Marketing
Hičkokove „Ptice“ iznad mog Grada
Živim u gradu koji je jedan od podosta gradova koji su dobili neku od raznih nagrada tipa „plavi cvijet“, „zeleni cvijet“, „zlatna ruža“ i još po kojeg cvijeta raznih boja. Za sada mi nije poznato postoji li recimo nagrada „crni karanfil“.
Kad bi postojala, možda ga netko i izmisli nakon što pročita ovo „mudroslovljenje“, vjerujem da bi ga moj Grad dobio prvi. Zašto, pitat će se začuđen čitatelj? Zato što Grad obiluje velikom, ne, ogromnom kolonijom crnih vrana koje su se naselile u, inače, predivnom parku/perivoju nazvanim po Zrinskim velmožama (već jednom spomenute u postu od 17 svibnja 2010.). A sve više naseljavaju i manje parkove u Gradu.
Godinama šećem tim parkom iz zdravstvenih razloga i pratim kako je ta kolonija svake godine sve veća. Danas njihovih gnijezda ima gotovo na svakom drvetu i to po nekoliko. U proljeće kad je drveće bez lišća gnijezda izgledaju kao pocrnjele imele. Od kakofonije njihovog graktanja, pogotovo sad u vrijeme kad leže na jajima, gotovo da se ne može ni razgovarati šetajući parkom. Zaštita od njihovih „bombi“ koje ispuštaju bez reda i nenajavljeno su šešir, kapa ili kišobran. Nije preporučljivo šetati gologlav.
Zahvaljujući njima gotovo je nestalo ptica pjevica čijeg cvrkuta i pjeva se sjećam iz vremena kad sam bio „mići“ a vrana gotovo i nije bilo. Jer nije bilo ni tvornice stočne hrane u neposrednoj blizini Grada koja im predstavlja neiscrpan izvor hrane. Uz to imale su i više prirodnih neprijatelja koji međutim ne vole blizinu „ljudskih mravinjaka“ pa su odselili u mirnije krajeve. Ako ih još uopće ima.
Ne mogu reći da čelnici Grada ne pokušavaju riješiti problem. Dosta davno angažirani su lovci da odstrjelom pokušaju smanjiti broj vrana. Ubrzo se pokazalo da su vrane lukavije nego što su to i gradski oci i lovci mislili. Čim se pojavio čovjek s nečim što je sličilo na pušku, „osmatrač“ je graktanjem obavijestio ostale i one su odmah poletjele iznad gustih grana drveća i lovci su uglavnom ostajali praznih ruku.
Jedno vrijeme je vladalo zatišje. A onda se pročulo da će biti angažiran dreser sokola s pticom koja je dresirana loviti vrane. Nažalost od toga nije bilo ništa jer su gradski oci zaključili kako bi njegovim angažiranjem gradski proračun bio ozbiljno ugrožen.
Na red su došli vatrogasci s idejom da pomoću vatrogasnih ljestava i šmrkova skinu vranina gnijezda. I oni su uskoro odustali. Ispostavilo se da su gnijezda toliko solidno građena da im šmrkovi nisu mogli puno nauditi. A osim toga imaju vatrogasci i važnijeg posla.
Slijedio je pokušaj rješavanja problema angažiranjem domaćih snaga: dresera jastreba. Za razliku od sokola koji kruži iznad vrana pa se sunovraćujući na njih i hvata u letu, jastreb se sjuri među vrane, napada na prepad, ali napad ne potraje dugo jer se vrane brzo podignu izvan njegovog dohvata. I tako je propao i taj pokušaj, obzirom da bi stalno šetanje vlasnika s pticom opet bio preveliki izdatak za Grad.
Posljednja ideja je angažiranje tvrtke koja u svojoj djelatnosti između ostalog ima i djelatnost „razbijanje betona“ pa se gradski oci vjerojatno nadaju da će biti uspješna u „razbijanju vraninih gnijezda“.
Koliko do sada pratim razvoj događanja, nisam vidio neke velike rezultate. Sreo sam isti kamion s ljestvama u razmaku od nekoliko dana na dvije pozicije, no oba puta su radnici imali pauzu i nisam mogao upoznati tehnologiju skidanja nastambi vrana. Ipak treba biti strpljiv, tek je početak. Možda ih jednog dana uhvatim kako rade pa ću onda moći procijeniti hoće li od svega toga biti fajde.
A do tada, kapa na glavu ili kišobran u ruku. I čepiće protiv buke u uši.
Post je objavljen 19.04.2011. u 09:26 sati.