semper contra
nedjelja, 27.03.2011.
Što je istina?
…hrvatska ptica u EU zlatnoj krletci…
J.L. je proveo još jedno od mnogih „velikih istraživanja“ o tome što građani misle o ulasku Hrvatske u EU.
Prema njemu (ako im je za vjerovati?) u mandatu DrIvine vlade 32% građana Hrvatske bilo je za ulazak u EU, a danas ih je 56%. Zanimljivo!? Za nepunih dvije godine gotovo se udvostručio broj onih koji su ZA!
U svezi toga, Tonino Picula koji je valjda „duboko ušao“ u mentalni sklop građana, izjavljuje kako je „povratak povjerenja dobra stvar“, ali da to nije zasluga Vlade. KRIVO! Po mom shvaćanju upravo je katastrofalno loš rad Vlade na čelu s „malom od kužine“ glavni razlog povećanju postotka onih koji su (navodno) za ulazak u EU.
Izgleda da u puku sve jače raste uvjerenje da nas samo ulazak u EU može izvući iz ovih govana u kojima se nalazimo (što je naravno krivo!). Nešto kao kad malo dijete trči svom ocu tražeći zaštitu od starijeg siledžije koji mu je uzeo čokoladu, a onda mu stari opali šamar zašto se nije sam suprotstavio siledžiji.
No unatoč 56:32 za EU, ista anketa „otkriva“ da:
63% građana smatra da se EU nepravedno ponaša u procjenama ispunjavanja kriterija za ulazak od strane Hrvatske
32% građana se boji produbljivanja krize
21% građana smatra da će EU ugroziti državnu autonomiju i nacionalne interese
19% građana se boji „direktiva EU“ odnosno političke supremacije EU birokrata nad hrvatskom Vladom
14% građana se boji ulaska strane radne snage
S druge strane kad i govore o pozitivnim stranama ulaska u EU, po mojoj skromnoj procjeni, mnogi jednostavno ne uočavaju zamku u koju ulijeću. Naime:
49% građana kao pozitivno ističe veću mogućnost zapošljavanja ako uđemo u EU.
Brus!
Prvo: sama EU ima problema s nezaposlenošću. I po mom sudu imat će sve više.
Drugo: EU traži stručnu, visoko obrazovanu radnu snagu jer je proizvodnja koja treba srednju, kvalificiranu ili priučenu premještena na istok.
Treće: možda najvažnije. Uključivanje u protok radne snage u EU podrazumijeva njezinu veliku pokretljivost što u slučaju naših ljudi i nije baš na velikoj cijeni. Oni se teško odlučuju i na kretanje za poslom po Hrvatskoj, a kamo li izvan nje. Moje je mišljenje da je vrijeme „gastarbajterskog cunamija“ nekvalificirane radne snage je prošlost.
19% građana kao pozitivno ističe povećanje tržišta.
Brus!
Tržište će se doduše povećati, to je nesumnjivo. No što ćemo mi to na tom tržištu, osim turističkih destinacija s uvoznom hranom, ponuditi kad gotovo nemamo proizvodnje?
Sažetak:
Ako su podaci ankete točni (no tko garantira da jesu) onda se postavlja pitanje je su li Hrvati ludi, glupi, politički nepismeni ili im je pod ovom vlašću ZAISTA toliko teško da im je VODA došla do grla i sad se hvataju za SLAMKU spasa. Da je tome tako dopušta i Aleksandar Šulhofer u svom istraživanju: „Euroskepticizam u Hrvatskoj: S onu stranu racionalnosti?“ No koliko je meni poznato još se NITKO nije spasio iz nabujale rijeke držeći se za SLAMKU.
A možebitno cijela ova moja „mudroslovija“ nema nikakve osnove.
Istina bi mogla biti mnogo jednostavnija. NETKO je J.L. platio da rezultati istraživanja budu takvi. Ima mnogo onih kojima takva podrška ulasku u EU odgovara pa puk treba „obraditi“. Na to upućuje komparacija dobivenih rezultata „velikog istraživanja“ gdje s jedne strane imamo značajnu podršku ulasku u EU, a s druge strane veliku rezervu prema toj istoj zajednici. Čini mi se da tu ipak nešto „smrdi“!
Ili pak zaista želimo da Hrvatska završi u EU zlatnoj krletci?
P.S.
Danas (2011-03-27) odgledao Stankovićevu „Nedjeljom u 2“.
Gost: kontroverzni načelnik Primoštena Stipe Petrina, pomalo podsjeća na preminulog Bombardera s Kantride, Vladimira Bebića. Neću o njemu i o njegovom uspješnom vođenju općine jer sam čuo samo njegovu stranu, a svaka medalja ima dvije strane. Citirat ću jedino njegov odgovor na pitane voditelja što dobivamo a što gubimo ulaskom Hrvatske u EU. I to samo zato što se lijepo dopunjuje na izneseno u postu.
