semper contra
četvrtak, 23.12.2010.
Čestitka
srijeda, 22.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 3.dio
…umjesto Vespe ja sam na ovaj način vozio trosjed na razvlačenje. Ha, koji mali auto to može?
Kako je vrijeme prolazilo postao sam sve hrabriji pa smo tako sa „Spačekom“ počeli putovati i u inozemstvo. I onda je, kao i danas za zaljubljenike tog automobila, to bila normalna stvar, ali meni je trebalo vrijeme da se ohrabrim.
Jedan događaj vezan uz takav izlet u inozemstvo zbio se na granici Austrija – Slovenija (u ono vrijeme bijaše to austrijsko-jugoslavenska granica) pri povratku iz, u ono vrijeme uobičajenog šopinga u Bad Ratkesburga u koji su odlazili ljudi iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Šoping smo povezivali s posjetima roditeljima. Bilo je to još vrijeme kada se moja supruga vozila s djecom na zadnjem sjedalu.
Kupili smo uobičajenu „gebiru“ koja se onda kupovala kada kod nas nije bilo velikih prodajnih centara, nestašice pojedinih artikala bile su uobičajene, a cijene su u Austriji bile niže. Osim tih uobičajenih stvari kupili smo i jednu osrednje veliku kutiju Lego kockica kojih tada kod nas nije bilo. Pogotovo ne u Doboju. Sve smo to stavili u gepek, bez namjere da bilo što skrivamo i došli na granicu.
Na granici nas je dočekala carinica.
„Imate li što za carinjenje?“ pita ona službeno.
„Ništa posebno, uobičajeni 'fasung'“ odgovorih i izađem iz automobila da otvorim prtljažnik. Pogleda, prevrće neke pakete pa krene u obilazak automobila. Onda otvori prednja vrata suvozača, gleda ispod prednjih sjedala, pa stražnjih. Supruga, „graničarska tremašica“ se najprije sledila, pa onda uzvrpoljila. Carinica traži, pretražuje no ne nalazi ništa. Ponovo traži da otvorim gepek.
„A što je ovo?“ pita i uzima kutiju s Lego kockama.
„Lego kocke za djecu!“ kažem.
„To nije 'fasung', morate platiti carinu!“
Nisu pomogli ni moji prosvjedi ni ženine zamolbe. Carinu smo morali platiti. Na koncu je, vraćajući mi putovnicu (tada pasoš) rekla:
„Svejedno mislim da vi nešto švercate!“ Ipak je podigla rampu i mi krenusmo. U retrovizoru sam dugo gledao njezino lice na kojem se nazirala sumnja.
Razmišljao sam što ju je navelo da bude toliko sumnjičava. I onda mi sine! Dam desni žmigavac i stanem uz cestu.
„Zašto si stao?“ pita žena.
„Samo da nešto vidim“ rekoh, izađem i pogledam stražnji dio automobila.
Kao što je poznato, „2CV“ ima vrlo dug okomiti hod kotača. Pogotovo zadnjih. Kada je neopterećen veći dio stražnjih kotača vidi se ispod zadnjih blatobrana. Kada je opterećen linija zadnjih blatobrana zna preći i polovicu. U slučaju maksimalnog opterećenja šasija legne na dva posebna gumena čepa i dalje ne ide, ali nema ni „federiranja“.
Pogled na zadnje blatobrane otkrio mi uzrok sumnjičavosti carinice. Blatobrani su prekrivali preko polovice zadnjih kotača. Kako su otraga sjedila djeca, supruga (simpatično popunjena), a i gepek je bio dupkom pun, „Spaček“ je sjeo gotovo na te graničnike. Carinica vjerojatno nije znala za tu karakteristiku „Spahine“ amortizacije i bila je uvjerena da mi vozimo nešto teško kad je auto tako nisko spušten. Dobro da nam još nije razmontirala „Spahu“.
„Sve je OK!“ rekoh supruzi, sjedoh za volan i mi nastavismo put.
* * *
Svakog ljeta smo ukrcavši se u „Spačeka“ krenuli pravac Biograd. Putovali smo uvijek istom rutom da što prije stignemo zbog djece. Kako je supruga kao prosvjetni radnik mogla ostati dulje na moru, ja sam proveo s njima tjedan dana, vraćao se u Doboj i onda ponovo za tri, četiri tjedna dolazio u Biograd da dovršim godišnji i onda smo se zajedno vraćali opet istom rutom.
Međutim kada sam između ta dva grada vozio sâm tražio sam uvijek neki novi pravac ne obazirući se previše kakva je cesta. „Spaček“ kao prototip testiran je uostalom, priča se, na oranici sa košarom punom jaja. I prošao je test, ni jedno jaje se nije razbilo!
Jednom sam se tako vraćao makadamskim putovima Dalmatinske zagore. Udario zvizdan, ja otvorio krov i vozim brzinom 50 do 70 km na sat ovisno o stanju ceste. Iza mene diže se kovitlac prašine. Ako bi prošao neki jači auto, ja se slijepo sklonim u stranu, usporim dok se on ne izgubi u daljini kako ne bi gutao prašinu koju je podigao i onda nastavim dalje.
U jednom trenutku u retrovizoru primijetim kako iz oblaka prašine izranja „Fićo“. Pokušava me prestići! Vozio sam nekih šezdesetak kilometara na sat. Cesta je bila dosta rupava.
„Kud ćeš ti u preticanje po tim rupama sa svojim malim kotačima?“ pomislim. Još sam neko vrijeme vozio tom brzinom no „Fićo“ ne odustaje. Hoće naprijed i gotovo.
„Ajde pustit ću te, kada si navalio!“ rekoh u sebi i smanjih brzinu. Nije mi se jurcalo. „Fićo“ po gasu, pretekne me i…uspori! Spustio brzinu na pedesetak kilometara, na trenutke i manje. Očigledno mu njegovi mali kotači i tvrđa amortizacija nije dozvoljavala veću brzinu.
„E pa nećemo tako!“ rekoh i ubrzah. „Ne ću se sada ja gušiti u prašini kada bez problema mogu voziti i preko šezdeset!“ „Fićo“ ne da. Ubrza! Ubrzam i ja! On još doda gas.
Sunce pripeklo, cesta se usijala, a mi ne popuštamo. Kako sam imao otvoren krov nije da se nisam nagutao prašine. No nije dugo trajalo! Ubrzo vidim kako se iz „Fićinog“ motora dimi – zakuhao motor. Bila je to poznata mana „Fiće“ s motorom smještenim otraga. Uskoro je i vozač uvidio da mu je zakuhao motor, skrenuo je uz cestu i stao. Prošao sam ga, pogledao u retrovizor i vidim: izlazi iz auta, odlazi otraga i podiže poklopac motora.
„Tako je to kada ti je motor straga i još se hladi vodom!“ pomalo zlurado pomislih i nastavih dalje. Nismo se više sreli.
* * *
A jeste li znali da se sa „Spahom“ može zaraditi i sanduk piva? Niste! A evo kako je to bilo.
U našem kvartu je bilo dosta mladića koji su se dičili svojim bicepsima i tricepsima. Od njih, dvojica su znala za okladu podizati „Fiće“ tako da im najmanje dva kotača budu skroz u zraku. Uglavnom su dizali kraj suprotan od onog gdje je bio motor i redovito su dobivali oklade.
