semper contra
ponedjeljak, 28.02.2011.
"Relaksirani“ narod
Uvertira
Mlađem sinu prije izvjesnog vremena rešo s jednom grijaćom pločom „učinio je kurcšlus“ i prestao grijati. Najgore od svega je to što je rešo posuđen. U skladu s etikom treba prije vraćanja isti dovesti u ispravno stanje. Za razliku od političara koji redovito nakon gubitka vlasti dotadašnjoj oporbi ostavljaju državu u „kurcšlusu“. Prilikom posljednjeg posjeta ponio sam ga kući da ustanovim što mu je. Stavio sam ga u prtljažnik automobila i zaboravio na njega.
Kako se ponovo spremamo ove srijede u posjet sinovima, prošli petak pita me supruga:
„Je si li ponio onaj rešo od D.?“
„Mislim da jesam. Vjerojatno je još u autu.“
Drugi dan sam pošao da ustanovim u čemu je kvar. Neću opisivati sve radnje, jedino ću reći da mi je posao bila lijepa zanimacija. Na kraju se ispostavilo da je pregorio jedan od grijača u ploči i da treba kupiti ili novi rešo ili pak novu ploču za zamjenu.
Još isti dan nazvah servis i na moje pitanje imaju li grijač 1500 W, promjera 180 mm dobio sam potvrdni odgovor. Cijena 190 kunića.
Glavna radnja
Danas sam odlučio otići u servis da provjerim je li ploča koju oni imaju u potpunosti odgovara mojim potrebama. Prije toga sam odlučio u susjednoj velikoj prodavaonici „Gorenja“ pitati pošto je sličan novi rešo.
„Dobar dan“, rekoh ulazeći u prodavaonicu.
„Dobar dan“, odgovori mladi prodavač primijetivši u mojoj ruci vrećicu u kojoj je bila neispravna ploča. „Što želite?“
„Pitao bih za cijenu novog rešoa s jednom pločom i sedmerostupanjskom regulacijom.“
„To morate potražiti u susjedstvu, u servisu.“
„Pa zar oni imaju rešoe?“ čudim se ja.
„Da, da!“
Izašao sam i uputio se u servis koji je na par koraka od prodavaonice.
„Dobar dan, zar vi zaista držite rešoe s jednom pločom?“
„Ne imamo samo grijače ploče“ odgovara prodavač.
„Tako sam i mislio, a vaš kolega u prodavaonici mi je rekao da ih vi držite što mi baš nije bilo logično.“
Provjerom i usporedbom grijače ploče koju imaju u servisu s mojom neispravnom ustanovio sam da mi ne odgovara. Ne vjerujući da u prodavaonici bijele tehnike nema rešoa kakav mi treba vratih se natrag da prodavaču bolje pojasnim što tražim.
Finale
Čim sam ponovo ušao u salon, dočekao me prodavač:
„Znao sam da ćete se vratiti. Ispričavam se ali prvi put vas nisam dobro razumio.“
A onda je potiho, više za sebe nego da što bi meni govorio, rekao: „Znate danas sam dobio OTKAZ i sav sam zbunjen. No to je moj problem, neću vas s time zamarati.“
Odveo me do polica i pokazao novi rešo s kontinuiranom regulacijom topline. Cijena 173 kunića.
Zahvalio sam na informaciji i izašao iz prodavaonice pod dojmom njegovih riječi. Bilo mi je to prvi puta da sam se susreo s nekim koji upravo dobio otkaz i u meni je počeo rasti bijes kad sam se sjetio riječi naše Premijerke koja je ne tako davno izjavila kako se naši građani osjećaju – RELAKSIRANO. Toliko su relaksirani da im gola grijača ploča izgleda kao kompletan rešo.
Epilog
Glasnogovornik HDZ-a optužio je oporbu da stoji iza prosvjednika koji traže odlazak vlade „male od kužine“i da ih organizira.
Šef policije izjavljuje da obradom 65 prijestupnika nije ustanovljena umiješanost oporbe u organizaciju nemira.
Potpredsjednik Milinović izjavljuje da glasnogovornik ne mora zbog toga snositi nikakve konsekvence jer ako oporba za sada nije umiješana ne znači da dalji izvidi neće ustanoviti da ipak jest (sic!). I naravno nije zaboravio pripomenuti neka nadležne službe rade svoj posao.
Očigledno ni Milinović ni ostali HDZ-ovi dužnosnici ne primjećuju da oporbe, posebno SDP-a, nema ni u talonu. Jednako tako izgleda da im nije poznato da šef najjače oporbene stranke svaku večer u gluho doba noći, da ga slučajno netko ne vidi, odlazi do kipa Majke Božije kod Kamenitih vrata i tamo pali svijeću zamolbe da trenutačna nam vlada ne podnese ostavku, pa da se onda on mora prihvatiti vrućeg krumpira i praviti, umjesto krumpir salate, recimo restani krumpir.
četvrtak, 24.02.2011.
Jedna pomalo luskasta priča
Aerodrom
Otkako su počeli nemiri i krvoprolića, a na pomolu su i revolucije u zemljama sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka, stalno se pitam: „Kako je moguća takva sinkronizacija tih događaja? Mora da netko iza zastora vuče konce.“
Naravno odmah sam pomislio na aktere teorije zavjere i to opet naravno one koji vladaju zapadnom hemisferom zemaljske kugle. A onda sam jučer pročitao tekst Denisa Kuljiša u „J.L.“ pod naslovom „Dragi putnici, vežite pojaseve, slijećemo u Potemkinovo selo!“, pa mi je na um pala „luckasta“ misao.