„Što dobivamo? Da smo dio Europske unije. A gubimo puno toga. Zašto se sada inzistira na tome? Zato što je to jedini izborni argument koaliciji na vlasti. 'Eto mi smo ispunili sva svoja obećanja dana devedesetih godina, stvorili smo državu, uveli smo nas u NATO i EU', a to što ćemo biti robovi u vlastitoj zemlji i na vlastitoj didovini nikoga ne zanima. Ja bih radije da mi uđemo u EU primjerice u poziciji Švicarske, ili u poziciji Danske, Norveške koja ni ne ulazi, a možemo biti puno bolji.“
Ceterum censeo EU esse delendam!
četvrtak, 24.03.2011.
„Svi za jednoga…“(2.dio)
Kažu, narod priča, novine donose i prenose, čak se i državna statistika u tome slaže: u Hrvatskoj ima (među njima je i moja malenkost) što živih, što polumrtvih od gladi, oko 1,2 miliona umirovljenika ili kako se to u žargonu kaže „penzića“. Znamo li da vojna postrojba pod nazivom „armija“ broji između 50 i 100 tisuća vojnika, lako možemo zaključiti kako „penzići“ mogu formirati najmanje 12 „armija“.
I što je najvažnije neke od tih „armija“ mogle bi biti popunjene s relativno mladim i zdravim kadrom.
I zamislite sad da se barem pola od tih „armija“ slilo pred „dveri“ stranke H(rvatska)D(užna)Z(auvijek). Koja bi to bila fertutma za one koji su unutra. Bilo bi to šest puta više „nositelja spomenice upropaštenih radnih mjesta“ i „nositelja ordenja zasluga za (ne)rad“ nego što su predviđala njihova tri „mušketira“ čije slike imate priliku vidjeti na početku posta. Ali brus: kako javlja štampa (ako joj je za vjerovati) skupilo se tamo jedva oko tristotinjak.
„Malo nas je al smo govna“, rekli bi cinici. No zato su, barem prema riječima trojice „mušketira“,onima u „dverima“ odaslane „dobre poruke“ i nadaju se da će slijedeći put ipak doći jedna do dvije „armije“ ako oni u „dverima“ ozbiljno ne shvate ove „dobre poruke“.
No ja sam malo pokvaren, pa pitam zbog čega JUČER nije došla barem ta jedna najavljivana „armija“.
Možda je uzrok u tome što se onoj polovici poluizgladnjelih „penzića“ baš i nije demonstriralo, možda nisu imali snage, a možda su tražili po kontejnerima nešto za večeru.
Možda mnogi zbog „krečane“ u mozgu i ne znaju što je to „demokracija“ i pravo na dostojan život.
Možda su neki sjedili u svojim hladnim stanovima i sami sebi govorili: "A kaj pak se tu more?"
Može biti još mnogo toga što bi trojici „mušketira“ odgovaralo mnogo više nego surova istina koja otkriva još jednom da je najveća hrvatska tragedija RAZJEDINJENOST.
Penzići iz susjedne nam dežele (barem tako piše tisak) imaju slovima i brojkama jednu (1) umirovljeničku stranku, ali zato imaju pet zastupnika u Parlamentu i tri (3) ministra.
Hrvatski penzići imaju sedam (7) umirovljeničkih stranaka koje vode tri (3) „mušketira“ i jedno (1) zastupničko mjesto. Zašto je tome tako? Zato da bi se mogli svađati, prepucavati, prelaziti iz jedne umirovljeničke stranke u drugu, jedan drugog optuživati za „neprincipijelne koalicije“ s drugim političkim strankama i pri tome misliti da su jako aktivni. Posljedica toga je da ne vide kako su rezultat takvog rada mirovine koje nisu rasle još od vremena uvođenja „harača“ i vremena kad je DrIvo jedrio s „Malo vitra“, kako velika većina umirovljenika živi ispod granice siromaštava i ljudskog dostojanstva.
Ali što to njih brige. Od tri „mušketira“ dvojica i onako nisu umirovljenici, a treći je u „zasluženu“ mirovinu otišao s 48 godina (tako barem tvrdi tisak).
Hoćemo li mi Hrvati ikada jednom s geslom „Svi za jednoga jedan za sve!“?
subota, 19.03.2011.
Premijerkin „dobar put“
Premijerka ovih dana otvara učenički dom, obnavlja gat, a specijalnost su joj novi tvornički pogoni. Danas je bila u Pakracu. Reklo bi se predizborna kampanja je počela iako datum izbora nikako da „uskrsne“. Prema riječima Premijerke bilo im je jako teško u prošlom periodu:
„Mnoge teške stvari smo obavili. Mnogo teških odluka smo donijeli.“
Kako u svojoj izjavi nije rekla koje su to stvari obavili i koje su teške odluke donijeli, a obzirom na moju staračku zaboravljivost nisam vam nažalost u mogućnosti podastrijeti o čemu se radi, pa vas molim da ih, ako netko zna, u svojim komentarima pobrojite vi. Bio bih vam vrlo zahvalan.
