Marketing
101.PAŽANIN - 44.ANTE ZEMLJAR – (Pag, 18. veljače 1922. – Zagreb, 1. kolovoza 2004.)
Rođen u Pagu u tradicionalnoj paškoj obitelji. Svoje osnovno i srednje školsko obrazovanje stekao je u svom rodnom Pagu i djelomično u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je 1962. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ante Zemljar je malo pisao o svojoj obitelji tako da je teško naći podatke o njegovim korijenima u gradu Pagu.
Otac je kćerke Sanje koja se okušala u književnosti. Mlada Sanja 1959. godine napisala je knjigu poezije „Lutke, ceste i vodoskoci“ koja je već pri svom izdanju doživjela prekrajanja i veliku pozornost poradi pisma svojeg oca objavljenog u knjizi. Pismo Ante Zemljera upućeno je novinarki i filmskoj kritičarki Judy Stone koja je od 1961. do 1993. pisala filmske kritike za „San Francisco Chronicle“. Ante Zemljar i Judy Stone su se osobno poznavali i zajedno putovali, što je vidljivo i u objavljenom pismu. Zemljar je molio novinarku Stone da američkoj javnosti predstavi mladu pjesnikinju i njeno stvaralaštvo, te da ujedno upozna javnost kako se vlast u Jugoslaviji odnosi prema mladim stvaraocima.
Sudionik je NOB-a od 1941. Djelovao je kao ilegalac, politički radnik i časnik.
Život Ante Zemljara bio je sve samo ne monoton. Čudnim je putevima koračao Zemljarov život. Siromašno djetinjstvo, II Svjetski rat, robijanje na Golom otoku, teška bolest te marginalizacija u društvu kako u onom socijalističkom isto tako i u demokratskom, samo su dio osnovnih značajki Zemljarova života. Još uvijek nije napravljena distinkcija između Ante Zemljara čovjeka i Ante Zemljara književnika, likovnog stvaraoca do političkog subjekta u raznim političkim vremenima na ovim prostorima.
Udruga Goli otok koja nosi i njegovo ime „Ante Zemljar“ osnovana je 1991. godine, na osnivačkoj Skupštini donesen je Statut a Ante Zemljar izabran je za prvog predsjednika. Od samog osnivanje Udruge, Zemljar se svesrdno zalagao kako bi se status političkih zatvorenika na Golom otoku, izjednačio sa statusom svih ostalih bivših političkih zatvorenika. Javno se zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba zaštiti od propadanja i proglasiti ga spomen područjem. Udruga je donijela sažetak njegova života u nekoliko rečenica koja daje cjelokupni opis Zemljarova života:
„Čudno je krivudala Zemljareva cesta života, (živottok), tkana i zaplitana u tkanju nitima pauka života. Mnogo je priča i usuda u jednom jedinom životu, koji se nekada dojmi kao igrani film, životfilm u kom mnogi akteri odigraju svoje role, velike i male uloge, uspješne, (ne)uspješne, ljudske, (ne)ljudske, nakaradne, primjerene vremenu i trenutku, ponudi koja se (ne)može odbiti, sitnošičarskim interesima, osobnom probitku, frustraciji, kompleksu, zavisti… koliko je tek uloga i rola, ljudi, suputnika i supatnika u životnome filmu Ante Zemljara. Kako si je tek dao truda pisac život ispisujući životni roman o piscu Zemljaru. Tračkom autorske svjetlosti neke od tih životnih priča, umjetnički uobličenih, književnik Zemljar doveo je do naših srca, neke su ko krhotine mozaika ostale nama da ih istražimo, uputimo na pravu adresu, u knjige, u radove u kojima će živjeti. Sve životne priče, niti pauka života, nestaju tek prividno, lebde negdje u međuprostoru i čekaju da budu ispričane, kazane, pređu iz jednog svijeta u drugi, iz jedne dimenzije u drugu, gdje jedna jedina nijansa donosi presudu bitka, s toliko tamnih neizvjesnosti, kao i čitav Zemljarev život.“
O svojim uzničkim danima na Golom otoku dosta je pisao i govorio. Sve bitno može se pronaći u knjizi koju je objavio zajedno s paškim novinarom Ivom Palčićem „Večernji razgovori (1995. – 2000.).