Tekst se odnosi na oportunost izgradnje Zagrebačkog aerodroma u svjetlu najnovijih događanja koji će sigurno izazvati drastičan pad avio prijevoza. Autor se pita je li mudro uložiti 200 milijuna eura (bez popratne infrastrukture) u vrijeme kad je vrlo upitno da li će se moći u kratkom vremenu udvostručiti promet sa sadašnjih 2 miliona na 5 miliona putnika koliko bi bilo rentabilno za tu veličinu aerodroma. No osim ovog, na što ću se još vratiti, na početku članka pažnju su mi privukle ove rečenice:
„Tko je mogao predvidjeti revoluciju u Libiji koja će neminovno ugroziti hrvatsku opskrbu plinom? Nitko, ali je bilo potpuno nelogično zamijeniti dugogodišnji sigurni izvor - ruski plin - ugovorom s talijanskim isporučiteljom, trgovačkim posrednikom koji plin slučajno dobiva iz Libije i Alžira, zemalja gdje se prilike još dugo neće stabilizirati. Jedini talijanski stabilni izvor naš je vlastiti plin koji se na Jadranu crpi po cijeni, neusporedivo nižoj od tržišne, po kojoj otplaćujemo istražne i eksploatacijske troškove zajedničkih postrojenja što ih je financirala talijanska korporacija.“
Lonac „malog od kužine“
Pročitavši to odlučio sam se igrati „malog od kužine“.
U poveći lonac stavio sam citirane rečenice izrezane na poveće komade. Tome sam dodao razgovor koji je jučer u „Paralelama“ voditeljica Morana Kasapović vodila s dr Branimir Molakom, stručnjakom za energente koji je iznio najnovije planove da se Europa preko Italije i Španjolske čvršće poveže s libijskim i alžirskim izvorima plina, a s istoka s izvorima u Kazahstanu. Točnije podvodnim nalazištima u Kaspijskom jezeru. Nakon kratkog miješanja dodao sam sitno isjeckane nemire u arapskim zemljama gdje se nalaze najveća nalazišta nafte. Ovako dobivenu mješavinu prelio sam umakom napravljenim od povećane potražnje fosilnih goriva od strane tri naglo rastućih zemalja (B.I.K.) i na kraju sve posipao prstohvatom mješavine egzotičnog začina „izvori nafte i plina ispod Arktika“. Sve sam to pustio krčkati na laganoj vatri sat vremena. Kad je sve bilo gotovo skinuo sam lonac s vatre i pustio da se malo „smiri“. Pošto se sadržaj dovoljno ohladio da ga mogu kušati zahvatio sam malo iz lonca i osjetio okus kojoj bi autor mogla biti - Rusija.
Skuhao sam pravi „ruski lonac“!
Zašto?
Pa mislim da je to dosta razvidno. Europa se prošlih nekoliko godina opekla ruskim plinom ali tako što je dobila smrzotine kad ga nije bilo. Posljedično se počela okretati prema drugim izvorima, a najbliži izvori su upravo u zemljama sjeverne Afrike i Kazahstanu. Ovaj potonji izvor doduše ne bi trebao biti meta ruske „zavjere“ jer će plin ići preko ruskog teritorija pa će se tu naći nešto novaca za račun tranzita. A po potrebi, ucjene radi, lako će, pa makar i naknadno, ugraditi specijalne ventile daljinski upravljane iz Moskve.
A da bi se otežala dobava iz Afrike treba tamo malo prodrmati režime i to naravno koristeći prokušanu zapadnjačku mantru „demokracija i ljudska prava“. Pri tome se više ne moraju slati eksperti za dizanje pobune. Dovoljne su internetske društvene mreže. Kako se to radi znate vi bolje od mene (usput: razlog što naši „facebook“ prosvjedi nemaju velikog odjeka je dokaz da u njima nema internacionalne „zavjere“)! Nastala situacija malo će ohladiti Europu da investira na tu stranu jer se pokazuje da je to još trusnije područje od rusko-ukrajinskog. Europa bi se opet mogla malo „prišmajhlati“ ruskom medvjedu!
A što se pak tiče arapskih zemalja i nafte, nije zgorega i tu pripremiti teren, učiniti ga nestabilnim kako bi cijena nafte porasla toliko da se onda isplati naftu (pa i plin) vaditi u području Arktika. Gdje je Rusija već ostavila svoje govance, pardon zabola zastavu na dnu mora ispod ledenog pokrova. Prokušana je to metoda iz sedamdesetih kad je nagli porast cijene nafte vađenje nafte iz podmorja naftnim platformama učinio profitabilnim (na čemu Norveška bazira svoj standard?).
A gdje smo mi tu?
Ako se taj scenarij obistini putovanja prijevoznim sredstvima što troše naftne derivate kad-tad će postati luksuz. Mi to naravno ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Točnije ne mi, nego naše glavonje.
Sagradili smo (država našim novcem) autoputeve koji su koliko toliko rentabilni samo u jeku turističke sezone. Pa bi ih sada rado dali u koncesiju usput osiguravajući svjež novac za javnu potrošnju. S time što će koncesionar, radi što bržeg vraćanja uloženog cijenu cestarine najmanje udvostručiti, „mi nebumo razbijali glavu“. Tome se spremaju dodati Pelješki most. Pitanje je samo što tu preteže: politika ili ekonomija. Po mojem i jedno i drugo je na klimavim nogama.
