Marketing
„DOTA“, ANTONA ŠULJIĆA
DOTA
Tu u mom kraju, u mome raju,
Buri, neveri forcom srca dišpetaju
Kvarner, Istra, lipi škoji
Tu su svi najdraži moji
Dušu utkali u svaku suru grotu
I na mustri od poštenja
Šili čipku svog živenja
Za ostavit svima namim je u dotu.
(Branko Barbir)
Priveo sam kraju čitanje knjige koju sam dobio pred mjesec dana i koja se zove „Dota“ autora Antona Šuljića, Novaljca, katoličkog svećenika, teologa, novinara, književnika, likovnog kritičara i kantautora.
Možda će vas začuditi da sam ovaj post započeo s fotografijom mlade mise don. Daria Tičića, ali simbolika je u tome da je autor fotografije Anton Šuljić koji je fotografirao. Kada sam ga zamolio da on odradi tu fotografiju odmah me upozorio da nije vičan fotografiranju, ali da će pokušati. Od dva snimka jedan je koji se može koristiti. Nisam ni slutio da ću 23. godine kasnije pronaći i svoje ime u ovom velikom djelu Antona Šuljića koji se zove „Dota.
Koja je to „Dota“ koju Anton Šuljić ostavlja svojoj Novalji i ne samo njoj, nego i cijelom otoku Pagu?
Knjiga je to od petstotinjak stranica, točno 548 stranica koje su podijeljene u četiri tematske cjeline (književnost, likovnost, crkvenost, znanost, publicistika i Novaljci za sjećanje) koje čitatelja ostavlja bez daha od prve do posljednje stranice.
To je zasigurno knjiga koja se ne može čitati kao roman. Za „Dotu“ treba vremena i notes u kojem će se bilježiti važni događaji i datumi koji će budućeg pisca paške povijesti voditi do lakšeg snalaženja i korištenja. Iz recenzije Saše Horvata citiram: „Zbog dubokog dojma kojeg ostavlja na čitatelja, nije teško uočiti kako je cijelo djelo prožeto toplim i nikad prekinutim odnosom autora prema rodnom otoku Pagu.“
Na samom početku sam stekao dojam kao da je blog Iskonskipag bio podloga za pisanja „Dote“, ali to je privid jer obojica gajimo istu ljubav prema otoku i gradovima u kojima smo rođeni, tako da je ista zvijezda vodilja prisutna u iskazivanju ljubavi prema svojim korijenima.
Pisati o povijesti svojeg otoka je iznimno zahtjevan posao, jer on zahtijeva provoditi puno vremena u potrazi za raznim povijesnim podacima, izvorima, arhivima i drugim sredstvima koje se danas nude na internetu.
Neću se ja baviti kritičkim pisanjem i svaku cjelinu posebno obrađivati. Ja ću samo povući neke usporednice i događaje i ljude koje mene vežu za ovo djelo.
Odmah na samom početku dolazim do odgovora na moj post od 06.05.2022. „Paška narodna nošnja – relikt paške posebnosti“, gdje je glavni osvrt u tom postu bio na dio paške ženske narodne nošnje „Pokrivacom“, gdje je Šuljić čisto stručno odgovorio na post: “Napominjem da je povijesna novaljska ženska pokrivača posve drukčija od paške, pa bi bilo dobro „ne kiti se tuđim perjem“, nego reafirmirati svoje. Za očuvanje izvorne novaljske narodne nošnje zaslužan je, među ostalima, osobito Teofil Smojver.“ Kapa do poda.