Jedno od Palčićevih pitanja bilo je: Goli otok sinonim je sustava vladavine nad čovjekom, i ostao je svojevrstan tabu, na što Zemljar odgovora: „U povijesti nasilja često se nailazi na pojave koje su u sebi nosile pečat tajanstvenosti. I to nije slučajna pojava, ona se oslanja na ozakonjene potpornje. Ponekad su te pojave građene na iracionalnosti (kao što je vjerovanje, tajna vjere, nesavršenost našeg racija) ali i na opravdanostima društvenog pragmatizma, praktičkog služenja društvu, državi. I jedna i druga doktrina razrađuje se do usijanja dok se ne pojave mudri nosioci koji jedini znaju kako dalje. Oni skupa s vlašću „koja im je dana“, nedodirljivi. Postaju sposobni da izvedenicom mitova trajno stigmatiziraju mase. Ako bilo tko i kako iskorači, čeka ga korbač vlasti, korbač vjere, auto da fé ! Ali i sam korbač u svijesti naroda mora dolaziti iz tajanstvenih, mitskih izvora, svetačkih, inače bi se brzo otkrilo njegovo besmisleno postojanje. U ovom, golootočkom slučaju, on treba prijetiti, unositi strah među zaplašeni narod, ali ne istinu, da se potanko ne zna kakvo je razbojstvo počinjeno nad čovjekom koji ni govoriti ne smije o tome što se s njime stvarno događalo.
Kako su se razbojstva nad čovjekom poslužili sami nedodirljivi bogovi, istina o tome naglo bi ih ogoljela i skinula njihovu aureolu. Zato se širenje istine o Golom otoku, prepričavanje bilo kakvog podatka jednako pripisivalo u grijeh kao i svaka druga kritika režima.“
Ovom izjavom Zemljar je kazao sav smisao zatvora na Golom otoku i otvorio mnoge teme kojima bi se trebali baviti znanstvenici različitih disciplina.
Jedna je neosporna istina, Ante Zemljar je neizmjernio volio svoj rodni grad i cijelog sebe darivao je gradu.
Ante Zemljar je hrvatski umjetnik koji se bavio književnošću, mozaikom, pa nešto i slikanjem iako nije nikada objavio svoje crteže i skice koje je uglavnom radio kao podlogu za svoje mozaike. Okušao se je i u pisanju scenarija na području radio komedija (Eh, moj Žiko, 1981.), te scenarij za dokumentarne filmove od kojih treba izdvojiti (Paška čipka, 1987., Žene mojih obala, 1980., Goran pred Sutjeskom, 1985.) ovome se slobodno može dodati i režiserska uloga postavljajući na scenu hrvatsku pučku dramu „Paška robinja“ (Dani hvarskog kazališta-Hvarski renesansni festival, 1975. i Dubrovačke ljetne igre, 1976.). Objavljivao je u mnogim hrvatskim časopisima i drugim publikacijama.
Cjelokupno Zemljarovo stvaralaštvo prožeto je otočnim (gradskim) temama, odnosno njegovom iskonskom simbolikom. Svu svoju pažnju usmjeruje osobitostima kulture svojeg rodnog grada i otoka Paga. Posebna pozornost je usmjerena prema etnologiji, folkloristiki, usmenoj predaji, za cjelokupnu kulturu naroda od kojeg dolazi, spominje i Bartola Kašića kada se nije pretjerano govorilo o ovom velikom Hrvatu, istraživač je mitologije unutar kulture svojeg naroda što opisuje u svojim romanima. Spominje socijalni mit, povijesni, Paški i Partizanski mit. Zemljar je svojim stvaralaštvom uočavao, i opisao niz problema koji su bili aktualni u njegovo doba, a pojedini su ostali takvima i dan danas. Zemljar je tim svojim pisanjem dao značajan doprinos hrvatskoj književnoj baštini.
Napisao je tekst za monografiju „Pag otok“ koja je izdana 1983. godine kojom je otvorio mnoge teme kako na znanstvenom tako i na umjetničkom polju.
