semper contra
subota, 30.04.2011.
Step by Step
Blogerica catwomen u svom postu na blogu Nova Politika od 20. travnja poziva blogere da do kraja travnja potpišu peticiju protiv zabrane korištenja 'tradicionalnih kineskih i ayurvedskih proizvoda u Europi'. U pozivu napominje da je do tog roka potrebno skupiti milion potpisa da bi se spriječila ili odgodila provedba tog zakona u državama tzv 'Europske Unije'.
Djelomično što je apel na engleskom a ja sam s tim jezikom na 'Vi', nešto što nisam baš bio uvjeren da bi se u to kratko vrijeme moglo skupiti toliko potpisa, i na kraju, bit ću iskren, nisam neki veliki pobornik alternativne medicine, nisam potpisao. Mea culpa!
Evo zašto:
Na naslovnici današnjeg J.L. (30. travnja) dreče veliki natpisi:
'Ekspres nagradna igra Jutarnjeg; u 4 dana do Opel Astre'
'Vjenčanje stoljeća u Londonu; Milijun Hrvata gledalo bajku'
'INA svaki dan zaradi 12 milijuna kuna'
'Crkva i novac; Ispovijest biskupa koji je izgubio 18 milijuna kuna'
Sve same 'vrlo bitne' vijesti za naš puk.
U donjoj polovici šeste stranice pak kratki članak: 'Travari i medari u panici jer zemlje EU zabranjuju prodaju biljnih lijekova'. Vijest koja, barem kako je ocjenjuje glavni urednik J.L., i nije od neke velike važnosti za travare, medare i ljude koji koriste alternativne lijekove pa može i na dnu šeste stranice.
U citiranom članku 'eurofilskom puku' i onom koji to nije daje se na znanje da 'Direktiva 2004/24/-EC' koju su izglasali 'demo(n)kratski' izabrani birokrati u EU i koja zabranjuje prodaju lijekova baziranih na ljekovitom bilju, te propisuje da te proizvode treba registrirati kao hranu ili dodacima hrani, stupa na snagu danas. Time će se ti lijekovi/pripravci trebati deklarirati kao hrana i shodno tome podliježu pod kontrolu 'Codex alimentariusa', zakona kojeg je prihvatilo 120 zemalja između inih, naravno, i Hrvatska (kud svi Turci tud i mali Mujo).
Koja doduše još nije članica ali 'zakaj ne bi prihvatili, to se i nas onak niš ne dotikavle a zelo bu nam se v plus glede pripustu valovu s europskim sinekurama' kažu naši demon(n)kratski izabrani uvaženi zastupnici. Kaj njih brige, oni se ne bave travama i proizvodnjom meda, a liječiti se i onako idu u zdravstvene ustanove EU i šire.
Ali u tom zakonu ima jedna kvaka. Ne znam je li baš 'kvaka 22' ali kvaka je. Primjene tog zakona za hranu, naime, propisuje „da se posebni dodaci hrani koji sadrže vitamine i minerale moraju znanstveno kontrolirati desetak godina. Istraživanje svakog tog proizvoda stoji 100.000 eura!“
Samo naivcima i najvećim nepoznavateljima strategije NSP ne bi palo na pamet da je „to ideja farmaceutskih multikompanija koji žele uništiti konkurenciju,“ kako tvrdi Vlasta Toth, supredsjednica 'Zelene liste'.
Pitanje: koliko ćemo još takvih direktiva, s oznakom '-EC' na kraju niza brojeva, otkriti u 'hrvatskim' zakonima prilagođenim europskim normama kad jednog dana budemo u asocijaciji, koja se službeno zove 'Europska Unija', ali s pojmom Europa, po meni, nema apsolutno nikakve veze?
Ceterum censeo EU esse delendam!
utorak, 26.04.2011.
Déja vu
Citat
Uvodno citiram iz „Zareza“ od 31. ožujka tekuće godine uvodni dio članka Trpimira Matasovića 'Zaboravljeni ideali i naknadna pamet' vezan uz štrajk novinara 'Večernjeg lista'.