Iskeširat ćemo 200 miliona eura (u konačnosti 400 miliona jer će se za to naravno uzeti kredit po „povoljnim kamatama“) za Zagrebački aerodrom koji će biti „najljepši u ovom dijelu Europe“ ali je pitanje koliko će biti rentabilan. Možebitno samo tijekom turističke sezone. Ako? Da je tome tako potvrđuje činjenica da dubrovački aerodrom ima veći promet i veći rast od zagrebačkog i ostalih šest-sedam međunarodnih aerodroma koliko ih Hrvatska ima.
Zaključak, sažetak, rezime
Ako se, ne daj bože, ovaj moj ludi scenarij i obistini po aerodromskim pistama će niknuti trava pa će na njih „slijetati“ stada ovaca na ispašu. Autoputevi će vjerojatno ostati u funkciji. Po njima će se kretati krda ovaca od jedne ispaše do druge tako da trava neće stići izrasti.
A naša Jaca će biti sva sretna kako je ona točno dugoročno isplanirala da nam treba puno – pastira.
nedjelja, 20.02.2011.
Prolaznost
Nedaleko istočnog ruba Zagreba smjestila se općina Rugvica. Za nju se vjerojatno ne bi čulo niti bi o njoj pisao dnevni tisak da velika „IKEA“ nije otkupila 404.000 kvadratnih metara zemljišta po 65 € za kvadratni metar s namjerom da tu sagradi veliki prodajno-skladišni centar, prvi u ovom dijelu Europe. Priča se da je jedan ovdašnji seljak, vlasnik, kako se ovdje kaže, „dve cigle i jednog kňca“, tako zaradio 300.000 €. Jednako tako kažu da sad više nema ni centa a da za taj novac ništa kupio nije. Susret siromašnog i priprostog seljaka s potrošačkim društvom i globalnim kapitalom uvijek će ispasti na štetu onog prvog.
Načelnik općine očekivano je ushićen „božjim darom“ koji mu je pao s neba. Proračun općine je s prijašnjih 12 milijuna kuna zahvaljujući tom „daru“ u 2009. godini probio granicu od 20 milijuna kuna. Sad on ipak ponovo iznosi 12 miliona kuna. Srećom po stanovnike, načelnik će dobivenu mnu uložiti sukladno zakonu u izgradnju infrastrukture. Nada se on i dodatnoj koristi jer je planom predviđeno kako će „IKEA“ otvoriti gotovo tri tisuće radnih mjesta i posljedično tome očekuje izdašni priljev sredstava u općinsku kasu kroz porez na njihove plaće. Sve u svemu načelnik je pun optimizma kao šipak pun koščica.
No dva susjeda koje je novinarka našla pri kolinju nisu tako puni optimizma.
Jedan od njih veli: „Ne znam kaj nam „IKEA“ nosi. Mi smo siromašan narod. Nama Europa niš dobro ne bu donela.“
Ne znam koja će strana u konačnosti, kada sve bude gotovo, imati pravo: nadobudni načelnik ili mudri seljak. Ne znam niti želim nagađati, jer svrha ovog posta nije analiza korisnosti jednog takvog globalističkog zahvata i svih njegovih popratnih pojava, pozitivnih i negativnih.
Mene je na ovaj post ponukala slika koja je objavljena uz taj članak u J.L. od 19. veljače ljeta gospodnjeg 2011.
Gledam staricu sjetnog pogleda koja vjerojatno neće doživjeti realizaciju svih tih velikih vizija i u pozadini drvenu posavsku kuću koja će jednako tako vjerojatno nestati pod naletima buldožera i pri tome su mi misli obuzete vremenom koje prolazi. Vremenom kada se živjelo teško ali u skladu s prirodom. Pitam se hoće li za trideset-četrdeset godina netko snimiti ovakvu fotografiju starice ispred velikog ikeinog kompleksa (ili pak njegove ruševine ako se ustanovi da više nije profitabilan) razmišljajući hoće li ta starica biti sretnija od ove na slici.
Kako sam pesimista po prirodi, mislim da neće.
petak, 18.02.2011.
Ljudi, jel' to moguće?!
Jadranka Kosor u „dobrom društvu“ s glavnim dioničarom Jezićem lani je obišla pogon u Omišlju. Danas bi ga mogla „obići“ u Remetincu.
Problem
Današnji članak u „Jutarnjem listu“ ostavio me bez teksta, otvorenih ustiju s velikim upitnikom iznad glave: jel' to moguće? Članak nosi naslov „HUP od premijerke traži da pomogne „Dioki“-u i Euroline“-u.
Citiram:
„Hrvatska udruga poslodavca zatražila je od premijerke Jadranke Kosor da Vlada pomogne velikim tvrtkama i nekoć uspješnim tvrtkama koje su upale u financijske probleme. Kako neslužbeno doznajemo, predstavnici HUP-a konkretno su zatražili da se pomogne primjerice i „Dioki“-u, čiji je vlasnik Robert Jezić u pritvoru u Remetincu optužen za sudjelovanje u korupcijskoj hobotnici bivšeg premijera Ive Sanadera.
„Dioki“ propada zbog svojih dugova prema HEP-u, a tvrtka trpi štetu jer je njen glavni dioničar u pritvoru, a to se ne bi smjelo događati (sic!) - prigovorili su predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca premijerki Jadranki Kosor.