Premijerka je poslovično optimistična pa nam obećava da će biti novca iako ne kaže koliko i kada. Ali ne moramo se brinuti jer:
„Potpredsjednik Milošević ne može zaista dići glavu od posla. Dolaze ljudi. Zaista Hrvatsku doživljavaju kao državu u koju vrijedi ulagati. Sasvim sigurno da ćemo mi ove godine zaista naznačiti dobar put i da smo ga naznačili da Hrvatska izađe iz krize.“
Ne želim biti sitničav, ali skrenuo bih vam pozornost na činjenicu da u prvom dijelu posljednje rečenice govori u budućem vremenu (da ćemo), a u drugom o prošlom (da smo). Ne znam samo što je sa sadašnjim vremenom. Nešto sam načuo da je otkazano slijetanje ruske avio kompanije na dubrovački aerodrom, no to nije spomena vrijedno.
Dokaze da je SDP financirao prosvjede kako to tvrdi HDZ ni danas nismo mogli saznati. Naime na pitanje novinarke o tome Premijerka je ulazeći u automobil izjavila:
„Želim vam ugodan dan i sretan blagdan i dan grada Pakraca, ha, ha, ha…“
Unatoč što se uglavnom bavi „putovima“ što je inače njezina omiljena tema i što se ovog puta spomenula Sv Josipa od kojeg valjda očekuje da će joj pomoći u označavanju putova za izlazak iz krize, ipak pokazuje stanoviti napredak u odnosu na izjavu od pred nekoliko dana. Ovaj put je naime „Ja“ zamijenila s „mi“.
Ili pak sam potonju zamjenicu trebao napisati velikim slovom „Mi“.
četvrtak, 17.03.2011.
„Svi za jednoga…“
Neki dan čitam u novinama kako ima firmi u Hrvatskoj u kojima radnici ne žele osnovati sindikat. Sindikat, od grčke riječi sýndikos – odvjetnik, zastupnik, je dobrovoljna organizacija radnika koja se osniva radi zaštite interesa i prava radnika.
Tako barem piše u enciklopediji.
Snaga sindikata kao organizacije je u njezinoj masovnosti i solidarnosti svih njezinih članova. Ona bi, po mojem mišljenju, trebala djelovati prema geslu mušketira iz romana „Tri mušketira“ A. Dumas-a: „Svi za jednoga, jedan za sve!“ Samo sindikat koji u nekoj državi obuhvaća gotovo sve radnike i djeluje kao jedna cjelina, pa iako ih bilo i više, može opravdati svoj izvorni naziv.
U Hrvatskoj ih ima mnogo. I umjesto da prihvate geslo trojice mušketira, zahvaljujući sujeti i narcisoidnosti njihovih vođa, upali su u zamku hrvatskih političara koji su ih razjedinili po političkom principu starorimskih osvajača: „divide et impera“! Uz to, prema procjenama, u sve sindikate je učlanjeno tek oko 35% radnika.
Zašto ih nije više?
Je li možda odgovor na to pitanje:
„Ne, nema potrebe da osnivamo sindikat. Zašto? Zato jer nam je dobro! Bilo je čak, koliko se ja sjećam, nekih pokušaja prije tri ili četiri godine da se osnuje sindikalna podružnica, ali većina radnika uopće nije bila zainteresirana“ otvoreno govori S.H. poslovotkinja u DM-ovoj trgovini.
Ili se odgovor krije u:
Ne žele ga jer im poslodavci redovito isplaćuju pristojne plaće, regres, božićnice, a neki čak i uskrsnice, dodatak za djecu…Plaće su na računu najkasnije do 15. u mjesecu, a poslodavac na radnike gleda kao na najvredniji kapital, a ne kao uteg.
Možda je uzrok ovaj kratki odgovor:
„Šuti i radi, sa sindikatom ili bez njega isto ti je.“
Ili:
Vlasnik/poslodavac ne dozvoljava osnivanje sindikata i prijeti otkazom u slučaju učlanjenja u sindikat.
Zanimljivo zar ne?
Kada ti ide dobro nemaš potrebe ili ne želiš učlanjenje u sindikat. Jer zašto bi plaćao članarinu pa da od nje netko dobivao plaću za „ljezi hljebe da te jedem“.
Kad dobivaš redovito plaću, nemaš potrebe misliti na one koji tu plaću ne dobivaju. Pa makar te poslodavac tretirao kao „najvredniji kapital“, a ne recimo kao čovjeka. No i to je bolje nego da te doživljava „kao uteg“.
Sindikati su i onako „niš koristi“ pa je ipak najbolje da „šutim i radim“!
Zašto bih se učlanjivao u sindikat i time izazivao bijes poslodavca pa da mi da otkaz.
