021. u 18:55 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.05.2021.

101.PAŽANIN - 44.ANTE ZEMLJAR – (Pag, 18. veljače 1922. – Zagreb, 1. kolovoza 2004.)






Rođen u Pagu u tradicionalnoj paškoj obitelji. Svoje osnovno i srednje školsko obrazovanje stekao je u svom rodnom Pagu i djelomično u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je 1962. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ante Zemljar je malo pisao o svojoj obitelji tako da je teško naći podatke o njegovim korijenima u gradu Pagu.
Otac je kćerke Sanje koja se okušala u književnosti. Mlada Sanja 1959. godine napisala je knjigu poezije „Lutke, ceste i vodoskoci“ koja je već pri svom izdanju doživjela prekrajanja i veliku pozornost poradi pisma svojeg oca objavljenog u knjizi. Pismo Ante Zemljera upućeno je novinarki i filmskoj kritičarki Judy Stone koja je od 1961. do 1993. pisala filmske kritike za „San Francisco Chronicle“. Ante Zemljar i Judy Stone su se osobno poznavali i zajedno putovali, što je vidljivo i u objavljenom pismu. Zemljar je molio novinarku Stone da američkoj javnosti predstavi mladu pjesnikinju i njeno stvaralaštvo, te da ujedno upozna javnost kako se vlast u Jugoslaviji odnosi prema mladim stvaraocima.

Sudionik je NOB-a od 1941. Djelovao je kao ilegalac, politički radnik i časnik.

Život Ante Zemljara bio je sve samo ne monoton. Čudnim je putevima koračao Zemljarov život. Siromašno djetinjstvo, II Svjetski rat, robijanje na Golom otoku, teška bolest te marginalizacija u društvu kako u onom socijalističkom isto tako i u demokratskom, samo su dio osnovnih značajki Zemljarova života. Još uvijek nije napravljena distinkcija između Ante Zemljara čovjeka i Ante Zemljara književnika, likovnog stvaraoca do političkog subjekta u raznim političkim vremenima na ovim prostorima.

Udruga Goli otok koja nosi i njegovo ime „Ante Zemljar“ osnovana je 1991. godine, na osnivačkoj Skupštini donesen je Statut a Ante Zemljar izabran je za prvog predsjednika. Od samog osnivanje Udruge, Zemljar se svesrdno zalagao kako bi se status političkih zatvorenika na Golom otoku, izjednačio sa statusom svih ostalih bivših političkih zatvorenika. Javno se zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba zaštiti od propadanja i proglasiti ga spomen područjem. Udruga je donijela sažetak njegova života u nekoliko rečenica koja daje cjelokupni opis Zemljarova života:
„Čudno je krivudala Zemljareva cesta života, (živottok), tkana i zaplitana u tkanju nitima pauka života. Mnogo je priča i usuda u jednom jedinom životu, koji se nekada dojmi kao igrani film, životfilm u kom mnogi akteri odigraju svoje role, velike i male uloge, uspješne, (ne)uspješne, ljudske, (ne)ljudske, nakaradne, primjerene vremenu i trenutku, ponudi koja se (ne)može odbiti, sitnošičarskim interesima, osobnom probitku, frustraciji, kompleksu, zavisti… koliko je tek uloga i rola, ljudi, suputnika i supatnika u životnome filmu Ante Zemljara. Kako si je tek dao truda pisac život ispisujući životni roman o piscu Zemljaru. Tračkom autorske svjetlosti neke od tih životnih priča, umjetnički uobličenih, književnik Zemljar doveo je do naših srca, neke su ko krhotine mozaika ostale nama da ih istražimo, uputimo na pravu adresu, u knjige, u radove u kojima će živjeti. Sve životne priče, niti pauka života, nestaju tek prividno, lebde negdje u međuprostoru i čekaju da budu ispričane, kazane, pređu iz jednog svijeta u drugi, iz jedne dimenzije u drugu, gdje jedna jedina nijansa donosi presudu bitka, s toliko tamnih neizvjesnosti, kao i čitav Zemljarev život.“
O svojim uzničkim danima na Golom otoku dosta je pisao i govorio. Sve bitno može se pronaći u knjizi koju je objavio zajedno s paškim novinarom Ivom Palčićem „Večernji razgovori (1995. – 2000.).

