semper contra
ponedjeljak, 29.11.2010.
Reminiscencija na posjet Borisa Tadića
Iako je bivši predsjednik Republike Hrvatske u svezi službenog posjeta Predsjednika Srbije Borisa Tadića, navodno, izjavio: „Nakon ovoga ništa više neće biti isto!“ euforija je splasnula i stvari se vraćaju u normalu. Na dalekovidnicama i u tisku: snijeg, teškoće u prometu, poplavljeni Gospić, rast eura, izbori za šefa nogometne mafije, kriza, devalvacija kune? i uobičajena nova hapšenja. Sve je to sada u žiži interesa dnevnih kroničara, a ja sam eto odlučio da se baš u takvom ozračju malo osvrnem na „velike događaje“ od prije desetak dana.
U našim medijima srpski je Predsjednik opisan u nešto drugačijem svjetlu nego što o njemu piše književnik Mirko Kovač u knjizi „Elita gora od rulje“. Ne mogu reći koliko je točno to što M.K. piše u eseju „Nagrada za troprstaša“, ali po mom mišljenju on je bliži stvarnom liku tog političara. Kovač između ostalog piše:
„Tadić Boris ("ja kao srpski predsjednik"), tako nejak i napuhan, nominiran je u belgijskom tjedniku European Voice među šest vodećih europskih političara u dvije tisuće i osmoj godini, jer je svoju zemlju približio Europskoj uniji i Karadžića izručio Haškom tribunalu, premda su oba ta argumenta u najmanju ruku dvojbena.(…)
U onih nekoliko dana medijske ludnice oko hapšenja i demaskiranja dr. Radovana Karadžića srbijanski predsjednik Tadić Boris bješe nekamo utekao, zavukao se u jednu od onih Kusturičinih "mišjih rupa" (…), da bi se nakon par dana pojavio na nekom gradilištu, uzrujan, napukla glasa, hineći kuraž i odlučnost, ali ta je blijeda figura teško mogla prikriti strah, unatoč naprezanju da ostavi dojam smirenog predsjednika koji zna što čini i koji drži konce u svojim rukama.
Zašto se Tadić Boris, srbijanski predsjednik, bješe prepao? Zato što ga o hapšenju ratnog zločinca nitko nije pitao, niti je o tome išta znao, a javljeno mu je tek onda kad je vijest otišla u svijet, pa ga je samo zapalo da vadi kestenje iz vatre. Nije više ništa mogao učiniti, nije mogao zataškati ono u čemu i nije sudjelovao, nije čak ni farsa uspjela, sve se brzo odvijalo, a iz maskare jurodiva izronio je lik ratnog zločinca brže nego što je to očekivao srbijanski predsjednik Tadić Boris.
I umjesto da hrabro, muški, izađe pred svoju raju i odrješito lupne šakom o stol i kaže da će svakog tko je počinio ratni zločin sustići pravedna kazna, on se sakrije u mišju rupu i ondje smišlja kako da i žrtve uključi u "ravnotežu krivnje".
I onda, nakon toga spektakularnoga hapšenja, Tadić Boris više ne može ništa od izvedenog zanijekati, pa je morao prihvatiti, kako bi Srđa Popović rekao, "vruć krompir", identificirati Karadžića i transferirati ga, iako ga nije locirao ni uhitio. I kako će se zbog toga predsjednik srbijanski opravdati? Tako što će sada dokazivati da je veliki rodoljub, veći od onih koji su mu taj krumpir u ruke uvalili, veći od uhićenog, veći od bilo kojeg zločinca koji je dizao tri prsta na bosanskim i hrvatskim ratištima.
Kako će to Tadić Boris dokazati? Tako što će kao srbijanski predsjednik otputovati na svečanost otvaranja Olimpijade u Pekingu i ondje pozdraviti sportaše svoje zemlje s tri uzdignuta i raširena prsta. To je izveo veselo i razdragano da bi cio svijet vidio kako to Srbin radi, ali je ipak odstupio od uobičajenog općenja s tri prsta jedne ruke, pa je visoko podigao obje ruke i raširio po tri prsta na svakoj (jedan moj prijatelj ta razmaknuta tri prsta naziva kokošijom nogom).(…).
