ISKONSKI PAG

nedjelja, 31.05.2020.

101.PAŽANIN - 38.RAKAMARIĆ IVAN – (Pag, 27. prosinca 1781. – Pag, 9. svibnja 1857.)

Ivan Rakamarić rodio se u Pagu 27. prosinca 1781. u obitelji Martina Rakamarića i Margarite Fabijanić. Ova obitelj Rakamarić nije u nikakvoj rodbinskoj vezi s obitelji biskupa Rakamarića.
Pučko obrazovanje završio je u svom rodnom gradu, ostalo školovanje završio je u Zadru. U pastoralnu je službu ušao kao član nižeg klera zborne crkve u gradu Pagu, gdje je 1811. godine imenovan redovitim ispovjednikom. U više je navrata zamjenjivao odsutne dušobrižnike po paškim selima.

Njegovo djelovanje najviše se očitovalo za vrijeme epidemije tifusa i kolere 1825. i 1836. godine.
Za koleru je najstrašnije što može uzrokovati smrt u svega nekoliko sati nakon pojave simptoma.
Uloga svećenika Rakamarića je bila u tome da je nadzirao i educirao ljude o održavanju higijenskih uvjeta, briga o smještaju oboljelih osoba u odgovarajuće karantene, te opskrba lijekovima koji su tada bili dostupni.

Nakon nekog vremena djelujući unutar paškog kolegijata postao je magister ceremonije i blagajnik javne dobrotvornosti.
Od 1821. godine postavljen je na mjesto kancelara nadžupnika.
Godine 1845. imenovan je kapelanom paških koludrica Benediktinki i na toj dužnosti je ostao sve do svoje smrti. Godine 1849. prihvatio je i službu njihovog izvanrednog ispovjednika.
Na preporuku nadbiskupa Josipa Godeassija i paške općine imenovan je 26. kolovoza 1853. od cara Franje Josipa I rezidencijalnim kanonikom obnovljenog kolegijalnog kaptola sv. Marije u Pagu od spomenutog nadbiskupa.

Iste godine ubilježen je u Šematizmu paškog kaptola s naslovom kanonika seniora (canonicus senior) kao najstariji član kanoničkog zbora.
Umro je u rodnom gradu 9. svibnja 1857. godine u svojoj sedamdesetšestoj godini života. Pokopan je na gradskom groblju sv. Kvirina.

utorak, 26.05.2020.

DA SE NE ZABORAVI - FERŠE

U ovo doba Corona virusa sve mi više pada na pamet jedan tekst koga san napisa 2010. kada san pisa za portal BNB i baš nekako u ovo doba napisa san jedan post pod nazivom „Vižita“. U tom postu san pisa kako je barba Ive poša doli na Prosiku kod doktora da se pregleda i tamo naleti na svoju susedu Ivanku.

Razgovor je teka ovako:
Dok je sestra prećala po dokumentima i parićivala karton za kod doktora, barba Ive je ceka svoj red. Criti je tamo svoj susedu Ivanku pa je pita:
- Ca si Ti došla doli?
- Barba Ive, mali mi je dobi ferše, pa san došla reć doktoru da ga dojde vižitat i da mu opravdaju ca neće moć hodit u škulu.
- Ferše je dobi, od kad nisan cu da dica dobivaju ferše.
- Virusi su Van to, barba Ive.
- Ki ?
- Virusi, barba Ive, virusi.
- Kvragu i virusi, ki više razumi sve ove bolesti ke se danaska dogajaju judima. Da virusi!

Ca su to ferše i od kuda dolazi ta beseda? Ferše su dječja bolest kako se to stručno rece, morbille, rubeole ili ospice, a u Šibeniku san cu da receju da su po ditetu izbile crvene pujice.

Beseda dolazi kako i mnoge naše besede od venecijanskog govora di se za njih rece „ferse“.

Tek sad vidim da sam bi prorok da će nam jedan mali virus deset godišć kasnije dat toliko problema. Kada danas cuješ kako su judi protiv cjepljenja onda vidiš koliko smo još neuki. Koliko bolesti više nima ili se di kadi pojaviju samo radi toga ca se dica danas cjepiju. Zadnje vrime se vodila žestoka borba da li dicu cjepit protiv ferši ili ne. Sve dok dica u Dubrovniku nisu dobila ferše. Onda je nastala panika.