Pustite sada tko je tu dioničar i što je taj dioničar učinio ili nije učinio, „Dioki“ je proizvodna tvrtka koja trpi gubitke - uvjeravali su je HUP-ovci.“
Dakle: J.K. i Vlada (čitaj porezni obveznici) bi trebali pomoći „nekoć uspješnim tvrtkama“ koje su njezini vlasnici vodili tako da su „upale u financijske probleme“ a od kojih je jedan vlasnik 'na privremenom radu' u Remetincu. Naravno sada nije važno „tko je tu dioničar i što je taj dioničar učinio ili nije učinio“ već treba „naći rješenje kako bi „Dioki“ dobio kredit“ od „Europske investicijske banke u iznosu od 34 milijuna eura za daljnje investiranje“ i da bi vlasnik nakon što izađe iz Remetinca, kao veliki izvoznik koji zapošljava više od 1000 ljudi, mogao opet sudjelovati u „korupcijskoj hobotnici“ nekog novog premijera.
Idemo dalje…
No nije dovoljna samo garancija za spomenuti kredit. Izvjesni Vatroslav Sablić koji trenutačno zamjenjuje odsutnog vlasnika Ježića dodaje: „Naša su dugovanja prema HEP-u oko 120 milijuna kuna, a ne zanima nas model C jer se njime rješavaju problemi tvrtki koji imaju dug prema državi direktno preko poreza, te država ulazi u vlasništvo tvrtke.“
Naravno, njima se model C ne dopada, jer riječ je o modelu kojim se tvrtkama u teškoćama potpuno ili djelomično otpisuju dugovi prema državi, ili pak svoja potraživanja država pretvara u vlasnički udio u tim istim tvrtkama, a time bi izgubili vlasništvo nad tvrtkom. Zato gospodin Sablić predlaže već prokušani model „TLM“ i kaže: „Za „Dioki“ je već pomoć i pronalaženje rješenja za, primjerice, „TLM“ pozitivna stvar. Vlada se potrudila pronaći način da spasi jednu proizvodnu tvrtku,bez obzira na to je li privatna ili državna.“ Ljudi jel' to moguće!?
Nešto slično naši „uspješni“ poslodavci (čitaj bezočni i nesposobni kapitalisti) traže i za „spas“ tvrtke „Euroline“: Naime spomenuta tvrtka u vlasništvu Milorada Brace Radovanovića, je najjači hrvatski uvoznik Mercedesa, a „nedavno je bio u blokadi zbog 80 milijuna kuna duga za kredit Zabi. No, „Euroline“ duguje i svom principalu – „Mercedesu“, čija vozila uvozi u Hrvatsku, pa su HUP-ovci spomenuli da nije dobro za ugled Hrvatske (sic!) da naše tvrtke duguju svojim stranim partnerima.“
Ljudi jel' to moguće? Vrli HUP-ovci smatraju „da nije dobro za ugled Hrvatske da naše tvrtke duguju svojim stranim partnerima“ a to što u Hrvatskoj međusobno duguju tridesetak milijardi kuna je kao dobro za ugled i dobro poslovanje.
Još nije kraj…
I da se ne zavaravamo! Navedena su samo dva primjera kako HUP-ovci zamišljaju rješavanje problema koji su sami stvorili. Ako ste uočili u citiranom dijelu članka, HUP-ovci predlažu da Vlada: „pomogne velikim tvrtkama i nekoć uspješnim tvrtkama koje su upale u financijske probleme“, a ova dva primjera, „Dioki“ i „Euroline“ navedena su samo primjerice.
Zaključak
Da rezimiram:
Kupi od države tvrtku za male pare. Otpusti dio radne snage da ti ne smeta u provedbi svojih mračnih i kriminalnih planova. Ali još uvijek ostavi toliko da budeš „velika“ firma jer time postaješ partner Državi, naročito pred izbore. Neznanjem i nesposobnošću dovedi tvrtku u nezavidnu (lošu) financijsku i poslovnu situaciju. Onda lijepo zatraži od Vlade (poreznih obveznika jer Vlada i Država nemaju SVOJEG novca) da „otpusti grijehe naše“, a mi ćemo za uzvrat zadržati 1000 radnika i ugled Hrvatske u svijetu.
Pa da čovjeku ne ostanu usta otvorena.
nedjelja, 13.02.2011.
Valentinovo
Čestitka za Valentinovo mojim dragim čitateljima.
Ova je za one koji misle da je važnije biti nego imati…
…a ova za one koji misle da je važnije imati nego biti. 
petak, 11.02.2011.
„Tigar Teo“
Dolazak
„Dedaaa, veliku bušilicu!“
Kroz otvorena ulazna vrata stana mali „tigar Teo“, naš dvoipogodišnji unuk imenom Teo, ulijeće u hodnik uz citirani uzvik. Odmah se sjuri, bez pozdrava, u dedinu sobu, „brlog“, i ponavlja:
„Dedaaa, bušilica!“
„Uzmi sâm“ kaže deda, a Teo odmah pada na koljena i zavlači ruku ispod kreveta gdje deda drži dva kovčega s alatom. U jednom je alat „opće namjene“ a u drugom električni alat.
Teo nepogrešivo izvlači kovčeg u kojem se nalazi električni ručni alat iako su oba kovčega jednaka. Prstićima odmah otvara patentnu bravicu, rukom podiže poklopac.