Predložih jednom od njih da to pokuša i sa „Spaguarom“. Malo ga je merkao a onda rekao:
„Može, ali s pajdašem!“ Učinio mu se malo prevelik u odnosu na „Fiću“. Prihvatio sam!
Uhvatiše momci stražnju strane „Spahe“ dižu, dižu ali kotači na zemlji. Došli su rukama skoro do visine pola prsiju, a kotači još na zemlji. Dalje više nije išlo, odustali su, kupili sanduk piva pa smo ga u troje ispraznili.
Više nikada nisu pokušavali dizati na taj štos vlasnike „Spahe“. Ima on predugi hod amortizera za takve zahvate.
Mogao bih tako nizati još mnoge događaje koje sam imao s tim osebujnim automobilom. Ipak vrijeme je da zadjenem sviralu za pâs jer, da parafraziram narodnu mudrost, „što je previše ni sa „Spačekom“ nije dobro!“ 
…i na kraju, posljednja modifikacija 2CV-a: „charleston“ u „akciji“ i…nema (ga) više.
utorak, 21.12.2010.
Intermezzo…
Hoću, neću, hoću, neću…
Molim oprost ljubitelja „Spačeka“ ali ne mogu se othrvati „homo politikusu“. Samo mali intermezzo…
Najnovija vijest:
Milo Đukanović, koji je izborio samostalnost svoje male države na obali Jadrana, doveo svoju zemlju, Crnu Goru, pred prijam u NATO i Predsjednik države koja je prije par dana potpisala pretpristupni dogovor za ulazak u EU, podnio je ostavku na mjesto Predsjednika nakon što je kroz dvadeset godina od sudionika politike napada na Hrvatsku napravio salto mortale i postao njezin dobar susjed ako već ne i prijatelj. I to tri godine prije zvaničnog isteka mandata.
Razlog ostavke: čovjek se umorio!
Déjé vu! Prije godinu i po dana na sličan, gotovo bi čovjek rekao identičan način, dao je ostavku i DrIvo iz osobnih razloga! Sada se ustanovilo da to baš i nisu bili sasvim osobni razlozi.
A samo prije nekoliko dana naslovnice tiskovina „kitile“ su se naslovima tipa:
'Kosovski premijer Thaçi je šef mafije koja se bavi švercom oružja, droge i ljudskih organa!'
Po svemu sudeći još se jednom učesniku „postratovskih“ vremena „sapuna“ daska.
Po mom skromnom mišljenu uskoro su na redu i „postratovski“ dužnosnici u BiH.
Nakon odlaska „ratnih“ dužnosnika počinje odstrel „postratovskih“, ogrezlih u korupciju i kriminal. I naravno svi mudro zbore: „ne stoji Brisel iza toga!“ I ja se s tim u potpunosti slažem!
Naime iza toga stoji - „briselski škripac“.
I tako malo pomalo čiste se redovi političara u „mladim“ demo(n)kracijama a na svjetlo pozornice stupaju političari novog kova koji će svoju „djelatnost“ ipak znati raditi u svilenim rukavicama kako se to i inače radi u svjetskoj diplomaciji demokratskih država.
U cijeloj toj priči meni najteže pada što umjesto „briselski škripac“ ne mogah, barem za nas, upotrijebiti izraz - „hrvatski škripac“. Naime u tom slučaju bih zaista vjerovao da ima nade da se u nas demo(n)kracija preobrazi u demokraciju, pa makar i u svilenim rukavicama.
A sutra novi nastavak „spačekijade“!
ponedjeljak, 20.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 2.dio
…tako je počelo 1938., jedan far, jedan brisač i „kurbla“ fiksirana za radilicu. Došao je tiho i ušao u legendu!
Kao što opisah u prethodnom postu, ovaj osebujan auto bio je inspiracija mnogima za kreativnu djelatnost: od šala na njegov račun do pregradnje u sve moguće i nemoguće oblike. Crticama koje slijede pokušao sam dati svoj skromni prilog „legendi zvanoj 2CV“.
* * *
Prvih nekoliko noći nakon što se „Spaha“ iz Zagreba „dokoturao“ u Doboj, gotovo da nisam oka sklopio. Malo, malo pa sam izlazio na balkon da vidim je li on još uvijek ispred zgrade. Kao što je poznato model iz tog vremena imao je plastični krov koji se mogao otvoriti izvana i, poput nekadašnjih ribljih konzervi koje su se otvarale savijanjem poklopca preko ključa, smotati u tuljac sve do stražnjeg prozorčića. A ako se baš htjelo moglo se doduše uz pomoć izvijača i ključa skinuti ne samo cijeli tako namotani krov, nego i vrata od gepeka. No vrlo brzo strah me prošao. „Fiće“ su u to vrijeme bile po tom pitanju na mnogo većoj cijeni, kao mnogo godina kasnije (pa i danas) „Golfovi“.
Kada bi vam sada opisivao užitak koji mi je pružala vožnja „Ružnog pačeta“, nevjerojatno lako mijenjanje brzina za tu klasu automobila njegovim specifičnim mjenjačem u obliku drške kišobrana, užitak vožnje pri otvorenom krovu, skretanja lijevo desno i ljuljanja kao u barci na moru, vožnja po makadamskoj cesti koja njemu zbog odlične amortizacije i kotača velikog promjera nije predstavljala nikakav problem, sumnjam da bi to mogli predočiti. Pogotovo oni koji se u njemu nikada vozili nisu.
U ono vrijeme nije bila obveza uporaba pojaseva, pa ih moj „Spaček“ nije ni imao. Imao je za njih samo učvrsne točke. Kao savjestan vozač odlučio sam kupiti pojas jer se supruga uvijek dok su djeca bila mala uvijek vozila s njima na stražnjem sjedalu. Shodno tome kupio sam samo jedan pojas, za sebe. Mislio sam ako bude trebalo kupit ću i drugi. Racionalno!
I zaista, s vremenom dečki su porasli, supruga se preselila na suvozačevo mjesto i ja odlučih kupiti i drugi pojas. Malo morgen! Morao sam kupiti dva! Sada se više nisu mogli kupovati pojedinačno. I tako mi jedan ostade u rezervi jer zadnja sjedala učvrsnih točaka nisu imala. Srećom nije mi trebao.
Nikada nisam vozio da se nisam vezao. Još mi se moglo desiti da zaboravim pričvrstiti pojas kao suvozač, no voziti auto nisam mogao, a ne mogu ni danas, ako nisam vezan. Osjećam se nesigurno. Pogotovo je to vrijedilo u „Spačeku“ zbog njegovog ljuljanja.
Zanimljivo iskustvo doživio sam kada sam po prvi puta sâm vozio iz Doboja u Zagreb. Na jednoj dionici autoputa vozih iza jednog velikog kamiona. Brzina je bila relativno velika (za moj auto) no ja sam bez problema slijedio kamion gotovo s pola gasa. Vozio sam tako jedno vrijeme sve gledajući kada ću ga moći prestići. I ukazala se prilika. Ja lijevi žmigavac, stisnem gas gotovo do kraja i izađem iz „sjene“ kamiona. No umjesto da počnem prestizati kamion, on počne odmicati od mene. U prvi mah sam pomislio: vidi bezobraznika, ubrzao je kada je vidio da ga prestižem. Vratio sam se natrag iza kamiona i uvjerio se da nije promijenio brzinu.