Jedno od Palčićevih pitanja bilo je: Goli otok sinonim je sustava vladavine nad čovjekom, i ostao je svojevrstan tabu, na što Zemljar odgovora: „U povijesti nasilja često se nailazi na pojave koje su u sebi nosile pečat tajanstvenosti. I to nije slučajna pojava, ona se oslanja na ozakonjene potpornje. Ponekad su te pojave građene na iracionalnosti (kao što je vjerovanje, tajna vjere, nesavršenost našeg racija) ali i na opravdanostima društvenog pragmatizma, praktičkog služenja društvu, državi. I jedna i druga doktrina razrađuje se do usijanja dok se ne pojave mudri nosioci koji jedini znaju kako dalje. Oni skupa s vlašću „koja im je dana“, nedodirljivi. Postaju sposobni da izvedenicom mitova trajno stigmatiziraju mase. Ako bilo tko i kako iskorači, čeka ga korbač vlasti, korbač vjere, auto da fé ! Ali i sam korbač u svijesti naroda mora dolaziti iz tajanstvenih, mitskih izvora, svetačkih, inače bi se brzo otkrilo njegovo besmisleno postojanje. U ovom, golootočkom slučaju, on treba prijetiti, unositi strah među zaplašeni narod, ali ne istinu, da se potanko ne zna kakvo je razbojstvo počinjeno nad čovjekom koji ni govoriti ne smije o tome što se s njime stvarno događalo.
Kako su se razbojstva nad čovjekom poslužili sami nedodirljivi bogovi, istina o tome naglo bi ih ogoljela i skinula njihovu aureolu. Zato se širenje istine o Golom otoku, prepričavanje bilo kakvog podatka jednako pripisivalo u grijeh kao i svaka druga kritika režima.“

Ovom izjavom Zemljar je kazao sav smisao zatvora na Golom otoku i otvorio mnoge teme kojima bi se trebali baviti znanstvenici različitih disciplina.

Jedna je neosporna istina, Ante Zemljar je neizmjernio volio svoj rodni grad i cijelog sebe darivao je gradu.
Ante Zemljar je hrvatski umjetnik koji se bavio književnošću, mozaikom, pa nešto i slikanjem iako nije nikada objavio svoje crteže i skice koje je uglavnom radio kao podlogu za svoje mozaike. Okušao se je i u pisanju scenarija na području radio komedija (Eh, moj Žiko, 1981.), te scenarij za dokumentarne filmove od kojih treba izdvojiti (Paška čipka, 1987., Žene mojih obala, 1980., Goran pred Sutjeskom, 1985.) ovome se slobodno može dodati i režiserska uloga postavljajući na scenu hrvatsku pučku dramu „Paška robinja“ (Dani hvarskog kazališta-Hvarski renesansni festival, 1975. i Dubrovačke ljetne igre, 1976.). Objavljivao je u mnogim hrvatskim časopisima i drugim publikacijama.

Cjelokupno Zemljarovo stvaralaštvo prožeto je otočnim (gradskim) temama, odnosno njegovom iskonskom simbolikom. Svu svoju pažnju usmjeruje osobitostima kulture svojeg rodnog grada i otoka Paga. Posebna pozornost je usmjerena prema etnologiji, folkloristiki, usmenoj predaji, za cjelokupnu kulturu naroda od kojeg dolazi, spominje i Bartola Kašića kada se nije pretjerano govorilo o ovom velikom Hrvatu, istraživač je mitologije unutar kulture svojeg naroda što opisuje u svojim romanima. Spominje socijalni mit, povijesni, Paški i Partizanski mit. Zemljar je svojim stvaralaštvom uočavao, i opisao niz problema koji su bili aktualni u njegovo doba, a pojedini su ostali takvima i dan danas. Zemljar je tim svojim pisanjem dao značajan doprinos hrvatskoj književnoj baštini.


Napisao je tekst za monografiju „Pag otok“ koja je izdana 1983. godine kojom je otvorio mnoge teme kako na znanstvenom tako i na umjetničkom polju.

Predstavio je biografije značajnih osoba Paga koji su u određenim poljima života dali svoj doprinos sveukupnom životu i razvoju društva u cjelini. Na kraju monografije Zemljar je zapisao:
„Uz kamene stope prošlosti, o kojima kazuju gromače, brdske suhozidine i stamena zdanja koja se rune, uz vrednote riznica, blještavo paško crkveno i pučko zlato, fragmente novaljskih pluteja i mozaika, uz skladnost boja i oblika starih nošnji, uz bljesak ljepota kojima nas zapanji paška čipka, već povijesna značka ovog otoka, uz domaće kolo koje nas objedinjuje nošeno zanosnim muzičkim ritmom davnog kapelnika, Šime Dešpalja, uz šumove mora po našim sunčanim plažama, kampovima i rasutim odmorištima, uz zov ovaca i meketanje jagnjadi po mirisnim kamenjarima.
Ova knjiga neka bude mala pratnja i njihov skromni tumač.
U Pagu, ožujak 1983. „

Treba spomenuti da su fotografije u monografiji uradili fotografi Ante Zubović iz Kolana i veliki zaljubljenik i stanovnik grada Paga, Srećko Prelovec.


Paška čipka i pučka drama „Robinja“ zauzimale su uvijek posebnu pozornost u njegovom pisanju i prikazanju istih. Svim silama se trudio zaštiti ova dva, kako ih je on nazivao „relikta“ paške posebnosti.