„'Uče me gomilu stvari koje mi nikad neće trebati. A i to što nas uče, uče nekvalitetno. Vrše diktaturu, upotrebljavaju moć za svoje hirove, ponašaju se kako im prdne, a nitko ih ne kontrolira. Sistem je u kaosu, neredu i funkcionira katastrofalno. Vrše trening za poslušne građane.'
Tako je, više-manje, govorio ne Zaratustra, nego jedan tada mladi član Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije sada već davne 1993. godine. Govorio je o školi i obrazovnom sustavu, ali sve je, zapravo, i dan danas primjenljivo na gotovo sve segmente hrvatskog društva, pa tako i na medije.(…) Mladi anarhist danas je, međutim, s druge strane barikade – ime mu je Boris Trupčević, predsjednik je uprave 'Večernjeg lista' (i direktor svih izdanja austrijske 'Styrije' u Hrvatskoj) i kao takav predstavlja sve ono protiv čega se nekad tako zdušno borio.“
Iako navedeni citat nema direktne veze s temom ovog posta ipak karakterizira 'kameleonstvo' mnogih koji su se nekada u davna 'mračna' vremena klanjali u jednom idolu a danas se klanjaju drugom, onih koji su nekada govorili jedno da bi danas govorili drugo, općeniti onih koji govore jedno, misle drugo a rade treće ovisno o 'povijenim okolnostima'.
'Bura' jenjava
Medijska fertutma oko osude generalima Gotovini i Markaču pomalo se stišava. Istinu govoreći bura oko osude ovog potonjeg i nije bila baš 'orkanska'. Razlog tome po mom mišljenju vrlo dobro je pojasnila u svom postu Modesti pa ja na tu temu neću mudrovati.
Kao što je osuda generalima potisnula u drugi plan, čak na margine dnevnih tiskovina, slučajeve 'Horvatinčić', 'Medikol' i 'Vinke Cetinski' (ima li nekoga da se još sjeća izvjesnog Polančeca) tako polako vijesti o kraljevskom vjenčanju britanskog prijestolonasljednika, završne nogometne utakmice Lige prvaka, izgradnja golf terena, egzibicije splitskog diktatora Keruma i slavi li 'Dinamo' sto godina, stošest godina ili ipak manje od sto godina postojanja potiskuju u drugi plan i generale
No nije to ništa novo. Sve je to déja vu.
Ajde da se malo prisjetimo
Sjeća li se tko još velikog mitinga podrške generalu Norcu u Splitu kojeg je vodio političar, tada u opoziciji a danas u austrijskom zatvoru, kojemu se još nedavno tepalo 'kud Ivo tud i mi'. Zahvaljujući i tom mitingu (između inih marifetluka) DrIvo se dočepao vlasti pa je onda okrenuo ploču.
Sjeća li se netko vezivanja u lance kao simbola podrške tom istom Norcu i svih 'karika' u tom lancu. Jedna od 'karika' je bio i dr Milinović, danas ministar zdravstva, potpredsjednik vlade i 'ponosni' vlasnik vile vrijedne pet milijuna kuna.
Sjeća li se tko velike podrške 'branitelja' generalu Norcu, koja je trajala tako dugo dok 'mala od kužine' nije udvostručila njihov broj. A onda je u mnogih od njih nastupila iznenadna amnezija i više se nitko ne sjeća tog generala koji je kao mladić otišao u rat i poslužio, onako naivan i neiskusan, kao oruđe kojim su neki stari iskusni lisci ostvarivali svoje ciljeve.
Tako to biva u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu. Jedni se vežu u 'lance' a drugi u lancima završavaju. Jedni sudjeluju u obrani domovine i završavaju u zatvoru jer su slušali one koji su na temelju njihovih djela i 'nedjela' gradili svoje političke karijere i upisivali se transkriptima u povijest.
Je li tome kraj?
No nemojte misliti da je tome kraj. Povijest se ponavlja. Sad se na mitinzima pojavljuju neki drugi Sanaderi i u 'lance' se vežu neki drugi Milinovići. A kad se dokopaju Sabora i vlasti zapjevat će čuveni četverostih: 'identificirati-locirati-uhititi-transferirati' i što je moguće prije, radi umirenja savjesti, zaboraviti na generale. Više im neće trebati.
