Marketing
„Svi za jednoga…“(2.dio)
Kažu, narod priča, novine donose i prenose, čak se i državna statistika u tome slaže: u Hrvatskoj ima (među njima je i moja malenkost) što živih, što polumrtvih od gladi, oko 1,2 miliona umirovljenika ili kako se to u žargonu kaže „penzića“. Znamo li da vojna postrojba pod nazivom „armija“ broji između 50 i 100 tisuća vojnika, lako možemo zaključiti kako „penzići“ mogu formirati najmanje 12 „armija“.
I što je najvažnije neke od tih „armija“ mogle bi biti popunjene s relativno mladim i zdravim kadrom.
I zamislite sad da se barem pola od tih „armija“ slilo pred „dveri“ stranke H(rvatska)D(užna)Z(auvijek). Koja bi to bila fertutma za one koji su unutra. Bilo bi to šest puta više „nositelja spomenice upropaštenih radnih mjesta“ i „nositelja ordenja zasluga za (ne)rad“ nego što su predviđala njihova tri „mušketira“ čije slike imate priliku vidjeti na početku posta. Ali brus: kako javlja štampa (ako joj je za vjerovati) skupilo se tamo jedva oko tristotinjak.
„Malo nas je al smo govna“, rekli bi cinici. No zato su, barem prema riječima trojice „mušketira“,onima u „dverima“ odaslane „dobre poruke“ i nadaju se da će slijedeći put ipak doći jedna do dvije „armije“ ako oni u „dverima“ ozbiljno ne shvate ove „dobre poruke“.
No ja sam malo pokvaren, pa pitam zbog čega JUČER nije došla barem ta jedna najavljivana „armija“.
Možda je uzrok u tome što se onoj polovici poluizgladnjelih „penzića“ baš i nije demonstriralo, možda nisu imali snage, a možda su tražili po kontejnerima nešto za večeru.
Možda mnogi zbog „krečane“ u mozgu i ne znaju što je to „demokracija“ i pravo na dostojan život.
Možda su neki sjedili u svojim hladnim stanovima i sami sebi govorili: "A kaj pak se tu more?"
Može biti još mnogo toga što bi trojici „mušketira“ odgovaralo mnogo više nego surova istina koja otkriva još jednom da je najveća hrvatska tragedija RAZJEDINJENOST.
Penzići iz susjedne nam dežele (barem tako piše tisak) imaju slovima i brojkama jednu (1) umirovljeničku stranku, ali zato imaju pet zastupnika u Parlamentu i tri (3) ministra.
Hrvatski penzići imaju sedam (7) umirovljeničkih stranaka koje vode tri (3) „mušketira“ i jedno (1) zastupničko mjesto. Zašto je tome tako? Zato da bi se mogli svađati, prepucavati, prelaziti iz jedne umirovljeničke stranke u drugu, jedan drugog optuživati za „neprincipijelne koalicije“ s drugim političkim strankama i pri tome misliti da su jako aktivni. Posljedica toga je da ne vide kako su rezultat takvog rada mirovine koje nisu rasle još od vremena uvođenja „harača“ i vremena kad je DrIvo jedrio s „Malo vitra“, kako velika većina umirovljenika živi ispod granice siromaštava i ljudskog dostojanstva.
Ali što to njih brige. Od tri „mušketira“ dvojica i onako nisu umirovljenici, a treći je u „zasluženu“ mirovinu otišao s 48 godina (tako barem tvrdi tisak).
Hoćemo li mi Hrvati ikada jednom s geslom „Svi za jednoga jedan za sve!“?
Post je objavljen 24.03.2011. u 18:32 sati.