ISKONSKI PAG

nedjelja, 23.05.2021.

OBILJEŽENA 175 OBLJETNICA PRVOG ZAPISA PAŠKE ROBINJE U „ZORI DALMATINSKOJ“ 18. svibnja 1846.

Dan Grada Paga obilježen je i otkrivanjem Spomen ploče u prigodi 175. godina kada je u „Zori Dalmatinskoj“ zabilježen prvi pisani članak o „Paškoj robinji“.
Članovi KUD-a „Družina“ Ante Kurilić, Šime Meštrović i Zoran Fabijanić izveli su dio Paške robinje kao uvod u ovaj svečani trenutak.

Ovom činu koji je održan na Dominikanskom trgu pored članova „Družine“, sve nazočne pozdravio je predsjednik KUD „Družina“ Franći Bukša. Od predstavnika grada nazočio je stari/novi gradonačelnik Ante Fabijanić sa svojim zamjenikom Davorinom Fabijanićem, paški župnik Božo Barišić i don.Dario Tičić, župnik Župe BDM Belafuža u Zadru, bivši saborski zastupnik Ivo Fabijanić i ostali nazočni gosti.

Neposredno prije otkrivanja spomen ploče koju je otkrio predsjednik KUD-a „Družina“ Franći Bukša uvodni govor održao je don. Dario Tičić.

Don. Dario Tičić govorio je o povijesti i značenju ovog datuma i između ostalog naglasio: „ Robinja je starija od tih 175. godina, ja mislim da nećemo pretjerati ako kažemo da se barem sigurno 250 ako ne i 300 godina odigrala do dana današnjeg u našemu gradu Pagu. Ovime želimo odati zahvalnost svim onim generacijama koji su u ovom gradu širili na taj način i kulturu pa možemo reći i vjernost i sve ono što smo mi ovdje u Pagu uvijek gajili taj tzv. „slobodarski duh“, jer danas je dan ustanovljenja grada, dakle na današnji datum 18. svibnja 1443. bili su udareni temelji našem gradu u kojem do dana današnjeg živimo i živjet ćemo do Božje volje. Do sada se nitko nije pozabavio stručnije i znanstvenije o izvoru same Robinje kao takve.“

Djelomično se mogu složiti tvrdnjom don. Daria, jer Paškom robinjom se bavio Antun Dobronić, Slobodan Prosperov Novak te domaći sinovi, Ante Zemljar, Ivo Palčić i Josip Portada. Od svih navedenih autora se može uzeti (pročitati) dio povijesne građe o Paškoj robinji.

Jedna tvrdnja u knjizi Slobodan P. Novaka „101 Dalmatinac i poneki vlaj“ koja je ujedno bila i moje nadahnuće da na ovom blogu pokrenem „101. Pažanina“ , u predstavljanju Bartola Kašića autor navodi: „U Dubrovniku je Kašić napisao i dramu Sveta Venefrida koja je prvim primjerom originalne jezuitske tragedije na hrvatskom jeziku i koja je bila izvedena 1627. godine.“

Tvrdnja don. Daria Tičića u pozdravnom govoru da se „Robinja“ u Pagu održavala 250 ako ne i 300 godina prije od prvog zapisa, u „Zori dalmatinskoj“ mogli bi pretpostaviti da se Bartol Kašić susretao sa „Robinjom“ u svojem djetinjstvu, prije odlaska na školovanje.
Bartol Kašić rođen je 1575.g., a 1590.g. odlazi s Paga na daljnje školovanje.

Od dana objavljivanja teksta u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g. do rođenja Bartola Kašića 1575.g. prošla je 271. godina.

Da „možda“ postoji poveznica Bartola Kašića sa „Robinjom“ spominje i Ivo Palčić u svojoj knjizi „Paška robinja – hrvatska pučka drama“ gdje autor navodi: „ Možda je doista u pravu Slobodan P. Novak kad kaže da problem postojanja robinja treba riješiti onako kako je razriješen gordijski čvor. Prihvati li se njegova primjedba glede Dobronićevih zaključaka i uzme da je „Paška Robinja“ mogući derivat Lucićeve, Pažani mogu s nešto više sigurnosti pretpostavljati iz kojeg vremena potječe njihova „Robinja“. To je, dakle, moglo biti najranije u prvoj polovici 16. stoljeća, računa li se da je Hanibal Lucić rođen koncem 15.st., a da je umro 1553.g. Dakako, moglo je biti i kasnije. Objavljujući dio „Robinje“ u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g., u sklopu rada pod naslovom „Poklade“, nepotpisani autor govori o prikazivanju „Robinje“ u Pagu u vrijeme poklada kao o običaju koji „od nespominjena veka traje“. Po onome „što se vidi i čuje“, nastavlja, „može se jamačno reći da je samo ostanak nekadašnjeg običaja“. Po njemu, tekst koji objavljuje „nije nego jedan čin ili bolje jedno samo skazanje većeg i dovršena dela“. Autor je čuo govoriti da je „umotvorac“ poznati i glasoviti „Kasić od Paga“, i da je djelo nekada u Mlecima tiskano bilo. No, premda je i sam o tome nešto više pokušavao doznati, nitko mu „bistro nije ništa znao kazati, niti mi je izručiti ili barem pokazati. Ja mnim da jest tako; i imam dosta dokazah, da se još onamo u kogagod knjiga nalazi; i ufam da će s vremenom po kojekakvoj prigodi izvući se iz tminih na svetlost.“

