semper contra
ponedjeljak, 31.01.2011.
Kontrapunkt
Vidim, Vukovar je ponovo na hrvatskoj dalekovidnici. U slučaju tog grada povod za to može biti ili skup političara uz proslavu neke godišnjice vezana uz Domovinski rat ili pak prosvjedni skup branitelja zbog, po njihovom mišljenju, njima nanesene neke nepravde. I onda uobičajena ikonografija i uobičajeni vokabular: do neba vapijuća nepravda.
Neću elaborirati je li neposredni povod ovih posljednjih okupljanja, branitelj Tihomir Purda, kriv ili nevin. To zaista treba ustanovi istraga i sud. I to hrvatski jer se sve dogodila na hrvatskom teritoriju, za vrijeme rata koji se vodio u Hrvatskoj i jer je za to optužen hrvatski građanin. A naša se vlast ponaša po onoj „brigo moja pređi na drugoga.“ Na žalost sviju nas u tom nesretnom i nepotrebnom ratu zaista se događalo svašta. S obje strane. Tko je poubijao više nevinih to za one ubijene zaista nije važno. Tako je bilo i u ratu prije ovog. Jedino što je ondašnja vlast svoje zločine dulje vrijeme uspješno skrivala. Danas su ipak druga neka vremena, i kod nas i u svijetu, pa „šporke“ stvari prije izlaze na vidjelo. Bilo bi bolje da su izašle mnogo prije. Lakše bi sada disali i bez „bronhi bombona“.
No ovo ne pišem radi toga da bi žalovao što bi bilo da je bilo. Želim zabilježiti kontrapunkt dva događaja, dva simbola, koji su se u Lijepoj našoj dogodila u ovih posljednjih mjesec dana. U sučeljavanju ta dva događaja zrcali se sva bijeda i nesreća naše povijesti posljednjih dvadeset godina.
Na početku rata Tihomir Purda, kao dvadesetjednogodišnjak, priključuje se obrani Vukovara. O strahotama koje je mogao vidjeti svojim očima neću govoriti jer ih sâm nisam doživio, a iz pričâ teško da ih mogu doživjeti kako ih je on proživljavao u svojoj duši. Što je doživio i preživio u srpskom logoru mogu samo nagađati. O okolnostima u kojima je on, navodno, ubio dvojicu ranjenih pripadnika bivše JNA također ne želim lamentirati.
Ipak ako je naš vrli potpredsjednik Nj.V. Vladimir na Ex pisanjem nekih novinara o njemu mogao toliko „puknuti“ da ih je, u svom „opravdanom“ gnjevu, nazvao piranama, zlotvorima, psima, hijenama i kilerima, ne bi se trebalo čuditi ako je mlad čovjek u vukovarskom paklu ispalio hice u ranjene vojnike koji su netom prije toga napadali njega i njegove drugove. Nisam sasvim siguran da bih se i ja u takvim trenutcima sjetio što piše u knjigama međunarodnog ratnog prava.
Rat je završio, Tihomir je živeći sa svojom savješću osnovao obitelj, dobio troje djece (četvrto na putu) i nastavio živjeti skromno kao što je vjerojatno živio i prije. Pri tome vjerojatno nije pomišljao da bi mu zbog tog njegovog čina, ako ga je počinio, netko mogao nakon dvadeset godina suditi. Nije mislio ili nije vjerovao. A možda nije ni shvaćao da je tada počinio zločin koji se u „civiliziranim“ zemljama kažnjava. Pogotovo ako si pripadnik male nacije koja nema bogata nalazišta nafte. Hrvatska ipak nije Kuvajt pa da pola „civiliziranog“ svijeta pod komandom „svjetskog policajca“ SAD krene u njegovo „oslobađanje“ od agresora, „moćnog“ Iraka, koji kao ima sredstva da uništi pola svijeta.
Sve je relativno, rekao bi Einstein.
I zato što to nije shvaćao ili nije znao našao se u zeničkom zatvoru očekujući „mudru“ odluku „velikih“ o tome što će s njim biti.
Vjerojatno nekako u isto vrijeme kada je Tihomir krenuo u obranu Vukovara jedan od budućih „velikih“, sadašnji ministar Domagoj Milošević, krenuo je u jednu drugu borbu. U borbu kojom je odlučio obogatiti se na račun takvih kakav je bio Tihomir. Za to mu nije trebalo ni oružje, ni municija ni jaki živci da bi podnio svu težinu i strahote borbe. U njegovoj borbi se nije ginulo, nisu ubijani ranjeni neprijateljski vojnici, žene, djeca i starci. U njegovim bitkama i pobjedama mali su ljudi ostajali bez posla, bez plaće, bez gole egzistencije. To su ljudi za koje ovih dana „Veliki“, kao spasonosno rješenje, pripremaju zakon o „osobnom stečaju“ namjenjujući im da se riješe svojih dugova tako što će svoju imovinu prodavati „Velikima“. Pod patronatom tutora, se razme, zanimanje koje bi u Hrvatskoj uskoro moglo postati vrlo atraktivno. I unosno!
I kako je rastao broj nezaposlenih tako je rastao imetak „Velikog domoljuba“. I dok bi se Tihomir trebao zadovoljiti zatvorskom ćelijom u zeničkom zatvoru, za zadovoljenje svojih želja g. Miloševiću treba, kako je to naveo u svojoj imovinskoj kartici, citiram J.L. 29.01.2011.:
- suvlasništvo u „Pastor“ grupi
- 14 stanova i poslovni prostor u Zagrebu
- 12 garaža
- četiri pokretnine (u njima su navodno i četiri automobila)
- 1,2 milijuna kuna udjel u „Pastor“ grupi
- 7,4 milijuna kuna udjela u Sigma stanu
- dva kredita od 250.000 eura i 195.000 švicaraca
G. Milošević je sve ovo stekao: „zaduživanjem kod banke, sredstvima od kapitala i na neki drugi način“ i plaćom od 9166 kuna koju je do sada imao u „Pastoru“. Sada će kao potpredsjednik Vlade imati 18.000 kuna. Prihvatio li se on te funkcije da bi „lakše“ otplaćivao navedene kredite, ne znam. Ali sam dosta siguran da se u onom „od kapitala“ krije kapital otuđen od radnika na način kako se to kod nas već radi: malim ili nikakvim plaćama i neplaćanjem državi. A što se tiče onog dijela „na drugi način“ prepuštam čitateljima da sami zaključe koji bi to načini mogli biti.
U cijeloj ovoj priči i Tihomir i Domagoj su međutim samo simboli jada i bijede kroz koju Hrvatska prolazi svih ovih godina od proglašenja neovisnosti do današnjih dana. Simboli velike tragedije koju proživljavaju borci s prve crte bojišnica i gramzljivosti onih koji su iza njihovih leđa i preko njihovih leševa opljačkali ovaj narod.
Na kraju, što mislite: koliko je zločin kojeg je možebitno Tihomir počinio veći od zločina kojeg jeste počinio Domagoj? I treba li suditi samo Tihomiru, a Domagoja nagraditi ministarsko-potpredsjedničkom plaćom?
petak, 28.01.2011.
Krenulo je, krenulo…
Predizborna promidžba oliti kampanja kreće punom parom. I to gotovo godinu dana prije izbora. Za sada samo od strane trenutačno nam vladajuće stranke. Oporba se još uvijek drži poznate metode zvane „hrvatska šutnja“. Jednako kao i HDZ-ovi koalicijski prirepci. Kako je krenulo bit će u igri sva moguća oružja, od lakog naoružanja pa do „debele berte“. Nadam se da atomsko ipak neće
.