I sve je dobro dok je dobro. Dok ima posla, plaća kakva takva, glavno da je tu. No vremena su turbulentna. Krize, lopovluci, kriminal, korupcija, tehnološki i „tehnološki“ viškovi. „Tko bi gori sad je doli…“ ali nažalost bez onog „…a tko doli gori ustaje.“ Sve više je onih što su nekad bili gori, a sad su doli. I ne znaju kad će biti „…a tko doli gori ustaje“.
A možda bi ih bilo manje da su poslušali Dumas-a i njegova Tri Mušketira: „Svi za jednoga, jedan za sve!“
nedjelja, 13.03.2011.
Tako piše Denis Kuljiš
Dana 12. 03. AD 2011. poznati i cijenjeni kolumnist „Jutarnjeg lista“ Denis Kuljiš objavljuje na dvije stranice članak pod velikim naslovom „Pedeset godina čovjeka u Svemiru“.
U članku iznosi „pikanterije“ do kojih je kao samo on mogao doći. Naravno njihovu istinitost i točnost teško da mogu ja, mali blogerčić, provjeravati, ali tko sam ja uopće da sumnjam u Velikog Kolumnistu D.K.?
U članku su se međutim potkrale neke greške koje su očevidne čak i takvom „piskaralu“ kao što je moja malenkost.
Ispod drugog naslova (sve u stilu žutila gdje su naslovi i slike bitan sadržaj članka) „Nije mogao izdržati status sovjetskog heroja, propio se i slupao avion“ stoji:
„Tragična smrt: Jurij Gagarin je u ožujku 1968. poginuo u nesreći aviona MiG – 15UTI kojim je pogodio metereološki balon“.
Međutim u jednom dijelu članka piše nešto drugo.
D.K. je, navodno, bio na specijalnom aerodromu u Čkalovskom gdje su on i ruski uglednici „čekali da sleti specijalni Iljušin 76, adaptiran za 'parabolične letove na kojima se postiže bestežinsko stanje'.“ Tu ga je odjednom spopala „potreba koja se ne može odgoditi“ pa je uz gunđanje njemu zaduženog čuvara otpraćen do vojnog WC-a koji je „bio neopisiv“. Da bi se pokazao duhovitim pred hladnim čuvarom rekao je: „Aeroport Gagarin, tualet Ciolkovski“ na što se, navodno, čuvar „grohotom nasmijao“. Naš kolumnista ne samo da zna kakav je toalet imao Cijolkovski već zna da je jedan od pionira raketne tehnike „poluludi samouki vizionar iz Kaluge“.
Neposredno uz WC opazio je „krš ostataka nekog aviona…“ Na njegovo pitanje što je to, čuvar mu je ravnodušno odgovorio da je to avion u kojem je Gagarin poginuo 27. ožujka 1967. godine. Sad kad više nije imao „potrebu koja se ne može odgoditi“ D.K. je Gagarinu skratio život za jednu godinu.
Takva greška može se podvesti pod „tipfeler“ pa mu ne bi zamjerio. No druga greška ipak otkriva žalosnu činjenicu da Veliki D.K. kad piše članke ne provjerava činjenice. On naime tvrdi da je Gagarin poletio u Svemir, i tako bio prvi „kozmonaut“ kako se to onda i kod nas govorilo, 12. ožujka 1961.
D.K u svom tekstu navodi niz „zanimljivih“ podataka: poletio je raketom 8K72K koju je konstruirao Sergej Pavlovička Koroljev, na palubi svemirskog broda Vostok 3KA (D.K. misli ako se kaže „svemirski brod“ da on ima normalno i „palubu“) koji je poslije, radi medijske eksploatacije, preimenovan u Vostok-1; da je to ustvari bila treća istovjetna kapsula (e sad je li bila raketa ili kapsula to baš nije iz ovog potpuno jasno) lansiranih u istoj kampanji. On zna da se prva zvala Korablj-Sputnik-4 i da je nosila lutku kozmonauta u odijelu tipa „Sokol“ koje će nositi i Gagarin, a druga Korablj-Sputnik-5 u kojoj je poletio „istinski prvi ruski astronaut, psić Zvjezdočka (da je barem rekao prvo živo biće, ali ne, D.K. psa unapređuje u astronauta), o čijoj se potonjoj sudbini ništa ne zna…“
I još mnogo toga D.K. „zna“ i iznosi no previše bi toga bilo za citirati.
Jedino što on ne zna da je Jurij Gagarin u Svemir poletio 12. travnja 1961. godine. A to znam sasvim točno jer u svom „Dnevniku“ kojeg sam kao srednjoškolac pisao tih godina imam upisane moje riječi oduševljenja zbog tog uspjeha Čovjeka.
O tome ću napisati post kad tome dođe vrijeme.
