semper contra
četvrtak, 16.12.2010.
A da sam učinio drugačije?
Došla tmurna vremena. Dani kratki, sjeverac brije bolje nego bila kakva britva u rukama vještog brijača, jutra kasno počinju, večeri rano stižu. Gledam kroz prozor tople sobe kako ljudi uvučeni u kapute (oni koji nemaju „kunića“ za sve skuplji benzin, ili pak uopće nemaju automobil) žure ulicom gonjeni rokovima, poslovima, egzistencijalnim brigama. Oni imaju neki cilj, ja više nemam nikakav.
Jedino mi preostaje potraga za nekom temom koju bih mogao pretočiti u kakav post.
Ponesen tom idejom, otvaram računalo i pretražujem neke tekstove iz vremena kada još nisam ni znao što je to blog i biti bloger, a kamoli biti na „cool“ stupcu. Lutajući tako po tekstovima i datumima naletim na 1. ožujak 2001. godine. Još malo pa će biti deset godina kako napisah podulji tekst. Pročitah ga i evo jedan odlomak iz njega (malo prerađen i skraćen):
Dobio sam pismo od ZAPI-a (Zavod za poslovna istraživanja iz Zagreba s potpisom prof.dr.sc. Vladimira Veselice), u kojem doslovno stoji:
„Iskreno Vam čestitam što ste još jednom zaslužili uvrštenje u Zlatnu knjigu najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, a na temelju rezultata poslovanja tvrtke „C-T“ d.d. te ste i ove godine nominirani za Priznanje kojeg tradicionalno dodjeljuje itd. itd…”
Znači: već sam bio uvršten, a ja pojma nemam. Zašto sam uvršten? Zato jer sam član nadzornog odbora. U Zlatnu knjigu ne mogu ući s dvadeset pet godišnjim iskustvom i rezultatima kao projektant, ali mogu kao član tamo nekakvog nadzornog odbora, čija mi funkcija niti je jasna, niti je ne smatram bitnom za rad neke tvrtke. Naročito takvog nadzornog odbora kao što je ovaj kojeg sam ja član.
A evo mog odgovora na ukazanu čast:
“Poštovani gospodine Veselica!
Primio sam pismo kojeg ste Vi potpisali, a u kojem me kao predsjednik uređivačkog odbora i glavni urednik “Zlatne knjige najuspješnijih hrvatskih poduzetnika” obavještavate da me “ZAPI” uvrstio u najuspješnije hrvatske poduzetnike. Ta čast ukazana mi je zahvaljujući činjenici da je tvrtka “C-T”, čijeg nadzornog odbora sam član, uspješno poslovala u prošloj godini. Zahvaljujući na ukazanoj časti i bez obzira što ću ostati bez možebitnog probitka koji bi mogao priskrbiti uvrštavanjem u knjigu, slobodan sam zamoliti Vas da me s naslova člana nadzornog odbora ne uvršćujete u navedenu knjigu.
Imam gotovo trideset pet godina radnog staža. Od toga desetak godina u “Končaru” i “Energoinvestu” kao projektant i konstruktor transformatora, niskonaponskih rasklopnih aparata i elektro dijela kompresorskih stanica, a ostatak u Građevnom kombinatu “M” i tvrtki “C” kao projektant elektroinstalacija i elektro-postrojenja. Poslove koje sam radio, radio sam s zadovoljstvom, odgovorno i prema riječima drugih dobro, iako sâm nikad nisam bio u potpunosti zadovoljan. Nikada nisam radio zato da bih ušao u bilo kakve statistike ili primao nagrade (osim možebitnih godišnjih nagrada tvrtke u kojim sam radio), jer smatram da je činjenica što mogu raditi, i što radim, najveća nagrada. Uostalom po čemu se čovjek razlikuje od životinje nego po svom radu. Što uopće ostaje poslije čovjeka nego rezultati njegovog rada.
Osobno smatram da su uspjehu tvrtke “C-T” prvenstveno doprinijeli direktno zaposleni i njihovo najuže rukovodstvo, a moja uloga u svemu tome je zaista minimalna. Ako bih već trebao dobiti priznanje, iako ponavljan za time nisam nikad težio, trebao bi ga možebitno dobiti za svoj projektantski rad u koji sam uložio, kako se to kaže, najljepše godine svog života, pa čak i svoje zdravlje. A najveća bi mi nagrada bila kad bih do kraja svojeg radnog vijeka mogao svoj projektantski posao raditi onako kako smatram da ga treba raditi. Nažalost kakvo je stanje u hrvatskoj privredi, posebno investicijama, bojim se da će to ostati samo puste želje.
Nadajući se da će te ovo moje otklanjanje ukazane časti shvatiti isključivo kao moj stav da ne primam priznanja za ono za što se sam ne smatram zaslužnim, ostajem s dubokim poštovanjem, i iskrenom željom za daljnji uspješni rad.”
Eto tako! Pismo je poslano. Opet sam propustio da postanem slavan! Ha, ha, ha….!
Odgovor nikada nisam dobio, a jesam li unatoč i usprkos ovom pismu bio uvršten u knjigu, ne znam. Jednako kao što nisam znao je li prvog uvrštenja zaista i bilo.
Čitajući danas to svoje pismo cijenjenom dr. V.V. razmišljam što bi bilo da sam spomenuto uvrštenje u spomenutu „Zlatnu knjigu“ spretno iskoristio da zgrnem nešto zlata za ove moje umirovljeničke dane. Možda bi mi sada bilo lakše, a možda bih tim zlatom samo popločao svoj put u Remetinec.
Zato sam danas zadovoljan što sam tada učinio tako kako sam učinio.
P.S.
Naglašavanje riječi je današnja intervencija.
P.S. 1
„ZAPI“ postoji i danas, nađoh ga na Internetu i između inih aktivnosti bavi se i dalje uvrštavanjem zaslužnih i „zaslužnih“ u „Zlatnu knjigu“.