Nikola Batušić hrvatski teatrolog u svojem radu „Scenski prostori, scenografija i kostim u hrvatskom kazalištu XVII stoljeća“ donosi: „Još dok se Gundulićeva „Dubravka“ nije bila pojavila „prid Dvorom“, a očito je kako je pisana 1627, nastalo je pri kraju te godine Kašićevo djelo „Sv. Venefrida“. Autorov pripis na rukopisu odakle razabiremo da je djelo dovršio 26. prosinca 1627. jamči kako još nije mogao vidjeti ni Gundulićevu „Dubravku“ niti kasnije Palmotićevu „Atalantu“. Ipak, njegova „Sv.Venefrida“, a posebno scenski prostor za tu duhovnu dramu, svjedoči – bez obzira na izvornost Kašićevih kazališnih pobuda, nazočnost svijesti o mogućnosti uprizorenja i takva djela u onodobnom dubrovačkom kazalištu. Bartol Kašić, učeni isusovac koji će, dakako, ostati poznatiji u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao pisac gramatike više no kao dramski autor, napisao je svoje scensko djelo kao superior dubrovačke isusovačke rezidencije, namislivši ga posve u duhu katoličke obnove. Stoga je „Sv. Venefrida“ tipično djelo za isusovačko kazalište koje je posebice u Zagrebu i Varaždinu, ali začudo ne i u Dubrovniku, odigralo bitnu ulogu u našem glumišnom životu sredine XVII. i tijekom XVIII. st. Kašić je svoju dramu nazvao „trionfo od čistoće“, odredivši i sam njenu vrstu, pri čemu je kvalifikativ „čistoća“ više teologijsko-moralni no književni pojam. „Sv. Venefrida“ je pravi barokni duhovni „trionfo“, raskošan u svojoj scenskoj slici, bogat scenarijom i fantastičnom odjećom, pompozan u zbivanjima i posve očito namijenjen ponajprije oku, a tek onda duhu.“

Batušić dalje navodi: „No ostanimo uvjereni u pretpostavku kako Kašić nije jamačno uzalud pisao svoje naputke i da je svoj „trionfo“ namijenio kakvoj družini za izvođenje, jer ni u jednom djelu starije hrvatske dramske književnosti ne postoji toliko izravnih i stvarnih redateljskih uputa kao u „Sv. Venefridi“.

Namijenjeno kakvoj družini?, tvrdnja koja nas vodi prema Paškoj robinji i „Družini“ koja je izvodi. Još više nas Batušić navodi da je Kašić mogao kao predložak za svoju „Sv. Venefridu“ scenske postavke crpiti iz „Paške robinje“, pa dalje piše: „Jasno je da književna podloga ovakovu scenskom zbivanju nije mogla biti drugačije namišljena do jednostavno-ilustrativno. Kašićev dramaturgijski sustav je gotovo priprost, i on je u njemu običnim nizanjem prizora ispričao pripovjest o djevici Venefridi, očito usredotočen na vjerski podtekst kojim je želio prodrijeti opčinstva. Navlastito pak Kašić misli na scenski okvir u kome će prikazati svoju dramu, jer on kićenošću nadomještava manjak književno-dramaturgijske izvornosti. Kašić pretpostavlja publiku, on izrijekom već u naputku za prvi prizor govori prospettiva in facia del popolo, pri čemu je pozornica očito smještena sučelice mogućim gledateljima. Gdje je bio zamislio mjesto svojoj baroknoj pozornici, tko bi mu je u onodobnom Dubrovniku mogao izvesti onakvu kakvu je u didaskalijama bio skicirao gotovo scenografskim potezima premda se zadovoljava tek opisom pojedina prizora, sve to možemo tek nagađati.