Za sada još nije na pomolu neko tajno oružje HDZ-a. Sva se ta oružja iz „magacina“ izvlače svake četvrte godine. Ipak, nikad se ne zna što se priprema u kuhinji „male od kužine“.
Bojna pak će polja biti: sabornica, crkve, općinski ogranci HDZ-a, trgovi a po potrebi i ulice. Tu su najjači.
Prvi od uobičajenih ciljeva napada je predsjednik HNS, Radimir Čaćić. Tu se zna i kakvim bojevim glavama treba pucati: Izrael, Tehnička škola u Zadru, pretvorba njegove firme „CONING“ i namještanje poslova njoj dok je bio ministar graditeljstva u Račanovoj vladi. Firma je bila, i prije nego se „po zakonu“ o pretvorbi morala „pretvoriti“ u privatno vlasništvo, njegova i njegovih „sedam veličanstvenih“ koji su je stvorili davno prije nego su današnji HDZ-eovi artiljerci uopće znali što je to – biznis.
Ta je municija s „blagim mirisom naftalina“ i zato kontraobavještajna služba HDZ-a ovom „starom“ asortimanu protiv R.Č. „pronalazi“ još dva, kao nova: kriminal u pretvorbi odmarališta Kukljica i osobnu tragediju R.Č. kada je u saobraćajnoj nesreći prouzročio smrt dviju osoba. Za Kukljicu nemam pravih podataka da bih mogao donositi mjerodavne zaključke. No uvjeren sam da, ako je i bilo nekih malverzacija, one su u najgorem slučaju reda veličine „farbanja tunela“. A taj iznos u ukupno „zamračenom“ novcu u sklopu tog istog ministarstva ali kojeg sada vodi nedodirljivi (pošten i čist
) Kalmeta predstavlja kap u oceanu.
Što se pak tiče saobraćajne nesreće, čudim se da hrvatski Sabor zbog toga nije s vladom Mađarske (i ostalim državama EU) sklopio sporazum po kojem bi se takvi slučajevi trebali isključivo rješavati u Hrvatskoj. U tom slučaju atake na R.Č. ne bi ni bilo. On bi, naime, već služio „zasluženu“ kaznu koju bi „neovisnom“ sudu s dva prsta diktirao Nj.V. Vladimir na Eks.
Naravno glavni razlog tog „bombardmana“ nije bojazan da bi njegova stranka (koju pola u šali pola u zbilji nazvah Hrvatska Nepotrebna Stranka 
) mogla osvojiti vlast i da bi on mogao postati premijer (što bi za HDZ-eove stratege bilo ravno kataklizmi), već u onoj narodnoj: „pijevac koji prerano kukurikne prvi završi u loncu“!
A notorna je činjenica da gospodin R.Č., pa što god netko mislio o njemu, od uspostavljanja ove države, za koju još uvijek neki misle da je neovisna i tu naravno griješe, uporno ukazuje na štetnost koju veliki kombinatori u HDZ-u nanose svih ovih godina Lijepoj našoj. I u tome je jedini!
* * *
Slijedeća već dobro uhodana praksa je mobilizacija godinama manipuliranih branitelja od strane čelnika braniteljskih udruga. Udruga kojih možda ima više nego što je bilo pravih branitelja. Pod direktnom kontrolom HDZ-a. Nekada su branitelji skupljali kestenje oko Bobetkove kuće, onda su se držali za ruke u lancu „svi smo mi Norc“, pa prosvjedovali protiv izručenja generalâ u Haag, da bi nakon izbora na sve to zaboravili. A generali, po nalogu Velikog Brata (čitaj EU) i uz blagoslov HDZ-a, završili tamo gdje su završili.
Da ih demagozi HDZ-a podsjete na njihovu dužnost pokrenuli su slučaj Purga. Jer nemojmo se zavaravati. Purga je vrlo lako mogao izbjeći uhićenje u BiH samo da je bio pravovremeno obaviješten o međunarodnoj tjeralici. No nekome je očigledno trebalo da bude uhićen i da se onda oko toga digne velika fertutma. Dapače, uopće se ne bih čudio da je netko čak i prišapnuo graničnim službenicima BiH da će dotični preći granicu. Nešto kao „bijeg“ DrIve. Za HDZ, pogotovo sada u predizborno vrijeme, bolje je da se s DrIvom bavi austrijsko a ne hrvatsko pravosuđe. Tko zna što bi taj sve na našem sudu mogao izbrbljati da spasi svoje slike, nekretnine i vure.
Jednako tako me ne bi iznenadilo da u posljednjem času Purga ne bude izručen srpskim vlastima obzirom da se optužbe, navodno, temelje na njegovom priznanju izrečenom pod torturom i kao takve po međunarodnom pravu ništavne. S druge strane sama činjenica da bi Purgi, koji je navodno ubio dvojicu hrvatskih državljana na hrvatskom teritoriju kao hrvatski građanin, trebala suditi država koja s tim nema nikakve veze i još traži njegovo izručenje od treće države koja jednako tako s time nema veze, po mojem je shvaćanju prava apsurdno. A Vlada HDZ-a o tome šuti kao da se ne radi o hrvatskom, nego državljaninu Marsa. Zar to nije čudno?
Ako se ipak desi da bude pušten, glasnogovornik HDZ-a će na sva zvona obavijestiti branitelje „da je zahvaljujući angažiranju Vlade na čelu s J.K. Purda pušten i da dolazi u Hrvatsku.“ A kada izbori prođu lako će opet Purga „u bajbok“. Kao zaboravilo se na neku sitnicu (mišljenje EU: nema ulaska dok se ne sudi Purdi)
!
Uopće ne ulazim u pitanje njegove krivice, to neka utvrde „mjerodavne službe“. No zanimljivo je kako se taj slučaj pojavio upravo sada, na početku žestoke i očigledno prljave kampanje, kada se već nekoliko godina znalo da se njegovo ime nalazi na međunarodnoj tjeralici.
* * *
Vjerojatno ste primijetili da posljednjih nekoliko tjedana J.K. na sva zvona obznanjuje svekolikom pučanstvu velike planove gradnje (30 mega projekta) koji će dovesti do smanjenja nezaposlenosti, porasta BDP-a i tome slično. To spada u treći arsenal predizborne teške artiljerije. Neću podrobno obrazlagati zašto smatram da ta artiljerija puca čistim ćorcima. O tome se komentatori u svim medijima svesrdno trude objasniti neupućenom puku. Podsjetit ću samo na dvije stvari:
Sjećate li se prošlogodišnjih travanjskih (aprili-li-li 
!) obećanja J.K. Odnosila su se na suzbijanje porasta nelikvidnosti, pada rasta gospodarstva i porasta nezaposlenosti provedbom tzv. planova A, B i C. Plus subvencioniranje prodaje stanova čime je od 1000 stanova namijenjenih za takvu prodaju prodano tek 40. Kakvi su rezultati polučeni glede a u svezi planova A, B, C, oni koji to žele saznati neka otvore stranice HRT i u emisijama na zahtjev nađu posljednju emisiju „Lica nacije“. U njoj su gostovali dr. Žarko Primorac, Davor Majetić i novinar Ratko Bošković. Ovaj potonji dao je odgovor na to pitanje. Ja ću samo sažetak: rezultati su – nula, zero, niš.
