semper contra
srijeda, 26.01.2011.
Asocijacije…
Zanimljivo je to kako obične sitnice pospremljene u čovjekovo pamćenje mogu, svaki puta kada se pojave u životu, otvoriti u sjećanju ladicu iz koje onda izviri neka osoba ili događaj.
Jednom sam u Biogradu, kuhajući kavu, upitao mog trinaest godina starijeg bratića, sina brata mog oca kojeg sam „po dalmatinski“ zvao – barba, koliko se puta sjeti svoje majke, moje tete. Nakratko me pogledao pomalo začuđeno odgovorivši kako to i nije previše često.
„Vidiš, a ja se nje sjetim svaki puta kad kuham kavu!“ odvratih pa nastavih priču.
„U mojoj obitelji kavu/kafu/kahvu kuham odvajkada. Čak i kad dođemo u posjete nekom od sinova. Kažu da kuham najbolju kavu, ali mišljenja sam da je posrijedi ipak njihova komocija. Osim toga stariji sin i njegova supruga kavu uopće ne piju. Kuhajući kavice postepeno sam „usavršavao“ tehnologiju. U početku sam stavljao određenu količinu vode u džezvu, dodavao šećer, pričekao da voda zavrije i onda ubacivao kavu. Kasnije sam, možda potaknut pjesmom „Kafu mi draga ispeci“, promijenio postupak.
Ulijem potrebnu količinu vode u lončić s drškom i stavim ga na štednjak da zavrije. Džezvu s kavom, prije nego je prelijem kipućom vodom, zagrijem na štednjaku tako da kava, kad je polijem vrelom vodom, „proradi“ kao lava u vulkanskom grotlu. Potom je tri puta pustim provreti i pri tome miješam žličicom dok ne nestane pjene. Znam da će netko prigovoriti da tako sva kava padne na dno, no to i jeste cilj ove tehnologije jer nitko od nas ne voli talog u kavi. Ne bavimo se naime gatanjem 
!
Više se ne sjećam kada i gdje je to bilo, no netko mi je jednom prilikom rekao da je to „srpski“ način kuhanja kave. Je li to točno ili nije nemam pojma. Pače poznanici iz Bosne su se kleli da je to „bosanski“ postupak, no svejedno, tâ je davno, gotovo usput izrečena opaska dovela do toga da se svaki puta kada kuham kavu, a to je najmanje jednom dnevno, sjetim tete. Ona je naime bila srpske nacionalnosti. Barba je, prije drugog svjetskog rata, službovao na cijelom teritoriju Kraljevine Jugoslavije, pa se kao mlad vojni liječnik zaljubio u tetu i oženio s njom u vrijeme kada je boravio u Srbiji. A ta sitna primjedba nekog od mojih gostiju kojima sam tada kuhao kavu, dovela je do toga da se prilikom kuhanja svaki put sjetim tete.“
Čuvši priču, bratić se nasmije i reče: „Mama bi se možda uvrijedila kada bi znala da se je sinovac sjeti češće od sina, a i to samo kad kuha kavu!“
* * *
I druga asocijacija vezana je uz kuhanje kave.
Iako smo nakon vjenčanja kupili kombinirani štednjak struja-plin, zbog straha moje supruge od plina, kuhali smo na struju. Tek nakon dosta godina, zbog česte nestašice struje (možda se zbog toga tadašnja vremena danas zovu „mračna“ 
) počesmo koristiti i plinsku bocu. Tako sam i ja kavu počeo kuhati na plin.
Tehnologiju zakuhavanja kave koju sam imao na električnom ringu primjenjivao sam i dalje na plameniku. Kad kava dođe do vrha, maknem džezvu s plamenika, promiješam i onda ponovo stavim na plamen. I tako, kao što već rekoh, tri puta.
Bilo je to u vrijeme neposredno nakon što sam kupio „Spačeka“. Tada sam, kao što moji vjerni čitatelji znaju, živio u Doboju i na servis odlazio u Osijek. Taj odlazak je bio, kako se kaže, povezivanje ugodnog s korisnim. Naime u tom gradu živi moj vjenčani kum, pa sam odlazak na servis ujedno iskoristio da se napričam s njim. Sada je to već daleka prošlost, nemam više ni „Spačeka“ niti živim u Doboju.