Tada se upalila lampica! Nakon što sam izašao iz „sjene“ kamiona, struja zraka potisnula je „Spačeka“ (ima veliku frontalnu površinu) i usporila ga, bez obzira što sam dodao gas do daske. Shvativši to, više nisam ni pokušao pretjecati, dok kamion nije skrenuo na odmorište, a ja „pobjedonosno“ nastavio dalje prema Zagrebu. Trebalo je znati voziti „Spaguara“!
No bez obzira na njegovu sporost i sporo reagiranje na papučicu gasa (znao sam reći: ako slučajno stisnem gas umjesto kočnice, prije ću shvatiti da sam pogriješio nego što će on reagirati) počeo sam odlaziti na sve dulje ture. Jednom zgodom sam s kolegom službeno trebao otići u Negotino kraj Vardara, južnije od Skopja. Plan je bio da cijeli put prevalimo javnim prijevozom. Onda je pao prijedlog da do Beograda odemo mojim „Ružnim pačetom“, a dalje ćemo vlakom. To smo i rekli kod kuće.
No kako je vrijeme bilo lijepo, još prije Beograda odlučismo nastaviti s „2CV“. Negdje oko Niša svratili na ručak. Neki relativno ugodan restoran kraj „autoputa“. Mislim da se zvao „Kod tri hrasta“ ili tako nekako. Naručili jelo (obavezni roštilj) a konobarica pita što ćemo popiti.
„Imate li martovsko pivo?“ pitam. Kolega me gleda čudno.
„Ne nemamo!“
„A ožujsko?“ opet ću ja.
„Da to imamo“, reče, a ja nadovezah:
„Pa to vam je po srpski martovsko pivo!“
Nasmijala se ona, nasmijali se mi i ona donijela ožujsko/martovsko pivo. Nisam siguran da bi danas ta moja doskočica prošla sa smijehom. A nisam siguran da bih se je usudio i izreći.
Nakon obavljenog posla u Negotinu, drugi dan krenuli smo kući tzv „Ibarskom magistralom“. To je bila prava cesta za mog „Spaguara“. Nije se moglo voziti velikom brzinom, a predjeli su bili prekrasni. U Doboj smo stigli duboko u noć. Kod kuće nije bilo osmjeha kada sam supruzi rekao da smo „Spačekom“ prošli cijeli put.
Kolege s posla znali su me često „častiti“ zbog „Spahe“ šaljivim primjedbama. Posebno je na udaru njihovih zafrkancija bio njegov platneni krov. Jedno od čestih pitanja je bilo imam li u autu ključ za otvaranje konzervi u za otvaranje krova. No najoriginalniji je bio savjet jednog kolege da bi obvezatno trebao, u jesen dok vozim, nositi kacigu.
„Zašto?“ pitam upadajući u postavljenu zamku.
„Pa da ti plodovi kestena što padaju s grana ne bubaju po glavi probivši platneni krov!“
A onda je jednog dana padala sasvim ozbiljna tuča, veličine lješnjaka, pa čak po koji komad i veličine ploda kestena. Nije trajala dugo i čim je stala svi smo izašli na parkiralište da vidimo nastalu štetu. Naravno šale na račun mog krova su odmah krenule, a svodile su se na varijante kako mi krov sigurno izgleda kao švicarski sir.
„Tko se zadnji smije najslađe se smije!“ kaže narod. A narod je pametan. Svi automobili imali su manja ili veća udubljenja na krovu samo je moj krov bio kao da je izašao iz tvornice. Elastičnost i ne prevelika napetost platna amortizirala je udarce i led nije učinio nikakvu štetu. Čak ni na haubi koja pak je bila izrazito zaobljena. Malo su stradali prednji blatobrani (kao uši slonića Jamba), no kako su bili male površine šteta nije bila spomena vrijedna.
Pošalica na račun „Spahinog“ krova više nije bilo!
…e ovo je već nešto drugo. Za mene pravi dizajn 2CV-a.
…bit će još.
nedjelja, 19.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 1.dio
Politička scena se pomalo smiruje.
DrIvo će Božić i Novu godinu provesti u austrijskom zatvoru, ah ta draga i mila mitteleuropa!, Jaca je provela „odlučnu“ rekonstrukciju svoje vlade: smijenila šeficu svog kabineta i postavila novog glasnogovornika podijelivši usput umirovljenicima mali dio love što im je stranka svojevremeno maznula, HSS je čvrsto stao uz gubitnika i za uzvrat dobio jedno mjesto potpredsjednika bez portfelja (lezi ljebe da te jedem), SSDS je za privrženost HDZ-u nagrađena mogućnošću dobiti sve mandate srpske manjine ako na izborima osvoji najviše glasova, a u nogometnom toru za prsa je veći mafiozo pobijedio manjeg po scenariju već viđenom u borbi između Sanadera i Pašalića.
Društvo se namirilo, može na zaslužene blagdanske terevenke, pa odlučih za blagdanske dane obdariti moje cijenjene štioce pričom o „Spačeku“. Zašto? Pročitajte možda će vam se priče dopasti.
Da počnemo!
* * *
Čitajući komentare serijala postova s temom „čaknuti“ stekao sam dojam da je „smrdljivac“, „Varburđini“ oliti „Wartburg“ izazvao opće simpatije među cijenjenim čitateljstvom. Ne mogu reći da i meni nije bio simpatičan, no neki, koji me osobno poznaju, u međuvremenu su mi prigovorili da sam iznevjerio svoj najdraži automobil.
Moja prava „automobilska ljubav“ (koja mi je bila dostupna obzirom na financijske mogućnosti) bio je i ostao „Spaček“. Već spomenuti poznanici znaju da naziv „automobil“ priznajem samo „Spačeku“ iliti „2CV“-u i „Rolls Royce“-u iliti „RR“. Sve ostalo za mene su prijevozna sredstva na četiri kotača pogonjena motorom s unutrašnjim sagorijevanjem (dobro: danas i elektromotorima).
O njemu su ispričane mnoge priče, anegdote, istinite i izmišljene, lijepe, simpatične, podrugljive no ni jedna priča nije bila ispunjena mržnjom.
Zašto?
Evo jednog od mogućih odgovora. U jednom prikazu povijesti tog automobila stoji:
„Legenda koja traje i koja će trajati. Jer, kako vrijeme prolazi, sve više smo svjesni vrlina koje je „Spaček“ imao i nosio u sebi. I niti jedno moderno vozilo ne može zamijeniti svu tu slobodu koju je „Spaček“ nosio u genima: živjeti, a ne juriti kroz život, to je, zapravo cijela njegova filozofija.“
A ja bih tome dodao svoje objašnjenje: zato što taj automobil ima „dušu“, a to nedostaje mnogima i pri tome ne mislim samo na automobile.
Ne sjećam se kada sam se prvi puta u životu susreo s „Ružnim pačetom“, „Spačekom“ „Deux chevaux-om“, „Spaguarom“ ili kakva je sve imena nosio taj osebujan automobil. No znam da sam se, kada sam ga prvi puta ugledao na slici, zaljubio u njega do ušiju. Prije nego sam uspio, kako se ono kaže, „stati na noge“ i uopće početi razmišljati da kupim auto skupljao sam o njemu podatke, slike i anegdote.