Ferše su zarazna bolest i najboje je da ih dica prebole u ditinjstvu, nego kao stariji kada one mogu ostavit veće posljedice na organizam nego dok je dite malo. Ferše su više nego ika druga zarazna bolest slabile organizam i znalo bi se dogodit da bi dite umrlo ukoliko mu organizam ni bi otporan, ca danas govoriju da mu imunitet bude dobar. Kako i svaki virus i on se je prenosi kapljičnim putem.

Koliko smo još uvik nedovoljno zdravstveno pismeni najboje smo to osjetili baš sada u ovo doba Corona virusa i kakav poguban učinak je imala ta neukost. Svi oni ki govoriju da se ne triba cjepit ciniju nered i ostavjaju jude u nedoumicu. Koliko bi se života bilo spasilo da je bilo cjepiva protiv ovoga nesritnog virusa?

Fermali smo Ferše sa svim njihovim posljedicama ke su ostavljale, tako san siguran da će se i ovaj virus stavit pod kontrolu.

petak, 22.05.2020.

PARIĆAT SE I PUTOVAT PUT PRAGA

Ni bilo druge nego se parićat i putovat put Praga ako mislin izvuć živu glavu. Ova rećenica je kako i ona iz čitanke kada san hodi u pervi razred osnovne škule. Kada smo ucili slovo P onda je štivo bilo:- Pero i Panta pošli na put. Ovaj put smo ja i tast bili oni ki su partili na put. Mora san mu predat plan puta, jer mi svi ovi dani ni da mira. Koliko put smo se dnevno culi, nema broja.
- Vidiš Ti kumpanjo moj, kako je sve ispalo. Ni druge nego se borit.
- A ca si ti misli da ćeš pasat bez borbe. Glavu gori Bebiću i jaci si Ti od tog zla. Vidit ćeš da će sve bit dobro.
- Iz Tvojih usta u Božje uši, ca se rece.
- Ma nego kako. Znan da te malo streslo i ca si prijateja izgubi. Život je to moj Bebiću. Nisan ga dugo vidi, zapravo reć nisan ni hodi na Korzo od kada je ovo ludilo, ali ni meni ne gre uglavu da ga više neću vidit na kantun preko puta Filmskedramatike kako sedi i pije kafu. Uvik bi nešto reka iako ni bi od velikih besed. Mora bi me ubost, jer se on nebi zva Musa.

- Dok san bi u Zagreb, on bi mene najmanje pet put dnevno zva. Sve san mu mora reć. Kada mi se požali da ga to boli reka san mu, neka gre u neku ambulantu ucint EKG-e, ali ki je njega moga natirat. Bi je pun sriće da će doć u Riku i da ćemo se vidit, vidiš kako je sveršilo. Smanom se zadnjin cu. Vajda je Bog tako sti.
- Opet ti sa Bogon. Pusti Boga na miru, da ga ima onda Musa nebi parti, niti ti ovako pati.
- Ca da Tebi covik rece. Kako je meštar u Velom mistu govori:- Papundek moj, znači Boga nima, ni Gospe nima, oćeš reć da ni svetog Duje nima i da su to predrasude. Dat ću ti ja po predrasudama, dok sam ja u ovoj butigi, ovdi će bit i Boga i Gospe i sveci i svetog Duje.

- Odi bogati, infiša si u Smoju. Misli na svoje zdravje. Sad kad si u Prag moga bi poć vidit di je Mirković studira. Pisa si da je on praški učenik pa odi vidit di je to.
- Ako mi Bog da snage ja verujen da će se to dogodit.
- Di si iznajmi taj apartman?
- Blizu samog Centra di ću hodit na terapiju. To kada bi uspored sa Zagrebon, onda bi moga reć da stojim u Novom Zagrebu. Ima nešto malo i starih kuća, ali sve je više-manje novo, sve sami neboderi.
- Glavno da si ti zadovojan.
- Ništa mi ne fali, sve mi je jako blizu tako da ne moran mislit di ću poć kupit kruh i sve ca mi triba.
- Vidi san da te Pavina stavi u Novi list. I neka, zasluži si. Koliko je meni drag ovaj tvoj blog ja ti ne moren reć koliko. Bebiću, cuvaj se, pazi na sebe, jebe ti se za sve, sada moraš mislit samo na sebe.

