Pregled posta

OBILJEŽENA 175 OBLJETNICA PRVOG ZAPISA PAŠKE ROBINJE U „ZORI DALMATINSKOJ“ 18. svibnja 1846.

Dan Grada Paga obilježen je i otkrivanjem Spomen ploče u prigodi 175. godina kada je u „Zori Dalmatinskoj“ zabilježen prvi pisani članak o „Paškoj robinji“.
Članovi KUD-a „Družina“ Ante Kurilić, Šime Meštrović i Zoran Fabijanić izveli su dio Paške robinje kao uvod u ovaj svečani trenutak.

Ovom činu koji je održan na Dominikanskom trgu pored članova „Družine“, sve nazočne pozdravio je predsjednik KUD „Družina“ Franći Bukša. Od predstavnika grada nazočio je stari/novi gradonačelnik Ante Fabijanić sa svojim zamjenikom Davorinom Fabijanićem, paški župnik Božo Barišić i don.Dario Tičić, župnik Župe BDM Belafuža u Zadru, bivši saborski zastupnik Ivo Fabijanić i ostali nazočni gosti.

Neposredno prije otkrivanja spomen ploče koju je otkrio predsjednik KUD-a „Družina“ Franći Bukša uvodni govor održao je don. Dario Tičić.

Don. Dario Tičić govorio je o povijesti i značenju ovog datuma i između ostalog naglasio: „ Robinja je starija od tih 175. godina, ja mislim da nećemo pretjerati ako kažemo da se barem sigurno 250 ako ne i 300 godina odigrala do dana današnjeg u našemu gradu Pagu. Ovime želimo odati zahvalnost svim onim generacijama koji su u ovom gradu širili na taj način i kulturu pa možemo reći i vjernost i sve ono što smo mi ovdje u Pagu uvijek gajili taj tzv. „slobodarski duh“, jer danas je dan ustanovljenja grada, dakle na današnji datum 18. svibnja 1443. bili su udareni temelji našem gradu u kojem do dana današnjeg živimo i živjet ćemo do Božje volje. Do sada se nitko nije pozabavio stručnije i znanstvenije o izvoru same Robinje kao takve.“

Djelomično se mogu složiti tvrdnjom don. Daria, jer Paškom robinjom se bavio Antun Dobronić, Slobodan Prosperov Novak te domaći sinovi, Ante Zemljar, Ivo Palčić i Josip Portada. Od svih navedenih autora se može uzeti (pročitati) dio povijesne građe o Paškoj robinji.

Jedna tvrdnja u knjizi Slobodan P. Novaka „101 Dalmatinac i poneki vlaj“ koja je ujedno bila i moje nadahnuće da na ovom blogu pokrenem „101. Pažanina“ , u predstavljanju Bartola Kašića autor navodi: „U Dubrovniku je Kašić napisao i dramu Sveta Venefrida koja je prvim primjerom originalne jezuitske tragedije na hrvatskom jeziku i koja je bila izvedena 1627. godine.“

Tvrdnja don. Daria Tičića u pozdravnom govoru da se „Robinja“ u Pagu održavala 250 ako ne i 300 godina prije od prvog zapisa, u „Zori dalmatinskoj“ mogli bi pretpostaviti da se Bartol Kašić susretao sa „Robinjom“ u svojem djetinjstvu, prije odlaska na školovanje.
Bartol Kašić rođen je 1575.g., a 1590.g. odlazi s Paga na daljnje školovanje.

Od dana objavljivanja teksta u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g. do rođenja Bartola Kašića 1575.g. prošla je 271. godina.