U tjednom kulturnom prilogu – Novog Lista „MEDITERAN“ od broja 84. (18. kolovoza 1996.) do broja 88. (15. rujna 1996.) pisao je feljton „ČIPKA – lirski fluid Paga“. Do tada nigdje tako cjelovito nije pisano o paškoj čipki.
Feljton je zaključio s tekstom:
„Najodgovorniji i najtješnji njen pokrovitelj, kad ga već traži, treba postati paško Poglavarstvo koje će svojim akcijama osnažiti njeno radno dostojanstvo i izboriti se za njenu financijsku stimulativnost. Sve ostalo na kraju se spusti na luk i vodu. Što bi, primjerice u (današnjoj) njihovoj starosti bilo s onim ženama koje su čitava života radile čipke, da ih doskorašnje društvo nije priznalo i dodijelilo im mirovine za njihov dugogodišnji rad na čipki? Brojne starije žene još i danas žive od toga, onako kako i drugi umirovljenici, ali što bi bilo bez toga?

Kontinuitet čipkarstva zavisi o svim čipkaricama ali najviše o onima koje će se potpuno posvetiti čipkarstvu. Na koji način im se danas osigurava sigurnost u bolestima i starosti? To su pitanja o kojima treba temeljito razmisliti i rješavati, prvenstveno kod kuće, u Pagu, možda na jednom ili više skupova o čipkarstvu koje bi moglo paško Poglavarstvo sazivati uz višestruku korist.
Kad se nađem u posjetu u bilo kojoj kući Zagreba, Rijeke, Splita, Italije, Francusku, Čilea..i ugledam na kredencu, na stoliću ili na krevetu (pa i na zidu, uramljenu) kako svojom prozračnom bjelinom blista paška čipka, osjetim se kao kod svoje kuće i toplo poljubim domaćicu. Poslije toga ponašam se kao zadovoljno neotporno dijete s kojim domaćini mogu raditi štogod ih volja. Kao da smo skupa, od rođenja.“
Kako se sudbina poigra sa čovjekom, tako se i čipka poigrala sa Zemljarom. U svom feljtonu u Novom Listu je zapisao da je nasljeđe najzaslužnijeg Pažana za pašku čipku Frane Budaka zahvaljujući njegovoj nećakinji Tini Kustić koja je nasljedila sve Budakove nacrte paške čipke kasnije poklonila Zemljaru znajući da će ih on zaštiti i dati na daljnje korištenje. Zemljar piše:

„Dugogodišnji općinski predsjednik, osnivač i upravitelj Čipkarske škole, Šjor Frane, u okončanju II. svjetskog rata, zaboravljen, umro je u najvećoj bjedi željan svakidašnje korice kruha, umro u svom gradu za koji je toliko dao i htio dati a koji mu se ničim nije odužio. U tim godinama i sama njegova nećakinja, gospođa Tina Palčić, kalvarijski se borila prehraniti sebe i svoje dvoje dječice ostavši ratnom udovicom. Kasnije, bojeći se još jedne takve ili slične pohare koja može zapostaviti i ljude i grad i ljepotu, iznimnu esenciju jedne sredine – odlučila je da mi pokloni sve crteže koji su u njenoj obitelji ostali sačuvani.
Bilo ih je – što na kartonima, što na papiru više od dvije stotine dvadeset. Ostao sam zapanjen bogatstvom broja i motiva, jednako tako kao što sam dječakom ostao zapanjen kad sam ugledao prvi salon, šjor Franov salon s papagajem. Svi crteži bili su datirani i potpisani od autora. Ovu moju objavu o tome potpisujem kao jedinu mogućnost da se darovateljici za vječnost zahvalim nego da i poučim one koji bi trebali znati kako se čuvaju ljepote kućnog praga, vrednote zajednice s kojom te vezala sudbina, življenja i smrti.“

Na početku Domovinskog rata uništena je Zemljarova obiteljska kuća s kojom su stradali i brojni Budakovi nacrti paške čipke i mozaici koje je po pisanju Zemljara imao namjeru ostaviti gradu Pagu kako bi ta kuća posluži kao svojevrstan muzej. Oni koji su uradili to zlodjelo, nisu shvatili da su učinili veće zlo gradu Pagu nego samom Zemljaru.

Udovica Ante Zemljara gospođa Vjera Zemljar je 2010. godine ustupila neke originalne Budakove nacrte paške čipke gradu Pagu. Vijest kao prava senzacija brzo se proširila gradom Pagom poradi toga što se o tim nacrtima često govorilo, ali ih nitko do tada nije vidio osim nekolicine sretnika koji su osobno bili dobri s Zemljarom.