„Iiiiiiii! Bušilica!“ pocikuje Teo i odmah vadi redom: veliku bušilicu, ubodnu pilu, baterijski izvijač (on ga zove „baterija bušilica“), malu bušilicu koja služi za graviranje.
„Baterija, baterija?“ pita Teo uzimajući baterijski izvijač. Dedi nije jasno što želi a onda sin objašnjava da je to pitanje je li baterija izvijača napunjena.
„Da, puna je“, kaže deda.
„Puna, puna!“ odgovara Teo a oči se cakle od zadovoljstva. „Bušiti rupu!“
Ubrzo zamjenjuje izvijač velikom bušilicom. Treba bušiti veliku rupu u zidu. Sâm stavlja svrdlo, priteže glavu, traži gdje će uključiti u struju (samo kao igra), gurne utikač ispod stola i govori: „U pravu struju!“
„U pravu struju“ za razliku od baterijske.
Penje se na krevet i počinje „bušiti“ veeeeliku rupu u zidu. Kod toga ispušta zvuk kao da bušilica zaista radi. U početku zvuk postepeno raste od tišeg i dubljeg tona, prelazi u visoki kontinuirani ton da bi na kraju opet postajao sve tiši i na kraju nestao. Nekoliko puta sam sâm sebe zatekao kako se pitam odakle zvuk kada znam da bušilica nije uključena.
Alat, električni i ručni iz druge kovčega, raznosi po čitavoj sobi: turpije, pile, čekiće, kliješta. Zna naziv svakom alatu: kombinirke, pila, papagajke, francuski ključ, turpija, čekić. Deda mu daje daščicu i on čekićem lupa po njoj, turpija, pili, buši.
Uzima obični izvijač i šulja se po sobi tražeći što će popraviti. Zaviruje u svaki kut, ispod stola, oko sobnog bicikla i sve govori: „Treba popraviti, sve treba popraviti!“ Ne misli ni na jelo, ni na mamu ni na tatu. Deda i baka ne postoje.
A onda odjednom: „Hoću mamu!“
Vrijeme je za spavanje! Alat više nije zanimljiv, sada su na redu mama i tata. Prije večere puštamo crtiće s DVD rekordera. Uz dopuštenje roditelja samo „pedagoške“! Tom i Đeri i slični s koncentratom nasilja njemu nisu dozvoljeni. Kao u skandinavskim zemljama. Baka se baš ne slaže, deda odobrava, a na kraju je kako žele roditelji.
Usredotočeno gleda u ekran i pomalo se smiruje. Još večera, malo igranja s roditeljima u krevetu i – laku noć.
Deda odlazi u „brlog“. Skuplja alat i sprema ga u kovčege, gura ih ispod kreveta. On i baka su umorni. I oni će uskoro na spavanje. Unuci znaju biti naporni.
Idemo ispočetka
Drugog jutra baka ustaje prva. Deda još malo u krevetu, u polusnu, s čepićima protiv buke u ušima. Ali ne zadugo.
„Deda, diži se, bušilica!“ čuje deda Tea i osjeti kako ga svojim ručicama udara po pokrivaču. Ne traje to dugo.
Prestaje buditi dedu, izvlači kovčeg ispod kreveta i tad sve počinje ispočetka. Opet je cijela soba prekrivena alatom, svrdlima, vijcima. Nakon dva tri bezuspješna pokušaja da stvari dovede u red za vrijeme „pauze“, deda odustaje od spremanja. Nogama razmakne poneki alat da ne stoji na putu. Navečer samo gurne pod krevet. Drugo jutro će Teo i onako sve razvući po sobi.
Ne pada iver daleko od klade. Teo nastavlja tradiciju svojih predaka (osim pradjeda): i njegov pra-pradjed, i njegov djed i njegov otac vole „delati z rukami“, pa eto i njemu je alat najljepša igračka.
Nakon četiri dana mlada obitelj kasno popodne odlazi u Zagreb. Malo plača i „neću od bake“, tek toliko da ne bude po maminom i tatinom. No kada sjedne u svoju sjedalicu u autu sve je opet OK.
Deda ulazi u svoj „brlog“ i započne spremanje. Skuplja stvari po sobi i sâm sebi mrmlja u bradu: „Moram dobro pregledati cijelu prostoriju da ne bih morao višekratno otvarati kovčege ako nađem gdje koji zatureni alat!“
Zna deda da i kada sprema nakon što sâm nešto radi uvijek ostane barem jedna stvar nespremljena. Zato je i odlučio detaljno pregledati cijelu sobu. Čak je i baterijom pogledao ispod pisaćih stolova, kreveta, ormara. Nema više ničega, sve je u kovčezima. Deda je zadovoljan. Eto po prvi puta će se desiti da su sve stvari spremljene!
Završni čin
Prije spavanja razmiče deda zavjese da bi otvorio prozor provjetravanja sobe radi.Pri tome treba prebaciti volan sobnog bicikla iz jednog položaja u drugi. Pokuša, ali ne ide. Pogleda i – ipak nije spremio sav alat. Turpija kojom je Teo „popravljao“ bicikl ostala je zaglavljena u njemu.
Nadmudrio unuk dedu! Ne, ne može deda sve spremiti od prve! Nema teorije! 
ponedjeljak, 07.02.2011.
Odlasci…
Apsurdnost ljudskog bivstva je u činjenici da ako je ono ružno čovjek ne želi živjeti, a ako je lijepo ne želi umrijeti. I tako se njegovo bivstvo svodi na ono što ne želi.