Ponovo se bude 'branitelji' koji smatraju da su zahvaljujući svojem 'žrtvovanju' u borbi za neovisnu Hrvatsku zavrijedili da ih se 'zaštiti' i Ustavnim zakonom. A zašto, molim vas lijepo, ako na duši nemaju nikakve grijehe? I smirit će se samo ako opet 'mala od kužine' uspije, ovog puta kao 'kapetanica' broda kojem još samo jarboli vire izvan površine mora, udovoljiti njihovim zahtjevima. A ako sadašnja oporba ne prihvati tu igru bit će proglašena 'neprijateljem' 'branitelja' i Hrvatske. I eto nam nove 'magle' kojom će se sakriti sva sranja koja se događaju u ovoj zemlji.
Umjesto da sad svu svoju sposobnost, ti koji su se dočepali vlasti na njihov račun i račun istinskih branitelja, usmjere na traženje načina da se generalima barem smanji kazna, ako je već zbog fijaska 'čuvenih' i skupih odvjetnika bjelodano da se kazna neće moći ukinuti, počela su međusobna bjesomučna optuživanja uz prijetnje tužbama između svih dosadašnjih vlastodržaca tko je kriv da su Tuđmanovi transkripti završili u Haagu. Opet će sudovi imati posla. I da parafraziram narodnu poslovicu 'vrana vrani oči (ne) vadi'.
Što sad?
O tome je li bitnije tko je transkripte poslao u Haag e da bi se uvukao u guzicu EU ili pak je bitnije što je netko te transkripte uopće pisao e da bi ostao zabilježen u povijesti kao 'otac' stvaranja neovisne Hrvatske, možda jednom drugom zgodom. Najbitnije je da se sad učini sve što je moguće kako bi se popravila učinjena šteta. I pri tome ne treba držati figu u džepu samo zato da bi se omogućio završetak pregovora o ulasku u EU u lipnju. Jer ako smo ZAISTA uvjereni da su generali nevini i neopravdano osuđeni, bez obzira na činjenicu da je zločina bilo, onda budimo principijelni do kraja i recimo: ceterum censeo EU esse delendam!
Ili po naški: nek vrag nosi EU.
No meni se čini da je svim ovim 'kameleonima' bitnije da pregovore završe makar i jedan dan prije kraja lipnja, nego što će generali zbog toga ostati jednu godinu dulje u zatvoru. A ako je to točno onda bi MI trebali suditi tim 'kameleonima'.
I to ne samo na izborima.
subota, 23.04.2011.
Uskrs A.D. 2011.
Svim čitateljima ovog bloga želim sretan Uskrs u nadi da će ljubav i radovanje životu barem kroz ova dva dana ispuniti naša srca .
utorak, 19.04.2011.
Hičkokove „Ptice“ iznad mog Grada
Živim u gradu koji je jedan od podosta gradova koji su dobili neku od raznih nagrada tipa „plavi cvijet“, „zeleni cvijet“, „zlatna ruža“ i još po kojeg cvijeta raznih boja. Za sada mi nije poznato postoji li recimo nagrada „crni karanfil“.
Kad bi postojala, možda ga netko i izmisli nakon što pročita ovo „mudroslovljenje“, vjerujem da bi ga moj Grad dobio prvi. Zašto, pitat će se začuđen čitatelj? Zato što Grad obiluje velikom, ne, ogromnom kolonijom crnih vrana koje su se naselile u, inače, predivnom parku/perivoju nazvanim po Zrinskim velmožama (već jednom spomenute u postu od 17 svibnja 2010.). A sve više naseljavaju i manje parkove u Gradu.
Godinama šećem tim parkom iz zdravstvenih razloga i pratim kako je ta kolonija svake godine sve veća. Danas njihovih gnijezda ima gotovo na svakom drvetu i to po nekoliko. U proljeće kad je drveće bez lišća gnijezda izgledaju kao pocrnjele imele. Od kakofonije njihovog graktanja, pogotovo sad u vrijeme kad leže na jajima, gotovo da se ne može ni razgovarati šetajući parkom. Zaštita od njihovih „bombi“ koje ispuštaju bez reda i nenajavljeno su šešir, kapa ili kišobran. Nije preporučljivo šetati gologlav.