Pašku „Robinju“ postavio ja na profesionalnim kazališnim priredbama u Hvaru i Dubrovniku.
Za obnovu i predstavljanje „Robinje“ izvan grada Paga piše: „Pristupio sam njenoj obnovi u okolnostima kad su mi lokalne prilike u vlasti – jer i to je uvijek bio vrlo značajan faktor svakog obnavljanja tradicije mjesta, a ovdje, primjerno, Paga – omogućavale. Zato sam povodom prvog izlaska paške Robinje s Paga, - a uz znalačko ohrabrenje Georgija Para koji se potrudio da zajedno s mnom još jednom utvrdi mogućnost njenog izlaska – morao povesti računa o tom prirodnom početku i završetku koji nije završetak, i dočarati ih makar u malome.“


U više je navrata nagrađivan književnim nagradama, među ostalim, čak šest puta nagradom "Drago Gervais". Interesantno je spomenuti da je ovu književnu nagradu dva puta djelio s svojom sugrađankom paškinjom Tatjanom Arambašin 1972. i 1973. godine. Godine 1972. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za roman, Ljepotica s otoka a Zemljar II. nagradu za roman, Leptiri. Godine 1973. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za pripovijetke, Gnjavatori a Zemljar II. nagradu za roman, Djevica i druge pripovijetke. Njegovi su radovi prevedeni na talijanski, španjolski i engleski jezik. Ante Zemljar bio je član Društva hrvatskih književnika (DHK), Hrvatskog društva pisaca (HDP) i hrvatskog PEN centra.

Objavio je sljedeće knjige:
• Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975.)
• Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor,1977)
• Zapisi s Kube (Rijeka, s.n., 1979)
• Leptiri i druge pripovijetke (Zagreb, August Cesarec, 1979)
• Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985)
• Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985)
• Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985)
• Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1997)
• Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001)
• Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004)
• Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004)

Profesor Ante Zemljar u cjelokupnom radu težio je na temelju kriterija i kritičkog pristupa te pouzdanoj obaviještenosti pisati o svom gradu, nadahnjujući buduće generacije da bez svojeg identiteta ne bismo bili ono što jesmo. Stoga ga treba trajno poštivati, a njegove će knjige, čitati još mnoge generacije Pažana.
Ante Zemljar napustio nas je 1. kolovoza 2004. godine u 82. godini života. Pokopan je u Zagrebu u Gaj urni – krematorij.

(neke fotografije:izvor internet)


02.05.2021. u 11:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.04.2021.

DA LI GRAD PAG SLAVI SVOJEG PATRONA I NA KOJI NAČIN ?




Mnogi hrvatski gradovi slave svoj dan na dan zaštitnika, kao što će danas u mojoj blizini Lovran, Drenova, Jurjevo, slaviti svoj dan.
Lovran ima Dane Općine Lovran, koj se slave u tjednu ili tjednima oko blagdana lovranskog zaštitnika sv. Jurja.


Danas slavimo svetog Jurja, ranokršćanskog mučenika.

Grad Pag je možda jedini ili jedinstveni grad koji može svoj dan slaviti na dan kada ga je hrvatski kralj Bela IV proglasio slobodnim kraljevskim gradom, može ga slaviti na dan svojeg utemeljenja (18. svibnja 1443.) što je isto tako rijetkost na Europskim prostorima da jedan grad znade kada je postavljen kamen temeljac za izgradnju grada i može svoj dan slaviti na dan svojeg zaštitnika, ovdje je riječ o svetom Jurju.

Nestor hrvatske arheologije, akademik Mate Suić toliko je toga zapisao o gradu Pagu u kojem je djelovao kao učitelj, pa je između ostalog zapisao:
"Pag – čudan je to grad , sagrađen po planu u jednom dahu, u vrijeme kad je u svijetu, a posebno u Italiji počeo proces obnove arhitekture i urbanizma, a posebno u Toskani (Siena), s kojom je Juraj nesumnjivo imao posebnih veza."
Akademik Suić ovdje se spominje Jurja Dalmatinca po čijem se planu i idejnom nacrtu izgradio grad Pag. Niti u jednom trenutku akademik Suić ne dovodi u pitanje da to nije njegovo djelo, pa dalje navodi:

"Postavlja se pitanje da li je i u kojoj mjeri Juraj Dalmatinac sudjelovao u projektiranju i izgradnji grada Paga. Mnogi to uzimaju kao nepobitan povijesni čin. S dužnim oprezom, pridružujem se teoriji o Jurjevu sudjelovanju. Ima nekoliko argumenata onih koji bi tu mogućnost isključio. Gradski raster rimskog Jadera dnevno se Jurju nametnuo tijekom djetinjstva i odgoja u rodnom Zadru. Prve dojmove planiranog grada stekao je on ovdje."
Akademik Suić nam daje do znanja da inspiriran svojim rodnim gradom, Juraj Dalmatinac stvara grad Pag. Da li je Dalmatinac mogao zaobići da Pag dobije i crkvu gradskog patrona i svojeg imenjaka? Jasno da je to bilo nemoguće. Tako na vrh najveće paške ulice imamo crkvu posvećenu sv. Jurju, koji akademik Suić opisuje na sljedeći način:

"Na zvršetku Vele ulice, kod b. Kopnenih vrata, nalazi se crkva sv.Jurja, najstarijeg patrona grada i otoka. Po tradiciji bila je sagrađena sredinom XV st. kad je utemeljen novi Pag; svakako mnogo kasnije nije bila građena kako se može zaključiti po njezinoj fasadi. U osnovi je četvornog oblika, dugačka 18,10 m, široka 5,36 m, orijentirana I-Z. Svojom sjevernom fasadom ona se vezala uz gradske zidine, kao i zvonik koji je ostao sačuvan. S te strane bile su izvršene neke manje izmjene i pregradnje, kako se vidi na ogoljeloj fasadi. Čitava crkva je zidana omanjim pritesanim kamenom, dok joj je pročelje gradjeno od bijelog klesanog kamenja; ono je i nešto kasnije od prvotne crkve.

Pročelje je u renesansnom stilu, jednostavne obrade, s rozetom od koje je ostao samo okvir u gornjem dijelu fasade. Crkvu je uzdržavala bratovština sv.Jurja i Marka, koja se brojila medju najbogatije u Dalmaciji. U crkvi je epitaf M.L.Ruića, prenesen ovamo iz zborne crkve, a njegov uljeni portret čuva se u Općinskom domu."


Nastavljam s objavljivanjem svojih tekstova s portala „Baš nas briga“ koji sada djeluje u drugačijem obliku.


Sveti JURAJ


Na vrhu Vele ulice nalazi se crkva posvećena gradskom patronu i zaštitniku sv.Jurju. Častimo ga 23.travnja, dok sve oko nas cvate, pupa i lista; dok se zeleni mlada trava i skakuću mladi janjci. U našem narodu, a Pažani su pretežno bili poljodjelci i čobani, sveti je Juraj postao zaštinik svega onoga od čega smo neprestano, kroz vijekove, živjeli. On je zaštitnik naših vinograda i pašnjaka, on bdije nad našom stokom, nad stadima, nad pčelama, nad morem. Zato nije čudno da su ga Pažani odabrali za svojeg zaštitnika.

U početku je njegov kult bio regionalan: častili su ga u Palestini i Egiptu, a zatim se kult svetoga Jurja proširio po cijelom Bizantskom carstvu. Rimljani su prenjeli kult sv. Jure u jednu gradsku četvrt vječnog Grada Rima, i sagradili mu crkvu San Giorgio in Velabro, a iz Rima prodire sv.Juraj dalje u srednju Europu i svijet.
Prava eksplozija njegova kulta dogodila se u razdoblju križarskih ratova, kada sv. Juraj postaje idealnim likom kršaćnskog viteza, borca za vjeru, za ideale, borca protiv zla. U tom vremenu počinju ga prikazivati kao ratnika u oklopu, s mačem i kopljem u ruci i upravo u to vrijeme nastaje legenda o pobjedi sv.Jurja nad zmajem i o viteškom oslobađanju mlade princeze.

U međuvremenu, u pobožnosti puka, u širokim masama, sveti je Juraj već zauzeo nevjerojatno velika područja svoje sakralne zaštite. Postao je pomoćnik u svim ljudskim nevoljama, u životnim tjeskobama, u strahu i nesigurnostima, postao je advokat na sudu i u progonima, postao je prije svetog Nikole moćnim zaštitnikom mora. Stoga se pod njegovu zaštitu stavljaju pomorske države (Engleska, Portugal), pomorske pokrajine (Katalonija), pomorske luke i gradovi (Barcelona i Genova, kod nas pored Paga, još sv.Juraj-Jurjevo, Senj, Lovran, Brseč).
Uza nj su vezani mnogi naši narodni običaji i mnogi magijski čini koji su se upražnjavali, i još uvijek se to čini, u korist dobre ljetine i u korist plodnosti i zdravlja stoke.

Svim Jurima, Jurkama, Đurima, Đurđama, Žoržima, Georgijima čestitamo imendan.

Branimir Maričević
Rijeka; 22.04.2010.

23.04.2021. u 10:37 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.04.2021.

PENZIONERSKA PAŠKA EVOLUCIJA! – drugi del





Nastavljam objavljivati tekstova s „BMB portala“ koje sam pisao s odmakom od jednog desetljeća. Jedno desetljeće prođe tako brzo da se ne uspijemo prisjetiti svih bitnih događaja u tih deset godina. Toliko se toga dogodilo u proteklih deset godina kada je riječ o zdravlju, kulturi, politici, kiksevima, katastrofa koje su se događale i da dalje ne nabrajam.

