Danas se navršava jedanaest godina od kada sam napisao prvi blog post. Sjećam se da sam prije objave prvog blog posta dosta „guglao“ i tražio pravi recept za savršen prvi blog post da bih shvatio da to ne postoji i da taj prvi post ne treba biti savršen. Bilo je bitno samo donijeti odluku o pokretanju bloga kako bi svu kreativnu energiju mogao usmjeriti prema blogu.
Nikada nisam napisao post samo da bi zadovoljio formu i da bi postao zapažen na tražilicama. Naprotiv, pisanje bloga je opsežan zadatak za koji je potrebno uložiti mnogo truda i slobodnog vremena. Svaki post koji sam napisao temeljio se upravo na čitanju i pronalaženju raznih dokumenta kako bi bio što vjerodostojan.
Nakon što me zadesila bolest bio sam prisiljen manje pisati jer sam veći dio provodio po raznim bolničkim ustanovama gdje sam se liječio i tada nisam previše razmišljao o svom blogu. Razmišljao sam čak i prestati pisati. Međutim došao sam do zaključka da prestati pisati značilo bi kapitulirati pred životom i to nisam htio dozvoliti. Trudio sam se dalje pisati i održavati ovaj blog na životu. Vjerujem da sam u tome uspio. Još uvijek je ovaj blog ono što me pokreće da ne stanem, da ne mislim na bolest i da mogu još dati nešto što će moj grad još više približiti čitateljima.
Glavni moto mog pisanja bio je: raznolikost tema o kojima sam pisao. Koliko sam u tome uspio, prosudite dragi štioci sami. Bilo je naporno, zabavno, intenzivno, stresno i poučno. Radio sam ono što me je ispunjavalo. Preda mnom je još puno toga za napisati uz misao da vremena uvijek ima.
Šta da vam na kraju kažem? Hvala svima koji ste bili uz mene sve ove godine pisanja, koji ste tu kraće, koji ste se tek pridružili ili koji ćete doći. Bit će još Paga u novim postovima. Putovanje se nastavlja!