Odlazak prvi
Odlazeći dvojici prijatelja uvijek idem ulicom koja prolazi pokraj kuće stolara K. On mi je svojevremeno izradio sve prozore i unutrašnju stolariju u vikendici. Kako sam veliki ljubitelj i poštovatelj drvodjeljskog zanata i majstorstva još od malih nogu, a bio sam i vrlo zadovoljan njegovim uratkom, nastavili smo kontakte. Kad god mi se ukazala prilika, otišao sam mu u posjet kako bih čuo „priče iz davnine“ i njegovo tumačenje „bespuća naše zbiljnosti“.
Ugodni su bili ti razgovori sa starim majstorom uz veliki, prekrasni stol od crvenog bora kojeg je on osobno izradio i na kojem se svaki put našla boca vina iz njegovih gorica i mineralna voda, a onda je stigao i poneki kolač kojeg je donijela njegova samozatajna žena. Pozdravio bih je, ona je odzdravila, ja bih zahvalio na kolaču a ona se povukla u kuhinju. Nikada nije sudjelovala u razgovoru. Vjerovao sam da je to zbog starinskog ozračja u kući – samo glava kuće razgovara s muškom osobom.
Sticajem okolnosti prošao je jedan dulji period kako nisam prolazio ulicom. Kada sam se ponovo našao u njoj krajičkom oka primijetio sam, već pomalo smežuranu, osmrtnicu pribijeno na stablo. Bacio sam nesvjesno pogled na ime i prezime i tek kada sam već prošao nekoliko koraka dalje, postadoh svjestan pročitanog, a prema prezimenu K. pomislih da je to možda supruga mog stolara.
Kako nisam znao ime gospođe nisam bio potpuno siguran da je to baš ona, te sam isti dan nazvao majstorovog sina i ispričavajući se, upitao je li to umrla njegova majka. Dobih potvrdan odgovor. Njemu sam odmah izrazio sućut, a majstoru sam navratio sutradan.
Opet smo sjeli za stol od crvene borovine a na stolu se kao i uvijek do sada našla boca vina i mineralne vode. Jedino nije bilo kolača. Prva bol je minula, majstor je prihvatio činjenicu da mu nema supruge, pa nije bilo teško čuti priču kako je umrla.
„Bilo je vrijeme ručku“ započeo je priču majstor „stavila je podgrijati juhu na štednjak juhu i rekla kako će u sobi slušati vijesti. Bila je malo nagluha, pa je vijesti slušala slušalicama kako drugima ne bi smetala preglasnim zvukom!“
Sada mi je bilo jasno zašto nikada nije sudjelovala u našim razgovorima.
„Kad juha ugrije, ugasi plin pa me zovni, rekla je i otišla u sobu“, nastavi majstor. „Listao sam novine čekajući da juha ugrije i kada je bilo gotovo ugasih plin i pozvah je glasno neka dođe.“
Još koju minutu je majstor listao novine, a onda je, vidjevši da mu žene nema a juha se hladi, ustao i pošao u sobu. Roleta na prozoru bila je napola spuštena, supruga je sa slušalicama na ušima ležala u krevetu na leđima, prekriženih ruku, smirenog lica.
Bila je mrtva.
Odlazak drugi
Često sam se u jutro budio prije alarma sata. Ponekad spontano, ponekad bi me probudio zvuk automobilâ ili pak lupa kašeta u kojima pekari, rano ranioci, dovoze svježi kruh. A ne tako rijetko probudio bi me i zvuk tranzistora moje susjede. Zvuk ne baš „haj-fi“ radio prijamnika, pomalo metalno obojenog tona. Moje uzglavlje nalazi se uz zid kojemu je s druge strane uzglavlje njezina kreveta. Radio se nalazi na noćnom ormariću odmah u kutu između dva zida.
Ako ne zaspim ponovo, nakon nekog vremena čujem njezin razgovor preko telefona. Dugo nisam znao s kim to gotovo svakog jutra razgovara tako rano dok nisam saznao da zove lokalnu radiopostaju, koja u okviru svog jutarnjeg programa emitira dnevni horoskop, ne bi li saznala što je danas čeka.
Jednostavna je ta moja susjeda. I vedre naravi. Uvijek nasmijana, pomalo brbljava ali nikada dosadna. Njezin stan je uvije bio čist, uredan i odisao onim posebnim mirisom kojeg odaju stanovi u kojem gotovo da nema ni trunka prašine.
Nismo se baš često posjećivali iako su nam vrata stana nasuprotna. Najčešće posjete su bile povodom praznika: Božić, Nova godina, Uskrs. Razgovor uz čašicu rakije ili kavicu, obvezne kolače, pa onda: znate moramo ići, idemo na vikendicu, djeci u posjete u Zagreb. Kako to već biva u slučaju rijetkih posjeta, uvijek smo ponijeli neku sitnicu, paketić kave, bocu rakije, grožđe, jabuke ili kruške upravo pobranih s naših trsa ili voćaka. Tek onako da ne dođemo praznih ruku.