Tekst i fotografije koje će popratiti ovaj tekst zorno pokazuje što je jedno desetljeće i što je to evolucija. Možemo se slobodno upitati da li je u tom procesu uistinu došlo do nasljednih promjena i bioloških osobina u populaciji tijekom promjena generacija. Možda se nešto i izmijenilo, ali u običajima mislim da se bitno nije promijenilo.

PENZIONERSKA PAŠKA EVOLUCIJA!



Čuhajte me vamo da Vam objasnim ca je to evolucija. Vidite Vi dragi moji prijateji ovu današnju evoluciju, kamo gre ovaj svit. Jeste čuhali da su pred neki dan na televizju rekli, da je tribalo pasat ijade i ijade godišć, da bi od majmuna nacinli covika.
- Pa ca je tote cudno?
- Ca je cudno? Pa ca ne vidite ca se dogaja na vome svitu, ovi rati, potresi, krize, recesije, i da ne nabrajan daje. Sitite se ca su cinli sa onih 0,5 promila, pa su tornali na 0,0 onda kada smiš, a kada nesmiš fumat, ka butiga more delat u nediju a ka nesmi, triba ti dopunsko osiguranje ili ne triba, i da ne nabrajan daje.
-Jasno nam je samo ne razumimo ca si sti reć.
-Kako ne razumite. Nekad su tribale ijade godišć da od majmuna ucine covika, a sad preko noći od nas ciniju majmune.

Branimir Maričević
Rijeka;1.03.2010.

11.04.2021. u 17:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.04.2021.

BELA IV I KRALJEVSKI GRAD




Grad Pag je 30. ožujka 2021. proslavio 777.godina od kada je kralj Bela IV podario status Slobodnog kraljevskog grada što je potkrijepio Bulom koju je dodijelio Pažanima.
Na ovaj post navelo me pisanje Radivoja Pastorčića na svom blogu „Takvi smo a zac“ i nedavni komentar na Facebook stranici „Povijest otoka Paga“ koju potpisuje isti autor. Autor nas u svom postu od 30. ožujka 2014. „Bela J Bula“ i posljednjim komentarom navodi na ispravnost i autentičnost dokumenta i postavlja pitanje: da li je kralj Bela IV uopće dodijelio Bulu gradu Pagu i da li je ta Bula koja se čuva u prijepisu pravno (ili povijesno) valjani dokument?



U svom prvom postu na blogu zapisao sam:“ Povijest je učiteljica života (historia est magistra vitae), kazao je Ciceron. I s razlogom. Ali, ljudi se baš previše ne osvrću za time. Možemo se slobodno upitati, da li je povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad svih nas, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme? Povijest je fascinantna kao nit koju nasljeđujemo i produžujemo, i kao nauku, samo od povijesti se ne može praviti budućnost. U povijesti se mogu vidjeti greške i zablude, ono što ne treba raditi. Povijest može naučiti o vrlinama, ali neke se stvari nikada više ne mogu dogoditi. Povijest je uvijek nedorečena, i zato je ne treba odbacivati, nego se njome treba služiti kao bilješkom prošlog vremena. Povijest nije nikada kazala istinu do kraja, jer je uvijek bilo onih u tom trenutku povijesti koji su govorili drugačije. Zato ne treba nikada vjerovati istini povijesti, jer je ni ona sama ne zna.“


Radivoj u svom komentaru na Facebooku od 31. ožujka 2021. piše: „nažalost mnogima ni danas neke stvari nisu jasne pogotovo onima koji „pišu povijest“ Paga a drugi upadaju u zamke deplasiranih članaka ili da budem grublji – gluposti i nepismenosti... ništa se od te bule raze do danas nije promijenilo...“.

Kako bih se uvjerio i bolje razumio Radivojeve tvrdnje posegnuo sam za povjesničarima koji su bili autoritet na hrvatskim prostorima i koji su pisali o kralju Belu IV kako bih se uvjerio kako su oni prilazili tvrdnjama da je kralj Bela IV dodijelio gradu Pagu Bulu i proglasio ga „Slobodnim kraljevskim gradom“.

Jedan od najplodnijih i najboljih hrvatskih povjesničara, Vjekoslav Klaić kojeg više manje citiraju svi naraštaji hrvatskih povjesničara napisao je „Povijest Hrvata“ za koju je još jedan hrvatski povjesničar Ferdo Šišić zapisao: „Izradbom, naučnim metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji; upotrebljeni su za nj ne samo svi objelodanjeni izvori, već golemo mnoštvo arkivalnog blaga.“
Trpimir Macan hrvatski povjesničar i leksikograf je za Klaićevu „Povijest Hrvata“ zapisao: „Veliko je to djelo hrvatske povijesne znanosti, da je u mnogim svojim dijelovima nepremašeno i danas, gdje je pisca u njegovu poslu vodila savjest učenjaka i svijest rodoljuba, i da je ovo djelo uvijek imalo svoje čitatelje ne samo u stručnom krugu.“