Ante Zemljar je 24. srpnja 1976.g., 349.godina nakon „Sv.Venefride“ Bartola Kašića na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku u sklopu „Dubrovačkih ljetnih igara“ doveo „Pašku robinju“ s njenom „Družinom“ prikazavši je dubrovačkoj publici u izvornom karnevalskom ugođaju. Imao sam tu čast da budem dionik tog događaja.

Ante Zemljar je u svom radu: „Nekoliko riječi o traganju za paškom „Robinjom“ u povodu njezine restauracije“ zapisao: „Uz mišnjice, uz harmonike, uz tamburice, u širim privatnim kućama gdje bi „Socij“ zakupili prostor, u gostionici i dvorani Doma odvijali se stari i moderni tanci, a na glavnom trgu – zaboden barjak, pjevači pod njim kraj „damjane“ i naranča kao simbol bogastva – nazvali su narodu karneval. U poslijepodnava udarala su se ovdje kola do kasno u noć uz pratnju, koju su, prvotno davale mišnjice, kasnije, plehnata glazba koju je – koristeći postojeći ritam i melos – zanosnu muziku komponirao Dešpalj.
Iz ulica i dvorića čulo se paške ljubavne i karnevalske napjeve. Siromaštvo i svoju sićusnost, izgubljenu u slanim oblacima morskog dima, pobjeđivalo se ljepotom tradicije.
Među ulice i trgove, među razigranu masu vijugala je družina „Robinja“ i, zaustavivši se na pogodnom za njih mjestu, razvijala se u dva špalira kako bi otpočela sa svojim dvanaestercem u polucrkvenoj lamentnoj melodiji doplovljenoj do nas iz dubokih vjekova:

Mili druzi moji, više nego mili,
sve strane mogu reć' sa mnom ste hodili.

Ali što se tiće „Robinje“, vrlo je vjerojatno da su i u najstarije vrijeme „Robinju“ ovdje igrali samo pučani: prema tradiciji, „Robinju“ prate mišnjice – što je ovdje čisto čobanski instrument; zatim ona se izvodi na više mjesta, po ulicama i trgovima – pred kućama mogućnika i uglednijih lićnosti, u „Robinji“ je uključen čisti koledarski čin da robinja na kraju bježi u kuću gdje je družini pripremljeno čašćenje. Sve su to obilježja pučke drame za koju se plemići najvjerovatnije nisu zanimali, a, uostalom, imali su svoju konjičku alku u kojoj su se natjecali svake godine i u koju nisu puštali pučane. Plemići – po svojim kronikama ignoriraju pučana poznati paški notar Lauro Ruić, koji je minuciozno ulazio u svaku pojedinost života ove komune – ni jednom riječju ne nalazi za shodno da se osvrne na „Robinju“ iako je stotinu dokaza da se i u njegovo vrijeme izvodila, a, najvjerovatnije i pred njegovom plemičkom kućom pored trga u Pagu.
Dakle, na osnovu čitavog niza pripremnih pojedinosti, a koristeći i druge, osobito Dobronićeve kulturno-historijske analize koje nas vuku u vjekove sve do dijaloških oblika i simbola prikazanja – zaključci nas neminovno zadržavaju oko tvrdnje, da je paška „Robinja“ u obliku u kojem je danas donosimo pred publiku – čudesno dragocjeni fosil pučke drame ili, bolje – da se s njom nalazimo pred svjetovnom dramom u kolijevci.“

Na osnovu svih ovih pisanja sa sigurnošću možemo tvrditi da se na paškim trgovima i ulicama „Paška robinja“ izvodi više od tri stoljeća.

Na kraju samo treba još spomenuti da je Spomen ploču blagoslovio paški župnik don. Božo Barišić nakon čega je u Zbornoj crkvi održana sveta misa, a na Trgu Petra Krešimira IV. održan je nastup Gradske glazbe Pag.

Ovime je mogla započeti godina „Paške robinje“ koja bi ovo ljeto poglavito za vrijeme trajanja „Paškog kulturnog ljeta“ trebala biti češće izvođena.

Kao član „Družine“ na ovom blogu sam napisao nekoliko postova vezana za „Robinju“ kao poticaj da se ona nikada u gradu Pagu ne zaboravi.

(fotografije s otkrivanja ploče: Valter Maričević – screnshoot)

utorak, 18.05.2021.

DAN I(LI) ROĐENDAN GRADA PAGA

Novi list, riječke dnevne novine, izlaze svakodnevno u Rijeci, a distribuira se na cijelom tržištu Hrvatske.
Na svojim posljednjim stranicama donose se razne informacije a u rubrici „Dogodilo se na današnji dan“ objavljuju se aktualnosti iz hrvatske i svjetske povijesti.