- Oću prijateju moj, medajica naše Majke Božje od Staroga grada bit će uvik uz mene, neka mi baren ona cini društvo.
- To je istina. Mi Pažani smo toliko vezani uz taj kip da covik ne more verovat. Kakvo je to poštovanje i nas ki ne verujemo je da se Pažani i gosti ki smo sedili u Zeca ili Šmita digli bi se na noge kako bi je odali poštovanje. To je veliki znak. To je strahopoštovanje. Je se tako rece Bebiću?

- Jušto se tako rece. Ne baculaj, ja i Ti se cujemo i Ti ćeš znat više nego svi drugi kako gre lječenje. Taman do litnjeg karnevala ću bit parićan, pa baren jedno kolo da ucinin.
- Ja stalno mislin da si ti ozbiljan covik a ti u bolesti misliš na karneval. Ki si ti karneval od covika. To Bebiću samo kuraja, ne daj se. Stoj mi dobro.

- Kumpanjo odi parićat apartman jer će bit ako ništa drugo Čehov. Infišani su u naše more. Kada in recen da san iz Hrvatske u najmanju ruku kao da san doša iz raja. Puno voliju Istru, samo nju spominju.
- Neka Bog da!
- Ca si to reka?
- Odi molin te ća, jer bi ti i njega poludi.
Tako smo se nas dva oprostili. Vidin na njemu da mu ni sve jedno. Drago je njemu bit smanon u društvo pa makar na kafu. Voli cut ca ja mislin, otvorimo uvik sve aktualne teme i uvik mu je drago da moremo podilit mišljenja. Reka je da me ceka u Pag.

subota, 16.05.2020.

101.PAŽANIN - 37.GEORGIJ PARO (12. travnja 1934. Čačak, Srbija – Zagreb; 3. svibnja 2018.)

U svojim intervjuima često je objašnjavao kako je rođen u Čačku u Republici Srbiji. Otac austrougarski kadet, služio je kao oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Službovao je po kazni – koja ga je redovito stizala kao deklariranog Hrvata – uglavnom u južnim dijelovima Jugoslavije. Tako sam se rodio u Čačku. Do 1941. godine živio je u Šapcu, nakon toga je njegova obitelj prebjegla u NDH.
Otac mu je rođeni Pažanin i to je uvijek s ponosom naglašavao. Govorio je kako je njegova obitelj na Pag došla iz Cattolice (Italija) u XVI. stoljeću, i ostali su vjerni ovom gradu do današnjih dana. Prezime Paro se ne može naći niti u jednom dijelu Hrvatske osim na Pagu. Pretežno su bili težaci i mornari. Po toj mornarskoj strani njegov otac je postao austrougaraski kadet u Puli. S Paga se drugačije nije moglo otići: ili kao vojnik ili kao svećenik. Uvijek je naglašavao kako je otac uvijek osjećao silnu nostalgiju za Pagom.

Majka mu je bila ruskog porijekla. Njen otac za vrijeme oktobarske revolucije pripadao tzv. bijelima, bio je časnik, kubanski Kozak. Pribjegli su najprije na Krf, potom u Jugoslaviju. U tim vječitim seljakanjima, otac mu je sreo majku u Negotinu, gradu u sjeverno-istočnoj Srbiji, u blizini granice s Rumunjskom i Bugarskom. Majka mu je u Negotinu pohađala gimnaziju Kraljice Marije.
U Karlovcu Georgij je završio pučku školu i gimnaziju. Nakon završene gimnazije upisao je studij filozofije i anglistike na Filozofskom fakultetu (1961) i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965.) u Zagrebu. Učenik je kultnog Branka Gavelle, oca suvremenog hrvatskog teatra od kojeg je stjecao mnoge vještine u režiranju.

Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956. – 57.), dramaturg u Zora filmu (1957. – 59.), redatelj u zagrebačkom HNK-u (1959. – 72.; 1984. – 86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976. – 84.), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovačke ljetne igre, Sterijino pozorje), intendant HNK u Zagrebu (1992. – 2002.). Režirao je mnoge dokumentarce, televizijske i radio drame.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007. godine., Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – drama, 2009. i Nagrade Dubravko Dujšin 1985. godine. Pored ovih triju najprestižnijih, dobitnik je i brojnih drugih nagrada.

Paro je bio Krležin sugovornik i zaljubljenik u njegovu pisanu riječ, za kazalište je adaptirao i dramatizirao najviše Krležinih djela: Povratak Filipa Latinovicza, Ratne dnevnike, Put u raj, Banket u Blitvi, Zastave, Tri kavaljera frajle Melanije i Balade Petrice Kerempuha.
U iznimnoj i bogatoj karijeri režirao je više od 200 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Inscenirao je važna dramska djela ključnih hrvatskih i svjetskih književnika. Režirao je opere Mozarta, Čajkovskog i Musorgskog.
Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskog kazališta druge polovice XX st.

Pored svog rada u kazalištu objavio je knjige kazališnih zapisa Iz prakse (1981.), Made in USA (1990.), Theatralia disjecta (1995.), Razgovor s Miletićem (1999.) i Pospremanje (2010.).
Georgij Paro nije bio čovjek koji je pokazivao prevelike emocije, uvijek je davao slobodu glumcima, a svi njegovi suradnici su svjedočili kako su njegove redateljske upute uvijek bile kratke i precizne. Kazalištarci su ga zvali Žorž, a tako su ga zvali i u njegovom Pagu. Svoj rad je temeljio na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko je sudjelovao u radu na predstavi.
Žorži je volio Pag, rodni grad njegovog oca u kojem je naslijedio obiteljsku kuću u samom centru grada u Veloj ulici. Kada god je bio u prilici zbog svoje zauzetosti boravio je u Pagu.

Svojem gradu kao umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara odužio se tako da je KUD "Družina" na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku, 24. srpnja 1976. godine pred mnogobrojnom festivalskom publikom izveli svoju pučku dramu "Robinja". Skupinu je vodio i s njima ravnao prof. Ante Zemljar uz asistenciju voditelja "Družine" Ante Donadića.
Žorži je bio ponosan koliko divnih kritika je izrečeno i napisano za ovaj scenski nastup paških amatera. Mnogi veliki dramski umjetnici nisu imali čast nastupati na Dubrovačkim ljetnim igrama, a taj mali KUD oduševio je Dubrovčane i sve one koji su željeli malo svježine na igrama. Pažani ne smiju ovo nikada zaboraviti svojem Žoržu.

(članovi KUD-a "Družina" na prijem u Gradskoj vjećnici u Dubrovniku - foto:Ivo Palčić)

Andrija Tunjić je u Vijencu 631 listu Matice Hrvatske opraštajući se od Para zapisao "Iz društva i života u prostore umjetničkoga i metafizičkoga najuvjerljivije su ga izmještali Krleža i Marinković. Uspoređujući njihove živote i njihove odlaske sa svijeta iz kojega je evo i sam otišao, zapisao je: „Krleža je često govorio o smrti. Ranko Marinković gotovo nikada. Za Krležu je smrt spektakl, predstava. Za Marinkovića intiman doživljaj. Kod Krleže smrt je velika gesta, kod Marinkovića bolna grimasa. Otputovali su. Krleža, protiv svoje volje, na lafetu, a Marinković, kako je i želio, bez ikakve grobljanske pompe, brodom na svoj Vis.“ A on će na svoj Pag, također bez pompe, autom u pratnji obitelji."

četvrtak, 07.05.2020.

ZAKLADA VIGILARE

Zaklada Vigilare je aktivistička udruga građana sa zapaženom javnom djelatnošću. Njen aktivizam pretežno se odnosi na organizaciju akcija putem interneta. Vigilare je dio međunarodne asocijacije povezanih pokreta Društvo za promicanje tradicije, obitelji i privatnog vlasništva.