I na kraju: ako mi netko nakon ovog posta uputi kritiku da sam se u dosadašnjim postovima bez provjere oslanjao na podatke dotičnog D.K. skrušeno je prihvaćam, uz obećanje da to više neću činiti, jer on za mene više nije „poznati i cijenjeni“ kolumnist. Nažalost nije prvi zbog kojeg bih trebao davati ovakve izjave.
četvrtak, 10.03.2011.
Dogodilo se na današnji dan prije 103 godine
Za moj tristoti (300) post napisao sam tekst koji bi se mogao usporediti s onom zabavnom igrom: pronađite deset razlika na dvije naizgled identične slike.
Uobičajeno kao svaki dan, 10. ožujka gledao sam emisiju „TV-kalendar“ na hrvatskoj dalekovidnici. Jedan dio emisije u meni je pobudio asocijacije na današnju situaciju u Hrvatskoj i pokazao da bi se možda moglo ponoviti opet nešto slično u bližoj budućnosti. Evo fonograma te emisije. Riječi koje su u zagradama ubacio sam ja, a predstavljaju današnje aktere koji bi mogli proći kao i akteri iz davne 1908. godine.
„Nakon odstupa omraženog bana Khuena Hedervary-a (Ive Snadera), tadašnju Hrvatsku pritisnutu nagodbenjačkim režimom i dalje su potresali novi nemiri i nezadovoljstvo zbog madžarske (europske) hegemonističke politike. Banovi (Premijerka) kao najviši upravni činovnici više su slušali Beč (Brisel) i Peštu (Hag) od glasa vlastitog naroda. Uporedno s otporom tuđinskoj (europskoj) vlasti jačale su i težnje za općim pravom glasa (istinskom demokracijom). U zahtjevima se osobito isticala Socijal-demokratska partija (Hrvatski laburisti-Stranka rada), kojoj je od osnutka 1895. (2010.) to bio jedan od glavnih programskih ciljeva. No u Sabor njezini predstavnici nisu mogli ući zbog visokog izbornog cenzusa.
Na saborskim izborima 10. ožujka 1908. (za sada nepoznatog datuma) dogodila se prava politička senzacija. U izbornom kotaru Šid (za sada nepoznatom), socijal-demokratski kandidat (kandidat laburista) Vitomir Korač (Dragutin Lesar) pobijedio je sve suparnike i s 371 glasom (za sada nepoznatim broje glasova) osvojio mandat saborskog zastupnika. Tako je do Prvog svjetskog rata (ulaska Hrvatske u EU) postao prvi i jedini predstavnik socijalista (laburista) u hrvatskom Saboru. Bio je to veliki uspjeh radništva, jer se s takvim rezultatom opće nije računalo.
Mandat prvog socijal-demokratskog (laburističkog) zastupnika nije međutim bio dugoga vijeka. Nasilni ban Pavle Rauch (Vladek na Ex) čvrsto uvjeren u pobjedu na tim je izborima doživio pravu katastrofu. Nije dobio niti jedno jedino zastupničko mjesto. Oporbeni Sabor sastao se samo jedanput, a onda ga je Rauch (Vladek na Ex) odgodio na neodređeno vrijeme. Započevši svoju dvogodišnju neustavnu vladavinu buduća sudbina prvog socijal-demokratskog (laburističkog) zastupnika pokazala je nakon ujedinjenja 1918. (ulaska u EU) svu bijedu tadašnje kompromiserske hrvatske politike.
Korač se doduše opredijelio protiv boljševizma, ali je postao zagovornik unitarizma i osoba od povjerenja dvorskih krugova.Takav politički smjer njegovoj socijalističkoj partiji Jugoslavije nije mogao donijeti veći uspjeh.“
Kako se uz pomoć moje male „intervencije“ vidi, opis ima velike sličnosti s laburistima Dragutina Lesara. Nadam se da se u njihovom slučaju ipak neće ponoviti sudbina kakvu je zadesila socijal demokraciju u njezinim počecima, opisanu u posljednjem odjeljku fonograma.
srijeda, 09.03.2011.
Basna o Tri praščića (nešto modernija varijanta)
Prolog
U zemlji na brdovitom Balkanu živjela tri praščića pomalo čudnih imena: Bonvivan, Putnik i Radiša.
Bonvivan živio u kolibi napravljenoj od šiblja i blata, sa slamnatim krovom. U njoj je imao samo krevet i ništa više. Nije mu ni trebalo više. On je naime sve svoje slobodno vrijeme provodio izvan kuće lutajući od gostione do kafića, od svadbi do nogometnih stadiona, trošeći svu svoju zaradu na zabavu i uživanje. Kući je dolazio uglavnom da se trijezni.
Ni Putnik se nije previše zadržavao u svojoj kući napravljenoj od grubo tesanih balvana, prekrivenoj šindrom. U kući je imao krevet, stol, dvije stolice i veliki ormar u kojem je čuvao fotografije, video vrpce i suvenire. Sve svoje slobodno vrijeme koristio je naime za odlaske na izlete, a dva puta godišnje na putovanja po zemljama širom planete.