A za one koji se ne sjećaju Sanaderove (to je bivši premijer trenutačno na privremenom radu u Austriji) „jamstvene kartice“, evo što nam je DrIvo obećavao 2003. godine, godine kada je HDZ smijenio Račanovu vladu:
1. SMANJENJE POREZA
Smanjit ćemo poreze i tako ojačati poduzetništvo, poljoprivredu i domaću proizvodnju.
Za razliku od drugih, mi ćemo ukloniti birokratske prepreke i omogućiti jednake uvjete svima
2. GOSPODARSKI RAST
Ulagat ćemo u znanost i tehnologiju, potaknuti izvoz i uvesti red u državne financije.
Za razliku od drugih, mi Hrvatsku nećemo odvesti u stečaj.
3. RAST ZAPOSLENOSTI
Povećat ćemo zaposlenost snažnim novim gospodarskim programima.
Za razliku od drugih, mi mlade ljude nećemo odvesti u budućnost bez nade.
4. RAST STANDARDA
Povećat ćemo standard boljom brigom za obitelj i umirovljenike, većim ulaganjem u školstvo i zdravstvo i poštovanjem hrvatskih branitelja.
Za razliku od drugih, mi ćemo Hrvatskoj vratiti dostojanstvo.
5. ČLANSTVO U EUROPSKOJ UNIJI I NATO-u
Ubrzat ćemo ulazak Hrvatske u EU I NATO.
Za razliku od drugih, koji su ugrozili naš napredak svojom neodlučnošću i nesposobnošću.
dr. Ivo Sanader
Komentar prepuštam štovanim čitateljima.
* * *
I na kraju je četvrto oružje, ja bih ga nazvao biološko-kemijskim, ponovo pokretanje pitanja jâma, poratnih žrtava komunističkog režima i otkrivanje počinilaca tih, danas znamo zasigurno, neospornih zločina. Ja osobno, iz pijeteta prema žrtvama, nikada ne bih pokretao to pitanje u javnosti (pogotovo ne uoči izbora) već bi posao odradio u tišini, krivce izveo pred sud (ako su još živi) pa ako im se krivica dokaže kaznio u skladu s zakonom.
No HDZ to ne radi tako. Kroz cijeli mandat (a bilo ih je kroz ovih dvadeset godina četiri kada je on obnašao vlast) svaki puta pred izbore pokreće kampanju u svim medijima za otkrivanje nečega (broja jâma i žrtava) što je već, prema povjesničarima, otkriveno. Posebno na HRT koju čistkama vjerne HLO najmanje godinu dana prije izbora „sterilizira“. Jedino nikako da pronađe eventualne počinitelje i pokrene proces utvrđivanja krivnje.
Što mislite zašto?
Umjesto toga u jučerašnjem Dnevniku 3, urednik i voditelj ničim izazvan, u razgovoru s dužnosnikom iz MUP natuknuo je da bi se u tom postupku sigurno mogli naći i dva Josipa, Manolić i Boljkovac. Eto, već su nam i urednici Dnevnika na HRT počeli predlagati tko bi mogao biti kriv za svu tu tragediju.
„Bit će uhićeni“, rekao bi Milošević (krvnik s Balkana da ne bi bilo zabune a ne trenutačno najbogatiji član Vlade ).
A ako već nekog treba optužiti, neka onda to budu stari isluženi kadrovi. Nećemo valjda dirati u mlađe. Naime u tom slučaju bi se mogli pridružiti g. Šeksu u izmišljanju „šporkih“ riječi kao što su: pirane, zlotvori, psi, hijene i kileri i kojima će onda „nakititi“ neposlušne novinare.
Za sada toliko, dok HDZ-eovi laboratoriji ne nađu neko novo oružje u borbi za vlast (ne za Hrvatsku) protiv oporbe. No, da podsjetim, i Hitler se nadao da će u posljednjem trenutku postići pobjedu novim tajnim oružjem – raketama V-1 i V-2.
Postigao je samo to da su izučeni njemački stručnjaci nakon rata omogućili razvoj američke raketne i ratne tehnike.
srijeda, 26.01.2011.
Asocijacije…
Zanimljivo je to kako obične sitnice pospremljene u čovjekovo pamćenje mogu, svaki puta kada se pojave u životu, otvoriti u sjećanju ladicu iz koje onda izviri neka osoba ili događaj.
Jednom sam u Biogradu, kuhajući kavu, upitao mog trinaest godina starijeg bratića, sina brata mog oca kojeg sam „po dalmatinski“ zvao – barba, koliko se puta sjeti svoje majke, moje tete. Nakratko me pogledao pomalo začuđeno odgovorivši kako to i nije previše često.
„Vidiš, a ja se nje sjetim svaki puta kad kuham kavu!“ odvratih pa nastavih priču.
„U mojoj obitelji kavu/kafu/kahvu kuham odvajkada. Čak i kad dođemo u posjete nekom od sinova. Kažu da kuham najbolju kavu, ali mišljenja sam da je posrijedi ipak njihova komocija. Osim toga stariji sin i njegova supruga kavu uopće ne piju. Kuhajući kavice postepeno sam „usavršavao“ tehnologiju. U početku sam stavljao određenu količinu vode u džezvu, dodavao šećer, pričekao da voda zavrije i onda ubacivao kavu. Kasnije sam, možda potaknut pjesmom „Kafu mi draga ispeci“, promijenio postupak.
Ulijem potrebnu količinu vode u lončić s drškom i stavim ga na štednjak da zavrije. Džezvu s kavom, prije nego je prelijem kipućom vodom, zagrijem na štednjaku tako da kava, kad je polijem vrelom vodom, „proradi“ kao lava u vulkanskom grotlu. Potom je tri puta pustim provreti i pri tome miješam žličicom dok ne nestane pjene. Znam da će netko prigovoriti da tako sva kava padne na dno, no to i jeste cilj ove tehnologije jer nitko od nas ne voli talog u kavi. Ne bavimo se naime gatanjem !
Više se ne sjećam kada i gdje je to bilo, no netko mi je jednom prilikom rekao da je to „srpski“ način kuhanja kave. Je li to točno ili nije nemam pojma. Pače poznanici iz Bosne su se kleli da je to „bosanski“ postupak, no svejedno, tâ je davno, gotovo usput izrečena opaska dovela do toga da se svaki puta kada kuham kavu, a to je najmanje jednom dnevno, sjetim tete. Ona je naime bila srpske nacionalnosti. Barba je, prije drugog svjetskog rata, službovao na cijelom teritoriju Kraljevine Jugoslavije, pa se kao mlad vojni liječnik zaljubio u tetu i oženio s njom u vrijeme kada je boravio u Srbiji. A ta sitna primjedba nekog od mojih gostiju kojima sam tada kuhao kavu, dovela je do toga da se prilikom kuhanja svaki put sjetim tete.“
Čuvši priču, bratić se nasmije i reče: „Mama bi se možda uvrijedila kada bi znala da se je sinovac sjeti češće od sina, a i to samo kad kuha kavu!“
* * *
I druga asocijacija vezana je uz kuhanje kave.
Iako smo nakon vjenčanja kupili kombinirani štednjak struja-plin, zbog straha moje supruge od plina, kuhali smo na struju. Tek nakon dosta godina, zbog česte nestašice struje (možda se zbog toga tadašnja vremena danas zovu „mračna“ ) počesmo koristiti i plinsku bocu. Tako sam i ja kavu počeo kuhati na plin.