Ali zašto obje ruke, zašto ne samo jedna s tri prsta, kako je već simbol definiran u novijoj srpskoj ikonografiji? (…) Možda je to učinio baš zato da bi se razlikovao od Arkana i da mu sutra nitko ne bi mogao reći kako se u Pekingu šepirio s tri uzdignuta prsta, pa ih je pokazao šest; tri na jednoj ruci i tri na drugoj.“
Nekako mi baš nije leglo da pišem post o uspješnoj posjeti srpskog predsjednika kada su mi se po glavi motale takve rečenice.
Drugi je razlog zbog kojeg o tome nisam pisao dok je tema bila „vruća“ što osobno smatram da do istinske pomirbe između Hrvatske i Srbije neće doći samo kroz posjete Predsjednikâ jedne i druge države. Jelena Lovrić u „J.L.“ od 26.11.2010. u kolumni pod naslovom „ZG-Bg novi početak“, po mojem euforično, piše: „Zastave Srbije usred Zagreba, srdačnost kojom je gost dočekan, međusobno uvažavanje i razumijevanje, lakoća komunikacije i nalaženje zajedničkog jezika – sve to svjedoči da je nestao grč koji su hrvatski političari pokazivali u vezi s Beogradom.“
Možebitno da je zaista nestao grč među političarima. (Koliko je u tome djelovao „lijek“ pripisan od EU je drugo pitanje.) Ja ipak na to gledam malo drugačije. Naime bilo bi mi drago da je taj grč nestao i na nižim nivoima. No u to čisto sumnjam.
Koliko je meni znano običan puk i s jedne i s druge strane Drine nije započinjao međusobne ratove. To su uvijek činili političari, a posljedice njihove rabote bili su rast netrpeljivosti, mržnje i na kraju ratovi među narodima s neizmjernim žrtvama.
Političari mogu „poslije bitke“ izražavati žaljenja kao što je to učinio Predsjednik Tadić u Vukovaru rekavši:
„Ovdje sam da poklonivši se žrtvama još jednom uputim reči izvinjenje i izrazim žaljenje…“
Te sam riječi snimio prateći TV prilog o njegovom dolasku na Ovčaru. Ne znam je li rekao još nešto, no meni ovdje nedostaje …i izrazim žaljenje za zločine koji su počinili pripadnici srpskog naroda…Ovako bi se moglo reći da se klanja žrtvama tshunamija, avionske ili željezničke nesreće, pošasti kuge i kolere i što ti ja znam čega još ne. Oni to mogu reći, pokloniti se pred spomenikom, položiti vijenac i zapaliti svijeću. I smatrati da su „svoj posao“ obavili.
E niste gospodo!
Jer vi niste izgubili svoje najmilije i svoje domove u tom suludom ratu. Vaš posao još nije završen. Bit će završen tek onda kada će slova „BG“ i „U“ postati samo ono što jesu, slova i ništa više, kada automobili sa srpskom registracijom ili hrvatskim grbom neće više biti mete nacionalističkih huligana, kada će na putokazima prema istoku pisati Beograd i Srbija bez bojazni da ih netko premaže bojom (kao što prema zapadu piše Ljubljana i Slovenija ili prema sjeveru Budimpešta i Hungaria), kada će obični gosti s obje strane Drine biti srdačno dočekivani, kada će među običnim pukom vrijediti „međusobno uvažavanje i razumijevanje“, kada će „šahovnica“ biti samo jedan od elemenata grba Hrvatske ili šahovska tabla, kada će „Oluja“ postati samo ratna operacija za oslobađanje teritorija Hrvatske a ne genocidna operacija kojom su protjerani Srbi, građani Hrvatske, kada će TV kalendar obilježavati i značajne događaje i ljude iz srpske povijesti kao što to čini za gotovo nepoznate osobe zapadnog svijeta, kada će se na povratak Srba gledati kao na povratak susjeda a ne kao ispunjenje „direktive“ EU, kada će u srpskom Parlamentu i najradikalniji shvatiti da Hrvati imaju pravo na svoju državu.