Zahvaljujući njima gotovo je nestalo ptica pjevica čijeg cvrkuta i pjeva se sjećam iz vremena kad sam bio „mići“ a vrana gotovo i nije bilo. Jer nije bilo ni tvornice stočne hrane u neposrednoj blizini Grada koja im predstavlja neiscrpan izvor hrane. Uz to imale su i više prirodnih neprijatelja koji međutim ne vole blizinu „ljudskih mravinjaka“ pa su odselili u mirnije krajeve. Ako ih još uopće ima.
Ne mogu reći da čelnici Grada ne pokušavaju riješiti problem. Dosta davno angažirani su lovci da odstrjelom pokušaju smanjiti broj vrana. Ubrzo se pokazalo da su vrane lukavije nego što su to i gradski oci i lovci mislili. Čim se pojavio čovjek s nečim što je sličilo na pušku, „osmatrač“ je graktanjem obavijestio ostale i one su odmah poletjele iznad gustih grana drveća i lovci su uglavnom ostajali praznih ruku.
Jedno vrijeme je vladalo zatišje. A onda se pročulo da će biti angažiran dreser sokola s pticom koja je dresirana loviti vrane. Nažalost od toga nije bilo ništa jer su gradski oci zaključili kako bi njegovim angažiranjem gradski proračun bio ozbiljno ugrožen.
Na red su došli vatrogasci s idejom da pomoću vatrogasnih ljestava i šmrkova skinu vranina gnijezda. I oni su uskoro odustali. Ispostavilo se da su gnijezda toliko solidno građena da im šmrkovi nisu mogli puno nauditi. A osim toga imaju vatrogasci i važnijeg posla.
Slijedio je pokušaj rješavanja problema angažiranjem domaćih snaga: dresera jastreba. Za razliku od sokola koji kruži iznad vrana pa se sunovraćujući na njih i hvata u letu, jastreb se sjuri među vrane, napada na prepad, ali napad ne potraje dugo jer se vrane brzo podignu izvan njegovog dohvata. I tako je propao i taj pokušaj, obzirom da bi stalno šetanje vlasnika s pticom opet bio preveliki izdatak za Grad.
Posljednja ideja je angažiranje tvrtke koja u svojoj djelatnosti između ostalog ima i djelatnost „razbijanje betona“ pa se gradski oci vjerojatno nadaju da će biti uspješna u „razbijanju vraninih gnijezda“.
Koliko do sada pratim razvoj događanja, nisam vidio neke velike rezultate. Sreo sam isti kamion s ljestvama u razmaku od nekoliko dana na dvije pozicije, no oba puta su radnici imali pauzu i nisam mogao upoznati tehnologiju skidanja nastambi vrana. Ipak treba biti strpljiv, tek je početak. Možda ih jednog dana uhvatim kako rade pa ću onda moći procijeniti hoće li od svega toga biti fajde.
A do tada, kapa na glavu ili kišobran u ruku. I čepiće protiv buke u uši.
četvrtak, 14.04.2011.
Ispunili smo „glavni“ uvjet za ulazak u EU
Ako laže, pardon ne piše istinito J.L. od 09.04.2011. onda lažem, pardon ne pišem istinito ni ja vama. Ostavljam da sami procijenite. Ja samo iznosim što sam pročitao bez puno „mudroslovljenja“. Pripomenuo bih samo da su SVE dolje spomenute države PRIJE ulaska u EU i eurozonu mislile, nadale se i vjerovale da će nakon ulaska u „zemlju dembelija“ i njima poteći rijeka pod već ofucanim imenom „med i mlijeko“ oli „honey and milk“ kome to ljepše zvuči.
Irska
Premijer Brian Cowen nevoljko je prihvatio zajam od 85 milijardi eura u studenom. Ali irske banke ostaju u lošem stanju i nakon skupih dokapitalizacija. Prihodi od poreza mnogo su lošiji nego što se očekivalo, a nova vlada očajnički pokušava ishoditi smanjenje kamata na zajam EU i MMF-a. Bez toga, Irska bi mogla biti na putu prema dugačkom, sporom bankrotu.
Javni dug kao postotak BDP-a: 63%
Kamata na državne obveznice: 9,42%
Portugal
Bez vlade, s ekonomijom koja bi ove godine trebala zabilježiti pad od 1,4% te s bankama koje odbijaju kupovati državne obveznice, Portugal se konačno mora obratiti drugim članicama eurozone za pomoć. No, dodatne mjere štednje mogle bi još više oslabiti ekonomiju, a mnogi analitičari vjeruju da zemlja neće moći plaćati zajam.