Tehnologiju zakuhavanja kave koju sam imao na električnom ringu primjenjivao sam i dalje na plameniku. Kad kava dođe do vrha, maknem džezvu s plamenika, promiješam i onda ponovo stavim na plamen. I tako, kao što već rekoh, tri puta.
Bilo je to u vrijeme neposredno nakon što sam kupio „Spačeka“. Tada sam, kao što moji vjerni čitatelji znaju, živio u Doboju i na servis odlazio u Osijek. Taj odlazak je bio, kako se kaže, povezivanje ugodnog s korisnim. Naime u tom gradu živi moj vjenčani kum, pa sam odlazak na servis ujedno iskoristio da se napričam s njim. Sada je to već daleka prošlost, nemam više ni „Spačeka“ niti živim u Doboju.
No da se vratim na temu. Prilikom jednog takvog posjeta kuhajući kavu na plinskom štednjaku kum reče:
„Znaš što najviše volim kod plinskog štednjaka? To da čim smanjim plin na minimum prestane zagrijavanje pa ne moram micati posudu s plamenika!“
Ta usputna primjedba mog kuma dovela je do toga da sam i sâm, vrativši se kući, počeo prigušivati plamen kada mi kava zavrije do vrha, umjesto da kao do tada mičem džezvu s plamena. I naravno, pri svakom smanjivanju plina, bilo da kuham kavu ili što drugo, sjetim se svog kuma u Osijeku s kojim se, na moju žalost sticajem okolnosti, već godinama nisam vidio.
* * *
Treća asocijacija vezana je uz mog, već spomenutog, barbu.
Neki dan pročitah jedan od postova i komentare na njega u kojem se spominju problemi nekih davnih vremena kod gutanja velikih tableta antibiotika ili pak o mukama ako se dobivaju injekcijama.
Kad sam jednom bio, u životnim godinama koje su se još označavale jednoznamenkastim brojevima, bolestan i imao visoku temperaturu (ne znam je li to bio šarlah ili jaka upala krajnika) liječnik mi je propisao tretman antibioticima, tada se to zvalo „penicilin“. Kao što je rečeno u spomenutom postu, te su se injekcije trebale primati svakih šest sati. Majci se kosa na glavi dizala od pomisli kakvih će problema sada imati zbog mog paničnog straha od primanja injekcija. U ne tako rijetkim slučajevima kad sam ih trebao dobivati, morali su me držati priljubljenog uz krevet dvojica, trojica jakih bolničara dok mi je sestra ubadala iglu u debelo meso.
Za taj problem saznao je i barba koji je tada živio u susjednom gradu. Kako je bio vojni liječnik imao je mogućnost nabaviti tada prve doze jakih penicilina od milion ili više jedinica, ne sjećam se više, i takve su se davale jednom dnevno. I ne samo to, obećao je da će svaki dan, kroz tjedan dana koliko je kura trebala trajati, dolaziti kod nas i osobno mi davati injekcije. Na maminu izraženu sumnju kako će teško moći sâm obaviti taj „težak“ posao, samo se nasmijao i rekao „Mare ne brini, sredit ćemo to on i ja!“
Naravno da sam strepio kada će se pojaviti na vratima i bio spreman odmah početi urlati. Kad je stigao, pribor je ostavio u kuhinji i došao k meni s poklonom - „Matadorom“ - , setom metalnih dijelova za sastavljanje raznih igračka. Mnogo godina kasnije takve setove izrađivala je, doduše ne tako kvalitetno kao firma „Matador“, i „Mehanotehnika“ iz Izole.
„Evo ovo sam ti donio na poklon. Davno sam to još kupio mom sinu ali on nije pokazivao interes za to. Vidiš, nije ga ni raspakirao!“ Neću opisivati moje oduševljenje poklonom, reći ću samo da je možda baš taj poklon bio uzrok mog opredjeljenja za tehniku a ne društvene nauke. Najvažnije je bilo da sam u tom trenutku zaboravio zbog čega je barba uopće došao.
Dok sam se zabavljao raspakiravajući poklon on je donio pribor i pripremio injekciju.
„Ajde sad se na kratko okreni na trbuh,“ reče i nasmije se „uhvati se za ove metalne šipke na uzglavlju i snažno ih stisni!“
Iako sa strahom, poslušao sam ga. Vjerojatno sam još uvijek bio u euforiji poklonjene igračke. On mi skine pidžamu i ponovi neka stisnem svom snagom metalne šipke, udarajući me pri tom lagano dlanom po debelom mesu. Ja sam se sav skoncentrirao na stiskanje metalnih šipki i zaboravio na stražnjicu. Kad je barba osjetio da mišić stražnjice nije napet ubo je iglom i – za čas smo bili gotovi. Još se i danas sjećam koliko sam bio u čudu da me gotovo ništa nije boljelo.
Tih tjedan dana uz novu igračku prošlo je vrlo brzo. Barbu je svaki dan dočekala neka nova „tvorevina“ a on je onda na nju stavio bombon, malu čokoladicu ili neku slasticu. Nakon dan dva više nisam strepio od injekcije ali bi šipke na krevetu, da su mogle, sigurno cviljele od boli koliko sam ih stiskao. Kao što sam i sâm nekada urlao dobivajući injekciju.
I dan danas primjenjujem istu metodu (opuštanje mišića), pa sam je primijenio i kad su mi vadili drenove nakon operacije srca uz doktorovo priznanje „Ovako lako se ne sjećam da sam ikome izvukao dren!“
A ja se prilikom svake injekcije sjetim mog dobrotvora – barbe.
četvrtak, 20.01.2011.
Tako zbori „mala od kužine“!
Jučer je naša Premijerka posjetila Koprivnicu i „Podravku“ u okviru svojih predizbornih aktivnosti, za koje ne bi ni pod inkvizicijskim torturama priznala da su počele. Nakon izlaska iz tvornice, prisutnim novinarima koji su je čekali ispred ulaza, „malu od kužine“ predstavio je jedan od inih potpredsjednika vlade kao - „Gazdaricu“. Uz već anegdotalnu izjavu jednog od HDZ-ovih dužnosnika iz Varaždina koji ju je u nastupu poltronstava nazvao „našim Anđelom“, „mala od kužine“ je eto počašćena još jednom titulom iz obimnog fundusa njezinih čankolizaca. Na to tituliranje od strane potpredsjednika ona je, uz dijeljenje širokih osmjeha lijevo i desno, euforično izjavila (fonogram):
„Danas sam ovdje i danas smo razgovarali o tome (mrmljanje) dakle budući da sam ovdje u ime vlade sa ministrima o tome kao (malo zamuckivanje), kako, kako je (he,he, he) rekao gospodin potpredsjednik Sabora, kao gazdarica evo, ja mislim da (he,he) je jako (he, he) zgodno rekao gospodin potpredsjednik i mislim da je (zamuckivanje) tako sam se danas i osjećala (he, he).“
Na pitanje jedne novinarke koja je očigledno shvatila da se radi o predizbornoj posjeti: „Je li plan da ostanete gazdarica?“ uslijedio je odgovor:
„Ni o čemu drugome nismo razgovarali nego o pozitivnim rezultatima!“
Ukoliko su moje informacije točne „Podravka“ je prošlih godina pretrpjela gubitke od nekoliko stotina miliona kuna zbog njezinih kolega iz stranke i vlade DrIve, pa se baš i ne bi moglo govoriti o pozitivnim rezultatima.