No susjeda nikome nikada nije željela ostati dužna. Netom nakon što bi otišli, ili pak čim bi se vratili kući ako smo odmah po odlasku od nje otišli iz stana, eto nje. I nosi punu zdjelu rezanaca koje je pravila poput pravog umjetnika. Žutih, tankih, dugih. Ponekad već osušenih, a ponekad još svježih. U tom slučaju svaki puta bi supruzi davala upute kako da ih osuši ispričavajući se pri tome kako, eto, rezance nije stigla osušiti. Ako pak nije bilo rezanaca uvijek su se tu našli kolači, suhi, kremasti, sočni. Gurala nam je to s osmjehom na licu, pa nije to ništa, pa uzmite samo. Nije željela ostati dužna i darivala je od srca, ne kupovno, nego ono što je svojim rukama uradila i u što je unijela svoje znanje, svoju dušu, svoju ljubav.
Jedne subote opet je bio red za odlazak našoj djeci u posjete. Kao i mnogo puta i ovog puta me probudio zvuk njezinog radioprijamnika i malo poslije toga čuh njezin razgovor na telefonu. Bilo je vrijeme za ustajanje pa se nimalo ne naljutih zbog toga, iako je subota. Dapače. Spakirali smo se i otišli.
U nedjelju popodne vratismo se i na ulaznim vratima našeg nebodera već izdaleka ugledasmo prilijepljenu osmrtnicu. Obje smo pomislili: pa tko je opet umro. Ta tek je nedavno skinuta osmrtnica jednog stanara iz našeg nebodera. Približivši se ostali smo bez daha: na osmrtnici je bilo ispisano ime naše susjede. Umrla je te nedjelje u jutro, iznenada. Nakon što se probudila, uključila tranzistor, obavila telefonski razgovor saznavši što je čeka taj dan, vratila se u krevet smirena što horoskop ne predviđa ništa loše, zatvorila oči i više ih nije otvorila.
Ispričao nam je to njezin suprug kad smo mu navratili izraziti sućut.
Odlazak treći
Predstavnica našeg solitera, gospođa K., živi sama u prizemlju zgrade.
Bio je Uskršnji je dan prošle godine. Sprema se na misu u mjesnu franjevačku Crkvu Sv. Nikole. Za nju je to važan događaj pa su pripreme pažljive. Tuširanje, oblačenje svečane odjeće i obuće, uređivanje frizure, malo crvenila na obraze i šminke na usne i odlazak.
Vraća se najčešće u društvu neke od starijih stanarki koje također odlaze u Crkvu kao na malu svečanost. Tako je bilo i ovog puta.
„Hoćeš li doći na kavu?“ pita gospođa K. svoju pratilju koja živi na četvrtom katu.
„Može, samo da odem u stan i ostavim ove stvarčice“, prihvaća poziv pratilja i odlazi prema dizalu.
„Dobro, ja ću za to vrijeme skuhati kavu. Vrata ću samo pritvoriti tako da ne moraš zvoniti a ja se dizati iz fotelje“, kaže gospođa K. i odlazi prema vratima stana.
Nakon petnaestak minuta dolazi susjeda. Nalazi pritvorena vrata i ulazi zovnuvši gospođu K kako je red kada se ulazi u kuću pri otvorenim vratima. Nitko ne odgovara. Susjeda ulazi u sobu. Vidi gospođu K. s leđa kako sjedi u fotelji. Ispred nje dvije šalice kave, iz kojih još jedva zamjetno leluja para.
„Evo stigla sam“, kaže i prilazi gospođi K. zaobišavši fotelju. Zagleda se u njezino lice, mirno, spokojno.
Gospođa K. otišla je onom čiji je dan Uskrsnuća upravo proslavila.
Bilo im je dano umrijeti nenadano, bez bolova i mukâ.
Takva smrt, uz trenutak dolaska na svijet, je nešto najljepše, kada je već neminovno, što se čovjeku može dogoditi u tom apsurdnom bivstvu.
srijeda, 02.02.2011.
Pčelice - sladilice
Ne znam koliko vam je poznato i pratite li vijesti o tome, no kako javljaju masmediji u svijetu traje već dulje vremena masovni pomor pčela. Najveći u Americi. Vjerujem da vam je ostalo nešto znanja o važnosti i nužnosti pčela ne samo za našu vrstu nego i za sve ostale vrste na ovoj divnoj planeti. Po mojem osobnom mišljenu ako ona prva i nestane ne vjerujem da će ostale vrste mnogo tugovati za njom, ali sam potpuno siguran da će homo sapiens i te kako žalovati ako nestanu pčele.
Jednako tako nije mi poznato što su svjetski „dr.sc. mudraci“ poduzeli za spas pčela jer o tome masmediji, koji žive isključivo od prodaje „nesrećâ i katastrofâ“, do sada nisu donijeli ni jedno slovo. I bojim se da ga ne bi našao ni da ga tražim povećalom !
A onda sam od blogerice @catwoman dvadeset devetog prošlog mjeseca dobio e-mail s tekstom kojeg donosim u skraćenom obliku.
„30.1.2011. zajednička grupna namjera iscjeljivanja.
Dragi prijatelji, pridružite mi se 30.1.2011 u 16 sati da STVORIMO zajedničku kolektivnu namjeru da spasimo, zaštitimo i iscijelimo pčele, na ovoj našoj divnoj planeti.
Već ste čuli vijesti da pčele masovno umiru jer su ugrožene raznoraznim otrovima kojima ljudi bez svijesti ili savjesti ugrožavaju našu planetu, pčele i sve nas. Vjerojatno ste i primili mnoge preporuke da potpišete peticije za pomoć pčelama. Ali, osim toga najmoćnije što možemo učiniti je da imamo SKUPNU NAMJERU da pomognemo. Pozivam vas da mi se pridružite u ovom događaju da udružimo svoje želje u zajedničku namjeru da sačuvamo zaštitimo i iscijelimo pčele, prirodu, a time i nas same.