Sve to i još mnogo, mnogo više, a ne samo zastave koje se vijore, poklon pred žrtvama i međusobno uvažavanja političara.
srijeda, 24.11.2010.
Ne znam jezik ali znam svirati frulu!
Prošlo je mnogo vremena kako sam čuo ovaj vic. A možda je događaj i istinit.
U jednoj srednjoj školi ukazala se potreba za nastavnicima stranog jezika. Sastao se nastavnički zbor na čelu s ravnateljem (tada direktorom) i nakon burne diskusije odrediše kriterije po kojima će se primati kandidati. Ne znam je li su kriterijima obuhvaćene i karakteristike poput ljepote, godine staža, pedagoškog znanja i tome slično, no svakako je najvažniji kriterij bio poznavanje stranog jezika. I kao dodatni plus za kandidata bio je možebitno znanje dva ili više strana jezika.
Po odobrenju nastavničkog zbora direktor raspisa natječaj prema usvojenim kriterijima i nakon nekog vremena počinju stizati molbe. Da bio se odabrao najbolji kandidat direktor je odlučio porazgovarati sa svakim ponaosob.
Pita on tako jednog od kandidata koje jezike govori, a ovaj uz osmjeh reče:
„Ni jedan, ali znam svirati frulu!“
...još im samo fali frulica!
Tog sam se vica (ili priče) sjetio jučer slušajući na radiju, a potvrdio danas čitajući u „J.L.“, kako je između Vlade i Sindikata „dogovoren referendum o pitanju referenduma“ (u duhu „traženja puta za put iz krize“).
Prema tom dogovoru stranke su odlučile da će se referendum ipak održati. I ne samo da će se održati već je i određen datum održavanja tog referenduma. Referendum će se raspisati USPOREDO s referendumom „o ulasku Hrvatske u EU“. Divno, povijesna pobjeda čelnika Sindikata!?
No ima tu jedna mala kvaka!: referendum se NEĆE odnositi na izmjene „Zakona o radu“ već će referendumsko pitanje glasiti: „Jeste li za to da se referendum mora raspisati ako to zatraži 200.000 registriranih birača te da vrijeme za prikupljanje potpisa bude 30 dana?“
„Ne znamo strane jezike, ali znamo svirati frulu“, kao da su rekli čelnici Sindikata, izvadili frulice iz pojasa i zasvirali: „U boj u boj za radnički soj!“
I da bi svirka bila što ljepša i uhu ugodnija (čijem? zaključite sami nakon čitanja posta) „Vlada, koalicijski partneri i sindikati sinoć su POSTIGLI SPORAZUM prema kojem će se ići na IZMJENU ZOR-a. Vlada će u tim izmjenama ugraditi dva sindikalna zahtjeva: mogućnost RASKIDA kolektivnih ugovora, ali samo ako se uspostavi da tijekom njihova potpisivanja nisu bile poznate okolnosti koje će OTEŽAVATI njihovu primjenu. Dogovoreno je i da PRODULJENJA primjena kolektivnih ugovora ne može trajati VIŠE OD JEDNE godine.“
Ne želim provoditi pomniju analizu ovog BISERA kojeg su našli (ili dobili) čelnici naših vrlih Sindikata (do sada jedino uspješnih distributera svinjskih polovica) ali bi postavio samo neka pitanja:
- Zašto bi se odazvali referendumu o ZOR-u kada su „Vlada, koalicijski partneri i sindikati“ već POSTIGLI sporazum po kojem će se ići na izmjenu ZOR-a?
