semper contra
srijeda, 09.03.2011.
Basna o Tri praščića (nešto modernija varijanta)
Prolog
U zemlji na brdovitom Balkanu živjela tri praščića pomalo čudnih imena: Bonvivan, Putnik i Radiša.
Bonvivan živio u kolibi napravljenoj od šiblja i blata, sa slamnatim krovom. U njoj je imao samo krevet i ništa više. Nije mu ni trebalo više. On je naime sve svoje slobodno vrijeme provodio izvan kuće lutajući od gostione do kafića, od svadbi do nogometnih stadiona, trošeći svu svoju zaradu na zabavu i uživanje. Kući je dolazio uglavnom da se trijezni.
Ni Putnik se nije previše zadržavao u svojoj kući napravljenoj od grubo tesanih balvana, prekrivenoj šindrom. U kući je imao krevet, stol, dvije stolice i veliki ormar u kojem je čuvao fotografije, video vrpce i suvenire. Sve svoje slobodno vrijeme koristio je naime za odlaske na izlete, a dva puta godišnje na putovanja po zemljama širom planete.
Treći, Radiša, štednjom i kreditima sagradio je zidanu kućicu, prekrivenu crjepovima i namjestio je svime što pristojna kuća imati treba. U jednoj prostoriji napravio je malu priručnu radionicu, a u dvorištu šupu s poljodjelskim alatom i strojevima. Oko kuće zasadio je voćnjak, malo dalje uredio vrt na kojem je uzgajao mnoge vrste povrća (bio je vegetarijanac), a na jednom dijelu „grunta“ zasadio vinovu lozu za „zobanje“. Jer Radiša nikada nije popio ni kap alkohola i nikada iz svog mjesta odlazio nije.
Poreznik
Jednog dana u njihovo mjesto dođe Vuk - poreznik.
Kako je koliba Bonvivana bila prva na ulazu u mjesto, on najprije navrati k njemu. Imao je sreće. Vlasnik je bio u kući. Doduše malo mamuran, ali je bio tu. Pregledao Vuk što Bonvivan ima i zaključio da tu nema ništa na što bi se mogao „razrezati“ porez. Zakimao glavom, pozdravio Bonvivana i pošao dalje.
Slijedeća na putu bila je kućica Putnika. Opet ga je sreća poslužila jer se Putnik upravo vratio s dvodnevnog izleta i slagao suvenire i slike koje je donio. Putnik ga je lijepo primio, počastio uvoznim pićem donesenim s jednog od putovanja u strane zemlje i pokazao mu sve što ima. Vuk gleda i zaključi kako Putnik ima doduše dosta toga, no ništa što spada u kategoriju za „odrezivanje“ poreza. Pozdravi domaćina i ode dalje.
Put ga dovede pred Radišino imanje. „E tu bi se već moglo nešto naći“, pomisli Vuk i pokuca na vrata. Radiša ih otvori, uvede ga u kuću, posluži ga svježim voćem i sjedne za stol nasuprot Vuku. Vuk izvadi „tefter“ i priupita domaćina što sve ima. Radiša mu je sve pošteno i redom pobrojao i uskoro su dvije stranice Vukovog „teftera“ bile pune. Vuk uzme kalkulator i izračuna koliki porez na tu svoju imovinu mora platiti. Zabezeknuti Radiša malo je prosvjedovao, no Vuk reče „Zakon je takav“, napiše mu rješenje, pokupi svoje stvari i ode.
Godine idu i dođe kriza
Slijedećih nekoliko godina Vuk je dolazio početkom svake godine, točan kao švicarski sat, kod svakog od praščića, no uskoro je uvidio da se „imovinska kartica“ Bonvivana i Putnika ništa ne mijenja pa je njima prestao dolaziti. Redovito je obilazio samo imanje Radiše. Kako je on bio radišan i uvijek napravio nešto novo i bolje, Vuk bi svake godine pomalo povećavao „porezno opterećenje“. Radiša se više nije ni pokušavao buniti, samo je još jače prionuo na posao da namiri sebe i državu.
Trajalo je to tako niz godina. U međuvremenu zavladala gospodarska kriza i Vladarica zemlje, Kokoš pepita perja, odlučila je uvesti dodatni porez da bi svoju državu izvukla iz krize. Vuku je naredila da obvezatno posjeti sve njene podanike. I Vuk je posluša.