Predstavio je biografije značajnih osoba Paga koji su u određenim poljima života dali svoj doprinos sveukupnom životu i razvoju društva u cjelini. Na kraju monografije Zemljar je zapisao:
„Uz kamene stope prošlosti, o kojima kazuju gromače, brdske suhozidine i stamena zdanja koja se rune, uz vrednote riznica, blještavo paško crkveno i pučko zlato, fragmente novaljskih pluteja i mozaika, uz skladnost boja i oblika starih nošnji, uz bljesak ljepota kojima nas zapanji paška čipka, već povijesna značka ovog otoka, uz domaće kolo koje nas objedinjuje nošeno zanosnim muzičkim ritmom davnog kapelnika, Šime Dešpalja, uz šumove mora po našim sunčanim plažama, kampovima i rasutim odmorištima, uz zov ovaca i meketanje jagnjadi po mirisnim kamenjarima.
Ova knjiga neka bude mala pratnja i njihov skromni tumač.
U Pagu, ožujak 1983. „
Treba spomenuti da su fotografije u monografiji uradili fotografi Ante Zubović iz Kolana i veliki zaljubljenik i stanovnik grada Paga, Srećko Prelovec.
Paška čipka i pučka drama „Robinja“ zauzimale su uvijek posebnu pozornost u njegovom pisanju i prikazanju istih. Svim silama se trudio zaštiti ova dva, kako ih je on nazivao „relikta“ paške posebnosti.
U tjednom kulturnom prilogu – Novog Lista „MEDITERAN“ od broja 84. (18. kolovoza 1996.) do broja 88. (15. rujna 1996.) pisao je feljton „ČIPKA – lirski fluid Paga“. Do tada nigdje tako cjelovito nije pisano o paškoj čipki.
Feljton je zaključio s tekstom:
„Najodgovorniji i najtješnji njen pokrovitelj, kad ga već traži, treba postati paško Poglavarstvo koje će svojim akcijama osnažiti njeno radno dostojanstvo i izboriti se za njenu financijsku stimulativnost. Sve ostalo na kraju se spusti na luk i vodu. Što bi, primjerice u (današnjoj) njihovoj starosti bilo s onim ženama koje su čitava života radile čipke, da ih doskorašnje društvo nije priznalo i dodijelilo im mirovine za njihov dugogodišnji rad na čipki? Brojne starije žene još i danas žive od toga, onako kako i drugi umirovljenici, ali što bi bilo bez toga?
Kontinuitet čipkarstva zavisi o svim čipkaricama ali najviše o onima koje će se potpuno posvetiti čipkarstvu. Na koji način im se danas osigurava sigurnost u bolestima i starosti? To su pitanja o kojima treba temeljito razmisliti i rješavati, prvenstveno kod kuće, u Pagu, možda na jednom ili više skupova o čipkarstvu koje bi moglo paško Poglavarstvo sazivati uz višestruku korist.
Kad se nađem u posjetu u bilo kojoj kući Zagreba, Rijeke, Splita, Italije, Francusku, Čilea..i ugledam na kredencu, na stoliću ili na krevetu (pa i na zidu, uramljenu) kako svojom prozračnom bjelinom blista paška čipka, osjetim se kao kod svoje kuće i toplo poljubim domaćicu. Poslije toga ponašam se kao zadovoljno neotporno dijete s kojim domaćini mogu raditi štogod ih volja. Kao da smo skupa, od rođenja.“
Kako se sudbina poigra sa čovjekom, tako se i čipka poigrala sa Zemljarom. U svom feljtonu u Novom Listu je zapisao da je nasljeđe najzaslužnijeg Pažana za pašku čipku Frane Budaka zahvaljujući njegovoj nećakinji Tini Kustić koja je nasljedila sve Budakove nacrte paške čipke kasnije poklonila Zemljaru znajući da će ih on zaštiti i dati na daljnje korištenje. Zemljar piše:
„Dugogodišnji općinski predsjednik, osnivač i upravitelj Čipkarske škole, Šjor Frane, u okončanju II. svjetskog rata, zaboravljen, umro je u najvećoj bjedi željan svakidašnje korice kruha, umro u svom gradu za koji je toliko dao i htio dati a koji mu se ničim nije odužio. U tim godinama i sama njegova nećakinja, gospođa Tina Palčić, kalvarijski se borila prehraniti sebe i svoje dvoje dječice ostavši ratnom udovicom. Kasnije, bojeći se još jedne takve ili slične pohare koja može zapostaviti i ljude i grad i ljepotu, iznimnu esenciju jedne sredine – odlučila je da mi pokloni sve crteže koji su u njenoj obitelji ostali sačuvani.