Treći, Radiša, štednjom i kreditima sagradio je zidanu kućicu, prekrivenu crjepovima i namjestio je svime što pristojna kuća imati treba. U jednoj prostoriji napravio je malu priručnu radionicu, a u dvorištu šupu s poljodjelskim alatom i strojevima. Oko kuće zasadio je voćnjak, malo dalje uredio vrt na kojem je uzgajao mnoge vrste povrća (bio je vegetarijanac), a na jednom dijelu „grunta“ zasadio vinovu lozu za „zobanje“. Jer Radiša nikada nije popio ni kap alkohola i nikada iz svog mjesta odlazio nije.
Poreznik
Jednog dana u njihovo mjesto dođe Vuk - poreznik.
Kako je koliba Bonvivana bila prva na ulazu u mjesto, on najprije navrati k njemu. Imao je sreće. Vlasnik je bio u kući. Doduše malo mamuran, ali je bio tu. Pregledao Vuk što Bonvivan ima i zaključio da tu nema ništa na što bi se mogao „razrezati“ porez. Zakimao glavom, pozdravio Bonvivana i pošao dalje.
Slijedeća na putu bila je kućica Putnika. Opet ga je sreća poslužila jer se Putnik upravo vratio s dvodnevnog izleta i slagao suvenire i slike koje je donio. Putnik ga je lijepo primio, počastio uvoznim pićem donesenim s jednog od putovanja u strane zemlje i pokazao mu sve što ima. Vuk gleda i zaključi kako Putnik ima doduše dosta toga, no ništa što spada u kategoriju za „odrezivanje“ poreza. Pozdravi domaćina i ode dalje.
Put ga dovede pred Radišino imanje. „E tu bi se već moglo nešto naći“, pomisli Vuk i pokuca na vrata. Radiša ih otvori, uvede ga u kuću, posluži ga svježim voćem i sjedne za stol nasuprot Vuku. Vuk izvadi „tefter“ i priupita domaćina što sve ima. Radiša mu je sve pošteno i redom pobrojao i uskoro su dvije stranice Vukovog „teftera“ bile pune. Vuk uzme kalkulator i izračuna koliki porez na tu svoju imovinu mora platiti. Zabezeknuti Radiša malo je prosvjedovao, no Vuk reče „Zakon je takav“, napiše mu rješenje, pokupi svoje stvari i ode.
Godine idu i dođe kriza
Slijedećih nekoliko godina Vuk je dolazio početkom svake godine, točan kao švicarski sat, kod svakog od praščića, no uskoro je uvidio da se „imovinska kartica“ Bonvivana i Putnika ništa ne mijenja pa je njima prestao dolaziti. Redovito je obilazio samo imanje Radiše. Kako je on bio radišan i uvijek napravio nešto novo i bolje, Vuk bi svake godine pomalo povećavao „porezno opterećenje“. Radiša se više nije ni pokušavao buniti, samo je još jače prionuo na posao da namiri sebe i državu.
Trajalo je to tako niz godina. U međuvremenu zavladala gospodarska kriza i Vladarica zemlje, Kokoš pepita perja, odlučila je uvesti dodatni porez da bi svoju državu izvukla iz krize. Vuku je naredila da obvezatno posjeti sve njene podanike. I Vuk je posluša.
Vuk izvršava volju Vladarice
Ovaj puta je navratio i kod Bonvivana. Imao je što vidjeti. Na prljavom krevetu leži vlasnik u fazi akutnog „delirijum tremensa“. Što mu je drugo preostalo nego pozvati hitnu pomoć koja je jadnička odvezla u bolnicu na liječenje o državnom trošku. Kuću nisu trebali ni zaključavati jer u njoj i onako nije bilo ničega vrijednog, čak ni najobičnije žlice.
Vuk navrati kod Putnika. Nađe ga gdje sjedi za stolom. Po stolu slike s putovanja, na TV se vrte filmovi krajeva gdje je bio, a Putnik krpom briše prašinu sa suvenira.
„Znate u mirovini sam i obnavljam uspomene. Mirovina mi nije velika ali se ne žalim. Možda ću napisati i knjigu o putovanjima“ reče Putnik. Vidje Vuk da ni tu kruha za njega nema pa ode dalje.
Čim je ušao u kuću Radiše, jedva ga pozdravivši, sjedne za stol i „razreže“ mu novi, trostruko veći porez. Radiša problijedi i zavapi: „Pa zašto gospon Vuk? I ovako sam jedva sastavljao kraj s krajem.“
„A što ja mogu? Ona dvojica nemaju ništa pa im nemam što oporezovati. Kako Vladarici treba novac moram razrezati tebi i za njih“, reče Vuk, napiše rješenje, stavi ga na stol i ne osvrnuvši se na Radišu izađe iz kuće.