Javni dug kao postotak BDP-a: 83%
Kamata na državne obveznice: 8,9%
Španjolska
Obično se spominje u istoj rečenici s Portugalom. Njezine banke se još ljuljaju, ekonomija se muči s izlaskom iz recesije, a ovotjedno povećanje referentne kamatne stope od ESB neće pomoći.
Javni dug kao postotak BDP-a: 61%
Kamata na državne obveznice: 5,3%
Belgija
Možda se ne čini kao očekivana problematična točka, ali zbog velikog vanjskog duga i činjenice da već više od godinu dana nema vladu, počela se spominjati kao potencijalni izvor financijskih problema. Većina državnih obveznica u vlasništvu je stranih investitora, zbog čega bi mogla biti posebno ranjiva.
Javni dug kao postotak BDP-a: 95%
Kamata na državne obveznice: 4,2%
Grčka
Kao da Grčkoj nije bilo dovoljno loših vijesti, jučer su se pojavila izvješća da je grčka vlada procijenila državni deficit za prošlu godinu i da je on vjerojatno premašio deset posto BDP-a. Očekuje se da će 2011. treću godinu za redom bilježiti gospodarski pad. Prošlogodišnje spašavanje Grčke nije bio i kraj grčke tragedije.
Javni dug kao postotak BDP-a: 117%
Kamata na državne obveznice: 13%
* * *
No kakve to veze ima s nama i našim ulaskom u EU.
Jednostavan je odgovor. Mi se ubrzano približavamo zaduženosti gore citiranih zemalja. Trenutačno preko 50% BDP-a što je u odnosu na pobrojane gotovo „zanemarivo“ rekli bi naši financ ministri, ali s velikim trendom rasta. Kamatna stopa na državne obveznice je već malo „bolje“ stojeća: 6,75%. Pad BDP-a prošle je godine bio 1,4% (neki se hvale da je samo 1,2% ali im onda drugi odgovaraju da je to zbog promjene metodologije obračuna).
Iz svega ovog proizlazi kako ispunjavamo „glavni“ uvjet za ulazak u EU.
Ono natezanje s poglavljem 23 je samo zbog toga da mi do završetka pregovora uzmemo još koji kredit po nepovoljnim kamatama. A kad uđemo u EU ona će nam velikodušno dati kredit da otplatimo kredit koji smo podigli za otplatu kredita po „vrlo povoljnim“ kamatama. Ono što ćemo dodati u „naturi“ se naravno ne broji.
Najnovija informacija:
Bezobrazni Slovaci dali su na testiranje proizvode: Coca-Cola, čokolada Milka, papar i crvena paprika „Kotanyi“, instant kava Nescafe Gold, kava u zrnu Jacops Kronung i espresso kava Tchibo. Proizvodi su kupljeni u supermarketima u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Madžarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj.
Rezultat: samo je Milka čokolada na svim tržištima jednake kvalitete. Pogodite u kojim zemljama su ostali proizvodi lošije a u kojima bolje kakvoće.
Mi takva testiranja ne radimo jer nam je to preskupo, 6 do 8 tisuća eura po artiklu. Za neke druge stvari imamo i deseterostruko više. Zato smo pogodni za ulazak u „zajedničko tržište“ EU!
P.S.
Debljim slovima označeni pojmovi u citatima o stanju u pojedinim državama po mojem mnogo asociraju na slične pojave u Hrvatskoj.
Usprkos tome što to iz mene vjerojatno govori „pesimistični semper contra“, kako bi rekao uvaženi komentator @kerempuh 
, ja ću završiti s:
„Ceterum censeo EU esse delendam!“
ponedjeljak, 11.04.2011.
Kako je jedan 18-godišnjak doživio let prvog čovjeka u Svemir
Slika faksimila početnog texta osobnog dnevnika na dan 12. travnja 1961. godine
„Na današnji dan ostvarila se odavna želja mnogih ljudi i mnogih generacija: ČOVJEK JE POLETIO U SVEMIR.