Mnoge od tih anegdota poznate su po čitavom svijetu. Jedna od njih govori kako su dva avanturista zaglavila u nekoj oazi jer im je iscurilo ulje iz kartera. Vidjeli nekog beduina kako sjedi ispod palme, prišli mu i upitali ga mogu li tu nabaviti ulje za karter.
„Ne, ovdje nema takvog ulja. A koji automobil imate?“
„2 CV“ odgovori jedan od dvojice.
„E onda nema problema, ogulite banane, izgnječite ih i ubacite u karter!“
Momci ga malo čudno pogledaše, on im samo kimnu potvrdno glavom, oni učiniše kako im reče i odoše do prve benzinske pumpe gdje kupiše pravo ulje.
Druga pak kaže da je vlasnik „Spačeka“, na podrugljivo pitanje vlasnika neke „zvijeri“ kako se može voziti u automobilu koji ima samo dva konja („deux chevaux“), mirno odgovori:
„Da, ima samo dva konja, ali oba vuku u jednom smjeru – prema naprijed!“
On je bio jedan od prvih automobila s prednjim pogonom. U početku je to bilo grubo rješenje pa je automobil kod jačeg zakretanja volana znao poskakivati. Anegdota govori da je na tvrdnju jednog vlasnika automobila sa stražnjim pogonom kako je pogon njegovog automobila bolji i sigurniji, „spačekista“ odgovorio: „Pa i konj zna da je kola bolje vući nego gurati!“
I o njegovoj neudobnosti/udobnosti bile su ispričane mnoge priče.
Na primjer da se on ne može, zbog svojih horizontalno položenih amortizera s dugačkim hodom, prevrnuti ni na kakvom zavoju ni pri kojoj god brzini. Jest da se pri tome vozač morao dobro držati volana da ne legne na vrata ili pak da se ne prevrne na suvozačevo sjedalo. Dobro, nije on baš bio brz automobil, ali ipak bi prošao test prevrtanja bez problema. Za razliku od razvikanih „Merđâ“.
Ili kako bi u pretincu svakako trebalo imati tablete protiv morske bolesti, za one koji od morske bolesti pate, zbog njegovog ljuljanja.
O njegovoj udobnosti pak mislim da najbolje govore vicevi u kojima su ga uspoređivali s bordelom. Meni se najviše sviđa ovaj koji zbori: lijepo ti je kada u njega uđeš, a sramota kada iz njega izađeš.
Sjećam se i jednog vica na račun njegove maksimalne brzine od 115 km/h.
Vozi „spačekista“ svoje „Ružno pače“ cestom, kada pokraj njega poput strijele projuri „ajkula“ (također jedno citroenovo vozilo dizajnirano prije vremena). Nakon nekog vremena obojica šofera nađu se u istoj sobi jedne bolnice omotani zavojima. Kaže vlasnik „ajkule“:
„Dobro, jasno mi je što ja završih u bolnici. Vozio sam preko 200. Ali kako si se ti uspio slupati pri onoj brzini?“
„Ma pusti! Onomad kada si projurio pokraj mene pomislih da stojim pa sam izašao da se popišam i evo me kraj tebe!“
…kada pokraj njega projuri poput strijele…
I tako je prolazilo vrijeme, pa došlo i ono kada sam mogao kupiti automobil. Naravno na kredit i što je još važnije uz podulje čekanje na isporuku. Obzirom na moju financijsku situaciju dolazila su u obzir samo dva automobila: „Fićo“ ili „Spaček“. Koliko se sjećam na prvi se čekalo dvostruko kraće vrijeme nego na drugi i to je bio razlog zbog kojeg sam razmišljao što ću: „Spačeka“ pa čekati dulje ili „Fiću“ kojeg bi dobio prije. A mislim da je moj favorit bio i nešto skuplji. U tim dilemama pomogla mi je susjeda prilikom jednog razgovora na tu temu.
Rekla je: „Ako toliko voliš taj auto, kupi ga bez obzira na sve. Jer ako ti s „Fićom“ krene nešto po zlu ili općenito s njim nećeš biti zadovoljan nikada si nećeš oprostiti što si ga kupio!“ I tako je odluka pala. Kupujem „Spačeka“.
18. prosinca 1973. godine uplatio sam auto kreditom br. 1145. Period čekanja je bio jedan od najduljih u mom životu. Tako sam ga barem proživljavao. Konačno sam dobio obavijest da me auto čeka u Zagrebu.
U to vrijeme bio sam novopečeni vozač i osim za vrijeme obuke nisam još vozio. Pogotovo ne sâm. Nisam se usudio prvi puta voziti auto na tako dugoj relaciji i to još kroz velegrad premda tada nije u Zagrebu bilo ni petine automobila koliko ih ima danas.
... također jedno od citroenovih vozila…
Naša susjeda, liječnica, moja generacija, imala je već dulje vrijeme „Ami 8“, također jedno od citroenovih vozila (nešto kao spaček-limuzina), ponudila se da ide sa mnom i da vozi na povratku. I tako smo nas dvoje otputovali autobusom u Zagreb, a vratili se u novom „Spačeku“. Iako mi je nudila da vozim po tadašnjem autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ ipak sam joj radije prepustio vožnju. Vozila je gotovo maksimalnom brzinom što meni nije baš bilo drago. Ne zbog straha da bi nam se nešto moglo desiti već što je tako vozila još nerazrađeni motor. Jadan moj „Spaha“!
Kad smo parkirali ispred naše zgrade odahnuo sam. Izišli smo iz auta, udaljio sam se da ga pogledam s prednje strane. Ugledah mrtvog vrapca u kutu spoja branika i okomitog roga na braniku. Malo me lecnulo, no to je bila do današnjeg dana jedina žrtva nekog od mojih automobila.
...jedina žrtva na mjestu cvijeta. (Ovaj nije moj. Sliku goblena koji prikazuje moga „Spahu“ možete naći u postovima o „čaknutima“.)
Bio je 26. travanj 1974. godine. Nešto manje od godinu dana kasnije 19. travnja 1975. rodio se moj drugi sin. U nepunih godinu dana dva sretna događaja. Nikada mi se više nešto takvo nije ponovilo u tako kratkom vremenskom razdoblju.
…bit će još.
četvrtak, 16.12.2010.
A da sam učinio drugačije?
Došla tmurna vremena. Dani kratki, sjeverac brije bolje nego bila kakva britva u rukama vještog brijača, jutra kasno počinju, večeri rano stižu. Gledam kroz prozor tople sobe kako ljudi uvučeni u kapute (oni koji nemaju „kunića“ za sve skuplji benzin, ili pak uopće nemaju automobil) žure ulicom gonjeni rokovima, poslovima, egzistencijalnim brigama. Oni imaju neki cilj, ja više nemam nikakav.
Jedino mi preostaje potraga za nekom temom koju bih mogao pretočiti u kakav post.