Da „možda“ postoji poveznica Bartola Kašića sa „Robinjom“ spominje i Ivo Palčić u svojoj knjizi „Paška robinja – hrvatska pučka drama“ gdje autor navodi: „ Možda je doista u pravu Slobodan P. Novak kad kaže da problem postojanja robinja treba riješiti onako kako je razriješen gordijski čvor. Prihvati li se njegova primjedba glede Dobronićevih zaključaka i uzme da je „Paška Robinja“ mogući derivat Lucićeve, Pažani mogu s nešto više sigurnosti pretpostavljati iz kojeg vremena potječe njihova „Robinja“. To je, dakle, moglo biti najranije u prvoj polovici 16. stoljeća, računa li se da je Hanibal Lucić rođen koncem 15.st., a da je umro 1553.g. Dakako, moglo je biti i kasnije. Objavljujući dio „Robinje“ u „Zori dalmatinskoj“ 1846.g., u sklopu rada pod naslovom „Poklade“, nepotpisani autor govori o prikazivanju „Robinje“ u Pagu u vrijeme poklada kao o običaju koji „od nespominjena veka traje“. Po onome „što se vidi i čuje“, nastavlja, „može se jamačno reći da je samo ostanak nekadašnjeg običaja“. Po njemu, tekst koji objavljuje „nije nego jedan čin ili bolje jedno samo skazanje većeg i dovršena dela“. Autor je čuo govoriti da je „umotvorac“ poznati i glasoviti „Kasić od Paga“, i da je djelo nekada u Mlecima tiskano bilo. No, premda je i sam o tome nešto više pokušavao doznati, nitko mu „bistro nije ništa znao kazati, niti mi je izručiti ili barem pokazati. Ja mnim da jest tako; i imam dosta dokazah, da se još onamo u kogagod knjiga nalazi; i ufam da će s vremenom po kojekakvoj prigodi izvući se iz tminih na svetlost.“

Nikola Batušić hrvatski teatrolog u svojem radu „Scenski prostori, scenografija i kostim u hrvatskom kazalištu XVII stoljeća“ donosi: „Još dok se Gundulićeva „Dubravka“ nije bila pojavila „prid Dvorom“, a očito je kako je pisana 1627, nastalo je pri kraju te godine Kašićevo djelo „Sv. Venefrida“. Autorov pripis na rukopisu odakle razabiremo da je djelo dovršio 26. prosinca 1627. jamči kako još nije mogao vidjeti ni Gundulićevu „Dubravku“ niti kasnije Palmotićevu „Atalantu“. Ipak, njegova „Sv.Venefrida“, a posebno scenski prostor za tu duhovnu dramu, svjedoči – bez obzira na izvornost Kašićevih kazališnih pobuda, nazočnost svijesti o mogućnosti uprizorenja i takva djela u onodobnom dubrovačkom kazalištu. Bartol Kašić, učeni isusovac koji će, dakako, ostati poznatiji u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao pisac gramatike više no kao dramski autor, napisao je svoje scensko djelo kao superior dubrovačke isusovačke rezidencije, namislivši ga posve u duhu katoličke obnove. Stoga je „Sv. Venefrida“ tipično djelo za isusovačko kazalište koje je posebice u Zagrebu i Varaždinu, ali začudo ne i u Dubrovniku, odigralo bitnu ulogu u našem glumišnom životu sredine XVII. i tijekom XVIII. st. Kašić je svoju dramu nazvao „trionfo od čistoće“, odredivši i sam njenu vrstu, pri čemu je kvalifikativ „čistoća“ više teologijsko-moralni no književni pojam. „Sv. Venefrida“ je pravi barokni duhovni „trionfo“, raskošan u svojoj scenskoj slici, bogat scenarijom i fantastičnom odjećom, pompozan u zbivanjima i posve očito namijenjen ponajprije oku, a tek onda duhu.“

Batušić dalje navodi: „No ostanimo uvjereni u pretpostavku kako Kašić nije jamačno uzalud pisao svoje naputke i da je svoj „trionfo“ namijenio kakvoj družini za izvođenje, jer ni u jednom djelu starije hrvatske dramske književnosti ne postoji toliko izravnih i stvarnih redateljskih uputa kao u „Sv. Venefridi“.

Namijenjeno kakvoj družini?, tvrdnja koja nas vodi prema Paškoj robinji i „Družini“ koja je izvodi. Još više nas Batušić navodi da je Kašić mogao kao predložak za svoju „Sv. Venefridu“ scenske postavke crpiti iz „Paške robinje“, pa dalje piše: „Jasno je da književna podloga ovakovu scenskom zbivanju nije mogla biti drugačije namišljena do jednostavno-ilustrativno. Kašićev dramaturgijski sustav je gotovo priprost, i on je u njemu običnim nizanjem prizora ispričao pripovjest o djevici Venefridi, očito usredotočen na vjerski podtekst kojim je želio prodrijeti opčinstva. Navlastito pak Kašić misli na scenski okvir u kome će prikazati svoju dramu, jer on kićenošću nadomještava manjak književno-dramaturgijske izvornosti. Kašić pretpostavlja publiku, on izrijekom već u naputku za prvi prizor govori prospettiva in facia del popolo, pri čemu je pozornica očito smještena sučelice mogućim gledateljima. Gdje je bio zamislio mjesto svojoj baroknoj pozornici, tko bi mu je u onodobnom Dubrovniku mogao izvesti onakvu kakvu je u didaskalijama bio skicirao gotovo scenografskim potezima premda se zadovoljava tek opisom pojedina prizora, sve to možemo tek nagađati.