Vuk izvršava volju Vladarice
Ovaj puta je navratio i kod Bonvivana. Imao je što vidjeti. Na prljavom krevetu leži vlasnik u fazi akutnog „delirijum tremensa“. Što mu je drugo preostalo nego pozvati hitnu pomoć koja je jadnička odvezla u bolnicu na liječenje o državnom trošku. Kuću nisu trebali ni zaključavati jer u njoj i onako nije bilo ničega vrijednog, čak ni najobičnije žlice.
Vuk navrati kod Putnika. Nađe ga gdje sjedi za stolom. Po stolu slike s putovanja, na TV se vrte filmovi krajeva gdje je bio, a Putnik krpom briše prašinu sa suvenira.
„Znate u mirovini sam i obnavljam uspomene. Mirovina mi nije velika ali se ne žalim. Možda ću napisati i knjigu o putovanjima“ reče Putnik. Vidje Vuk da ni tu kruha za njega nema pa ode dalje.
Čim je ušao u kuću Radiše, jedva ga pozdravivši, sjedne za stol i „razreže“ mu novi, trostruko veći porez. Radiša problijedi i zavapi: „Pa zašto gospon Vuk? I ovako sam jedva sastavljao kraj s krajem.“
„A što ja mogu? Ona dvojica nemaju ništa pa im nemam što oporezovati. Kako Vladarici treba novac moram razrezati tebi i za njih“, reče Vuk, napiše rješenje, stavi ga na stol i ne osvrnuvši se na Radišu izađe iz kuće.
Radiša donosi odluku
Radiša sjedi, u rješenje gledi, i sam sebi besjedi:
„Koja li sam ja budala. Godinama sam radio, štedio, odricao se svakog užitka da bi nešto napravio za sebe i pošteno plaćao porez državi. Da sam lumpovao i provodio se kao Bonvivan sad bih imao smještaj i njegu o državnom trošku. Da sam putovao kao Putnik sad bi obnavljao uspomene, uživao u kakvoj takvoj mirovini i razmišljao o pisanju knjige. Ne, ja budala radio i stvarao, a sad da bih mogao platiti toliki porez ne mogu ni u mirovinu otići.“
Sjedi tako Radiša i odjednom mu se ozari lice. Digne se, ode u šupu, uzme motornu pilu i stade rušiti voćke i sjeći vinovu lozu. Uskoro su voćke i trsovi ležali na zemlji. Odbaci pilu, upali motokultivator i zaore svo povrće koje je imao u vrtu. Zatim ode u kuću, zatvori prozore, otvori sva unutrašnja vrata, nasred sobe stavi stolicu, na nju upaljenu svijeću, pusti plin iz plinske boce, izađe iz kuće zatvorivši ulazna vrata i udaljivši se od nje sjedne na oborenu krušku, čekajući što će se desiti.
Radiša našao rješenje za svoju muku
Nije dugo čekao. Jaka eksplozija raznijela je kuću i bukne požar. Uskoro su stigla dva Slona-vatrogasci i pogasili ga. Ipak kuća je izgorjela do temelja. Ne prođe dugo evo ti dva Buldoga u policijskim uniformama, nataknu Radiši lisičine na ruke i odvedoše ga pred Majmuna-sudiju koji je, s togom preko ramena i perikom na glavi, sjedio na tronu Pravde. Sudija mu dosudi doživotni zatvor zbog „uništavanja imovine“ bez obzira što je imovina bila Radišina. No Radiša se ne ljuti. Dapače, na licu mu zamjetan izraz olakšanja. Sudac se čudi, a Radiša reče:
„Hvala poštovani sudijo za odrezanu kaznu. Tom kaznom ste mi do kraja života osigurali siguran život, a da ja ni malim prstom ne trebam maknuti, a kamo li raditi!“
Epilog
No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima. Vladarica je nastavila uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka otkupi sve dugove zemlje kojom je vladala i stavi zemlju pod svoj patronat.
Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara - Azijskog Zmaja kosih očiju.
A Kokoš? Završila je ona u kuhinji. Otkrilo se da jako voli praviti krumpir salatu.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!