Ponesen tom idejom, otvaram računalo i pretražujem neke tekstove iz vremena kada još nisam ni znao što je to blog i biti bloger, a kamoli biti na „cool“ stupcu. Lutajući tako po tekstovima i datumima naletim na 1. ožujak 2001. godine. Još malo pa će biti deset godina kako napisah podulji tekst. Pročitah ga i evo jedan odlomak iz njega (malo prerađen i skraćen):
Dobio sam pismo od ZAPI-a (Zavod za poslovna istraživanja iz Zagreba s potpisom prof.dr.sc. Vladimira Veselice), u kojem doslovno stoji:
„Iskreno Vam čestitam što ste još jednom zaslužili uvrštenje u Zlatnu knjigu najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, a na temelju rezultata poslovanja tvrtke „C-T“ d.d. te ste i ove godine nominirani za Priznanje kojeg tradicionalno dodjeljuje itd. itd…”
Znači: već sam bio uvršten, a ja pojma nemam. Zašto sam uvršten? Zato jer sam član nadzornog odbora. U Zlatnu knjigu ne mogu ući s dvadeset pet godišnjim iskustvom i rezultatima kao projektant, ali mogu kao član tamo nekakvog nadzornog odbora, čija mi funkcija niti je jasna, niti je ne smatram bitnom za rad neke tvrtke. Naročito takvog nadzornog odbora kao što je ovaj kojeg sam ja član.
A evo mog odgovora na ukazanu čast:
“Poštovani gospodine Veselica!
Primio sam pismo kojeg ste Vi potpisali, a u kojem me kao predsjednik uređivačkog odbora i glavni urednik “Zlatne knjige najuspješnijih hrvatskih poduzetnika” obavještavate da me “ZAPI” uvrstio u najuspješnije hrvatske poduzetnike. Ta čast ukazana mi je zahvaljujući činjenici da je tvrtka “C-T”, čijeg nadzornog odbora sam član, uspješno poslovala u prošloj godini. Zahvaljujući na ukazanoj časti i bez obzira što ću ostati bez možebitnog probitka koji bi mogao priskrbiti uvrštavanjem u knjigu, slobodan sam zamoliti Vas da me s naslova člana nadzornog odbora ne uvršćujete u navedenu knjigu.
Imam gotovo trideset pet godina radnog staža. Od toga desetak godina u “Končaru” i “Energoinvestu” kao projektant i konstruktor transformatora, niskonaponskih rasklopnih aparata i elektro dijela kompresorskih stanica, a ostatak u Građevnom kombinatu “M” i tvrtki “C” kao projektant elektroinstalacija i elektro-postrojenja. Poslove koje sam radio, radio sam s zadovoljstvom, odgovorno i prema riječima drugih dobro, iako sâm nikad nisam bio u potpunosti zadovoljan. Nikada nisam radio zato da bih ušao u bilo kakve statistike ili primao nagrade (osim možebitnih godišnjih nagrada tvrtke u kojim sam radio), jer smatram da je činjenica što mogu raditi, i što radim, najveća nagrada. Uostalom po čemu se čovjek razlikuje od životinje nego po svom radu. Što uopće ostaje poslije čovjeka nego rezultati njegovog rada.
Osobno smatram da su uspjehu tvrtke “C-T” prvenstveno doprinijeli direktno zaposleni i njihovo najuže rukovodstvo, a moja uloga u svemu tome je zaista minimalna. Ako bih već trebao dobiti priznanje, iako ponavljan za time nisam nikad težio, trebao bi ga možebitno dobiti za svoj projektantski rad u koji sam uložio, kako se to kaže, najljepše godine svog života, pa čak i svoje zdravlje. A najveća bi mi nagrada bila kad bih do kraja svojeg radnog vijeka mogao svoj projektantski posao raditi onako kako smatram da ga treba raditi. Nažalost kakvo je stanje u hrvatskoj privredi, posebno investicijama, bojim se da će to ostati samo puste želje.
Nadajući se da će te ovo moje otklanjanje ukazane časti shvatiti isključivo kao moj stav da ne primam priznanja za ono za što se sam ne smatram zaslužnim, ostajem s dubokim poštovanjem, i iskrenom željom za daljnji uspješni rad.”
Eto tako! Pismo je poslano. Opet sam propustio da postanem slavan! Ha, ha, ha….!
Odgovor nikada nisam dobio, a jesam li unatoč i usprkos ovom pismu bio uvršten u knjigu, ne znam. Jednako kao što nisam znao je li prvog uvrštenja zaista i bilo.
Čitajući danas to svoje pismo cijenjenom dr. V.V. razmišljam što bi bilo da sam spomenuto uvrštenje u spomenutu „Zlatnu knjigu“ spretno iskoristio da zgrnem nešto zlata za ove moje umirovljeničke dane. Možda bi mi sada bilo lakše, a možda bih tim zlatom samo popločao svoj put u Remetinec.
Zato sam danas zadovoljan što sam tada učinio tako kako sam učinio.
P.S.
Naglašavanje riječi je današnja intervencija.
P.S. 1
„ZAPI“ postoji i danas, nađoh ga na Internetu i između inih aktivnosti bavi se i dalje uvrštavanjem zaslužnih i „zaslužnih“ u „Zlatnu knjigu“.
petak, 10.12.2010.
„Obiteljski liječnik“
Evo nam ponovo zime. A prije neki dan proljeće u prosincu! Živa se u termometrima u nekim dijelovima Lijepe naše popela i do 20 stupnjeva.
Taj dan, supruga i ja izašli na šetnju, ali ja ne stigoh daleko. Nakon kratke šetnje počinje stezanje u prsima.
„Nastavi ti dalje, odoh ja kući,“ kažem supruzi i uputim se prečicom u stan.
Poslije podne trebah kod liječnice, „skretničarke“ kako ja zovem ove moderne liječnike opće prakse ili kako se to danas pompozna zove „obiteljski liječnik“, po uputnicu za kontrolu PV-a. Otkako je „moja“ dugogodišnja doktorica, nakon uspješno provedenog liječenja karcinoma dojke, otišla u mirovinu, gotovo svaki odlazak kod liječnika znači novo upoznavanje. Kako je to daleko od pojma „obiteljskog doktora“ kako ga ja zamišljam! Ne znam je li to istina, ali prema pričanjima starijih čak mnogo starijih od mene, nekada davno takvi liječnici su bili neka vrst kućnih prijatelja. Više su liječili razgovorom nego medikamentima i „uputnicama“. Istini za volju, nije toga tada ni bilo toliko. Liječili su „dušu“ kako bi se reklo. A danas napretkom tehnologije liječenja, mjsto „obiteljskog liječnika“ postalo je usputna stanica za mlade i neiskusne doktore na putu prema željenoj ili dobivenoj specijalizaciji.
Medicina se danas svela pretežito na liječnike ograničenog vidokruga. Doživljavam taj njihov „ograničeni vidokrug“ kao zaslone na očima koje su nekada stavljali konjima da se ne bi plašili prolaska, tada rijetkih ali vrlo bučnih, automobila. Vide oni samo onu svoju „specijalnost“, oslanjaju se samo na „rezultate pretraga“ i u konačnosti na tehnološki instrumentarij. A kada se dogodi da se nekome začepe srčane krvne žile iako nikada nije imao ni jedan jedini loš „objektivni“ nalaz koji bi upućivao da se žile sužuju, onda se tek sjete – stresa.