Važno je da znate da ste VI i vaše sudjelovanje značajni i da je zbroj naših svjesnih namjera ono što može napraviti OGROMNU razliku. Pojedinačno možemo osjećati nemoć i strah pred budućnosti u kojoj nema pčela - zajednički aktivirajući našu grupnu namjeru možemo promijeniti vibraciju, napraviti energetsku promjenu koja će pomoći pčelama i pri tom iscijeliti i nas, djelujući na svakog pojedinačno.
Pozvani ste da pomognete!“
Potom u tekstu slijedi opis aktivnosti koje na taj dan između 16 i 16.30 sati trebam uraditi ako želim sudjelovati. No kako je akcija prošla neću vas time zamarati. Apel je potpisala Jelena Korenčić
Na temu kolektivne svijesti pročitao sam u posljednje vrijeme, opet na inicijativu blogerice catwomen, nekoliko članaka i pogledao dvije, tri emisije iz serije „Na rubu znanosti“. Izmijenio sam s njom i nekoliko e-mailova na tu temu. Bio bih neiskren kada bih tvrdio da su me ti tekstovi i emisije uspjeli uvjeriti u istinitost ili bolje reći mogućnost da se djelovanjem „kolektivne svijesti“ mogu mijenjati mračne „pojedinačne svijesti“ i „podsvijesti“. No ovog puta sam, zbog ljubavi prema pčelama, odlučio pridružiti se akciji iako sam o tehnici dosizanja „kolektivne svijesti“ „tabula rasa“.
Da bi „pojačao“ moju slabašnu snagu poslah tekst jednoj prijateljici koja se takvim stvarima bavi već dugo. Nije mi odmah odgovorila, ali sam pretpostavljao da je tekst primila i da će sigurno sudjelovati u seansi.
Na dan „D“, tridesetog prošlog mjeseca, zamolio sam suprugu neka u navedeno vrijeme ne ulazi u moj „brlog“ da me ne bi dekoncentrirala. Samu ideju mog sudjelovanja popratila je pomalo posprdnim: „a kaj buš ti to pomogel“. No na takav njezin odnos prema mojim neobičnim akcijama već sam navikao, pa bi me njezina podrška u mom naumu ustvari iznenadila.
Nažalost bojim se da će od moje aktivnosti teško biti spašena i jedna jedina pčelica, pa je ovaj put supruga možebitno i bila u pravu 
!
Nevjerojatno kako mi se teško bilo usredotočiti na slike koje sam prema uputama trebao predočiti. Vrlo sam lako stvorio slike: starinska košnica od slame, niz šarenih modernih košnica u sjeni velikog stabla ili pak košnice na prikolici na cvjetnoj livadi.
I druge slike sam lako zamislio: rojeve pčela kako nadlijeću livade kroz koje protječe bistri potok, cvijet i pčela na njegovom tučku u gro planu, rascvjetanu trešnju iz koje čujem zuj pčela. No jednako tako su slike brzo nestajale zamijenjene drugima koje s pčelama nisu imale nikakve veze, a da ja toga odmah nisam ni bio svjestan. I tako, zahvaljujući mojoj slaboj koncentraciji, slike su se smjenjivale između onih koje sam htio zadržati pred očima i onih koje su se pojavljivale bez moje volje. Naravno da u takvom stanju, uz popratnu vanjsku buku automobila, nije bilo ni moguće dublje uroniti u more „kolektivne svijesti“ 
.
Drugi dan je stigao e-mail koji je nažalost otkrio da u svojoj aktivnosti nisam imao potporu suradnice na koju sam računao. Zbog poslova, ah ti poslovi, prijateljica nije na vrijeme pročitala moju poruku i prilika da zajedno spasimo koju pčelicu je propuštena. U poruci mi opisuje kako je kroz četiri dana (uključivo i tu nedjelju) više sati provela na seansi tehnike disanja i yoga u društvu s još tridesetak sudionika. Zamislite koja bi to snaga „kolektivne svijesti“ bila da je pismo pročitala na vrijeme i da su se, uz njeno angažiranje, svi pridružili ovoj akciji 
!
Posljednji mi je odlomak njezine poruke ipak u velikoj mjeri kompenzirao razočarenje neuspjeha. Evo kako on glasi:
„Pročitala sam Pčele, ali danas. Kasno. Prošlo ljeto je prijateljica došla iz Njemačke autom. Kaže da joj je auto kroz Njemačku i Austriju bio čist, a kad je došla u Hrvatsku, pogotovo u Slavoniju da nije mogla brisačima sprati zalijepljene kukce sa stakla. Već sam mislila da joj je to loša kritika na račun domovine. A onda je nastavila rekavši da su joj bile pune oči suza i da je bila sretna da je došla u svoju, čistu zemlju. Lijepo. Volim kukce, ne samo pčele. Jer znam da kad oni lepršaju ja mogu mirno disati.“
Na kraju ću postaviti samo jedno pitanje.
Što mislite hoće li naši unuci doživjeti nešto slično budu li za pedesetak ili više godina, u vrijeme kada će Lijepa naša biti već „debelo“ u EU a njeni građani uživati u „njezinim blagodatima“, putovali iz Hrvatske u neku daleku oazu u čijem će zraku još letjeti kukci, a možda i po koja pčelica.
Moj je odgovor potvrdan, a vaš?