Vigilare je registrirana udruga u Republici Hrvatskoj. Predsjednik udruge je dr. sc. Vice J. Batarelo.

Glavni smjerovi djelovanja Zaklade su: Brak i obitelj, ljudska prava i kultura života, konzervativizam i društvene vrjednote i ekonomske slobode.

Zakladu su mi preporučili prijatelji koji su već bili članovi i krajem 2016. dobio sam prvi pisani poziv od predsjednika Zaklade dr. Vice Batarela da se pridružim Zakladi. Pristup je dragovoljan, članarine nema, a svojim dobrovoljnim doprinosima pripomažete da se odabrani projekti koje provodi Zaklada, i ostvare.
Prva akcija u kojoj sam sudjelovao bila je pomoć za štampanje knjige "Fatimska poruka". Nakon nekog vremena na moju kućnu adresu je stigla knjiga uz nju i posvećena krunica kojom se obilježilo 100. obljetnica ukazanja Gospe Fatimske.

Posebna duhovna obitelj Zaklade Vigilare je "Fatimski apostolat", koji na poseban način štuje Gospu Fatimsku i koji svojom nesebičnom pomoći osiguravaju štampanje knjiga, brošura, časopisa i ostalih vjerskih predmeta koji se dostavljaju onima koji ne mogu redovito odvajati novčana sredstva kao pomoć Zakladi.

Time se postaje Fatimski apostol, a kao Fatimski apostol imaš neke pogodnosti koji ostali članovi nemaju. Ja sam odlučio odmah pridružiti se Fatimskom apostolatu, ispunio uvjete i postao Fatimski apostol.

Jedan od tih privilegija je dobivanje primjerak časopisa "Savez s Marijom".

Mi Pažani štujemo Gospu od Staroga grada, njoj se utječemo i vjerujemo u njen zagovor. Sve ovo vrijeme svoje bolesti i liječenja stalno zazivam njenu pomoć. Medaljicu naše Majke Božje od Staroga grada stalno imam pored sebe. Stalno je uz mene, na mojim noćnim bolesničkim ormarićima i u Lovranu i u Zagrebu.

Svi ljudi žive pod teretom nekog "kamena". Svatko se ponekad nalazi u nekom problemu razmišljajući kako iz njega ne može izaći. Svatko nosi neko breme koje ga pritišće, koje mu izgleda nepodnošljivo. Da li je moguće izići iz "životnih neprilika", da li je moguće osloboditi se životnog bremena bez zaziva Majke Božje.

U naša je srca, bez obzira na naše znanje i htijenje, posijana vjera, nada i ljubav koju nasljeđujemo našim rođenjem i odgojem u našim obiteljima. I radi toga smo mi više vjernici i prije svih razloga i razumijevanja. Jer živimo, mi vjerujemo pa i kad zdvajamo.
Po dolasku iz Zagreba na mojem radnom stolu čekala me pristigla pošta koju je trebalo pogledati. Između ostalog bila je i pošta Zaklade Vigilare. I tada se ukaza kako kaže molitva "znamenje veliko". Uz popratno pismo stigao je i novi broj časopisa "Savez s Marijom" na čijoj naslovnici se nalazi kip Majke Božje od Starog grada. Zastao sam i nisam jedno vrijeme mogao doći sebi.

Posljednja stranica časopisa također je posvećena Gospi od Staroga grada u Pagu.

Prve četiri stranice časopisa posvećene su svetkovine Velike Gospe u gradu Pagu. Predsjednik Zaklade dr. Vice Batarelo pojašnjava kako ljetuje na otoku Pagu i za Veliku Gospu najčešće je u gradu Pagu gdje se odvija velika procesija od Starog grada Paga do novog grada.

Zabilježio sam jedan takav posjet gradu Pagu gdje je nazočio koncertu ženske klape "Peružini" zadržavši se u ugodnom razgovoru s don. Dariom Tičićem nakon koncerta.

Vigilare (lat.) znači biti budan, bdjeti, tj. budno pratiti događaje oko sebe. Ovim znakom Gospe je pokazala svoju moć. Naravno da oni koji ne vjeruju će kazati da je to slučajnost. Tim razmišljanjima je sve u životu slučajnost. Samo što svaka slučajnost nosi "određenu poruku".