Jučer je u toj rubrici objavljeno da je Grad Pag utemeljen 17. svibnja 1443.
Zašto sam napisao uvodnu rečenicu o Novom listu?
Svi koji čitaju Novi list u tiskovnom ili on-line izdanju dobili su informaciju za koju ćemo mi svi Pažani tvrditi da nije točna.

Grad Pag posjeduje „Povelju“ u kojoj piše da je dana 18. svibnja 1443. godine, uz velike svečanosti, u prisustvu svih gradskih odličnika, postavljen kamen temeljac zborne crkve i gradskih utvrda, i to najprije na mjestu zvanom „van grada“.

Još jedan u nizu postova kojih posvećujem svom rodnom Gradu ne kao povjesničar već kao onaj tko neizmjerno voli svoj rodni grad i njegovu povijest.

Jučerašnji broj Novog lista dokazuje nam da se povijest može tumačiti na različite načine i da se ponekad povijesne činjenice mogu različito tumačiti i prenositi. To ljude više puta dovodi u zabludu.

Danas je dan kada trebamo svjedočiti povijesti našega grada, dan za slavlje, dan kada na rođendanskoj torti treba stajati 578 svjećica.
Danas se trebamo sjetiti i svih onih koji su nas napustili a koji su tako svesrdno živjeli grad.

Svim laureatima priznanja koje dodjeljuje Gradsko vijeće, Svim Paškinjama i Pažanima, stanovnicima Grada Paga čestitam rođendan Grada kako bi s novim vodstvom i zajedništvom uz zagovor nebeskog zaštitnika svetog Jurja gradili i čuvali Grad sretnih i zadovoljnih ljudi.

Vaš Iskonski Pag

četvrtak, 13.05.2021.

TAMARIS – (KAMARIŽ)

Tu u tinji kamariža,
Duša mi je Bogu bliža.
(Branko Barbir)

Grube ruke, žuji križa,
kapjo pota s kamariža,
ma, ka botija dobra vina,
i žmuj brige slane je meni!
Zac Te ni?
(Vlasta Juretić)

Tamaris lat.Tamarix je rod bjelogoričnog stabla iz porodice Metlika (Tamaricaceae), ukrasna biljka, na našem otoku zaštitna biljka otporna na sve vremenske neprilike, a najviše na buru.
Za nas u Pagu on je samo – kamariž.

Pažani su ga najčešće sadili na rubovima parcela kako bi se označilo vlasništvo a ujedno je služilo kao obrana od udara bure kako bi zaštitio vinograd i obrađeni komad zemlje.

Zbog ljepote svojih cvjetova uzgaja se i kao ukrasna biljka iako se nerado sadi u dvorištima kuća jer se, u ljetnim mjesecima u njegovim krošnjama skupljaju rojevi komaraca. Može dosegnuti visinu od 1 do 15 metara visine ovisno o vrsti kojoj pripada.

Cvijeta u proljeće u raznim nijansama roze boje, može biti i bijele. Medonosna je biljka te je pčele rado posjećuju skupljajući cvjetni prah, međutim važno je spomenuti da med od kamariža nije baš najbolje kvalitete.

U engleskom govornom području spominje se kao salt cedar (slani cedar). Može rasti u uvjetima visoke slanosti, podvodnosti ili suše.

Na našem priobalnom području može se naći nekoliko vrsta ovoga roda: Tamarix dalmatica, Tamarix pentrada, Tamarix gallica, Tamarix africana. Dalmatinski kamariž je endemična biljka. Posjeduje i ljekovita svojstva (kod manjih rana i reumatizma, pomaže jetri, hemoroidi, upali zubnog mesa, želučani problemi, antimikrobno), koriste se dijelovi biljke ili njihovi ekstrakti, međutim treba paziti jer može izazvati alergijske reakcije te pripravke treba uzimati s oprezom.
Od grana kamariža nekad su se pravile metle, a od stabla su se radili ukrasni drveni predmeti, ponekad ga se koristilo i kao ogrjevno drvo.

U gradu Pagu palme su preuzele primat kamarižu. Rijetko gdje se može naići na kamariž u onoj mjeri koliko ga je u Pagu nekada bilo.

Na gradskom groblju održava se živica od kamariža koja štiti grobnice od utjecaja vremenskih prilika.

I za kraj, jedna zanimljivost koju se ne može ne primijetiti, brojni restorani i hoteli duž naše obale nose naziv baš ovog mediteranskog stabla.

nedjelja, 02.05.2021.

101.PAŽANIN - 44.ANTE ZEMLJAR – (Pag, 18. veljače 1922. – Zagreb, 1. kolovoza 2004.)