Radiša donosi odluku
Radiša sjedi, u rješenje gledi, i sam sebi besjedi:
„Koja li sam ja budala. Godinama sam radio, štedio, odricao se svakog užitka da bi nešto napravio za sebe i pošteno plaćao porez državi. Da sam lumpovao i provodio se kao Bonvivan sad bih imao smještaj i njegu o državnom trošku. Da sam putovao kao Putnik sad bi obnavljao uspomene, uživao u kakvoj takvoj mirovini i razmišljao o pisanju knjige. Ne, ja budala radio i stvarao, a sad da bih mogao platiti toliki porez ne mogu ni u mirovinu otići.“
Sjedi tako Radiša i odjednom mu se ozari lice. Digne se, ode u šupu, uzme motornu pilu i stade rušiti voćke i sjeći vinovu lozu. Uskoro su voćke i trsovi ležali na zemlji. Odbaci pilu, upali motokultivator i zaore svo povrće koje je imao u vrtu. Zatim ode u kuću, zatvori prozore, otvori sva unutrašnja vrata, nasred sobe stavi stolicu, na nju upaljenu svijeću, pusti plin iz plinske boce, izađe iz kuće zatvorivši ulazna vrata i udaljivši se od nje sjedne na oborenu krušku, čekajući što će se desiti.
Radiša našao rješenje za svoju muku
Nije dugo čekao. Jaka eksplozija raznijela je kuću i bukne požar. Uskoro su stigla dva Slona-vatrogasci i pogasili ga. Ipak kuća je izgorjela do temelja. Ne prođe dugo evo ti dva Buldoga u policijskim uniformama, nataknu Radiši lisičine na ruke i odvedoše ga pred Majmuna-sudiju koji je, s togom preko ramena i perikom na glavi, sjedio na tronu Pravde. Sudija mu dosudi doživotni zatvor zbog „uništavanja imovine“ bez obzira što je imovina bila Radišina. No Radiša se ne ljuti. Dapače, na licu mu zamjetan izraz olakšanja. Sudac se čudi, a Radiša reče:
„Hvala poštovani sudijo za odrezanu kaznu. Tom kaznom ste mi do kraja života osigurali siguran život, a da ja ni malim prstom ne trebam maknuti, a kamo li raditi!“
Epilog
No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima. Vladarica je nastavila uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka otkupi sve dugove zemlje kojom je vladala i stavi zemlju pod svoj patronat.
Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara - Azijskog Zmaja kosih očiju.
A Kokoš? Završila je ona u kuhinji. Otkrilo se da jako voli praviti krumpir salatu.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!
ponedjeljak, 07.03.2011.
Čestitka za Dan žena
Svim poštovanim čitateljicama ovog bloga čestitam međunarodni dan žena, 8. mart, a može i 8.ožujak i šaljem ovaj cvijet s mog stola 
nedjelja, 06.03.2011.
Kome je trebao „slučaj“ Purda?
Dok se branitelj Purda zasluženo veseli slaveći sa svojom obitelji i prijateljima povratak na slobodu pitam se kome je ovo sve trebalo.
Potencijalni kandidati
HDZ-u kao stranci i njegovim satelitima?
Ne vjerujem. Nisam baš siguran da im je trebao ovaj niz prosvjeda općeg nezadovoljstva u godini novih izbora proizašao iz početnih prosvjeda branitelja.
Istinskim braniteljima?
Ne vjerujem. Već se više puta pokazalo da kod svih turbulencija u društvu oni manje-više prolaze nezamijećeno, na margini događaja. Vrhnje uvijek pokupe oni koji najčešće u domovinskom ratu aktivno nisu ni sudjelovali i kojima je jedini cilj da u takvim situacijama ušićare za sebe neku korist.
Oporbi zvanoj „kukuriku“ koalicija?
Ne vjerujem. Jer bi prosvjedi mogli možebitno iznjedriti ranije raspisivanje izbora što njima, po mom politički laičkom mišljenju, ne odgovara ma koliko oni „kukurikali“ o potrebi njihovog raspisivanja. Jer vrijeme radi za njih. Što je situacija gora, to će oni lakše, kada i ako dođu na vlast, moći provesti bolne rezove koji su neminovni da bi zemlja izašla iz krize i pri tome se pozivati na sve probleme koje im je prethodna vlast ostavila u amanet. Puk će biti spreman prihvatiti bilo kakvo rješenje samo da se konačno krene iz gliba.
Jadranki Kosor?
Ne vjerujem. Njoj u vrijeme kad je u punom jeku zatvaranje poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima takvi prosvjedi, gdje se od nezadovoljnih branitelja očekuje da izvršna vlast, u prvom redu ona kao Premijerka utječe na pravosuđe, ne trebaju. To je sigurno jedan od glavnih razloga što se nije javljala. Pogotovo ako se prisjetimo svih njezinih kikseva. Kao na primjer jednog od posljednjih kako je ona osigurala braniteljima dobre mirovine (sic!) pa zašto su onda protiv nje.