Na jednom drugom „radnom“ sastanku s privrednicima istog dana „mala od kužine“ u novopostavljenoj ulozi „gazdarice“ osvrnula se na već dugo najavljivan program gospodarskog razvitka, koji bi se trebao realizirati ulaganjem oko 30 milijardi eura, rekavši:
„Govorit ću o nekima koji će se vrlo brzo realizirati, znači neki do kraja siječnja, neki do kraja trećeg (mrmljanje) od prvog tromjesečja. Dakle govorit ću o onima koje smo recimo doradili u tom smislu da se može govoriti o prvim fazama realizacije.“
Odakle euri, koji su rokovi, tko će to provesti, e o tome nam novoustoličena „gazdarica“, kao što se vidi, nije ništa priopćila. No zato je najavila na koji će način provesti plan (valjda bez novca) i između redova najavila, izgleda, još jednu rekonstrukciju vlade, izjavivši:
„…da taj gospodarski tim bude još snažniji, još poletniji, mlađi i da evo ima neki uzlet!“
Nastavak „mjera“ koje će Vlada na čelu s „gazdaricom“ provoditi su i mjere za rješavanje nelikvidnosti. A to će prema njezinoj izjavi, dio kojeg sam snimio danas na TV vijestima u 14.05., biti „…mjere koje ćemo predložiti i provoditi. Vlada svakako neće tolerirati financijski nered. Da se i tu ubrzano radi na nekim novim modelima bolje rečeno na nekim novim mehanizmima. Svakako da su stvoreni svi preduvjeti za pokretanje stečajeva po skraćenom postupku.“
Tako je zborila „gazdarica“ bivša „mala od kužine“!
Nadam se da vam je sada sve jasno glede i u svezi načina i rokova kako ćemo izaći iz krize pod dirigentskom palicom „Gazdarice“! Ili možda ipak nije?
P.S.
Na današnji dan, podsjetih se na to gledajući današnji TV kalendar, prije točno pola stoljeća J. Kennedy imenovan je za predsjednika SAD-a. Gledam prilog i slušam rečenicu koju je izgovorio u svom nastupnom govoru, koja je postala opće poznata u svijetu i koja se može odnositi na bilo koju državu svijeta:
„Amerikanci, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za nju!“
Rečenica je to koja je za većinu naših političara heretička misao!
Pitam se hoće li naša J.K. za pedeset godina imati svoje minute u tadašnjem TV kalendaru kao što ih eto ima američki J.K. u današnjem?
Što vi mislite?
četvrtak, 13.01.2011.
Postojanost braka
Nedavno „otkrih“, zahvaljujući jednom drugom blogeru kojeg pratim već dugo vremena, novog blogera „Plave oči“. Prema imenu pomislih da se radi o ženskoj osobi no prvim učitavanjem bloga i čitanjem posta sam se razuvjerio. Odskače od mog stila, tekstovi su mu jednostavniji i kraći, ali raznolikost tema poput mojih ponukale su me na redovito čitanje. Tako se u jednom od nedavnih postova dotakao teme o čestim rastavama današnjih parova, a po njegovom mišljenu u tome je velik udio „lijepih i atraktivnih“ parova (u nastavku „LiA“ parovi). U svom kratkom postu piše:
„Primijetio sam, gledajući oko sebe, da se atraktivni parovi rastaju mnogo češće nego ljudi prosječnog izgleda. Mislim da je problem u tome da su atraktivne osobe svjesne poželjnih pogleda sa strane koje dobivaju na poslu, na ulici, u trgovini ili gdje god pošli. A pošto svaki brak prolazi kroz željene ili neželjene krize s vremena na vrijeme, atraktivnoj osobi je nekako lakše dozvoliti pristup strancu na intimnoj bazi, pogotovo ako ju taj stranac proždire očima svaki dan. A takve “dozvole pristupu” obično završavaju pred sudom za rastave.
Osobe obična izgleda nisu podložne takvim napastima i s vremenom uspijevaju prebroditi međusobne krize bez bojazni da će im muž ili žena poletjeti za prvom prilikom koja im se pruži. A razlog je u tome da im se prilike ne pružaju na dnevnoj bazi.“
Pročitavši post reagirao sam spontano ovim komentarom:
„Nisam baš sasvim siguran u tvoju tvrdnju. Tek ozbiljna istraživanja mogla bi tu tezu potkrijepiti ili opovrgnuti.
No ima u tome nešto. To me malo podsjeća na onu narodnu (a ja volim narodne): "prilika čini čovjeka lopovom!" Tako je i u ovom slučaju. Lijepi, šarmantni će lakše doći "u priliku", onda se lako padne u "nepriliku". Neugledni su na margini, nitko u njih ne gleda pa im je teže doći u "priliku" da upadnu u "nepriliku".“
Tema mi se i dalje vrtjela u glavi pa joj se eto ponovo vraćam, ovog puta svojim tekstom. Nadam se da mi „Plave oči“ neće zamjeriti što sam posudio njegovu ideju !
I dalje smatram da bi njegovu tvrdnju ili pak samo utisak (kojeg dijelim s njim) ipak trebalo provjeriti nekim istraživanjem. Možda je to i učinjeno ali ja, a pretpostavljam ni autor spomenutog posta, s time nisam upoznat.
U svijetu se zaista provode razna istraživanja o svakakvim temama o kojima se onda pišu razni doktorati i „doktorati“ (kao na pr. svojevremeno vrlo „poznat“ „doktorski rad“ na temu „Utjecaj mjesečevih mijena na razvoj karfiola u sedmom mjesecu trudnoće“ ) pa postoji velika vjerojatnost da je i o ovoj temi napisan neki doktorat ili barem magistarski rad. No dok to ne saznam preostaje mi samom donositi neke zaključke, naravno nadovezujući se na izvornu ideju „Plavih očiju“.
Uz već spomenuti razlog koji bi mogao dovesti do pojave češće rastave „LiA“ parova a kojeg sam naveo u svom citiranom komentaru, mogao bih dodati i faktor mas medija. Naime saznanja je li se neki par razveo, a kojeg mi osobno ne poznajemo, dolaze nam isključivo iz te sfere – mas medija, tiskanih ili elektronskih. A u toj „medijskoj sferi“ prevladavaju „LiA“, poznati, slavni, bogati i ini takvih „karakteristika“ tako da, ako informacije o rastavama crpimo jedino iz te sfere, možemo lako doći do krivog zaključka. Rastave „neatraktivnih“, običnih ili grubo rečeno „gabora“, kao uostalom ni njihova vjenčanja teško da koga mogu zainteresirati.
Pri tome moramo voditi strogo računa o tome kojeg su datuma novine (još bolje časopisi za „celebrity“) iz kojih crpimo informacije. Jer mojoj vjenčanoj kumi, kojoj moja supruga povremeno posuđuje set jednog od takvih časopisa, već se događalo da, ne pazeći kod čitanja na redoslijed brojeva časopisa, pročita članak o nečijoj rastavi, da bi tek potom, u nekom od ranijih brojeva ne tako davnog datuma, saznala da su se dotični i vjenčali !
