semper contra
subota, 02.04.2011.
Slovo o jednom aforizmu
Uvodno slovo
Podastirem vam moja razmišljanja o aforizmu „Navik on živi ki zgine pošteno“, koji se u romanu Eugena Kumičića „Urota Zrinsko Frankopana“ pripisuje Franu Krsti Frankopanu, a koji često čitam šetajući mojim gradom. On se najčešće rabi u prilikama kad se želi naglasiti da poginuti za neku poštenu stvar ne znači zauvijek umrijeti. To implicira da takvi ljudi, mi ih najčešće zovemo junacima ili herojima, ostaju zauvijek živjeti u sjećanjima njihovih potomaka. Bilo da su ti potomci u ideji, u rodu ili u naciji.
Ili bi barem tako trebalo biti. No nisam baš siguran da je to tako i to moje mišljenje pokušati ću obrazložiti u tekstu koji slijedi.
Tri spomen ploče
U mom gradu postoje između inih i tri spomen ploče ljudima na koje bi se spomenuti aforizam mogao odnositi. Na dvjema je on i upisan. Na trećoj, iako je podignuta također radi odavanja počasti ljudima koji su svoje živote dali za slobodu, tog aforizma nema.
Prva od ploča s aforizmom podignuta je nakon domovinskog rata u čast i slavu pogubljenih hrvatskih velmožama Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana.
Druga pak u spomen na pale branitelje u Domovinskom ratu.
Treća ploča, bez aforizma postavljena prije osamostaljenja, podsjeća na ljude poginule tijekom drugog svjetskog rata.
Osobno smatram da bi i na toj ploči mogao stajati citirani aforizam, ali kad je ta ploča postavljana bila su neka druga vremena. Vremena kad su Zrinski i Frankopan bili prvenstveno simboli feudalnih, dakle klasnih staleža koji su ugnjetavali seljake. Tada se smatralo da su se oni doduše borili protiv Bečkog dvora za preuzimanje vlasti u hrvatskim krajevima, ali prvenstveno za sebe i u svoju korist.
Kako su oni kojima je postavljena treća ploča bili borci za prava radnika i seljaka sasvim je logično da se na njoj nije našao aforizam čije se autorstvo pripisuje jednom feudalnom velmoži. Premda bi po svom punom značenju sasvim dobro pristajao i na toj ploči.
„Ki zgine pošteno“
I tako dolazimo do dva ključna pitanja o aforizmu „Navik on živi, ki zgine pošteno!“, a to je: tko će procijeniti je li netko „zginuo pošteno“? i hoće li onda taj zaista „navik živjeti“?
Odgovor na ta pitanja i nije jednostavan, jer on prvenstveno ovisi o povijesnom kontekstu u kojem se daje.
Pogledajmo najprije dio aforizma „ki zgine pošteno“:
Nakon pogubljenja hrvatskih velikaša u Bečkom Novom Mjestu bilo je nepobitno i samo po sebi razumljivo, obzirom na njihove uloge u tom povijesnom razdoblju, da su „zginuli pošteno“. Uostalom nad tim se smaknućem, tako kažu povjesničari, zgražavala a smaknuće osuđivala čitava Europa osim francuskog kralja. Osudi se pridružio i Papa. Nažalost povijest ne govori ništa o tome što su o tome mislili kmetovi tih feudalaca.
Tijekom drugog svjetskog rata pošteno su „zginuli“ oni koji su se borili protiv okupatora i domaćih izdajnika a za pobjedu socijalističke (ili ako nekome točnije zvuči, komunističke) ideje. Barem za one kojima se borba protiv okupatora i uspostava drugačijeg društvenog uređenja (po njihovom mišljenju pravednijeg) činila nečim vrijednim za što se isplati umrijeti. Za one druge ne mogu reći ništa određeno, samo mogu pretpostaviti kako se baš ne bi složili da taj aforizam bude na toj ploči, da je kojim slučajem ondašnja vlast to i učinila.
Nakon Domovinskog rata da su pošteno „zginuli“ tvrdimo, barem mi Hrvati, za sve one koji su svoje živote dali za uspostavljanje neovisne Hrvatske. O onim drugima neću suditi, jer njihovo stvarno mišljenje ne znam iako ga naslućujem.
„Navik on živi“
Pogledajmo sad prvi dio aforizma „navik on živi“. I tu se nalazimo na skliskom području.
Je su li baš svi (francuski kralj vjerojatno nije) u vrijeme smaknuća Zrinskog i Frankopana mislili da će oni, točnije uspomena na njih, „navik“ živjeti, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Nepobitna pak je činjenica da su postojali vremenski periodi kada se o njima malo govorilo ili ih se prešućivalo. Vjerujem da bi se i danas našlo dosta Hrvata koji ne bi znali točno nabrojiti sve članove obitelji Zrinskih i Frankopana, njihove uloge u povijesti Hrvatske kao ni kako su pojedini od njih završili svoje živote.
Hoće li „navik“ živjeti oni s ploče koja umjesto aforizma na vrhu ima crvenu zvijezdu, nakon što je dugo godina izgledalo da hoće, možemo danas reći da neće. Barem kako sada stvari stoje i barem za sve one Hrvate i građane Hrvatske kojima su oni oličenja zla, pokolja, pljačke privatne imovine nakon drugog svjetskog rata i mrzitelja kršćanstva i Crkve.
Za treće je još prerano donositi konačne zaključke. Premalo je prošlo vremena od njihove pogibije, ali kako se stvari razvijaju na današnjoj političkoj sceni ne bi me iznenadilo da će doći vrijeme kad će i za njih prestati važiti „navik on živi“.
Zaključak
Je li netko „zginuo pošteno“ ili nije, i hoće li „navik on živiti“ ili ne, ne ovisi o tome zbog čega je „zginuo“, već od percepcije onih koji su preživjeli je li to za što je on „zginuo“ pošteno ili nije.
A ako je tome tako, a po mojem skromnom mišljenju jeste, onda mi inače uzvišeni smisao spomenutog aforizma više ne izgleda toliko uzvišen. Jer ako je njegovo tumačenje, prihvaćanje i smisao ovisni o dnevno političkim prilikama, povijesnim vremenima ili o svjetonazoru ljudi koji ga rabe onda on nema univerzalno značenje pa ma kako univerzalnim na prvi pogled izgledao.
I sasvim na kraju: ako sagledamo njegovo značenje u kontekstu rečenog ovim postom ispada da su u konačnosti svi oni koji su „zginuli pošteno“ zapravo „zginuli uzaludno“.
A to je zaista žalosno!