Rođen u Pagu u tradicionalnoj paškoj obitelji. Svoje osnovno i srednje školsko obrazovanje stekao je u svom rodnom Pagu i djelomično u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je 1962. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ante Zemljar je malo pisao o svojoj obitelji tako da je teško naći podatke o njegovim korijenima u gradu Pagu.
Otac je kćerke Sanje koja se okušala u književnosti. Mlada Sanja 1959. godine napisala je knjigu poezije „Lutke, ceste i vodoskoci“ koja je već pri svom izdanju doživjela prekrajanja i veliku pozornost poradi pisma svojeg oca objavljenog u knjizi. Pismo Ante Zemljera upućeno je novinarki i filmskoj kritičarki Judy Stone koja je od 1961. do 1993. pisala filmske kritike za „San Francisco Chronicle“. Ante Zemljar i Judy Stone su se osobno poznavali i zajedno putovali, što je vidljivo i u objavljenom pismu. Zemljar je molio novinarku Stone da američkoj javnosti predstavi mladu pjesnikinju i njeno stvaralaštvo, te da ujedno upozna javnost kako se vlast u Jugoslaviji odnosi prema mladim stvaraocima.

Sudionik je NOB-a od 1941. Djelovao je kao ilegalac, politički radnik i časnik.

Život Ante Zemljara bio je sve samo ne monoton. Čudnim je putevima koračao Zemljarov život. Siromašno djetinjstvo, II Svjetski rat, robijanje na Golom otoku, teška bolest te marginalizacija u društvu kako u onom socijalističkom isto tako i u demokratskom, samo su dio osnovnih značajki Zemljarova života. Još uvijek nije napravljena distinkcija između Ante Zemljara čovjeka i Ante Zemljara književnika, likovnog stvaraoca do političkog subjekta u raznim političkim vremenima na ovim prostorima.

Udruga Goli otok koja nosi i njegovo ime „Ante Zemljar“ osnovana je 1991. godine, na osnivačkoj Skupštini donesen je Statut a Ante Zemljar izabran je za prvog predsjednika. Od samog osnivanje Udruge, Zemljar se svesrdno zalagao kako bi se status političkih zatvorenika na Golom otoku, izjednačio sa statusom svih ostalih bivših političkih zatvorenika. Javno se zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba zaštiti od propadanja i proglasiti ga spomen područjem. Udruga je donijela sažetak njegova života u nekoliko rečenica koja daje cjelokupni opis Zemljarova života:
„Čudno je krivudala Zemljareva cesta života, (živottok), tkana i zaplitana u tkanju nitima pauka života. Mnogo je priča i usuda u jednom jedinom životu, koji se nekada dojmi kao igrani film, životfilm u kom mnogi akteri odigraju svoje role, velike i male uloge, uspješne, (ne)uspješne, ljudske, (ne)ljudske, nakaradne, primjerene vremenu i trenutku, ponudi koja se (ne)može odbiti, sitnošičarskim interesima, osobnom probitku, frustraciji, kompleksu, zavisti… koliko je tek uloga i rola, ljudi, suputnika i supatnika u životnome filmu Ante Zemljara. Kako si je tek dao truda pisac život ispisujući životni roman o piscu Zemljaru. Tračkom autorske svjetlosti neke od tih životnih priča, umjetnički uobličenih, književnik Zemljar doveo je do naših srca, neke su ko krhotine mozaika ostale nama da ih istražimo, uputimo na pravu adresu, u knjige, u radove u kojima će živjeti. Sve životne priče, niti pauka života, nestaju tek prividno, lebde negdje u međuprostoru i čekaju da budu ispričane, kazane, pređu iz jednog svijeta u drugi, iz jedne dimenzije u drugu, gdje jedna jedina nijansa donosi presudu bitka, s toliko tamnih neizvjesnosti, kao i čitav Zemljarev život.“
O svojim uzničkim danima na Golom otoku dosta je pisao i govorio. Sve bitno može se pronaći u knjizi koju je objavio zajedno s paškim novinarom Ivom Palčićem „Večernji razgovori (1995. – 2000.).