Predsjedniku Josipoviću?
Ne vjerujem. Obzirom na njegovu veliku ofenzivu smirivanja tenzija na ovim prostorima uz pohvale europskih birokrata, bez obzira što o tome tko mislio, njemu takav slučaj zaista najmanje treba.
Srbiji?
Ne vjerujem. Takav slučaj njoj više vrijedi kao tempirana bomba za ucjene nego da stvar izađe na čistac. „Slučaj“ Purada je uz to nepobitno pokazao i dokazao postojanje logora u Srbiji i metodâ kojima su se tamo služili da bi „priskrbili“ dokaze o „zločinima“ hrvatskih branitelja. I to planirano, računajući već tada da bi ta priznanja iznuđena batinama i torturama jednog dana mogla poslužiti u „korisne“ svrhe. Na primjer kao „kontra“ hrvatskim tužbama protiv stvarnih srpskih zločinaca.
BiH?
Ne vjerujem. Uz sve svoje brige koje ima još iz vremena prekida rata (ali nikada uspostavljenog istinskog mira) njoj sigurno nije trebalo da se nađe između čekića (Srbija) i nakovnja (Hrvatska).
Pa kome je onda trebao?
Prema mom skromnom mišljenju, kao političkom amateru, čovjeku iz HDZ-eove „sjene“, Vladeku na Ex. Iz HDZ-a su svi „veliki“ igrači otišli ili su na putu odlaska, a mlađi za sad kriju svoje političke ambicije kao zmija noge. Ostao je samo on, vječiti vojnik drugog ešalona. Zahvaljujući nemuštom premijerkinom vođenju Vlade i stranke ukazala mu se povijesna šansa da prije svog odlaska konačno zasjedne na mjesto koje želi još od vremena odlaska (ako ne i ranije) Predsjednika Tuđmana: mjesto predsjednika stranke, a onda u slučaju možebitne pobjede na izborima i na premijersko mjesto. Jer ruku na srca tko ima tolikog političkog iskustva i lukavosti (pokvarenosti) da bi osim njega u ovakvom HDZ-u to mjesto mogao zauzeti.
A kako to postići? Na način da što je moguće više uzdrma položaj trenutačne nam Premijerke! Posredno i onih koji joj trenutačno drže „štangu“. Od onih u stranci pa do onih u koaliciji. To će postići najlakše tako da pokrene braniteljske udruge koje trebaju skinuti aureolu „braniteljske Madone“ s Premijerke, znajući da ona neće moći intervenirati u njihovu korist zbog „nadzora“ iz Brisla. Preko sljedbenika svog „prijatelja“ iz BiH, trenutačno boravećeg u Zenici, organizira hapšenje Purde prilikom prelaska granice. To mu naravno nije teško. Ima on iskustva i s većim „ribama“ u „identificiranju, lociranju, uhićenju i transferiranju“ nego što je taj do sad anonimni i skromni branitelj domovinskog rata.
Zašto tako mislim
Jer ako to nije istina, kako objasniti činjenicu da je Purda godinama, prema riječima njegove supruge, prelazio granicu a da nije bio uhapšen iako je kroz sve to vrijeme postojala važeća tjeralica.
Jer ako to nije istina kako to da se Vladek na Ex po ne znam koji put povukao u duboku sjenu čekajući rasplet događaja, prepustivši ulogu „gromobrana“ čovjeku koji doduše nikada ne laže samo što ponekad ne govori istinu. Pokaže li se da je to što taj tvrdi ipak neistina, lakše će ga se riješiti kao jednog od eventualnih protukandidata na putu osvajanja HDZ-trona.
Izgleda da se Vladek na Ex ipak preračunao. Od niotkuda su se pojavili nekakvi „facebookovci“ koji su počeli protestirati ne samo zbog Purdine sudbine nego i zbog sudbine čitavog naroda. Pokušaj skretanja mirnih prosvjeda u vode „divljaštva“, ne tvrdim da on u tome ima prste ali nikada se ne zna, je zahvaljujući svijesti goleme većine prosvjednika ipak propao. Barem zasad. Uvođenjem „večernjih šetnji“ gradom u „pratnji“ specijalaca ti mladi ljudi ne samo da protestiraju nego sve više izlažu sprdnji i Vladu koja ne zna što bi uradila da prosvjede ukine i policiju koja ne zna kako da se takvim prosvjedima suprotstavi.
No je li „slučaj“ Purda posljednji, ili će se pojaviti novi sad kad je ovaj okončan? Ne znam, ali sam uvjeren da će na kraju „čovjek iz sjene“ tjerajući lisicu istjerati – vuka!
četvrtak, 03.03.2011.
EU?
NE VJERUJ EUROPEJCIMA NI KADA DAROVE DONOSE!