Razmišljajući tako o toj temi (zanimljivo zbog čega me toliko opsjedala, ali pustimo sada to) jedan od uzroka te pojave, naravno ako je zaista tako kako misle „Plave oči“ i donekle moja malenkost, mogao bi biti i u činjenici da se „LiA“ u svom životu, privatnom i javnom, prvenstveno oslanjaju na svoju ljepotu i atraktivnost koja im je od Boga dana (ni je li možda On u ovom slučaju malo nepravedan, što mislite?) pa ulažu, ako uopće ulažu, malo truda u izgradnju svoje osobnosti. Naravno ne poistovjećujem nečiju osobnost pojavljivanjem dotične osobe na televiziji, hoda li po crvenim tepisima u „koži“ koja više otkriva nego pokriva, namješta li se u poze pred kamerama paparazza, vozi li se u „zvijerima“ i privatnim „plovećim hotelima“, već mislim na unutarnju osobnost duha.
Opsjednuti svojim „LiA“ izgledom prirodno traže slične osobnosti. No kao što je poznato ljepota je prolazna, ljepotom se možemo lako zasititi (čokolada ubrzo dosadi ako se je previše jede). Pojam ljepote vremenom se može promijeniti pa nam nešto što nam je u početku bilo lijepo počinje ići na živce (cipele s visokom petom, tankim đonom i šiljatim vrhom budu šik, a onda moda ode u drugu krajnost: tupavi vrh, debeli đonovi i niske pete). A kako nismo izgradili unutrašnji odnos s partnerom pojavi se praznina, na horizontu zasja Novo Sunce i Planet, napustivši putanju Prvog Sunca, uleti u orbitu drugog.
Za razliku od „LiA“, „neugledni“, „neatraktivni“ da ne kažem „gabori“ svjesni svog hendikepa, pokušavaju ga (naravno ne svi) nadomjestiti duhovnom nadgradnjom, svojom osobnošću. Takve osobe prvenstveno najčešće znaju što žele, kakva im veza treba, oprezniji su u odabiru partnera i, ako im se posreći, kada ga nađu sukladno svojoj osobnosti i svjetonazoru, uspiju stvoriti čvršću vezu koja može potrajati desetljećima. S druge strane, zbog svoje izgrađenosti, imaju mnogo veći osjećaj odgovornosti prema svojim postupcima i olako se ne rješavaju nečega što su godinama gradili. Posljedično tome njihove veze su trajnije, vrlo često „sve dok ih smrt ne razdvoji“ kako to i inače zapovijeda crkveni nauk kojeg bi se svi, a pogotovo pravi vjernici (posebice katolički), trebali držati.
No kako smo mi ipak svi krvavi ispod kože ni ovakve veze nisu idealne pa i tu može doći do „kraha“, ali mislim da je to ipak znatno rjeđe.
Eto toliko na tu temu.
Ako ima netko volje može nabaciti neku svoju misao, a ja ću za sada „prestati svirati pa ću sviralu za pâs zadjenuti“ kako post ne bi ispao neki „doktorski“ rad sličnog naslova već citiranom !
nedjelja, 09.01.2011.
Reminiscencije na protekle praznike (3)
Uoči proteklih blagdana čitajući kolumnu Zlatka Šimića u „J.L.“ nađoh pod naslovom „Mraz i Božičnjak: tko trguje djedovima?“ podatak da „je lani direktorica 24 sarajevska vrtića Azrija M. nakon uvođenja muslimanskog vjeronauka preporučila da se Djed Mraz u vrtiće zove samo na zahtjev njihovih roditelja. (…) Na kraju se cijeli slučaj ispolitizirao, pa je direktorica Azrija dobila otkaz. Uz preporuku da dogodine piše Djedu Hidžri da joj ispuni želju o novom radnom mjestu. - Hidžri?
Da, Djedu Hidžri koji je uskoro posprdno izmišljen kao muslimanski nadomjestak (…). No, on nema bradu i umjesto crvenog ima prihvatljiviji plašt u zelenoj boji.(…)…i ne vozi se na sanjkama nego leti na ćilimu.“
U tom tekstu, osim sprdanja s pokušajem uvođenja, nakon socijalističkog Djeda Mraza i hrvatskog Djeda Božičnjaka, muslimanskog Djeda Hidžria kao zamjene za prvobitnog Sv. Nikolu, uočih tvrdnju kako „se cijeli slučaj ispolitizirao.“ Taj pak je podatak bio, kako se to u bivšoj vojsci govorilo „inicijalna kapisla“, koja je pokrenula tijek razmišljanja o jednom svecu, Sv. Nikoli, vjerojatno jedinom koji je doživio tolike metamorfoze tijekom mog života. Barem s moje točke gledišta.
Prvi sam se puta sreo sa Sv. Nikolom u drugoj polovici davnih četrdesetih godina prošlog stoljeća. Bila su to u neku ruku dva različita susreta.
Prvi, koji mi se duboko usjekao u pamćenje, bio je iz jedne priče. Majka mi je uvijek govorila da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. Shodno tome pokušavala me privoljeti, nažalost bezuspješno, da učim francuski (ona ga je, uz njemački, govorila perfektno). Učeći me, e da bi me više zainteresirala, dala mi je čitati jednu francusku knjigu s pričama za djecu. Od svih priča sjećam se samo jedne. One o Sv. Nikoli koji je ponovo oživio od vraga pobijenu djecu i kao usoljeno meso spremljenu u bačve. Koliko me sjećanje služi početak priče bio je ilustriran crtežom velike bačve iz koje vire dječje glavice, pokraj nje vrag a iza njega stoji s podignutom rukom Sv. Nikola.
…u ovoj kući sam živio dok mi je još Sv. Nikola donosio darove. Čizmica je u posljednjem prozoru .
Drugi susret je naravno bio onaj vezan uz darivanje. Sjećam se kako sam s bratom čistio gumene čizmice pa ih stavljao u prozor (za tu noć rolete se nisu spuštale do kraja) kako bi nam Sv. Nikola u njih ostavio darove. Bili su to darovi primjereni onom vremenu: bomboni, jabuka, orasi i eventualno kakva praktična igračka (na primjer pilica za rezbarenje šper-ploče, lopta i slično) pa je to moglo stati u čizmice. Danas, kada bi djeca tako radila, trebala bi stavljati „čizme od sedam milja“! Naravno da smo svaki puta tijekom te večeri nastojali ostati budni sve čekajući kada će stići Sv. Nikola. Kako smo bili mali san nas je ipak vrlo brzo svladao pa je majka mogla ostaviti darove i sama poći na spavanje.
To je potrajalo negdje do prvih godina mog školovanja. Jedne godine nikako nismo htjeli zaspati. Majka je, vjerojatno te večeri izrazito umorna i u želji da što prije ode na spavanje, možda pak je pomislila kako mi već pomalo sumnjamo da darove donosi Sv. Nikola, nakon što je nekoliko puta provjeravala jesmo li zaspali, otvorila vrata i rekla:
„Hoćete li već jednom zaspati da vam ostavim darove!“
I slijedećih nekoliko godina dobivali smo darove na taj način no one prave čarolije je nestalo.
Uskoro je „pooštren“ odnos vlasti prema takvim tradicionalnim svetkovinama naročito u slučaju prosvjetnih radnika. Kako je majka bila profesorica, a i sama nije bila vjernik, darivanje i Sv. Nikola su se sve više pomicali k Novoj godini, da bi uvođenjem „po direktivi“ Djeda Mraza taj svetac potpuno nestao iz moje obitelji. „Direktivu“ je s vremenom učvrstila i Coca-Cola koja je tog simpatičnog djedicu, koji meni više sliči na ruskog baćušku nego na sveca, uzela kao svoj „trade markt“. Za razliku od naziva Djed Mraz, u zapadnom svijetu on nosi ime Santa Claus, naziv koji je proizašao iz krivog izgovora nizozemske riječi Sinterklass nastale spajanjem riječi Sint Nicolaas.
