semper contra
nedjelja, 27.03.2011.
Što je istina?
…hrvatska ptica u EU zlatnoj krletci…
J.L. je proveo još jedno od mnogih „velikih istraživanja“ o tome što građani misle o ulasku Hrvatske u EU.
Prema njemu (ako im je za vjerovati?) u mandatu DrIvine vlade 32% građana Hrvatske bilo je za ulazak u EU, a danas ih je 56%. Zanimljivo!? Za nepunih dvije godine gotovo se udvostručio broj onih koji su ZA!
U svezi toga, Tonino Picula koji je valjda „duboko ušao“ u mentalni sklop građana, izjavljuje kako je „povratak povjerenja dobra stvar“, ali da to nije zasluga Vlade. KRIVO! Po mom shvaćanju upravo je katastrofalno loš rad Vlade na čelu s „malom od kužine“ glavni razlog povećanju postotka onih koji su (navodno) za ulazak u EU.
Izgleda da u puku sve jače raste uvjerenje da nas samo ulazak u EU može izvući iz ovih govana u kojima se nalazimo (što je naravno krivo!). Nešto kao kad malo dijete trči svom ocu tražeći zaštitu od starijeg siledžije koji mu je uzeo čokoladu, a onda mu stari opali šamar zašto se nije sam suprotstavio siledžiji.
No unatoč 56:32 za EU, ista anketa „otkriva“ da:
63% građana smatra da se EU nepravedno ponaša u procjenama ispunjavanja kriterija za ulazak od strane Hrvatske
32% građana se boji produbljivanja krize
21% građana smatra da će EU ugroziti državnu autonomiju i nacionalne interese
19% građana se boji „direktiva EU“ odnosno političke supremacije EU birokrata nad hrvatskom Vladom
14% građana se boji ulaska strane radne snage
S druge strane kad i govore o pozitivnim stranama ulaska u EU, po mojoj skromnoj procjeni, mnogi jednostavno ne uočavaju zamku u koju ulijeću. Naime:
49% građana kao pozitivno ističe veću mogućnost zapošljavanja ako uđemo u EU.
Brus!
Prvo: sama EU ima problema s nezaposlenošću. I po mom sudu imat će sve više.
Drugo: EU traži stručnu, visoko obrazovanu radnu snagu jer je proizvodnja koja treba srednju, kvalificiranu ili priučenu premještena na istok.
Treće: možda najvažnije. Uključivanje u protok radne snage u EU podrazumijeva njezinu veliku pokretljivost što u slučaju naših ljudi i nije baš na velikoj cijeni. Oni se teško odlučuju i na kretanje za poslom po Hrvatskoj, a kamo li izvan nje. Moje je mišljenje da je vrijeme „gastarbajterskog cunamija“ nekvalificirane radne snage je prošlost.
19% građana kao pozitivno ističe povećanje tržišta.
Brus!
Tržište će se doduše povećati, to je nesumnjivo. No što ćemo mi to na tom tržištu, osim turističkih destinacija s uvoznom hranom, ponuditi kad gotovo nemamo proizvodnje?
Sažetak:
Ako su podaci ankete točni (no tko garantira da jesu) onda se postavlja pitanje je su li Hrvati ludi, glupi, politički nepismeni ili im je pod ovom vlašću ZAISTA toliko teško da im je VODA došla do grla i sad se hvataju za SLAMKU spasa. Da je tome tako dopušta i Aleksandar Šulhofer u svom istraživanju: „Euroskepticizam u Hrvatskoj: S onu stranu racionalnosti?“ No koliko je meni poznato još se NITKO nije spasio iz nabujale rijeke držeći se za SLAMKU.
A možebitno cijela ova moja „mudroslovija“ nema nikakve osnove.
Istina bi mogla biti mnogo jednostavnija. NETKO je J.L. platio da rezultati istraživanja budu takvi. Ima mnogo onih kojima takva podrška ulasku u EU odgovara pa puk treba „obraditi“. Na to upućuje komparacija dobivenih rezultata „velikog istraživanja“ gdje s jedne strane imamo značajnu podršku ulasku u EU, a s druge strane veliku rezervu prema toj istoj zajednici. Čini mi se da tu ipak nešto „smrdi“!
Ili pak zaista želimo da Hrvatska završi u EU zlatnoj krletci?
P.S.
Danas (2011-03-27) odgledao Stankovićevu „Nedjeljom u 2“.
Gost: kontroverzni načelnik Primoštena Stipe Petrina, pomalo podsjeća na preminulog Bombardera s Kantride, Vladimira Bebića. Neću o njemu i o njegovom uspješnom vođenju općine jer sam čuo samo njegovu stranu, a svaka medalja ima dvije strane. Citirat ću jedino njegov odgovor na pitane voditelja što dobivamo a što gubimo ulaskom Hrvatske u EU. I to samo zato što se lijepo dopunjuje na izneseno u postu.
„Što dobivamo? Da smo dio Europske unije. A gubimo puno toga. Zašto se sada inzistira na tome? Zato što je to jedini izborni argument koaliciji na vlasti. 'Eto mi smo ispunili sva svoja obećanja dana devedesetih godina, stvorili smo državu, uveli smo nas u NATO i EU', a to što ćemo biti robovi u vlastitoj zemlji i na vlastitoj didovini nikoga ne zanima. Ja bih radije da mi uđemo u EU primjerice u poziciji Švicarske, ili u poziciji Danske, Norveške koja ni ne ulazi, a možemo biti puno bolji.“
Ceterum censeo EU esse delendam!