Sjećam se liječnika koji je vodio moju rehabilitaciju u Krapinskim toplicama nakon operacije srca kako se kod prvog pregleda bezrazložno okomio na mene govoreći kako on ima gotovo dva puta manju plaću od kirurga koji me operirao.
„Umjesto da se spriječi bolest uklanjaju se posljedice, a ne uzrok!“ govorio je dosta ljutito. Bio je on u pravu i s mojeg stajališta samo, pomislih, što to vi meni govorite, kao da sam ja odgovoran za to. I sâm sam žrtva takvog pristupa.
Po podne opet izlazim u namjeri da odem liječniku po uputnicu. Na izlasku iz solitera u kojem stanujem već na vratima me zapuhne topli južni vjetar. Nemam daleko od kuće do ambulante. Tristotinjak metara. No već nakon desetak metara počinje stezanje u prsima. Idem dalje i na pola puta se okrenem kako bi se vratio. Nekoliko koraka, pa opet okret. Krenem sasvim polako i prisjećam se ljudi takvog hoda koje sam gledao prije desetak godina pomišljajući „što ih tjera da se tako vuku po ovom svijetu?“ Iz sjećanja se pomalja jedan pacijent u godinama kada sam se pripremao za operaciju srca kojeg sam sreo u čekaonici bolnice u Dubravi. Došao je na kontrolu nakon ugradnje premosnica. Na moj opis simptoma rekao je:
„Gospodine, to je tek početak. Ja prije operacije gotovo nisam bio u stanju sâm doći od kreveta do toaleta!“ Iako sam mu vjerovao, ipak ga nisam mogao razumjeti. Sada ga počinjem razumijevati.
Hodajući tako polako prema ambulanti mislio sam da u čekaonici neće biti nikoga (opet nova doktorica!) ipak ih je bilo petero. Da me nije boljelo, vjerojatno bih se vratio kući i došao drugi puta. Ovako sam sjeo u jedinu slobodnu stolicu, iz džepića izvadio kutiju u kojoj nosim dvije tablete tinidila za slučaj da me „stisne“, prepolovio jednu i stavio pod jezik.
Sjedio sam između dvoje koji su se očigledno poznavali pa su vodili intenzivan razgovor. Cijelo vrijeme sam se pitao zašto nisu sjeli jedan do drugoga kada im se toliko priča i jedva čekao da jedno od njih bude prozvano. Općenito ne volim razgovore u liječničkim čekaonicama, a pogotovo kada sugovornici sjede meni s lijeva i desna. Odahnuo sam kada je jedno od njih bilo prozvano.
U tom trenutku u čekaonicu uđe poznanica, gospođa B.
„O, što vas je dovelo?“ pita. Najradije bih joj odgovorio kako mi je dosadno kod kuće pa sam eto došao slušati priče bolesnika i „bolesnika“, ali sam ipak ljubazno odgovorio:
„Došao sam po uputnicu i da se upoznam s novom doktoricom!“
„Pa kako ste, što kažete na ovo vrijeme?“
„Nikako, eto jedva sam se dovukao od kuće dovde zbog bolova u prsima. Stavio sam pola tinidila pod jezik pa je sada bolje.“
Izmijenili smo još nekoliko kurtoaznih riječi i ona se uputi sestri po recepte za redovnu terapiju, koji se mogu dobiti i bez da vas liječnik primi. Samo što je ušla u kancelariju izlazi sestra i gleda po čekaonici. Ugledavši me priđe i upita kako mi je, je li mi slabo?
„Da vam nije gospođa B. rekla kako mi nije dobro? Je! Ah pustite, znate, ljudi se brinu. Da boli me u prsima, ali sam uzeo tabletu i sad je bolje!“ rekoh.
Svejedno, doktorica me odmah pozvala. No nije to bilo preko reda i onako sam bio slijedeći.
Gledam novu doktoricu. Opet jedna mlađa, zaustavila se na usputnoj stanici grada kojeg neće, niti želi, upoznati. I onako će slijedećim vlakom dalje.
Objasnio sam joj da sam došao zbog uputnice i da sam donio dva nalaza od kardiologa kod kojeg sam bio prije dva mjeseca i urologa od prije dva tjedna. Pročitala je, napisala uputnicu, na moju zamolbu izmjerila tlak, unijela svoja „zapažanja“ u računalo (to je liječnicima danas najvažniji dio „pregleda“ pacijenata) i bili smo gotovi.
Nisam siguran kako bih se ja ponašao u njezinoj situaciji, ali vjerujem da bih tijekom prvog susreta s pacijentom koji je ugradio tri premosnice prije četrnaest godina, koji se žali da ga boli u prsima i koji je prije tri mjeseca završio liječenje karcinoma prostate zračenjem, ipak malo dulje porazgovarao, propitao se o tijeku liječenja i tako to. No kao što ni putnici na prijelaznim željezničkim stanicama ne započinju razgovor s onima kojima je to posljednja stanica, tako ni ona nije osjećala potrebu da razgovara sa mnom.
Pokupio sam svoje „papire“, ostavivši joj kopije nalaza specijalista kao bi imala, u slučaju dolaska kontrole, obrazloženje za izdate „papire“ (to me naučila „stara“ doktorica, ova izgleda još ne zna da joj to treba) i ušao u sobu sestre. Doktorica je pošla za mnom. Na stolu ju je čekao hamburger i do pola popijena šalica već ohlađenog čaja.
„Možda je i to razlog njezinoj žurbi!“ pomislio sam u sebi, a na glas rekao:
„Doviđenja i dobar tek!“
Izašavši u čekaonicu vidjeh da je gospođa B. još uvijek tu.
„I ako je bilo?“ pita pomalo zabrinutim glasom.
„Standardno, no ja i onako nisam došao zbog bolova već zbog „upoznavanja“ i uputnice! Bolovi su u međuvremenu popustili.“
„To je sigurno od ove južine, proći će!“
„Ah gospođo nije to od južine. Kada sam imao 25 godina nikakva južina mi nije smetala, a ove nisu ništa gore od onih prije četrdesetak godina. Sve je to posljedica tih četrdeset proteklih godina, malog JMBG-a!“
Svi su se u čekaonici nasmijali, ja sam se pozdravio i izašao. Stojeći na vratima ambulante procjenjivao sam hoću li moći otići do knjižnice ili pak da se odmah uputim kući. Ipak sam krenuo prema knjižnici, sutra najavljuju naglo zahladnjenje, temperature ispod ništice a ja ne znam što je gore za moje „izmučeno“ srce: južina ili hladnoća.
četvrtak, 09.12.2010.
Briselski „škripac“
„Škripac“ je pritegnut gotovo do kraja! Možda još samo okret, dva.
Zatraženo je od strane Državnog tužilaštva skidanje zastupničkog imuniteta bivšem Premijeru DrIvi. Prva je vijest donijela „Nova“. Brzo i profesionalno. HRT 1 se javlja u podne u vijestima u kojima se pojavljuju „tehničke“ smetnje. Nešto kao kad se netko zagrcne popivši gutljaj hladne vode.
Dužnosnici HDZ prtljaju kao da su zaboravili hrvatski jezik. Kosorice ni u talonu.
Josipović apelira na „pravednom“ suđenju. Valjda prema kriteriju Haškog tribunala kada je u pitanju konačna presuda Šljivančaninu, kojemu su godine zatvora išle po onoj narodnoj pjesmi „pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol“ dok ne bum čistam nor!