Ante Zemljar je 24. srpnja 1976.g., 349.godina nakon „Sv.Venefride“ Bartola Kašića na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku u sklopu „Dubrovačkih ljetnih igara“ doveo „Pašku robinju“ s njenom „Družinom“ prikazavši je dubrovačkoj publici u izvornom karnevalskom ugođaju. Imao sam tu čast da budem dionik tog događaja.

Ante Zemljar je u svom radu: „Nekoliko riječi o traganju za paškom „Robinjom“ u povodu njezine restauracije“ zapisao: „Uz mišnjice, uz harmonike, uz tamburice, u širim privatnim kućama gdje bi „Socij“ zakupili prostor, u gostionici i dvorani Doma odvijali se stari i moderni tanci, a na glavnom trgu – zaboden barjak, pjevači pod njim kraj „damjane“ i naranča kao simbol bogastva – nazvali su narodu karneval. U poslijepodnava udarala su se ovdje kola do kasno u noć uz pratnju, koju su, prvotno davale mišnjice, kasnije, plehnata glazba koju je – koristeći postojeći ritam i melos – zanosnu muziku komponirao Dešpalj.
Iz ulica i dvorića čulo se paške ljubavne i karnevalske napjeve. Siromaštvo i svoju sićusnost, izgubljenu u slanim oblacima morskog dima, pobjeđivalo se ljepotom tradicije.
Među ulice i trgove, među razigranu masu vijugala je družina „Robinja“ i, zaustavivši se na pogodnom za njih mjestu, razvijala se u dva špalira kako bi otpočela sa svojim dvanaestercem u polucrkvenoj lamentnoj melodiji doplovljenoj do nas iz dubokih vjekova:

Mili druzi moji, više nego mili,
sve strane mogu reć' sa mnom ste hodili.

Ali što se tiće „Robinje“, vrlo je vjerojatno da su i u najstarije vrijeme „Robinju“ ovdje igrali samo pučani: prema tradiciji, „Robinju“ prate mišnjice – što je ovdje čisto čobanski instrument; zatim ona se izvodi na više mjesta, po ulicama i trgovima – pred kućama mogućnika i uglednijih lićnosti, u „Robinji“ je uključen čisti koledarski čin da robinja na kraju bježi u kuću gdje je družini pripremljeno čašćenje. Sve su to obilježja pučke drame za koju se plemići najvjerovatnije nisu zanimali, a, uostalom, imali su svoju konjičku alku u kojoj su se natjecali svake godine i u koju nisu puštali pučane. Plemići – po svojim kronikama ignoriraju pučana poznati paški notar Lauro Ruić, koji je minuciozno ulazio u svaku pojedinost života ove komune – ni jednom riječju ne nalazi za shodno da se osvrne na „Robinju“ iako je stotinu dokaza da se i u njegovo vrijeme izvodila, a, najvjerovatnije i pred njegovom plemičkom kućom pored trga u Pagu.
Dakle, na osnovu čitavog niza pripremnih pojedinosti, a koristeći i druge, osobito Dobronićeve kulturno-historijske analize koje nas vuku u vjekove sve do dijaloških oblika i simbola prikazanja – zaključci nas neminovno zadržavaju oko tvrdnje, da je paška „Robinja“ u obliku u kojem je danas donosimo pred publiku – čudesno dragocjeni fosil pučke drame ili, bolje – da se s njom nalazimo pred svjetovnom dramom u kolijevci.“

Na osnovu svih ovih pisanja sa sigurnošću možemo tvrditi da se na paškim trgovima i ulicama „Paška robinja“ izvodi više od tri stoljeća.

Na kraju samo treba još spomenuti da je Spomen ploču blagoslovio paški župnik don. Božo Barišić nakon čega je u Zbornoj crkvi održana sveta misa, a na Trgu Petra Krešimira IV. održan je nastup Gradske glazbe Pag.

Ovime je mogla započeti godina „Paške robinje“ koja bi ovo ljeto poglavito za vrijeme trajanja „Paškog kulturnog ljeta“ trebala biti češće izvođena.

Kao član „Družine“ na ovom blogu sam napisao nekoliko postova vezana za „Robinju“ kao poticaj da se ona nikada u gradu Pagu ne zaboravi.

(fotografije s otkrivanja ploče: Valter Maričević – screnshoot)




Post je objavljen 23.05.2021. u 21:06 sati.