Bilo ih je – što na kartonima, što na papiru više od dvije stotine dvadeset. Ostao sam zapanjen bogatstvom broja i motiva, jednako tako kao što sam dječakom ostao zapanjen kad sam ugledao prvi salon, šjor Franov salon s papagajem. Svi crteži bili su datirani i potpisani od autora. Ovu moju objavu o tome potpisujem kao jedinu mogućnost da se darovateljici za vječnost zahvalim nego da i poučim one koji bi trebali znati kako se čuvaju ljepote kućnog praga, vrednote zajednice s kojom te vezala sudbina, življenja i smrti.“
Na početku Domovinskog rata uništena je Zemljarova obiteljska kuća s kojom su stradali i brojni Budakovi nacrti paške čipke i mozaici koje je po pisanju Zemljara imao namjeru ostaviti gradu Pagu kako bi ta kuća posluži kao svojevrstan muzej. Oni koji su uradili to zlodjelo, nisu shvatili da su učinili veće zlo gradu Pagu nego samom Zemljaru.
Udovica Ante Zemljara gospođa Vjera Zemljar je 2010. godine ustupila neke originalne Budakove nacrte paške čipke gradu Pagu. Vijest kao prava senzacija brzo se proširila gradom Pagom poradi toga što se o tim nacrtima često govorilo, ali ih nitko do tada nije vidio osim nekolicine sretnika koji su osobno bili dobri s Zemljarom.
Pašku „Robinju“ postavio ja na profesionalnim kazališnim priredbama u Hvaru i Dubrovniku.
Za obnovu i predstavljanje „Robinje“ izvan grada Paga piše: „Pristupio sam njenoj obnovi u okolnostima kad su mi lokalne prilike u vlasti – jer i to je uvijek bio vrlo značajan faktor svakog obnavljanja tradicije mjesta, a ovdje, primjerno, Paga – omogućavale. Zato sam povodom prvog izlaska paške Robinje s Paga, - a uz znalačko ohrabrenje Georgija Para koji se potrudio da zajedno s mnom još jednom utvrdi mogućnost njenog izlaska – morao povesti računa o tom prirodnom početku i završetku koji nije završetak, i dočarati ih makar u malome.“
U više je navrata nagrađivan književnim nagradama, među ostalim, čak šest puta nagradom "Drago Gervais". Interesantno je spomenuti da je ovu književnu nagradu dva puta djelio s svojom sugrađankom paškinjom Tatjanom Arambašin 1972. i 1973. godine. Godine 1972. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za roman, Ljepotica s otoka a Zemljar II. nagradu za roman, Leptiri. Godine 1973. Tatjana Arambašin je dobila I. nagradu za pripovijetke, Gnjavatori a Zemljar II. nagradu za roman, Djevica i druge pripovijetke. Njegovi su radovi prevedeni na talijanski, španjolski i engleski jezik. Ante Zemljar bio je član Društva hrvatskih književnika (DHK), Hrvatskog društva pisaca (HDP) i hrvatskog PEN centra.
Objavio je sljedeće knjige:
• Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975.)
• Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor,1977)
• Zapisi s Kube (Rijeka, s.n., 1979)
• Leptiri i druge pripovijetke (Zagreb, August Cesarec, 1979)
• Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985)
• Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985)
• Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985)
• Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1997)
• Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001)
• Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004)
• Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004)
• Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004)
Profesor Ante Zemljar u cjelokupnom radu težio je na temelju kriterija i kritičkog pristupa te pouzdanoj obaviještenosti pisati o svom gradu, nadahnjujući buduće generacije da bez svojeg identiteta ne bismo bili ono što jesmo. Stoga ga treba trajno poštivati, a njegove će knjige, čitati još mnoge generacije Pažana.
Ante Zemljar napustio nas je 1. kolovoza 2004. godine u 82. godini života. Pokopan je u Zagrebu u Gaj urni – krematorij.
(neke fotografije:izvor internet)
Post je objavljen 02.05.2021. u 11:09 sati.