Sve su veći izgledi da će nas primiti u EU.
Na nama, koji mislimo da je za to još prerano ili pak da je bolje da nas nikada ni ne prime, ostaje samo nada da će referendum ipak pokazati kako je Hrvatima prva misao neovisnost Hrvatske nakon 1000 godišnjeg patronata stranih sila, a tek onda sve drugo. Ako ga,referenduma, uopće bude.
P.S. Događaji se odvijaju vrtoglavom brzinom. DrIvo se iznenada sjetio da je u Americi na Univerzitetu zaboravio fascikl s predavanjima i danas oko 11 ssati kod Bregane napustio Hrvatsku. Već viđeno, zar ne?
utorak, 07.12.2010.
Dvije obljetnice
Gotovo redoviti subotom navečer slušam, na radio Sljemenu, emisiju „Klasična večer zagrebačkih šišmiša“, emisiju ozbiljne glazbe koju uređuje i vodi, kako on sâm sebe imenuje, Šišmiš Zlatko Mađar. Tako sam i prošle subote, četvrtog prosinca, uključio svoju liniju u iščekivanju što će mi danas ponuditi „Maestro Šišmiš“, razmišljajući istovremeno o utorku, danu desete obljetnice smrti Vlade Gotovca, Pjesnika i Političara, Filozofa i Borca, Osobe velikih moralnih i etičkih načela, koji je potvrdio moju tezu da takav Čovjek u politici teško može polučiti velike uspjehe.
I gle koincidencije. „Maestro Šišmiš“ ponudio je, nama slušateljima njegove emisije, reprodukciju snimke emisije koja je bila emitirana 16. travnja 2000. godine, a u kojoj je, kao gost urednik, sudjelovao Vlado Gotovac. Voditelj je prvi puta, zbog dogovora oko snimanja emisije, kontaktirao Gotovca pet godina prije emitiranja emisije, i kada je već izgubio nadu da će do realizacije ikada doći, telefonski mu se javio Gotovac i rekao:
„Možemo, ja sam spreman!“
„Kada?“ upita iznenađeno Mađar.
„Može odmah ako Vam odgovara!“
I tako je ta emisija snimljena, a emitirana već spomenutog 16. travnja prije deset godina. Koncipirana je kao miks razgovora njih dvojice i glazbenih „umetaka“ po izboru gosta urednika. Naravno da sam s oduševljenjem i pozornošću odslušao cijelu emisiju, i ne samo to, već je i snimio.
O tome na koji način i što je Vlado Gotovac pričao vjerujem ne treba govoriti ili pisati. Barem onima koji su ga makar i površno poznavali. A oni drugi, što ponekad zbog neslaganja s nekim kao argument povlače vojnički remen, taj razgovor i onako ne žele čuti.
Bila je to predivna večer! Nažalost emisiju nisam slušao prije deset godina, ali sam zahvaljujući upravo tome ovog puta doživio neku vrstu transcendentalne preobrazbe u drugi svijet. Kao da sam sada i sâm tamo u društvu s Vladom Gotovcem i slušam njegove riječi kojima objašnjava što je za njega politika i najavljuje da razmišlja o povratku poeziji.
Tijekom razgovora o politici, koja je, unatoč intenciji voditelja da tako ne bude, ipak dominirala tijekom razgovora, što nije čudno kad se zna da je sugovornik ipak veći dio svog života poklonio njoj, Vlado je Gotovac između ostalog rekao:
„Ja nisam doživio razočarenje u odnosu na svoje stajalište i provedbu politike. Ono što me razočaralo u politici to je susret s mnogim ljudima koji doista ništa drugo od politike nisu htjeli nego su se bavili kadrovsko-praktičnim pitanjima i vjerovali su da se preko toga, u nekoj čudnoj i potpuno nekontroliranoj spontanosti, može doći do neke novosti i do nekih promjena. Oni su naprosto vjerovali da kada oni dobro odmjere što je pragmatično da time odlučuju i što je dobro. To je velika zabluda. (…) Ono što se može takvom putu oprijeti je jedan sustav vrijednosti koji ne dopušta da se u bilo kojoj zgodi čovjeku oduzima sloboda njegovog osobnog djelovanja i ispunjavanja njegovih vrijednosti.“
U nastavku razgovora voditelja je zanimalo da li njega, Gotovca, ponekad „zasvrbe“ dlanovi pa da se vrati poeziji i peru. Evo kako je odgovorio na to pitanje:
„Ja Vam moram reći da je to neprekidni sukob između Gotovca koji bi htio pisati i Gotovca koji smatra da još neke poslove u politici treba obaviti. (…) Vidite, mene je stalno zanimao taj moj čudni osjećaj dužnosti. Nitko nikada meni nije rekao da je moja, baš moja dužnost, da se odreknem onog što mi je najdraže da bih se zaposlio nekim poslovima koji su takvog karaktera kao što je politika. (…) S druge strane naravno, često dok hodam ulicom, dok vozim kola ili dok me voze kolima, prisjetim se svojih papira, ima ih puno (…) koji su u beskrajnom neredu porazbacani (…), ali od kojih je svaki nastao s idejom da će to jednom biti tekst.
I onda se pitam, ne igram li se ja sa svojom sudbinom kad iz godine u godinu se približavam ipak kraju, a ne mislim da možda neću imati više prilike da ikad to obavim. Ne izazivam li ja sudbinu sa svojim uvjerenjem da ću još dugo živjeti, nije li to zapravo jedna drskost kojom ja želim izbjeći definitivni račun sa tom svojom situacijom neprekidnog raspravljanja između pisca i politike. (…)
Ja ću Vam reći, ovo što sam nazvao izazivanjem sudbine ili ovo što sam nazvao nekakvim biološkim optimizmom da ću ja još dugo živjeti, jest moje jedno intimno uvjerenje. Ja doista vjerujem da ispred mene ima vremena da te poslove obavim.“ U nastavku razgovora Vlado Gotovac je izrazio svoju odlučnu namjeru da se od jeseni vrati poeziji, književnosti i literaturi.
Nažalost još jednom se potvrdila narodna „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ pa ma kako ję tko shvaćao.
Iste te godine kada je razgovor po prvi puta emitiran, na današnji dan prije deset godina Vlado Gotovac je otišao u legendu, ostavivši za sobom gomilu bilježaka od kojih je svaka sigurno mogla postati neki esej, polemika ili pjesma.
I prije nego završim s ovim postom, spomenut ću još jednu obljetnicu.
Također na današnji dan, ali prije četrdeset godina, tadašnji njemački kancelar Willy Brandt kleknuo je ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu i time odao počast žrtvama nacističkog zločina. Osim što je tim činom odao počast žrtvama zločina kojeg je počinila država kojoj je i sâm pripadao, iako je nije podržavao, dapače bio u žestokoj opoziciji, on je bio, koliko ja znam, prvi koji je to učinio. nakon kojeg su, naročito u posljednje vrijeme, to počeli raditi mnogi političari, državnici pa i sam Sveti otac.
Postao je to kao neki trend. Koliko su ovi potonji u tome iskreni ne znam, ali sam uvjeren da je Willy Brandt to učinio s najdubljim pijetetom.
subota, 04.12.2010.