Jedno od Palčićevih pitanja bilo je: Goli otok sinonim je sustava vladavine nad čovjekom, i ostao je svojevrstan tabu, na što Zemljar odgovora: „U povijesti nasilja često se nailazi na pojave koje su u sebi nosile pečat tajanstvenosti. I to nije slučajna pojava, ona se oslanja na ozakonjene potpornje. Ponekad su te pojave građene na iracionalnosti (kao što je vjerovanje, tajna vjere, nesavršenost našeg racija) ali i na opravdanostima društvenog pragmatizma, praktičkog služenja društvu, državi. I jedna i druga doktrina razrađuje se do usijanja dok se ne pojave mudri nosioci koji jedini znaju kako dalje. Oni skupa s vlašću „koja im je dana“, nedodirljivi. Postaju sposobni da izvedenicom mitova trajno stigmatiziraju mase. Ako bilo tko i kako iskorači, čeka ga korbač vlasti, korbač vjere, auto da fé ! Ali i sam korbač u svijesti naroda mora dolaziti iz tajanstvenih, mitskih izvora, svetačkih, inače bi se brzo otkrilo njegovo besmisleno postojanje. U ovom, golootočkom slučaju, on treba prijetiti, unositi strah među zaplašeni narod, ali ne istinu, da se potanko ne zna kakvo je razbojstvo počinjeno nad čovjekom koji ni govoriti ne smije o tome što se s njime stvarno događalo.
Kako su se razbojstva nad čovjekom poslužili sami nedodirljivi bogovi, istina o tome naglo bi ih ogoljela i skinula njihovu aureolu. Zato se širenje istine o Golom otoku, prepričavanje bilo kakvog podatka jednako pripisivalo u grijeh kao i svaka druga kritika režima.“
Ovom izjavom Zemljar je kazao sav smisao zatvora na Golom otoku i otvorio mnoge teme kojima bi se trebali baviti znanstvenici različitih disciplina.

Jedna je neosporna istina, Ante Zemljar je neizmjernio volio svoj rodni grad i cijelog sebe darivao je gradu.
Ante Zemljar je hrvatski umjetnik koji se bavio književnošću, mozaikom, pa nešto i slikanjem iako nije nikada objavio svoje crteže i skice koje je uglavnom radio kao podlogu za svoje mozaike. Okušao se je i u pisanju scenarija na području radio komedija (Eh, moj Žiko, 1981.), te scenarij za dokumentarne filmove od kojih treba izdvojiti (Paška čipka, 1987., Žene mojih obala, 1980., Goran pred Sutjeskom, 1985.) ovome se slobodno može dodati i režiserska uloga postavljajući na scenu hrvatsku pučku dramu „Paška robinja“ (Dani hvarskog kazališta-Hvarski renesansni festival, 1975. i Dubrovačke ljetne igre, 1976.). Objavljivao je u mnogim hrvatskim časopisima i drugim publikacijama.

Cjelokupno Zemljarovo stvaralaštvo prožeto je otočnim (gradskim) temama, odnosno njegovom iskonskom simbolikom. Svu svoju pažnju usmjeruje osobitostima kulture svojeg rodnog grada i otoka Paga. Posebna pozornost je usmjerena prema etnologiji, folkloristiki, usmenoj predaji, za cjelokupnu kulturu naroda od kojeg dolazi, spominje i Bartola Kašića kada se nije pretjerano govorilo o ovom velikom Hrvatu, istraživač je mitologije unutar kulture svojeg naroda što opisuje u svojim romanima. Spominje socijalni mit, povijesni, Paški i Partizanski mit. Zemljar je svojim stvaralaštvom uočavao, i opisao niz problema koji su bili aktualni u njegovo doba, a pojedini su ostali takvima i dan danas. Zemljar je tim svojim pisanjem dao značajan doprinos hrvatskoj književnoj baštini.

Napisao je tekst za monografiju „Pag otok“ koja je izdana 1983. godine kojom je otvorio mnoge teme kako na znanstvenom tako i na umjetničkom polju.

Predstavio je biografije značajnih osoba Paga koji su u određenim poljima života dali svoj doprinos sveukupnom životu i razvoju društva u cjelini. Na kraju monografije Zemljar je zapisao:
„Uz kamene stope prošlosti, o kojima kazuju gromače, brdske suhozidine i stamena zdanja koja se rune, uz vrednote riznica, blještavo paško crkveno i pučko zlato, fragmente novaljskih pluteja i mozaika, uz skladnost boja i oblika starih nošnji, uz bljesak ljepota kojima nas zapanji paška čipka, već povijesna značka ovog otoka, uz domaće kolo koje nas objedinjuje nošeno zanosnim muzičkim ritmom davnog kapelnika, Šime Dešpalja, uz šumove mora po našim sunčanim plažama, kampovima i rasutim odmorištima, uz zov ovaca i meketanje jagnjadi po mirisnim kamenjarima.
Ova knjiga neka bude mala pratnja i njihov skromni tumač.
U Pagu, ožujak 1983. „
Treba spomenuti da su fotografije u monografiji uradili fotografi Ante Zubović iz Kolana i veliki zaljubljenik i stanovnik grada Paga, Srećko Prelovec.

