semper contra
četvrtak, 24.02.2011.
Jedna pomalo luskasta priča
Aerodrom
Otkako su počeli nemiri i krvoprolića, a na pomolu su i revolucije u zemljama sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka, stalno se pitam: „Kako je moguća takva sinkronizacija tih događaja? Mora da netko iza zastora vuče konce.“
Naravno odmah sam pomislio na aktere teorije zavjere i to opet naravno one koji vladaju zapadnom hemisferom zemaljske kugle. A onda sam jučer pročitao tekst Denisa Kuljiša u „J.L.“ pod naslovom „Dragi putnici, vežite pojaseve, slijećemo u Potemkinovo selo!“, pa mi je na um pala „luckasta“ misao.
Tekst se odnosi na oportunost izgradnje Zagrebačkog aerodroma u svjetlu najnovijih događanja koji će sigurno izazvati drastičan pad avio prijevoza. Autor se pita je li mudro uložiti 200 milijuna eura (bez popratne infrastrukture) u vrijeme kad je vrlo upitno da li će se moći u kratkom vremenu udvostručiti promet sa sadašnjih 2 miliona na 5 miliona putnika koliko bi bilo rentabilno za tu veličinu aerodroma. No osim ovog, na što ću se još vratiti, na početku članka pažnju su mi privukle ove rečenice:
„Tko je mogao predvidjeti revoluciju u Libiji koja će neminovno ugroziti hrvatsku opskrbu plinom? Nitko, ali je bilo potpuno nelogično zamijeniti dugogodišnji sigurni izvor - ruski plin - ugovorom s talijanskim isporučiteljom, trgovačkim posrednikom koji plin slučajno dobiva iz Libije i Alžira, zemalja gdje se prilike još dugo neće stabilizirati. Jedini talijanski stabilni izvor naš je vlastiti plin koji se na Jadranu crpi po cijeni, neusporedivo nižoj od tržišne, po kojoj otplaćujemo istražne i eksploatacijske troškove zajedničkih postrojenja što ih je financirala talijanska korporacija.“
Lonac „malog od kužine“
Pročitavši to odlučio sam se igrati „malog od kužine“.
U poveći lonac stavio sam citirane rečenice izrezane na poveće komade. Tome sam dodao razgovor koji je jučer u „Paralelama“ voditeljica Morana Kasapović vodila s dr Branimir Molakom, stručnjakom za energente koji je iznio najnovije planove da se Europa preko Italije i Španjolske čvršće poveže s libijskim i alžirskim izvorima plina, a s istoka s izvorima u Kazahstanu. Točnije podvodnim nalazištima u Kaspijskom jezeru. Nakon kratkog miješanja dodao sam sitno isjeckane nemire u arapskim zemljama gdje se nalaze najveća nalazišta nafte. Ovako dobivenu mješavinu prelio sam umakom napravljenim od povećane potražnje fosilnih goriva od strane tri naglo rastućih zemalja (B.I.K.) i na kraju sve posipao prstohvatom mješavine egzotičnog začina „izvori nafte i plina ispod Arktika“. Sve sam to pustio krčkati na laganoj vatri sat vremena. Kad je sve bilo gotovo skinuo sam lonac s vatre i pustio da se malo „smiri“. Pošto se sadržaj dovoljno ohladio da ga mogu kušati zahvatio sam malo iz lonca i osjetio okus kojoj bi autor mogla biti - Rusija.
Skuhao sam pravi „ruski lonac“!
Zašto?
Pa mislim da je to dosta razvidno. Europa se prošlih nekoliko godina opekla ruskim plinom ali tako što je dobila smrzotine kad ga nije bilo. Posljedično se počela okretati prema drugim izvorima, a najbliži izvori su upravo u zemljama sjeverne Afrike i Kazahstanu. Ovaj potonji izvor doduše ne bi trebao biti meta ruske „zavjere“ jer će plin ići preko ruskog teritorija pa će se tu naći nešto novaca za račun tranzita. A po potrebi, ucjene radi, lako će, pa makar i naknadno, ugraditi specijalne ventile daljinski upravljane iz Moskve.
A da bi se otežala dobava iz Afrike treba tamo malo prodrmati režime i to naravno koristeći prokušanu zapadnjačku mantru „demokracija i ljudska prava“. Pri tome se više ne moraju slati eksperti za dizanje pobune. Dovoljne su internetske društvene mreže. Kako se to radi znate vi bolje od mene (usput: razlog što naši „facebook“ prosvjedi nemaju velikog odjeka je dokaz da u njima nema internacionalne „zavjere“)! Nastala situacija malo će ohladiti Europu da investira na tu stranu jer se pokazuje da je to još trusnije područje od rusko-ukrajinskog. Europa bi se opet mogla malo „prišmajhlati“ ruskom medvjedu!
A što se pak tiče arapskih zemalja i nafte, nije zgorega i tu pripremiti teren, učiniti ga nestabilnim kako bi cijena nafte porasla toliko da se onda isplati naftu (pa i plin) vaditi u području Arktika. Gdje je Rusija već ostavila svoje govance, pardon zabola zastavu na dnu mora ispod ledenog pokrova. Prokušana je to metoda iz sedamdesetih kad je nagli porast cijene nafte vađenje nafte iz podmorja naftnim platformama učinio profitabilnim (na čemu Norveška bazira svoj standard?).
A gdje smo mi tu?
Ako se taj scenarij obistini putovanja prijevoznim sredstvima što troše naftne derivate kad-tad će postati luksuz. Mi to naravno ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Točnije ne mi, nego naše glavonje.
Sagradili smo (država našim novcem) autoputeve koji su koliko toliko rentabilni samo u jeku turističke sezone. Pa bi ih sada rado dali u koncesiju usput osiguravajući svjež novac za javnu potrošnju. S time što će koncesionar, radi što bržeg vraćanja uloženog cijenu cestarine najmanje udvostručiti, „mi nebumo razbijali glavu“. Tome se spremaju dodati Pelješki most. Pitanje je samo što tu preteže: politika ili ekonomija. Po mojem i jedno i drugo je na klimavim nogama.
Iskeširat ćemo 200 miliona eura (u konačnosti 400 miliona jer će se za to naravno uzeti kredit po „povoljnim kamatama“) za Zagrebački aerodrom koji će biti „najljepši u ovom dijelu Europe“ ali je pitanje koliko će biti rentabilan. Možebitno samo tijekom turističke sezone. Ako? Da je tome tako potvrđuje činjenica da dubrovački aerodrom ima veći promet i veći rast od zagrebačkog i ostalih šest-sedam međunarodnih aerodroma koliko ih Hrvatska ima.
Zaključak, sažetak, rezime
Ako se, ne daj bože, ovaj moj ludi scenarij i obistini po aerodromskim pistama će niknuti trava pa će na njih „slijetati“ stada ovaca na ispašu. Autoputevi će vjerojatno ostati u funkciji. Po njima će se kretati krda ovaca od jedne ispaše do druge tako da trava neće stići izrasti.
A naša Jaca će biti sva sretna kako je ona točno dugoročno isplanirala da nam treba puno – pastira.