- Zašto bi se odazvali referendumu kada su „Vlada, koalicijski partneri i sindikati“ već dogovorili kako će se moći raskinuti kolektivni ugovori, što je i inače bio zahtjev Vlade i koalicijskih partnera (pretpostavljam poslodavaca/kapitalista)? Ona floskula: „ali samo ako se uspostavi da tijekom njihova potpisivanja nisu bile poznate okolnosti koje će OTEŽAVATI njihovu primjenu“ mogu i čelnici Sindikata i radnici objesiti mačku o rep, jer nigdje nije dogovoreno ili zapisano tko će te okolnosti određivati i koje bi te okolnosti mogle biti.
- Zašto bi se odazvali referendumu kada su „Vlada, koalicijski partneri i sindikati“ već dogovorili „da produljena primjena kolektivnih ugovora ne može trajati više od jedne godine“ što je i inače bio zahtjev Vlade i koalicijskih partnera (pretpostavljam poslodavaca/kapitalista)?
- I konačno zašto bi se odazvali referendumu na kojem bi trebali odlučiti o stvari koja po SVOJOJ PRIRODI podrazumijeva da će imati 100% podršku birača? Zar bi birači zaista trebali biti toliko glupi pa da glasuju PROTIV smanjenja broja potrebnih potpisa i produljenja vremena za skupljanje potpisa za neki budući referendum?
Međutim, ako se malo bolje pogleda u partituru ove „glazbe za frulicu“ mogao bi se naći razlog zbog čega se ide na referendum s takvom temom. Za pretpostaviti je da će glasači izaći na referendum za podršku takvim promjenama u svezi prikupljanja potpisa u velikom broju, jer je to za njih bitna stvar, a onda će usput glasovati i ZA prijam Hrvatske u EU.
Podržavam (ZA) smanjenje potrebne kvote potpisa, pa se onda ruka lako omakne i zaokruži (ZA) ulazak u EU!?
Jednim udarcem TRI muhe: postignut dogovor o tome kako će se izmijeniti ZOR prema želji Vlade i koalicijskih partnera BEZ referenduma; smanjena kvota za raspisivanje referenduma i time IZBIJEN jedan od glavnih argumenata građana koji smatraju da je dosadašnja kvota bila nedemokratska i treća (u ovom slučaju najvažnija) smanjena mogućnost da se glasači izjasne PROTIV ulaska Hrvatske u EU ako bi na referendum izašli samo radi te točke.
Ne znam kako vi, ali za sebe sam siguran: više neću podržati ni jednu akciju sindikata, barem ne tako dugo dok su ovi „svirači na frulicama“ na njihovom čelu!
srijeda, 17.11.2010.
Moj najkraći post!
Uvaženi saborski zastupnici SEBI određuju 55/60 (ž/m) godina života za odlazak u mirovinu, a NAMA 65/65.
Je li to sukob interesa?
petak, 12.11.2010.
Kako naći put?
„Na putu smo da stignemo na put izlaska iz krize!“ posljednji je od niza „bisera“ koje pred nas baca vrla nam Premijerka, poznatija kao „mala od kužine“.
U „J.L.“ od 11. studenog Branka Stipić, politička kolumnistica tog lista je ovu prosto proširenu rečenicu proširila u složenu kojom počinje članak pod naslovom „Vlada baš ne bi ono što svi kažu da mora“ pa piše:
„Na putu smo da stignemo na put koji vodi prema putu kojim možemo doći do puta kojim se može doći do izlaska iz recesije.“ Priznaje dalje Branka da je Jaca tu rečenicu u originalnoj verziji malo skratila, no u suštini je rekla upravo to – to jest ništa.
Eto dobili smo još jedan biser u nizu bisera koje pred nas baca naša Jaca.
Imali smo „dragi Ivo“, „vruće krumpire“, „krumpir salatu“, „jahačicu koja jaše, čvrsto držeći uzde usmjeravajući konja u pravom smjeru“, „svjetlo na kraju tunela“, „institucije koje rade svoj posao“, „kriminal ima svoje ime i prezime“, „nitko nije nedodirljiv“, „ne treba nam MMF“, pa smo eto sada dobili i „put putujem ne bi l' puta našo“.