Paška čipka i pučka drama „Robinja“ zauzimale su uvijek posebnu pozornost u njegovom pisanju i prikazanju istih. Svim silama se trudio zaštiti ova dva, kako ih je on nazivao „relikta“ paške posebnosti.

U tjednom kulturnom prilogu – Novog Lista „MEDITERAN“ od broja 84. (18. kolovoza 1996.) do broja 88. (15. rujna 1996.) pisao je feljton „ČIPKA – lirski fluid Paga“. Do tada nigdje tako cjelovito nije pisano o paškoj čipki.
Feljton je zaključio s tekstom:
„Najodgovorniji i najtješnji njen pokrovitelj, kad ga već traži, treba postati paško Poglavarstvo koje će svojim akcijama osnažiti njeno radno dostojanstvo i izboriti se za njenu financijsku stimulativnost. Sve ostalo na kraju se spusti na luk i vodu. Što bi, primjerice u (današnjoj) njihovoj starosti bilo s onim ženama koje su čitava života radile čipke, da ih doskorašnje društvo nije priznalo i dodijelilo im mirovine za njihov dugogodišnji rad na čipki? Brojne starije žene još i danas žive od toga, onako kako i drugi umirovljenici, ali što bi bilo bez toga?

Kontinuitet čipkarstva zavisi o svim čipkaricama ali najviše o onima koje će se potpuno posvetiti čipkarstvu. Na koji način im se danas osigurava sigurnost u bolestima i starosti? To su pitanja o kojima treba temeljito razmisliti i rješavati, prvenstveno kod kuće, u Pagu, možda na jednom ili više skupova o čipkarstvu koje bi moglo paško Poglavarstvo sazivati uz višestruku korist.
Kad se nađem u posjetu u bilo kojoj kući Zagreba, Rijeke, Splita, Italije, Francusku, Čilea..i ugledam na kredencu, na stoliću ili na krevetu (pa i na zidu, uramljenu) kako svojom prozračnom bjelinom blista paška čipka, osjetim se kao kod svoje kuće i toplo poljubim domaćicu. Poslije toga ponašam se kao zadovoljno neotporno dijete s kojim domaćini mogu raditi štogod ih volja. Kao da smo skupa, od rođenja.“
Kako se sudbina poigra sa čovjekom, tako se i čipka poigrala sa Zemljarom. U svom feljtonu u Novom Listu je zapisao da je nasljeđe najzaslužnijeg Pažana za pašku čipku Frane Budaka zahvaljujući njegovoj nećakinji Tini Kustić koja je nasljedila sve Budakove nacrte paške čipke kasnije poklonila Zemljaru znajući da će ih on zaštiti i dati na daljnje korištenje. Zemljar piše:

„Dugogodišnji općinski predsjednik, osnivač i upravitelj Čipkarske škole, Šjor Frane, u okončanju II. svjetskog rata, zaboravljen, umro je u najvećoj bjedi željan svakidašnje korice kruha, umro u svom gradu za koji je toliko dao i htio dati a koji mu se ničim nije odužio. U tim godinama i sama njegova nećakinja, gospođa Tina Palčić, kalvarijski se borila prehraniti sebe i svoje dvoje dječice ostavši ratnom udovicom. Kasnije, bojeći se još jedne takve ili slične pohare koja može zapostaviti i ljude i grad i ljepotu, iznimnu esenciju jedne sredine – odlučila je da mi pokloni sve crteže koji su u njenoj obitelji ostali sačuvani.
Bilo ih je – što na kartonima, što na papiru više od dvije stotine dvadeset. Ostao sam zapanjen bogatstvom broja i motiva, jednako tako kao što sam dječakom ostao zapanjen kad sam ugledao prvi salon, šjor Franov salon s papagajem. Svi crteži bili su datirani i potpisani od autora. Ovu moju objavu o tome potpisujem kao jedinu mogućnost da se darovateljici za vječnost zahvalim nego da i poučim one koji bi trebali znati kako se čuvaju ljepote kućnog praga, vrednote zajednice s kojom te vezala sudbina, življenja i smrti.“
Na početku Domovinskog rata uništena je Zemljarova obiteljska kuća s kojom su stradali i brojni Budakovi nacrti paške čipke i mozaici koje je po pisanju Zemljara imao namjeru ostaviti gradu Pagu kako bi ta kuća posluži kao svojevrstan muzej. Oni koji su uradili to zlodjelo, nisu shvatili da su učinili veće zlo gradu Pagu nego samom Zemljaru.

Udovica Ante Zemljara gospođa Vjera Zemljar je 2010. godine ustupila neke originalne Budakove nacrte paške čipke gradu Pagu. Vijest kao prava senzacija brzo se proširila gradom Pagom poradi toga što se o tim nacrtima često govorilo, ali ih nitko do tada nije vidio osim nekolicine sretnika koji su osobno bili dobri s Zemljarom.