Tu je negdje počela i komercijalizacija tog sveca/djedice, ali to je tema za jednu drugu priču.
Trajala je epoha Djeda Mraza sve dok smo brat i ja bili u godinama kada je bilo oportuno darivanje na taj način. Zamijenili su nas naša djeca s tim da su darove dobivala na sam Božić, pa su se Djed Mraz i mali Isus stopili u jednog darovatelja.
No ni ta varijanta, Djed Mraz/mali Isus, nije preživjela političke turbulencije. Nakon osamostaljenja Djed Mraz je protjeran, uveden je Djed Božičnjak iako sam osobno mislio da će se vratiti Sv. Nikola. Vjerojatno iz sentimentalnih razloga. A evo u Sarajevu je propao, barem za sada, pokušaj da se protjera Djed Božičnjak/Djed Mraz i za djecu druge vjeroispovijedi uvede Djed Hidžria po onom „svakom svoj“!
Ako tome dodamo činjenicu da je 1969.g. Papa Pavao VI naredio da se Sv. Nikola izbriše iz rimo-katoličkog kalendara kao svetac kojeg bi kršćani trebali slaviti, iako je svetac ostao, neka mi onda nitko ne kaže da Sv. Nikola nije najispolitiziraniji svetac na svijetu.
Kako danas u našim obiteljima vlada „raznoliko jedinstvo“ po pitanju vjere, mi darove dijelimo na zajedničkom druženju 26. prosinca, na Štefanje, na imendan moje supruge. Odrasli se raduju susretu, unuci darovima kao što sam im se u neka davna vremena i sâm radovao, ne obazirući se pritom previše na to tko ih donosi: Sv Nikola, Djed Mraz, Djed Božičnjak, mali Isus, za sada službeno nepriznati, Djed Hidžria ili pak njihovi djed i baka.
I eto stigoh do kraja mini serije postova na temu božićnih i novogodišnjih blagdana. Još jednom sve najbolje u Novoj godine u nadi da će mi i iduće proraditi „inicijalna kapisla“ za nešto slično !
srijeda, 05.01.2011.
Reminiscencije na protekle praznike (2)
Kao što su u „mračna vremena“ uoči pojedinih državnih praznika tadašnje dalekovidnice emitirale filmove s „borbenom“ tematikom iz slavnih dana NOB-a i partizanskog ratovanja (znamo u što su se preokrenuli ti dani) tako nam današnje demo(n)kratske dalekovidnice (posebno javna) uoči svakog katoličkog blagdana podari neki od filmova s religijskom temom. Filmove za koje je bilo nezamislivo da budu emitirani u ono „drugo“ doba.
Tako se redovito, uz ine filmove religijskog sadržaja, za božičine blagdane prikazuju neki od filmova koji za temu imaju Isusovo rođenje, dok je za Uskrs obično na repertoaru neki film o Njegovoj smrti sa završnom scenom njegovog Uskrsnuća.
Iako nisam vjernik, rado pogledam te filmove, iskreno govoreći ni sam ne znam točno zbog čega. Ako izuzmem „Pasiju“ u kojoj je ipak (unatoč moje velike tolerantnosti prema prikazivanju nasilja na filmu, naravno ne i odobravanja) kažnjavanje Isusa prikazano nepotrebnom grubošću, gotovo mrcvarenjem, takve filmove uglavnom doživljavam kao lijepe priče ili bajke. Gledajući ih, uvijek zamišljam kako bi bilo zanimljivo, kad bi to naravno bilo moguće, u nekoj providnoj kugli iz koje se u prošlosti ne može izaći niti pak se po povratku pričati o viđenom da se ne bi utjecalo na tijek povijesnih događanja, otputovati u tâ vremena i na licu mjesta pratiti što se zaista tada događalo.
Jedan od takvih filmova pod naslovom „Rođenje Isusa“ emitirala je hrvatska dalekovidnica uoči blagdana. Ne neću se sada raspričati o filmu, ne trebate se bojati. Reći ću samo da je taj film, u BBC-evoj produkciji, kod mene izazvao do sada najljepši dojam od svih sličnih filmova. Tema je obrađena na jednostavan, prirodan, da ne kažem priprost način, bez velikih scena, riječi i velike patetike. Možda mi se baš zbog toga i sviđao. I ne samo da sam ga odgledao, nego sam ga, kada ga je TV reprizirala, snimio i evo ga sada na mom DVD rekorderu, pa sam ga prije ovog pisanja, ponovo pogledao.
Ono što me posebice dojmilo u filmu, ako isključim samo bezgrješno Marijino začeće u koje naravno kao agnostik ne vjerujem, to je s jedne strane prirodan prikaz Marijine trudnoće, početno nepovjerenje Josipovo u njezinu priču o nepostojanju nevjere, njen porod i konačno njegovog prihvaćanja Marije kao supruge i majke, koje je simbolično prikazano njegovim prihvaćanjem, od njezine strane, pružene ruke u času kada rađa Isusa.
S druge strane u ovom filmu je po mojem osobnom mišljenu do sada najbolje istaknuta vjera, opet vrlo jednostavno i prirodno, da je Isus rođen da bi spasio siromašan i potlačen narod. Da bi im ulio nadu u bolji život, pa makar i nakon smrti kako to kazuje vjera. Arhanđeo Gabrijel ukazuje se siromašnim i upućuje ih da krenu prema mjestu Isusovog rođenja. Nema u toj sceni ni trunka bogatstva, sjaja, umišljenosti. Nema na vidiku ni tiranina, ni kraljeva ni vojskovođa. Samo siromaštvo i jad a onda puno nade kada vide djetešce u Marijinom naručju. Opet je sasvim jednostavnim činom prikazano poštovanje prema tek rođenom djetetu kad pastir, kojemu je žena također nedavno rodila sina i zbog čije su bolesti upali u novčane poteškoće, ljubi stopalo malog Isusa.
I konačno, likovi trojice mudraca, koji proučavajući stare knjige i proročanstva, prateći zvijezde, na temelju proračunate konjukcije triju planeta, zaključuju da će se dogoditi proročanstvo rođenja Mesija i ponukani time polaze na put da mu odaju svoje poštovanje.
Dobro, reći će čitatelj koji je imao volje i snage dovde dočitati ovaj tekst. Ali to su opće poznate stvari i to što su prikazane možda na jedan malo neuobičajen način i nije neki razlog da se o njemu piše.
Točno je to. No mene je upravo taj film zbog tog načina prikazivanja potakao na razmišljanje o ovovremenskim događanjima tijekom božićnih blagdana.
Svake godine unatrag dvadeset godina pratim na dalekovidnici početak bogoslužja u stolnoj crkvi u Zagrebu povodom rođenja Isusa.
Bogoslužja u velebnoj građevini ispunjenoj kipovima, zlatom, sve znacima ovozemaljskog bogatstva u kojoj je tek na jednom mjesto postavljena imitacija prostora u kojem se rodio Isus. Ispred tog mjesta koje narod naziva jaslicama, propovijed drži kardinal, u svili i kadifi s velikim zlatnim prstenom na prstu i kardinalskoj kapi izvezenoj zlatnim nitima, i priča o malom Isusu koji se rodio u skromnoj štalici da bi iskupio naše grijehe.