Ostvarene su želje Ikara i ostalih smionih letača koji su letjeli na visinama od 2 m pa do današnjeg leta od 300 km.
A evo kako je sve teklo.
Vrativši se kući iz grada počeo sam učiti povijest. Slučajno sam pogledao na sat. Bilo je 3 i 3 minute. Otvorio sam radio da čujem vijesti. I imao sam što čuti.
DOPISNIK JUG. RADIODIFUZIJE UPRAVO JE POSLAO IZVJEŠTAJ IZ MOSKVE: SSSR JE LANSIRAO U ORBIT SATELIT SA ČOVJEKOM. SATELIT JE OBIŠAO JEDNOM ZEMLJU, PUTNIK JE POZDRAVIO IZ SVEMIRA AFRIKU, AMERIKU I EVROP, TE SE SPUSTIO NA ODREĐENO MJESTO U SSSR. PUTNIK JE ŽIV I ZDRAV. PREMDA JE LET VRLO KRATKO TRAJAO, KOSMONAUT JE MORAO PROĆI SVE FAZE KOZMIČKOG LETA: VELIKO UBRZANJE, BESTEŽINSKO STANJE ITD.
O SVEMU OSTALOM IZREZAT ĆU IZ NOVINA.
Kad sam tu vijest čuo, da je sovjetski astronaut Gagarin poletio u svemir, ja sam posve nehotice počeo skandirati Ga-ga-rin. Zaista me uhvatilo oduševljenje. Kako i ne bi. Ta svi oni stripovi, romani fantastičnog sadržaja počeli su se ostvarivati. PRVI KORAK ČOVJEKA U SVEMIR je ostvaren. Prvi čovjek je poslao svoju poruku sa visine od 300 km iz svemira. Čovjek je zakoračio u Svemir. Vrata ostaju otvorena.
Da što jače istaknem ovaj dan nacrtao sam ovu sliku. No letu u svemir posvetit ću strip, a nadam se da ću isto zvanje izabrati.
U školi ništa. Seminar nismo imali, pa sam kući došao u 12 sati. Pročitao sam Žerminal. Veoma mi se dopada. Bio sam i kod mame. U pola šest sam otišao u kino (film „Ne zaboravi me“ nije mi se dopao. Jedino je zgodna glavna glumica).
VRIJEME: U jutro pretežno, a preko dana malo oblačno. Blag vjetar.“
* * *
Eto tako sam prije pedeset godina, prije pola stoljeća, 12. travnja, u svom Dnevniku, opisao događaj koji je potom doveo Čovjeka na Mjesec, a kad-tad će ga u budućnosti, ako sam sebe prije ne uništi, odvesti i prema zvijezdama.
petak, 08.04.2011.
Ide vrijeme dođe rok, eto vraga skok na skok!
...eto MMF skok na skok.
Tako glasi jedan stih iz stare pjesmice „Postolar i vrag“ a koji bi se mogao primijeniti na mnoge države koje su svojevremeno mislile, ulazeći u EU, da će im kad uđu svi problemi nestati a u zemlji poteći „med i mlijeko“. No sad je u njih situacija nešto drugačija. I bojim se da se neće izvući kao što se izvukao postolar u spomenutoj pjesmi.
Kroz medije, tiskovne i elektronske, kruži bauk „thsunami-bankrota“ država u EU-zoni. Ako slučajno ne znate što je to EU-zona, podsjećam vas da je to ono udruženje, u kuloarima zvano „Četvrti Reich“, u koje nas naši političari više ne uvaljuju kao „guske u maglu“ nego vode kao „svinje na klanje“. Nakon zajma od 110 milijardi eura za spas Grčke, 85 milijardi za spas Irske slijede prognoze o 75-90 milijardi eura za spas Portugala. A kažu da je „tshunami“ i na putu prema Italiji.
I kako je to i kod nas da Vlada, da bi ostala u „sedlu“, daje novac za sanaciju onih koji ne znaju, neće ili ne mogu zarađivati, uzevši prije toga novac od onih koji znaju, hoće i mogu zarađivati, tako sada i birokrati Europske Unije (da bi sačuvali „Četvrti Reich“) dijele eure koje su oduzeli onim državama koje znaju, hoće i mogu zarađivati i dijele ih onim koje sve to ne mogu.