Pašku „Robinju“ postavio ja na profesionalnim kazališnim priredbama u Hvaru i Dubrovniku.
Za obnovu i predstavljanje „Robinje“ izvan grada Paga piše: „Pristupio sam njenoj obnovi u okolnostima kad su mi lokalne prilike u vlasti – jer i to je uvijek bio vrlo značajan faktor svakog obnavljanja tradicije mjesta, a ovdje, primjerno, Paga – omogućavale. Zato sam povodom prvog izlaska paške Robinje s Paga, - a uz znalačko ohrabrenje Georgija Para koji se potrudio da zajedno s mnom još jednom utvrdi mogućnost njenog izlaska – morao povesti računa o tom prirodnom početku i završetku koji nije završetak, i dočarati ih makar u malome.“

U više je navrata nagrađivan književnim nagradama, među ostalim, čak šest puta nagradom "Drago Gervais". Interesantno je spomenuti da je ovu književnu nagradu dva puta djelio s svojom sugrađankom paškinjom Tatjanom Arambašin 1972. i 1973. godine. Godine 1972. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za roman, Ljepotica s otoka a Zemljar II. nagradu za roman, Leptiri. Godine 1973. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za pripovijetke, Gnjavatori a Zemljar II. nagradu za roman, Djevica i druge pripovijetke. Njegovi su radovi prevedeni na talijanski, španjolski i engleski jezik. Ante Zemljar bio je član Društva hrvatskih književnika (DHK), Hrvatskog društva pisaca (HDP) i hrvatskog PEN centra.

Objavio je sljedeće knjige:
• Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975.)
• Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor,1977)
• Zapisi s Kube (Rijeka, s.n., 1979)
• Leptiri i druge pripovijetke (Zagreb, August Cesarec, 1979)
• Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985)
• Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985)
• Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985)
• Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1997)
• Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001)
• Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004)
• Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004)

Profesor Ante Zemljar u cjelokupnom radu težio je na temelju kriterija i kritičkog pristupa te pouzdanoj obaviještenosti pisati o svom gradu, nadahnjujući buduće generacije da bez svojeg identiteta ne bismo bili ono što jesmo. Stoga ga treba trajno poštivati, a njegove će knjige, čitati još mnoge generacije Pažana.
Ante Zemljar napustio nas je 1. kolovoza 2004. godine u 82. godini života. Pokopan je u Zagrebu u Gaj urni – krematorij.

(neke fotografije:izvor internet)

<	svibanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2023 (1)
Srpanj 2023 (2)
Lipanj 2023 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (3)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (3)
Prosinac 2022 (3)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (3)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (3)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (2)
Studeni 2021 (1)
Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)

Linkovi

www.branimirpag.webs.com
www.ivo.palcic.hr
www.komuniststarfotomkll.blogspot.com
www.ross-ros.blogspot.com
www.pag-foto.info
www.fotobard.blog.hr
www.takvismoazac.blogspot.com

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika ne bi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme da li književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.

Svega ca je bilo sada više nica. Ma vavik ostaje starinsko nan "CA". Kad nas je mat zvala dok smo bili dica, brižna je pitala: "je nan triba ca?". Rivon i pijacon zvoni poput zvonca najslaja nan ric materinsko "CA". Nikomu ne dajmo da se u nju paca i da ki povridi domaće nan "CA". I u tujen svitu di ki štrapaca nek ne zaboravi naša paško "CA".

"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)
38.VALIŽA
39.BRIMENICE
40.BERTVOLIN ili BRITVULIN
41.FERŠE
42.BUL
43.MULTA
44.ŠJALPA
45.CIMAT (SE)
46.BOKET(IĆ)
47.PAJPA
48.STAĆICA
49.TORKUL drugi del
50.FACOL - FACOLIĆ
51.GALETICA
52.CRIŠNJA



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN

1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP
33. KUSTIĆ ŽIVKO ANTE
34. TIČIĆ IVAN
35. KAURLOTO STJEPAN
36. PORTADA LOVRO
37. PARO GEORGIJ
38. RAKAMARIĆ IVAN
39. SABALIĆ STJEPAN
40. PALČIĆ JURAJ
41. TIČIĆ VILIM
42. TRAVAŠ DAVOR
43. VIDOLIN FRANE
44. ZEMLJAR ANTE
45. PASTORČIĆ IVAN
46. PARO DUŠAN
47. VIDOLIN ANTE
48. FABIJANIĆ MIHOVIL
49. PERNAR ANTE