Povratak „nesvrstanih“
U mojim mladenačkim godinama (kamo nesta to doba?) u političkom ozračju, između inih, postajala su dva vrlo važna i značajna pojma: školski brod „Galeb“ i „Pokret nesvrstanih“. Neću nadugo i naširoko o tome, stariji znaju o čemu se radi, mlađi se baš previše i ne „kače“ na moj blog. Reći ću samo da je „Galebom“ najveći sin (izrod) naših naroda (ovisno o tome kako ga tko danas doživljava) drug Tito putovao svjetskim morima, odlazeći u državničke posjete, uglavnom tzv „nesvrstanim“ zemljama, t.j. onima koje se, barem službeno, nisu priklanjale ni jednom od dvaju blokova, a na čijem su čelu stajali glavni protagonisti hladnog rata – SAD i SSSR.
Iako je JeBeTe bio ortodoksni komunist i boljševik kako danas tvrde nekadašnji njegovi suradnici, pri čemu se smatralo da su ovi potonji, tj. boljševici, okrutniji u provođenju svoje ideje o ostvarenju „ovozemaljskog raja“, ipak mu nije smetalo što su ga pompozno primali i demokrati i diktatori, i Predsjednici i Carevi. I ne može se osporiti da ni je s vremenom stekao ugled, što se pokazalo pri njegovom ispraćaju u „Kuću cvijeća“. Koliko je njih došlo iz istinskog pijetete prema posljednjem živućem političaru i vojskovođi iz drugog svjetskog rata, a koliko osobno se uvjeriti da je umro i pri tome bili zadovoljni što je pokopan t, u „Kuću cvijeća“ a ne u Jeruzalemu, jer kako se tada govorilo: „može bilo gdje samo ne u tom gradu da slučajno ponovo ne uskrsne“, ostavljam za neki drugi post.
Koje su sve koristi ti posjeti, osim uzdizanja njegovog kulta, imali po ondašnju Zajednicu bratskih naroda ne znam točno. No jedno sam siguran: tvrtke, tada su se zvale OOUR-i i SOUR-i, koristi su imale, jer su zahvaljujući tim posjetima dobivali mnoge poslove, manje ili više unosne.
Onda je JeBeTe umro, brod „Galeb“ gotovo završio u rezalištu kao staro željezo, a „Pokret nesvrstanih“ pomalo gubio na značenju, da bi padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a potpuno izgubio svoju svrhu i pao na marginu svjetske politike.
Bivša Jugoslavija se raspala na dijelove poput lubenice koju je netko raspolutio macolom, potekla je, crvena poput soka lubenice i krv, a sve da bi pojedini dijelovi mogli živjeti „samostalno“ i „neovisno“. Jedan od dijelova okrenuo se Zapadu u očekivanju da će ga kao povijesnog „antemurale christianitatis“ prigrliti, spasiti od aveti istoka i da će, zahvaljujući milijardama dolara potpore njegove dijaspore, umjesto crvenog slatkastog soka lubenice, koji je ipak u suštini voda, poteći „med i mlijeko“. Sigurni u realizaciju svojih fikcija, kao spužvom su izbrisali sve ono što se u „mračna“ vremena postiglo, pa tako i „kontakte“ s nesvrstanima. Govorilo se: „Pa nećemo mi, cvijet Europe, tamo s nekima što još uvijek polugoli skaču po drveću ili vode karavane kroz pustinjski pijesak. Mi smo ipak 'mitteleuropa'“
No to se baš i nije odvijalo tako kako su oni zamišljali.
Ta „mitteleuropa“ je pod svoje krilo prije njih primila tamo neke s mrskog nam Istoka zbog sasvim prozaičnih razloga: ima ih deseterostruko više, a time i više kupaca njihovih proizvoda. Uz to čine „vanjski“ obrambeni zid prema novom potencijalnom neprijatelju – Rusiji. Nema više Turaka na granici Mitteleurope pa im više ne treba ni predziđe kršćanstva.
A i dijaspora je ubrzo presušila, shvativši ili saznavši da „dolori“ koje šalju u Domovinu baš i ne završavaju tamo gdje bi trebali.
Ostala je samo mogućnost dizanja kredita, koje smo velikodušno dobivali od istih onih kojima se baš nije žurilo primiti nas pod svoje skute i koji su nam, uz asistenciju domaćeg uvoznog lobija („domaće je domaće“), slali svoje proizvode i tako omogućili da, kupujući novcem tih kredita, živimo po onoj „lezi ljebe da te jedem“. Barem tako dugo dok te kredite možemo dizati zadužujući zemlju mnogostruko većim iznosom nego što je bila zadužena ona „mračna“.
Naše vođe nikako da vide istinu. Dvadesetak godina uporno kucaju na zatvorena vrata Zapada kidajući sve veze s Istokom i Jugom, ali odgovora nema. A onda nadošla kriza. Vođe još neko vrijeme uvjeravaju omamljeni puk da kod nas krize nema. U tome je najglasniji ministar financija za kojeg se ovih dana otkrilo da je dvadesetak godina studirao ekonomiju dok je konačno nije dobio diplomu pa ne čudi što je tako dugo vjerovao u to.
U međuvremenu krediti postali sve skuplji (treba „mutteleuropa“ eure za spašavanje svojih članova), dug sve veći, proizvodnja i izvoz sve manji, brodogradnja, ponos iz „mračnih“ vremena ide na bubanj i ….Upalila se lampica!
Na zatvorenom sastanku Vlade odlučeno: „Vratimo se nesvrstanima!“ Kazahstan, Egipat, Libija…Rečeno, učinjeno. Predsjednik Josipović na jednu, u Kazahstan, na čelu kojeg je diktator „koji je za demokraciju ali ne u svojoj zemlji“. To demo(n)kratskim državama „mitteleurope“ i ne smeta; ipak je njegova država bogata naftom i plinom.
Premijerka Kosor na drugu stranu. Sobom nosi „trideset naših programa za izlazak iz krize“. Traži sponzore, koncesionare, kreditore! Traži nova tržišta za naše proizvode, zaboravljajući pri tome da ima vrlo malo tvornica koje bi nešto i mogle napraviti makar i zastarjelom tehnologijom. Srušili smo ih, a na njihovim mjestima niknuli su šoping centri i bogomolje. Na svaki sastanak s liderom države dolazi novim brošem. Sve neke „umjetničke“ kreacije! Želi fascinirati Mubaraka, Gadafija.
Pogrešno. Trebala je na rever staviti broš s likom Tita. Tako će dotični brže shvatiti iz koje zemlje dolazi. Možda će se sjetiti i „Pokreta nesvrstanosti“ i grandioznih dočeka koji su priređivali sami ili pak njihovi prethodnici njegovom osnivaču. A da se još sjetila pa u jednom od naših brodogradilišta, prije nego ih proda za jednu kunu, dala obnoviti školski brod „Galeb“ i na njemu otputovala u navedene zemlje, tamo bi, ugledavši brod na pučini, uzviknuli: „Vidite desilo se čudo, dolazi Tito!“ Pa makar bi na kopno stupila Premijerka ali sa spomenutim brošem na reveru, potpisi na ugovore samo bi letjeli.
Ovako, sve moramo ispočetka!