Ovim postom nemam namjeru zagovarati čitatelje da se priključe Zakladi, nego prikaz dobroga čime se Zaklada bavi, a to je kako stoji u najavi same Zaklade, da je ona poveznica, most preko kojeg ljudi mogu izraziti svoje mišljenje o onima koji ispunjavaju javni prostor, koji izražavaju svoj nacionale i obiteljske vrjednote, koji ne diskriminiraju druge, niti ih ismijavaju i ponižavaju.

petak, 01.05.2020.

KAD TI DOJDE PRVI OD MAJA

Konotacije koje se vežu uz Prvi maj kroz godine su se promijenile iz temelja, nekada je to bio praznik kojim se odavalo važnosti borbi za radnička prava, dok većina radnog pučanstva i građana danas Prvi maj podsjeća tek na neradni dan, roštilj u prirodi ili porciju besplatnog fažola kojeg organiziraju sindikati.

Podsjetimo, radnici u Chicagu su na današnji dan 1886. godine, počeli svoju bitku za bolje radne uvjete, ističući zahtjeve objedinjeni u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati društvenog života. Koju godinu kasnije, 1889. u Parizu, na stotu godišnjicu Francuske revolucije, na Prvom kongresu Druge internacionale, jednoglasno je odlučeno da od 1890. godine Prvi maj bude zajednički praznik rada cijelog svijeta.

Prvi maj je u Pagu uvijek započinjao s gradskom glazbom koja je s prvomajskim budnicama, po gradskim ulicama i središnjem gradskom trgu dizao stanovništvo iz sna, podsjećajući da je vrijeme za ustajanje i proslavu Prvog maja.

Ovogodišnje spajanje praznika s vikendom neće previše pomoći radnicima da prvomajski blagdan pretvore u mali godišnji odmor, kada su i ovako i onako na prisilnom godišnjem zbog pandemije izazvane Corona virusom. Nakon prolaza pandemije tek predstoji borba za radnička prava, dobrim djelom i zbog jalovih sindikata koji se uglavnom ponašaju hedonistički.

<	svibanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2023 (1)
Srpanj 2023 (2)
Lipanj 2023 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (3)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (3)
Prosinac 2022 (3)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (3)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (3)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (2)
Studeni 2021 (1)
Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)

Linkovi

www.branimirpag.webs.com
www.ivo.palcic.hr
www.komuniststarfotomkll.blogspot.com
www.ross-ros.blogspot.com
www.pag-foto.info
www.fotobard.blog.hr
www.takvismoazac.blogspot.com

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika ne bi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme da li književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.

Svega ca je bilo sada više nica. Ma vavik ostaje starinsko nan "CA". Kad nas je mat zvala dok smo bili dica, brižna je pitala: "je nan triba ca?". Rivon i pijacon zvoni poput zvonca najslaja nan ric materinsko "CA". Nikomu ne dajmo da se u nju paca i da ki povridi domaće nan "CA". I u tujen svitu di ki štrapaca nek ne zaboravi naša paško "CA".

"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)
38.VALIŽA
39.BRIMENICE
40.BERTVOLIN ili BRITVULIN
41.FERŠE
42.BUL
43.MULTA
44.ŠJALPA
45.CIMAT (SE)
46.BOKET(IĆ)
47.PAJPA
48.STAĆICA
49.TORKUL drugi del
50.FACOL - FACOLIĆ
51.GALETICA
52.CRIŠNJA



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN

1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP
33. KUSTIĆ ŽIVKO ANTE
34. TIČIĆ IVAN
35. KAURLOTO STJEPAN
36. PORTADA LOVRO
37. PARO GEORGIJ
38. RAKAMARIĆ IVAN
39. SABALIĆ STJEPAN
40. PALČIĆ JURAJ
41. TIČIĆ VILIM
42. TRAVAŠ DAVOR
43. VIDOLIN FRANE
44. ZEMLJAR ANTE
45. PASTORČIĆ IVAN
46. PARO DUŠAN
47. VIDOLIN ANTE
48. FABIJANIĆ MIHOVIL
49. PERNAR ANTE