Propovijeda i gleda u prvim redovima državne dužnosnike, današnje vlastodršce u čijim se redovima nađe i po koji bivši, u svečanim haljama, taškama „Prado“, skupocjenim satovima, kako pognute glave slušaju ili ne slušaju, vjerojatnije ovo drugo, što ima kardinal zbori, čekajući da se sve to što prije završi i da se vrate svojim kućama i bogatim trpezama.
Iza njih dobrostojeći puk. Jer za siromašne, beskućnike, one bez posla i one koji rade a ne primaju plaću, prezrene, one proglašene nepostojećim da bi se njihova zemlja mogla prodati građevinskoj mafiji, one kakve je upravo Gabrijel uputio u Betlehem, na takvoj predstavi nema mjesta. Pa čak ni za znanstvenike, „mudrace“ kako ih u filmu i priči u početku nazivahu, mada su baš oni bili prvi koji su predvidjeli Njegov dolazak i bili među prvima koji su Mu se došli pokloniti. Ni su to bili kraljevi. Možda su zato tijekom povijesti i postali „tri kralja“ umjesto „tri mudraca“ jer mudraci su za Vlast i Crkvu ipak preopasni.
Kao što rekoh, nisam vjernik, ali sam uvjeren da cijelu tu priču o Isusovu rođenju, naravno na svoj način, doživljavam mnogo dublje od mnogih koji se u pola noći na prijelazu iz 24. u 25. prosinac pojavljuju u crkvama. Naročito onih u prvim redovima.
Zato bih zaista želio da mogu u onoj providnoj kugli otputovati u prošlost i saznati pravu istinu o Njemu i njegovom djelu. Da vidim čiji je mišljenje o Njemu bliže stvarnosti, njihovo ili moje.
Neka mi vjernici oproste na takvim mislima, za neke možebitno bogohulne. Ipak sam ja semper contra!
subota, 01.01.2011.
Reminiscencije na protekle praznike (1)
Posljednji dan prosinca ljeta gospodnjeg MMX. Počinje iščekivanje dolaska nove MMXI godine. O dočeku izvan stana nismo ni pomišljali. Godine pritisle, entuzijastički doček nestao poput dima. Sve je to za nas dvoje déjŕ vu. Ostaje samo dalekovidnica i milost da nam kakva dobra emisija odagna misao kako smo još jednu godinu stariji i još jedan korak bliže odlasku.
Ne očekujemo mnogo. Dugogodišnje iskustvo naučilo nas je kako se od nje i ne može očekivati nešto naročito. Ni prošle godine nije bilo nešto posebno, rekli smo tada da gore ne može ni biti. No ponovo se pokazalo da sam u pravu kada kažem: vrag nije crn kako se riše, on je crnji. Pa tako ni jedan novogodišnji program na našoj javnoj dalekovidnici ne može biti toliko loš da slijedeći ne bi bio još lošiji.
Ne znam je li tko od štovanih čitatelja proveo cijela tri četiri sata na kanalu HRT1, mi nismo. „Nabacivali“ smo se povremeno na kanal i brzo prelazili na „rezervni“ koji u stvari već dugi niz godina pomalo preuzima glavnu ulogu.
Na kanalu javne TV počeo je u 18 sati prijenos prvog dijela operete „Šišmiš“, da bi se nakon središnjeg dnevnika, zbrljanog po onoj: ajde da to odtaljigamo pa na doček nove, nastavio njegov drugi dio i onda konačno u 21.15 počeo „pravi“ novogodišnji program.
„Johann Strauss i Šišmiš“, kako to stoji u osvrtu na najnoviju izvedbu u HNK, „većinu ljudi asocira na veselje, slavlje i svečane balove koji nemaju kraja.“ No ova izvedba to sigurno ne čini. Odbila nas je od gledanja svojom mračnom inscenacijom, puna grotesknih likova, nekakvih kaveza, rešetaka, što li. Možda je to neko novo viđenje redatelja Dolenčića (koji navodno i nije projekt doveo do kraja zbog nekog unosnijeg posla u nekoj arapskoj zemlji), ali onda to nije trebalo prikazivati uoči nove godine, na silvestrovo. Ovakva kakva je prikazana mogla je ona sve samo ne da nas relaksira i skrene misli od svakodnevnog crnila što nas već godinama obavija.
Dok je trajala, ta „vesela, puna slavlja i balova“, izvedba operete mi smo gledali „rezervni“ kanal u očekivanju početka „udarnog programa“. I kada je počeo bilo je i to po onom: obećanje, ludom radovanje. Od silnih priča sve se svelo na tri stvari.
Javljanje tv voditelja, i to po dvoje, s trgova u gradovima Zagreb, Rijeka, Split i Osijek koje se sastojalo od reda nategnutih razgovora s „poznatim“ i poznatim osobama i reda nastupa promrzlih pjevača i svirača u šalovima, kaputima i rukavicama koji svojom svirkom pokušavaju zagrijati jednako tako promrzle gledatelje koji zbog krize nisu mogli u neki od restorana. I opet u mračnoj atmosferi. Vjerojatno štednje radi na rasvjeti i struji.
Onda je došao red sastavljen od „krpica“ iz novogodišnjih programa iz vremena kada ih je režirao Anton Marti i kada su oni imali svoju draž novog i zanimljivog makar realizirani u daleko nepovoljnijim uvjetima nego što ih naša dalekovidnica ima danas. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ma što stoljeća, milenija pa do našijeh dana. I što bliže sadašnjosti to su sadržajno prilozi bivali sve lošiji.
A između ta dva događaja – neizostavne reklame. Zar ta naša televizija ni novogodišnji program ne može bez reklama? Sada mi je jasno zašto su se lomila koplja oko novog Zakona o TV i vodio nesmiljeni rat između javne i komercijalnih televizija oko toga hoće li javna televizija imati pravo emitirati 4, 6 ili 10 minuta reklama po satu emitiranja. Očigledno TV emitira program jedino kako bi mogla emitirati reklame. No problem je u tome što ona, za razliku od komercijalnih televizija, još ubire i harač u obliku tv pristojbe.
Šaka jada!
„Nabacivali“ smo i Novu. Pa iako je opet na repertoaru bila emisija tipa „Jel´ me tko tražio?“ odnosno „Nad Lipom 35“ sa svim svojim jeftinim štosovima i gegovima (posebno me „oduševio“ standardni štos s muhom i palcem u juhi) ipak je to bilo za red veličine bolje od javne televizije. Barem za nas.
Ipak smo najviše vremena proveli na „rezervnom“ kanalu. Radi se o drugom programu ORF-a na kojem godinama pratimo njihov program za silvestrovo. Znam, mnogi će reći da je to kič. Slažem se, ali to je vrhunski kič u vrhunskoj izvedbi, sniman u živo. S vrsnim izvođačima, vrhunskim voditeljem i odličnom logističkom podrškom. Znam što mogu očekivati i čemu se nadati i nikada me ne iznevjere. Nema tu eksperimentiranja, nekih velikih novotarija, ali je sve odrađeno na visoko profesionalnom nivou sve u želji da u tih nekoliko sati gledatelji zaborave što ih sutra čeka.
Pa makar to bilo i uz pljusak konfeta i austrijskog nacionalnog gibanja na takvim priredbama – njihanje lijevo desno s rukama prebačenim preko ramena susjeda.
Pitanje je sad: za što to mi plaćamo tv pristojbu?
