Marketing
Prolaznost
Nedaleko istočnog ruba Zagreba smjestila se općina Rugvica. Za nju se vjerojatno ne bi čulo niti bi o njoj pisao dnevni tisak da velika „IKEA“ nije otkupila 404.000 kvadratnih metara zemljišta po 65 € za kvadratni metar s namjerom da tu sagradi veliki prodajno-skladišni centar, prvi u ovom dijelu Europe. Priča se da je jedan ovdašnji seljak, vlasnik, kako se ovdje kaže, „dve cigle i jednog kňca“, tako zaradio 300.000 €. Jednako tako kažu da sad više nema ni centa a da za taj novac ništa kupio nije. Susret siromašnog i priprostog seljaka s potrošačkim društvom i globalnim kapitalom uvijek će ispasti na štetu onog prvog.
Načelnik općine očekivano je ushićen „božjim darom“ koji mu je pao s neba. Proračun općine je s prijašnjih 12 milijuna kuna zahvaljujući tom „daru“ u 2009. godini probio granicu od 20 milijuna kuna. Sad on ipak ponovo iznosi 12 miliona kuna. Srećom po stanovnike, načelnik će dobivenu mnu uložiti sukladno zakonu u izgradnju infrastrukture. Nada se on i dodatnoj koristi jer je planom predviđeno kako će „IKEA“ otvoriti gotovo tri tisuće radnih mjesta i posljedično tome očekuje izdašni priljev sredstava u općinsku kasu kroz porez na njihove plaće. Sve u svemu načelnik je pun optimizma kao šipak pun koščica.
No dva susjeda koje je novinarka našla pri kolinju nisu tako puni optimizma.
Jedan od njih veli: „Ne znam kaj nam „IKEA“ nosi. Mi smo siromašan narod. Nama Europa niš dobro ne bu donela.“
Ne znam koja će strana u konačnosti, kada sve bude gotovo, imati pravo: nadobudni načelnik ili mudri seljak. Ne znam niti želim nagađati, jer svrha ovog posta nije analiza korisnosti jednog takvog globalističkog zahvata i svih njegovih popratnih pojava, pozitivnih i negativnih.
Mene je na ovaj post ponukala slika koja je objavljena uz taj članak u J.L. od 19. veljače ljeta gospodnjeg 2011.
Gledam staricu sjetnog pogleda koja vjerojatno neće doživjeti realizaciju svih tih velikih vizija i u pozadini drvenu posavsku kuću koja će jednako tako vjerojatno nestati pod naletima buldožera i pri tome su mi misli obuzete vremenom koje prolazi. Vremenom kada se živjelo teško ali u skladu s prirodom. Pitam se hoće li za trideset-četrdeset godina netko snimiti ovakvu fotografiju starice ispred velikog ikeinog kompleksa (ili pak njegove ruševine ako se ustanovi da više nije profitabilan) razmišljajući hoće li ta starica biti sretnija od ove na slici.
Kako sam pesimista po prirodi, mislim da neće.
Post je objavljen 20.02.2011. u 18:48 sati.