Tko posjeduje ili tko bude čitao ovo djelo na samom početku autor se obraća sljedećim riječima: „Čestitom Štiocu. Proučavanje hrvatske prošlosti vrlo je poučno i utješljivo. Uviđamo da i maleni narodi mogu stoljećima i tisućljećima živjeti, a da ne moraju izginuti ni usred velikih, silnih državnih tvorba. Hrvatska nas povijest uči da u etičkom svijetu ne vrijede vazda zakoni fizičkoga svijeta, a najmanje onaj da manji i malobrojniji mora podleći većemu i brojnijemu. I šaka Grka odoljela je golemoj sili čitave prednje Azije, a maleni hrvatski narod održao se pored svih bura i nepogoda koje su ga redom snalazile!“

Tako je u svojoj prvoj knjizi „Povijest Hrvata“ povjesničar Klaić posvetio kralju Beli IV od 243. do 275. stranice opsežnu dokumentaciju osvrćući se na život i djelovanje kralja Bele IV od 1235 – 1270. godine.
Na 254. i 255. stranici Klaić opisuje kako se kralj Bela IV suprotstavio Mongolima koje je predvodio kan Batij sa željom zauzeti ove naše prostore piše:
„I kad je Batij malo zatim stigao pred Velebit, eto mu zakrčenih dolina i provalija koje vode preko te kršne gore. Ne ostade mu drugo nego da se spusti Podgorskom župom, pa se onda protuče do Senja. I zaista Mongoli padoše u Podgorje, gdje i danas još staro i mlado znade za Pasoglavce i njihova kralja. Prolazeći Podgorjem doznade nekako Batij da kralj Bela s mnogo velikaša i mnogo blaga boravi na otoku Rabu. S te vijesti gotovo pobjesni mongolski kan. Odmah negdje namakne brodove i splavi, pa zapovijedi svojim četama da zaplove morem i uhite kralja. Nebogi kralj Bela nađe se opet u velikoj nevolji. Kako nije ni u snu slutio da bi ga Mongoli mogli i na moru potražiti, nije imao ni mnogo ljudi uza se; a kad je sada vidio mnoge splavi i brodove mongolske kako se primiču Rabu, sasvim zdvoji o svom spasu. Ali ga ni taj put vjerni Hrvati ne ostaviše. U odlučni čas dohrliše hrvatski žitelji sa susjednih otoka i grada Paga. U nazočnosti kraljevoj zametnula se bitka pred otokom Rabom. Junački otočani navališe strelicama, kopljima i drugim oružjem sa svih strana na Mongole, koji udariše u bijeg. Ali vještim mornarima hrvatskim ne mogoše uteći moru nevješti Mongoli. Hrvati ih otvorenih jedara stigoše i sve do jednoga uništiše; mnoge poubiše, a druge utopiše u moru. U tom se boju proslaviše i knezovi Krčki, braća Fridrik i Bartol Frankopan. Sa svojom rodbinom i družinom ubiše oni nekoliko mongolskih vojvoda i sila vojske, a k tome zarobiše i neke žive te ih darovaše svomu kralju. Ali i oni izgubiše mnogo svojih rođaka i ljudi, pače i sami dopadaše rana.
Nakon te pobjede ode kralj Bela uz najveće slavlje na otok Pag, gdje ga primiše s velikim veseljem. Kako je sav puk bio oduševljen s pobjede, odlučeno bi Mongole sada i na kopnu potražiti, te ih sasvim protjerati.
Oduševljeni Pažani opskrbiše u to ime kralja svim potrebitim, pače mu darovaše i novaca, a na to kralj sa slavodobitnim otočanima (Frankapanima) otplovi prema Podgorju da se tamo iskrca.“


Akademik Mate Suić napisao je pregled paške povijesti gdje se jednim dijelom osvrnuo i na kralja Belu IV kada je zapisao kako su se Pažani borili za svoju autonomiju.
„Prilika im se ukazala za to kad su sredinom XIII stoljeća provalili Tatari u naše krajeve. Kralj Bela IV bježeći pred njima selio je iz jednog dalmatinskog grada u drugi, da bi izbjegao tatarskoj potjernici. U jednoj bitci, za koju neki smatraju da se odigrala blizu Paga, pružili su Pažani kralju veliku pomoć. Da im se oduži za spašeni život i krunu Bela im je 30. ožujka 1244. god. izdao povelju, kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad, izjednačen u svemu s ostalim gradovima Dalmacije; njegovi stanovnici nisu trebali po tome priznavati ničije vlasti osim kraljeve i po toj povelji vlast se grada Paga protezala na čitav otok Pag, pod jednog kraja do drugog. Tako je grad Pag i čitav otok dobio konačno potpunu slobodu i nezavisnost i od Zadra i od Raba. Ovaj Belin privilegij bio je za tadašnje Pažane njihova magna charta, za kojom će, nažalost, morati još često posegnuti u borbi protiv Zadra, a i Raba.“


