Marketing
101.PAŽANIN - 37.GEORGIJ PARO (12. travnja 1934. Čačak, Srbija – Zagreb; 3. svibnja 2018.)
U svojim intervjuima često je objašnjavao kako je rođen u Čačku u Republici Srbiji. Otac austrougarski kadet, služio je kao oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Službovao je po kazni – koja ga je redovito stizala kao deklariranog Hrvata – uglavnom u južnim dijelovima Jugoslavije. Tako sam se rodio u Čačku. Do 1941. godine živio je u Šapcu, nakon toga je njegova obitelj prebjegla u NDH.
Otac mu je rođeni Pažanin i to je uvijek s ponosom naglašavao. Govorio je kako je njegova obitelj na Pag došla iz Cattolice (Italija) u XVI. stoljeću, i ostali su vjerni ovom gradu do današnjih dana. Prezime Paro se ne može naći niti u jednom dijelu Hrvatske osim na Pagu. Pretežno su bili težaci i mornari. Po toj mornarskoj strani njegov otac je postao austrougaraski kadet u Puli. S Paga se drugačije nije moglo otići: ili kao vojnik ili kao svećenik. Uvijek je naglašavao kako je otac uvijek osjećao silnu nostalgiju za Pagom.
Majka mu je bila ruskog porijekla. Njen otac za vrijeme oktobarske revolucije pripadao tzv. bijelima, bio je časnik, kubanski Kozak. Pribjegli su najprije na Krf, potom u Jugoslaviju. U tim vječitim seljakanjima, otac mu je sreo majku u Negotinu, gradu u sjeverno-istočnoj Srbiji, u blizini granice s Rumunjskom i Bugarskom. Majka mu je u Negotinu pohađala gimnaziju Kraljice Marije.
U Karlovcu Georgij je završio pučku školu i gimnaziju. Nakon završene gimnazije upisao je studij filozofije i anglistike na Filozofskom fakultetu (1961) i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965.) u Zagrebu. Učenik je kultnog Branka Gavelle, oca suvremenog hrvatskog teatra od kojeg je stjecao mnoge vještine u režiranju.
Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956. – 57.), dramaturg u Zora filmu (1957. – 59.), redatelj u zagrebačkom HNK-u (1959. – 72.; 1984. – 86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976. – 84.), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovačke ljetne igre, Sterijino pozorje), intendant HNK u Zagrebu (1992. – 2002.). Režirao je mnoge dokumentarce, televizijske i radio drame.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007. godine., Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – drama, 2009. i Nagrade Dubravko Dujšin 1985. godine. Pored ovih triju najprestižnijih, dobitnik je i brojnih drugih nagrada.
Paro je bio Krležin sugovornik i zaljubljenik u njegovu pisanu riječ, za kazalište je adaptirao i dramatizirao najviše Krležinih djela: Povratak Filipa Latinovicza, Ratne dnevnike, Put u raj, Banket u Blitvi, Zastave, Tri kavaljera frajle Melanije i Balade Petrice Kerempuha.
U iznimnoj i bogatoj karijeri režirao je više od 200 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Inscenirao je važna dramska djela ključnih hrvatskih i svjetskih književnika. Režirao je opere Mozarta, Čajkovskog i Musorgskog.
Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskog kazališta druge polovice XX st.
Pored svog rada u kazalištu objavio je knjige kazališnih zapisa Iz prakse (1981.), Made in USA (1990.), Theatralia disjecta (1995.), Razgovor s Miletićem (1999.) i Pospremanje (2010.).
Georgij Paro nije bio čovjek koji je pokazivao prevelike emocije, uvijek je davao slobodu glumcima, a svi njegovi suradnici su svjedočili kako su njegove redateljske upute uvijek bile kratke i precizne. Kazalištarci su ga zvali Žorž, a tako su ga zvali i u njegovom Pagu. Svoj rad je temeljio na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko je sudjelovao u radu na predstavi.
Žorži je volio Pag, rodni grad njegovog oca u kojem je naslijedio obiteljsku kuću u samom centru grada u Veloj ulici. Kada god je bio u prilici zbog svoje zauzetosti boravio je u Pagu.
Svojem gradu kao umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara odužio se tako da je KUD "Družina" na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku, 24. srpnja 1976. godine pred mnogobrojnom festivalskom publikom izveli svoju pučku dramu "Robinja". Skupinu je vodio i s njima ravnao prof. Ante Zemljar uz asistenciju voditelja "Družine" Ante Donadića.
Žorži je bio ponosan koliko divnih kritika je izrečeno i napisano za ovaj scenski nastup paških amatera. Mnogi veliki dramski umjetnici nisu imali čast nastupati na Dubrovačkim ljetnim igrama, a taj mali KUD oduševio je Dubrovčane i sve one koji su željeli malo svježine na igrama. Pažani ne smiju ovo nikada zaboraviti svojem Žoržu.
(članovi KUD-a "Družina" na prijem u Gradskoj vjećnici u Dubrovniku - foto:Ivo Palčić)
Andrija Tunjić je u Vijencu 631 listu Matice Hrvatske opraštajući se od Para zapisao "Iz društva i života u prostore umjetničkoga i metafizičkoga najuvjerljivije su ga izmještali Krleža i Marinković. Uspoređujući njihove živote i njihove odlaske sa svijeta iz kojega je evo i sam otišao, zapisao je: „Krleža je često govorio o smrti. Ranko Marinković gotovo nikada. Za Krležu je smrt spektakl, predstava. Za Marinkovića intiman doživljaj. Kod Krleže smrt je velika gesta, kod Marinkovića bolna grimasa. Otputovali su. Krleža, protiv svoje volje, na lafetu, a Marinković, kako je i želio, bez ikakve grobljanske pompe, brodom na svoj Vis.“ A on će na svoj Pag, također bez pompe, autom u pratnji obitelji."
Post je objavljen 16.05.2020. u 16:49 sati.