Na tu vijest španjolska je vlada jučer odlučno izjavila da neće postati iduća žrtva dužničke krize u euro zoni. Ne znam zašto me ta izjava podsjetila na izjave naše Vlade, posebice bivšeg ministra financija I.Š., od prije dvije godine kako „Hrvatska nije niti će ikada biti u krizi.“
Kao i naša „mala od kužine“ tako je i Socrates, portugalski premijer, godinu dana tvrdio da Portugalu i njegovom gospodarstvu ne treba inozemna pomoć, no popustio je kad je opozicija odbila njegov program štednje. Dobro je ovo upamtiti kako bi znali što i nas čeka bez obzira koja opcija pobijedi na izborima.
Jer ako je i poziciji i opoziciji i „mrvu“ stalo do Hrvatske oni će nakon izbora, neovisno o tome tko pobijedi, MORATI uvesti drakonske mjere štednje uz sve POSLJEDICE koje iz toga proizlaze i za puk i za vladajuće ili pak zatražiti pomoć MMF koji će onda napraviti to ISTO, samo što će onda vladajući imati opravdanje da to NISU oni proveli, nego eto na to nas sili MMF. Detaljnije možete pročitati (između redaka i našu perspektivu) u J.L. od 2011-04-08. Deja vu!
I na kraju jedno malo ironično (ili retoričko) pitanje: što mislite u kojoj grupi vide Hrvatsku političari koji nas guraju u takvu asocijaciju? U onu koja zna, hoće i može zarađivati ili pak u onu drugu čije će probleme rješavati MMF? Vjerojatno ne vide u ništa jer će tada već i onako sjediti u „grupi birokrata“ EU i bolit će ih ona stvar za puk i Hrvatsku.
Vjerujem da mislite jednako kao i ja:
Ceterum censeo EU esse delendam.
subota, 02.04.2011.
Slovo o jednom aforizmu
Uvodno slovo
Podastirem vam moja razmišljanja o aforizmu „Navik on živi ki zgine pošteno“, koji se u romanu Eugena Kumičića „Urota Zrinsko Frankopana“ pripisuje Franu Krsti Frankopanu, a koji često čitam šetajući mojim gradom. On se najčešće rabi u prilikama kad se želi naglasiti da poginuti za neku poštenu stvar ne znači zauvijek umrijeti. To implicira da takvi ljudi, mi ih najčešće zovemo junacima ili herojima, ostaju zauvijek živjeti u sjećanjima njihovih potomaka. Bilo da su ti potomci u ideji, u rodu ili u naciji.
Ili bi barem tako trebalo biti. No nisam baš siguran da je to tako i to moje mišljenje pokušati ću obrazložiti u tekstu koji slijedi.
Tri spomen ploče
U mom gradu postoje između inih i tri spomen ploče ljudima na koje bi se spomenuti aforizam mogao odnositi. Na dvjema je on i upisan. Na trećoj, iako je podignuta također radi odavanja počasti ljudima koji su svoje živote dali za slobodu, tog aforizma nema.
Prva od ploča s aforizmom podignuta je nakon domovinskog rata u čast i slavu pogubljenih hrvatskih velmožama Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana.
Druga pak u spomen na pale branitelje u Domovinskom ratu.
Treća ploča, bez aforizma postavljena prije osamostaljenja, podsjeća na ljude poginule tijekom drugog svjetskog rata.
Osobno smatram da bi i na toj ploči mogao stajati citirani aforizam, ali kad je ta ploča postavljana bila su neka druga vremena. Vremena kad su Zrinski i Frankopan bili prvenstveno simboli feudalnih, dakle klasnih staleža koji su ugnjetavali seljake. Tada se smatralo da su se oni doduše borili protiv Bečkog dvora za preuzimanje vlasti u hrvatskim krajevima, ali prvenstveno za sebe i u svoju korist.
Kako su oni kojima je postavljena treća ploča bili borci za prava radnika i seljaka sasvim je logično da se na njoj nije našao aforizam čije se autorstvo pripisuje jednom feudalnom velmoži. Premda bi po svom punom značenju sasvim dobro pristajao i na toj ploči.