U obrani Radivojeve tvrdnje mogao bi poslužiti rad Jure Trutanića s Filozofskog fakulteta u Splitu, Odsjek za povijest „Pregled izvora, literature i zbivanja o Mongolskoj provali u Hrvatske zemlje u 13. stoljeću“ gdje autor navodi sljedeće:
„Pri obradi ove teme od velikog su značaja bile i isprave kralja Bele IV. kojima kralj nagrađuje zaslužene velikaše koji su se istaknuli u borbi protiv Mongola. Pomoću spomenutih isprava moguće je rekonstruirati okolnosti u kojima su izdane. Međutim, među njima postoje isprave koje su se pripisivale Beli IV., ali detaljnijom diplomatičkom analizom uočava se falsificiranje pa njih treba držati po strani i, pri proučavanju cjelokupne problematike, ne referirati se na njihov sadržaj.
Što se tiče Bele IV., on se prebacio na otok Rab odakle je rukovodio obranom pa su se Mongoli još jednom pokušali dočepati kralja, ali opet bezuspješno. Improvizirana mongolska mornarica nije se mogla nositi s iskusnim hrvatskim pomorcima pa su Mongoli uz velike gubitke poraženi kod Raba. Ovakav slijed događaja iznosi Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata koja je korištena zbog preglednosti u izlaganju, no treba napomenuti kako Ferdo Šišić u svom radu osporava autentičnost ovih događaja sa sjevernog Jadrana koje u svojim sintezama hrvatske povijesti donosi većina eminentnih hrvatskih historiografa. Naime, Šišić smatra kako su podaci o junačkim pobjedama u akvatoriju kvarnerskih otoka i na Grobničkom polju zapravo falsificirani od strane Frankopana i Pažana. Kao glavni argument navodi činjenicu da Toma Arhiđakon koji je, po svemu sudeći, bio vrlo dobro upoznat s događajima vezanim uz provalu Mongola, u svojoj Historiji Salonitani ne spominje navedene bitke.“



Evo kako povjesničari mogu zakomplicirati stvari i kako tvrdnja u mojem prvom postu „ da povijest nije nikada kazala istinu do kraja“, dolazi na svoje.
Da nisam proučio samo dio napisanog materijala bio bi u zabludi kao i Radivojevi prijatelji na postu koji su ustvrdili: - Ca sad ti vako nako, gej njega, ne talasaj bitno je da se nešto slavi.

Jared Diamond američki fiziolog i publicist je zapisao: „Povijest svijeta je poput glavice luka, na kojoj moderni svijet čini tek vanjsku ljusku i koju u potrazi za povijesnim uvidom treba ljuštiti sloj po sloj. No otkrivanje slojeva očaravajuće je i izazovno i danas neizmjerno važno za nas koji iz prošlosti nastojimo izvući pouku za budućnost.“

Kada bi se trebao slaviti Dan grada Paga posvetio sam dva posta na blogu pa neću ulaziti u daljnju prepisku oko toga, ali neću više ni biti u zabludi da Radivoj piše neutemeljene povijesne podatke koji nisu provjereni.

07.04.2021. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2022  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (2)
Studeni 2021 (1)
Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (3)
Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (6)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (7)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (5)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (7)
Veljača 2018 (6)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika ne bi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme da li književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.

Svega ca je bilo sada više nica. Ma vavik ostaje starinsko nan "CA". Kad nas je mat zvala dok smo bili dica, brižna je pitala: "je nan triba ca?". Rivon i pijacon zvoni poput zvonca najslaja nan ric materinsko "CA". Nikomu ne dajmo da se u nju paca i da ki povridi domaće nan "CA". I u tujen svitu di ki štrapaca nek ne zaboravi naša paško "CA".

"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)
38.VALIŽA
39.BRIMENICE
40.BERTVOLIN ili BRITVULIN
41.FERŠE
42.BUL
43.MULTA
44.ŠJALPA
45.CIMAT (SE)
46.BOKET(IĆ)
47.PAJPA
48.STAĆICA
49.TORKUL drugi del



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP
33. KUSTIĆ ŽIVKO ANTE
34. TIČIĆ IVAN
35. KAURLOTO STJEPAN
36. PORTADA LOVRO
37. PARO GEORGIJ
38. RAKAMARIĆ IVAN
39. SABALIĆ STJEPAN
40. PALČIĆ JURAJ
41. TIČIĆ VILIM
42. TRAVAŠ DAVOR
43. VIDOLIN FRANE
44. ZEMLJAR ANTE
45. PASTORČIĆ IVAN
46. PARO DUŠAN