Šuljić piše kako se služio knjigom Iva Palčića „Meštri s paškog kamenjara“ citiram: „U toj knjizi autor također dao svojevrsnu dotu našem otočnom postojanju, a o čemu u ovom specijaliziranom području kojim se bavim iz, vjerujem, razumljivih razloga neće moći biti govora (grad Pag, kao i cijeli otok bio bi za mene u ovom času prevelik zalogaj!). Knjiga je poučna i dobrodošla jer afirmira naš otočni život, znanost i kulturu, pa je preporučujem.“
Još jednom je autor spominjao i citirao Iva Palčića kada je pisao o rječnicima koji su izdati a vezano za otok Pag pa Šuljić piše: „Ivo Palčić jedan je od poznatijih, ako ne i ponajbolji ambasador otoka Paga u medijskom prostoru u nas, pa u ovoj prigodi, kada ga već nisam uvrstio u slijed onih čijim sam se djelima više bavio, sa spomenutog bloga, a radi tematike kojom se i ovdje bavim, prenosim njegov sljedeći tekst.“
Prenoseći tekst koji je objavljen u Novom Listu 19. svibnja 2020. „Zornje domaćega zajika (Zrnje domaćeg jezika), rječnik govora sela Zubovići kojeg je napisao Šime Zubović, Ivo Palčić napisao je i sljedeće: Još ću nešto spomenuti, a tiče se lokalnog govora i zaslužuje pozornost. Jedan od naših otočana nastanjen u Rijeci, Pažanin Branimir Maričević, po zvanju zdravstveni tehničar fizioterapeutskog usmjerenja, na svojem internetskom blogu Iskonski Pag, uz ostalo, ima i rubriku Slikovni rječnik. S vremena na vrijeme, još od 2012. godine, objavljuje po koju riječ iz lokalnog govora koja se najčešće odnosi na neki predmet i, osim što je tekstualno i kontekstualno ta katkad i anegdotalno objasni, objavi fotografiju dotičnog predmeta. Tako svatko onaj, poglavito mlađi, koji ne zna ili nikada nije čuo ni vidio što je lokva, gušterna, domijana, užal, mažinin, lumaca, lumin, šantul, bertvolin ili britvulin...može u tom opisu zorno upoznati pojedini predmet, a naiđe li na njega u prirodi, u kakvoj etnografskoj zbirci ili gradskom muzeju, moći će ga odmah identificirati. I Maričevićev Slikovni rječnik u našoj otočnoj praksi, također je vrijedan doprinos očuvanju zavičajnog govora kao bitnog dijela zavičajnog identiteta.“
Pišući o govornom bogatstvu otoka Paga predstavljajući pet rječnika koji su izdati navodi kako su pred naletom suvremenog života i snažnih komunikacijskih sredstava, na ovaj će se način sačuvati dio jezične baštine. Pored Rječnika govora Novalje na otoku Pagu autora prof.dr.sc.Silvane Vranić i Iva Oštarića, Šuljić predstavlja i Cakavski govor grada Paga s rječnikom prof. Nikole Kustića, zatim Rječnik govora mjesta Povljane na otoku Pagu: libar povljanski besid Ane Tičića, te Rječnik kolanjskog govora ili Ričnik mista Kolan na otoku Pagu Iva Oštarića i na kraju Govor sela Zubovića na otoku Pagu od Šime Zubovića.
Šuljić navodi: “Rječnici su od najstarijih vremena bili čuvari i promicatelji jezika, vrela i nadahnuća, testamenti i dokumenti života i postojanja vrijednih divljenja, pa ih stoga treba tako i prihvaćati i cijeniti.“
Ja ću ovdje spomenuti moju suradnju s prof.Silvanom Vranić. Njena teta Lucija Kurilić radila je zajedno sa mnom kao spremačica na odjelu rehabilitacije u Domu zdravlja Rijeka, i jednom zgodom me zamolila da bi Silvana došla do mene kako bih je na paškom idiomu izgovarao riječi koje bi me pitala. U nekoliko navrata Silavana je dolazila i govorila riječi a ja sam je to izgovarao „po paški“. Bio je to dio njenog znanstvenog rada. Prof.dr.sc. Silvana Vranić, članica Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, izabrana je za redovitu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za filološke znanosti. Primljena je među akademike na izbornoj skupštini HAZU-a održanoj 19. svibnja 2022. godine.
Na samom početku predstavljajući važne osobe vezane za Novalju na moje opće iznenađenje predstavlja osobu, citiram: „Podrijetlom Novaljac po majci je i moj rođak Igor Lovrinov, odbojkaški reprezentativac, trener i izbornik ženske odbojkaške reprezentacije Hrvatske u tri mandata i višestruki državni prvak sa ženskom ekipom Rijeke,.“
Koliko se godina družim s Igorom, nekoliko smo se puta našli i na trajektu za Pag nikada nisam znao da Igor ima otočkih korijena. Na dnevnoj bazi smo se susretali u dvorani Mladosti u Rijeci, više puta sam mu pomagao kod ozlijeđenih odbojkašica. Ovo je bila još jedna pozitivna vijest iz „Dote“ za mene.