„Ki zgine pošteno“
I tako dolazimo do dva ključna pitanja o aforizmu „Navik on živi, ki zgine pošteno!“, a to je: tko će procijeniti je li netko „zginuo pošteno“? i hoće li onda taj zaista „navik živjeti“?
Odgovor na ta pitanja i nije jednostavan, jer on prvenstveno ovisi o povijesnom kontekstu u kojem se daje.
Pogledajmo najprije dio aforizma „ki zgine pošteno“:
Nakon pogubljenja hrvatskih velikaša u Bečkom Novom Mjestu bilo je nepobitno i samo po sebi razumljivo, obzirom na njihove uloge u tom povijesnom razdoblju, da su „zginuli pošteno“. Uostalom nad tim se smaknućem, tako kažu povjesničari, zgražavala a smaknuće osuđivala čitava Europa osim francuskog kralja. Osudi se pridružio i Papa. Nažalost povijest ne govori ništa o tome što su o tome mislili kmetovi tih feudalaca.
Tijekom drugog svjetskog rata pošteno su „zginuli“ oni koji su se borili protiv okupatora i domaćih izdajnika a za pobjedu socijalističke (ili ako nekome točnije zvuči, komunističke) ideje. Barem za one kojima se borba protiv okupatora i uspostava drugačijeg društvenog uređenja (po njihovom mišljenju pravednijeg) činila nečim vrijednim za što se isplati umrijeti. Za one druge ne mogu reći ništa određeno, samo mogu pretpostaviti kako se baš ne bi složili da taj aforizam bude na toj ploči, da je kojim slučajem ondašnja vlast to i učinila.
Nakon Domovinskog rata da su pošteno „zginuli“ tvrdimo, barem mi Hrvati, za sve one koji su svoje živote dali za uspostavljanje neovisne Hrvatske. O onim drugima neću suditi, jer njihovo stvarno mišljenje ne znam iako ga naslućujem.
„Navik on živi“
Pogledajmo sad prvi dio aforizma „navik on živi“. I tu se nalazimo na skliskom području.
Je su li baš svi (francuski kralj vjerojatno nije) u vrijeme smaknuća Zrinskog i Frankopana mislili da će oni, točnije uspomena na njih, „navik“ živjeti, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Nepobitna pak je činjenica da su postojali vremenski periodi kada se o njima malo govorilo ili ih se prešućivalo. Vjerujem da bi se i danas našlo dosta Hrvata koji ne bi znali točno nabrojiti sve članove obitelji Zrinskih i Frankopana, njihove uloge u povijesti Hrvatske kao ni kako su pojedini od njih završili svoje živote.
Hoće li „navik“ živjeti oni s ploče koja umjesto aforizma na vrhu ima crvenu zvijezdu, nakon što je dugo godina izgledalo da hoće, možemo danas reći da neće. Barem kako sada stvari stoje i barem za sve one Hrvate i građane Hrvatske kojima su oni oličenja zla, pokolja, pljačke privatne imovine nakon drugog svjetskog rata i mrzitelja kršćanstva i Crkve.
Za treće je još prerano donositi konačne zaključke. Premalo je prošlo vremena od njihove pogibije, ali kako se stvari razvijaju na današnjoj političkoj sceni ne bi me iznenadilo da će doći vrijeme kad će i za njih prestati važiti „navik on živi“.
Zaključak
Je li netko „zginuo pošteno“ ili nije, i hoće li „navik on živiti“ ili ne, ne ovisi o tome zbog čega je „zginuo“, već od percepcije onih koji su preživjeli je li to za što je on „zginuo“ pošteno ili nije.
A ako je tome tako, a po mojem skromnom mišljenju jeste, onda mi inače uzvišeni smisao spomenutog aforizma više ne izgleda toliko uzvišen. Jer ako je njegovo tumačenje, prihvaćanje i smisao ovisni o dnevno političkim prilikama, povijesnim vremenima ili o svjetonazoru ljudi koji ga rabe onda on nema univerzalno značenje pa ma kako univerzalnim na prvi pogled izgledao.
I sasvim na kraju: ako sagledamo njegovo značenje u kontekstu rečenog ovim postom ispada da su u konačnosti svi oni koji su „zginuli pošteno“ zapravo „zginuli uzaludno“.
A to je zaista žalosno!