No da se vratim na temu. Prilikom jednog takvog posjeta kuhajući kavu na plinskom štednjaku kum reče:
„Znaš što najviše volim kod plinskog štednjaka? To da čim smanjim plin na minimum prestane zagrijavanje pa ne moram micati posudu s plamenika!“
Ta usputna primjedba mog kuma dovela je do toga da sam i sâm, vrativši se kući, počeo prigušivati plamen kada mi kava zavrije do vrha, umjesto da kao do tada mičem džezvu s plamena. I naravno, pri svakom smanjivanju plina, bilo da kuham kavu ili što drugo, sjetim se svog kuma u Osijeku s kojim se, na moju žalost sticajem okolnosti, već godinama nisam vidio.
* * *
Treća asocijacija vezana je uz mog, već spomenutog, barbu.
Neki dan pročitah jedan od postova i komentare na njega u kojem se spominju problemi nekih davnih vremena kod gutanja velikih tableta antibiotika ili pak o mukama ako se dobivaju injekcijama.
Kad sam jednom bio, u životnim godinama koje su se još označavale jednoznamenkastim brojevima, bolestan i imao visoku temperaturu (ne znam je li to bio šarlah ili jaka upala krajnika) liječnik mi je propisao tretman antibioticima, tada se to zvalo „penicilin“. Kao što je rečeno u spomenutom postu, te su se injekcije trebale primati svakih šest sati. Majci se kosa na glavi dizala od pomisli kakvih će problema sada imati zbog mog paničnog straha od primanja injekcija. U ne tako rijetkim slučajevima kad sam ih trebao dobivati, morali su me držati priljubljenog uz krevet dvojica, trojica jakih bolničara dok mi je sestra ubadala iglu u debelo meso.
Za taj problem saznao je i barba koji je tada živio u susjednom gradu. Kako je bio vojni liječnik imao je mogućnost nabaviti tada prve doze jakih penicilina od milion ili više jedinica, ne sjećam se više, i takve su se davale jednom dnevno. I ne samo to, obećao je da će svaki dan, kroz tjedan dana koliko je kura trebala trajati, dolaziti kod nas i osobno mi davati injekcije. Na maminu izraženu sumnju kako će teško moći sâm obaviti taj „težak“ posao, samo se nasmijao i rekao „Mare ne brini, sredit ćemo to on i ja!“
Naravno da sam strepio kada će se pojaviti na vratima i bio spreman odmah početi urlati. Kad je stigao, pribor je ostavio u kuhinji i došao k meni s poklonom - „Matadorom“ - , setom metalnih dijelova za sastavljanje raznih igračka. Mnogo godina kasnije takve setove izrađivala je, doduše ne tako kvalitetno kao firma „Matador“, i „Mehanotehnika“ iz Izole.
„Evo ovo sam ti donio na poklon. Davno sam to još kupio mom sinu ali on nije pokazivao interes za to. Vidiš, nije ga ni raspakirao!“ Neću opisivati moje oduševljenje poklonom, reći ću samo da je možda baš taj poklon bio uzrok mog opredjeljenja za tehniku a ne društvene nauke. Najvažnije je bilo da sam u tom trenutku zaboravio zbog čega je barba uopće došao.
Dok sam se zabavljao raspakiravajući poklon on je donio pribor i pripremio injekciju.
„Ajde sad se na kratko okreni na trbuh,“ reče i nasmije se „uhvati se za ove metalne šipke na uzglavlju i snažno ih stisni!“
Iako sa strahom, poslušao sam ga. Vjerojatno sam još uvijek bio u euforiji poklonjene igračke. On mi skine pidžamu i ponovi neka stisnem svom snagom metalne šipke, udarajući me pri tom lagano dlanom po debelom mesu. Ja sam se sav skoncentrirao na stiskanje metalnih šipki i zaboravio na stražnjicu. Kad je barba osjetio da mišić stražnjice nije napet ubo je iglom i – za čas smo bili gotovi. Još se i danas sjećam koliko sam bio u čudu da me gotovo ništa nije boljelo.
Tih tjedan dana uz novu igračku prošlo je vrlo brzo. Barbu je svaki dan dočekala neka nova „tvorevina“ a on je onda na nju stavio bombon, malu čokoladicu ili neku slasticu. Nakon dan dva više nisam strepio od injekcije ali bi šipke na krevetu, da su mogle, sigurno cviljele od boli koliko sam ih stiskao. Kao što sam i sâm nekada urlao dobivajući injekciju.
I dan danas primjenjujem istu metodu (opuštanje mišića), pa sam je primijenio i kad su mi vadili drenove nakon operacije srca uz doktorovo priznanje „Ovako lako se ne sjećam da sam ikome izvukao dren!“
A ja se prilikom svake injekcije sjetim mog dobrotvora – barbe.