Moram spomenuti i vezu s Andrianom Škunca. Andriana je bila dobra s mojom materom. Nikada nisam došao do toga kako se njih dvije znaju. Jednom zgodom mi je kazala:- mali vidim da voliš čitati pa ću ti ja pokloniti jednu svoju knjigu. U početku nisam vjerovao da ta osoba koja dolazi kod nas može napisati knjigu. A,onda sam ipak dobio na poklon zbirku pjesama „Kratka sjena podneva“ koja je izdata 1973. baš kada je dolazila kod nas. Evo je i danas u mojoj skromnoj biblioteci i „Dota“ je bila povod da se ponovno vratim tom štivu.
Još jedan Novaljac kojeg sam poznavao i koji je pisao bio je Boris Palčić Caskin. Borisu sam napisao nekrolog na ovom blogu gdje sam podsjetio od kada se znam s gospodinom Borisom iako od njegovih knjiga nisam ništa pročitao. Zato tko želi može na poveznicu pročitati nekrolog: IN MEMORIAM – BORIS PALČIĆ CASKIN 10. 7. 1929. – 13. 12. 2013.
Od likovnih umjetnika nisam poznavao nikoga ponaosob ali sam pratio stvaralaštvo Novaljskih likovnjaka tako da o tome neću dodatno pisati osim onoga što sam pročitao u „Doti“.
Tu su na kraju i ljudi iz crkvenog svijeta o kojima piše u poglavlju „Crkvenost, znanost, publicistika“ Posebno se osvrnuo na dvojicu biskupa koji su djelovali unutar Biskupske konferencije Jugoslavije a riječ je o mons. Antonu Tamarutu (Novalja, 1.XII 1932. – Rijeka, 28.VI 2000.) riječkom-senjskom nadbiskupu i mons. Srećku Badurini (Lun, 12. V 1930. – Zagreb, 17. XI 1996.) biskupu šibenskom.
Nadbiskupa Antuna Tamaruta sam upoznao kada je moja kći primala sakrament svete Potvrde. Imali smo susret roditelji i krizmanici s nadbiskupom gdje sam u jednom kraćem razgovoru kazao mu da dolazim s Paga kao i on i bilo mu je drago. Pažani kada se nađu u takvim prigodama uvijek rado razgovaraju o svom otoku. Pratio sam ga u njegovim nastupima u katedrali svetog Vida u Rijeci.
Biskupa Srećka Badurinu nisam nikada upoznao ali sam ga pratio poglavito na početku Domovinskog rata i njegovo učešće u tome.
Jednom zgodom me moj kolega s Prve pomoći u Rijeci Tonči Host pozvao da dođem na misu zadušnicu za pokojnog biskupa Badurinu koja se održavala u samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Pehlinu u Rijeci čiji je prvi redovnik i upravitelj bio Srećko Badurina.
Tonči je stanova preko puta samostana i jako je dobro znao biskupa Badurinu. Često mi je znao pričati o njihovim susretima. Komemoracija se održavala prigodom 10. obljetnice smrti 2006. godine. Misu zadušnicu predvodio je biskup Gospićko-senjski mons. Mile Bogović koji se isto dobro poznavao s Tončom. Po završetku mise bili smo pozvani na druženje gdje sam u ugodnom ćaskanju s fratrima dobio na poklon knjigu mons. Srećka Badurine „Prema novoj zrelosti“.
Pažanima mons. Badurina može značiti po svojim sestrama koludricama a najpoznatija je časna Antonija koja uvijek srdačno dočekuje svih koji dolaze po baškotine u samostanu.
Na kraju mogu samo kazati da ovo sadržajno i pozamašno djelo koje na svojih 552. stranice kroz autorove recenzije, kritike, eseje i nekoliko nekrologa govori najvećim djelom o Novaljcima ali isto tako nije preskočio niti ostale ljude s Luna, Barbata pa na koncu i Paga a posebno se osvrnuo na ljude iz crkve što je i razumljivo, donosi svojevrsni odraz kulturne Novalje i otoka Paga.
(foto:Davor Kovačević)
Ovo je zasigurno djelo koje bi svaki Novaljac pa na koncu i ostali stanovnici otoka trebali imati u svojim kućnim bibliotekama kao relikt novaljske pa na koncu i otočke kulturne baštine.
Post je objavljen 20.05.2023. u 11:39 sati.