Neki dan čitam u novinama kako ima firmi u Hrvatskoj u kojima radnici ne žele osnovati sindikat. Sindikat, od grčke riječi sýndikos – odvjetnik, zastupnik, je dobrovoljna organizacija radnika koja se osniva radi zaštite interesa i prava radnika.
Tako barem piše u enciklopediji.
Snaga sindikata kao organizacije je u njezinoj masovnosti i solidarnosti svih njezinih članova. Ona bi, po mojem mišljenju, trebala djelovati prema geslu mušketira iz romana „Tri mušketira“ A. Dumas-a: „Svi za jednoga, jedan za sve!“ Samo sindikat koji u nekoj državi obuhvaća gotovo sve radnike i djeluje kao jedna cjelina, pa iako ih bilo i više, može opravdati svoj izvorni naziv.
U Hrvatskoj ih ima mnogo. I umjesto da prihvate geslo trojice mušketira, zahvaljujući sujeti i narcisoidnosti njihovih vođa, upali su u zamku hrvatskih političara koji su ih razjedinili po političkom principu starorimskih osvajača: „divide et impera“! Uz to, prema procjenama, u sve sindikate je učlanjeno tek oko 35% radnika.
Zašto ih nije više?
Je li možda odgovor na to pitanje:
„Ne, nema potrebe da osnivamo sindikat. Zašto? Zato jer nam je dobro! Bilo je čak, koliko se ja sjećam, nekih pokušaja prije tri ili četiri godine da se osnuje sindikalna podružnica, ali većina radnika uopće nije bila zainteresirana“ otvoreno govori S.H. poslovotkinja u DM-ovoj trgovini.
Ili se odgovor krije u:
Ne žele ga jer im poslodavci redovito isplaćuju pristojne plaće, regres, božićnice, a neki čak i uskrsnice, dodatak za djecu…Plaće su na računu najkasnije do 15. u mjesecu, a poslodavac na radnike gleda kao na najvredniji kapital, a ne kao uteg.
Možda je uzrok ovaj kratki odgovor:
„Šuti i radi, sa sindikatom ili bez njega isto ti je.“
Ili:
Vlasnik/poslodavac ne dozvoljava osnivanje sindikata i prijeti otkazom u slučaju učlanjenja u sindikat.
Zanimljivo zar ne?
Kada ti ide dobro nemaš potrebe ili ne želiš učlanjenje u sindikat. Jer zašto bi plaćao članarinu pa da od nje netko dobivao plaću za „ljezi hljebe da te jedem“.
Kad dobivaš redovito plaću, nemaš potrebe misliti na one koji tu plaću ne dobivaju. Pa makar te poslodavac tretirao kao „najvredniji kapital“, a ne recimo kao čovjeka. No i to je bolje nego da te doživljava „kao uteg“.
Sindikati su i onako „niš koristi“ pa je ipak najbolje da „šutim i radim“!
Zašto bih se učlanjivao u sindikat i time izazivao bijes poslodavca pa da mi da otkaz.
I sve je dobro dok je dobro. Dok ima posla, plaća kakva takva, glavno da je tu. No vremena su turbulentna. Krize, lopovluci, kriminal, korupcija, tehnološki i „tehnološki“ viškovi. „Tko bi gori sad je doli…“ ali nažalost bez onog „…a tko doli gori ustaje.“ Sve više je onih što su nekad bili gori, a sad su doli. I ne znaju kad će biti „…a tko doli gori ustaje“.
A možda bi ih bilo manje da su poslušali Dumas-a i njegova Tri Mušketira: „Svi za jednoga, jedan za sve!“
Post je objavljen 17.03.2011. u 23:10 sati.