Kolika inventivnost i poetičnost u odnosu na političare iz „mračnih vremena“ koji su imali samo suhoparne fraze tipa: „privredna reforma“ „politička platforma“ i „stabilizacijske mjere“. I to kroz svih pedeset godina „mraka“. A naša inventivna Premijerka uspjela ih je nadmašiti za ciglih godinu dana. Šteta da tu svoju inventivnost ne pokazuje i na rješavanju problema ove države. To se najbolje moglo vidjeti iz njezina govora kojeg je održala na skupu ekonomista u Opatiji.
Tu se ona, prema riječima Jelene Lovrić (J.L. 12.11.2010.) „predstavila kao kapetanica „Titanica“. Premda je posada ovdje (na seminaru, op.blogera) upozorena na opasnost, ali ne mijenja kurs, ne zaustavlja dernek, punim motorima juri u tragediju. Na brodu luđaka potpuno su indiferentni što će nakon njih ostati. Pijani bal neće zaustaviti, Šuker će s radošću posuditi nove milijune da ga financira. Premijerkini ekonomski savjetnici najavljuju 'nekontroliranu prilagodbu', što zvuči kao nekontrolirani sudar sa stvarnošću. Guverner Rohatinski tvrdi da ovako možemo izdržati još godinu dana. Taman do izbora.“
A poslije toga - „potop“:
- nezaposlenost narasta na 500.000
- slijedi drastičan pad kreditnog rejtinga
- kako više nema kredita počinjemo „jesti“ devizne rezerve
- nemogućnost održavanja tečaja povlači pad kune za 25%
- zbog uvozne ekonomije pad tečaja podiže cijene u nebesa
- iako sindikati ne dozvoljavaju smanjenje plaća inflacija smanjuje realne plaće od 600 do 700€ na 300 do 400€. U istom omjeru (a možda dodatno i nominalno) smanjuju se i mirovina koje će uz to početi kasniti da bi u konačnosti bile pomaknute za jedan mjesec unatrag. Na ovim prostorima već viđeno.
No nju i njezine pulene nije briga. Takva grčevita borba s divljim konjem sve samo da se ostane u sedlu u nadi da će izdržati dok se ne dočepaju udobnih, dobro plaćenih fotelja u EU (a nije da si nisu za svaki slučaj nešto spremili za „zlu ne trebalo“), a glupi i naivan puk i njihovi potomci neka vraćaju dugove. Glavno da mi „imamo Hrvatsku“. Njima ona i onako više ne treba. Za njih je ona ispunila svoju svrhu.
No nikada se ne zna! Ne zaboravimo: na ovim prostorima prezadužene su države najčešće nestajale u ratnom vrtlogu!
Neki će reći: „Ma nije vrag crn kako se riše!“
Točno! On je još crnji!
utorak, 09.11.2010.
Počelo je počelo…
...još pokušava staviti lisičine na ruke, pa makar one bile i – zlatne.
„Jutarnji list“ od 6. studenog: „Najveća podrška dosad: za ulazak u EU glas bi dalo 62% građana“.
Čitah prije nekih mjesec dana, za ulazak je 55% pučanstva, a još koji mjesec ranije 44%. Počelo je počelo! Iz ovoga se lijepo može iščitati: vidite kao su naši ljudi za EU, naročito visokoobrazovani. Njih je čak 60%! Još samo da podignemo postotak onih s nižim obrazovanjem, neznalicama i neupućenima, koji ne shvaćaju što nam sve dobro donosi EU. No neće biti problema, pa i njih je već 42% za EU. Ne, ne treba Šeks uvjeravati Ustavni sud kako referendum o ulasku nije potreban. Puk će sam u „tor“, nema problema. Ustvari što će nam referendum kada su ovako visoki postotci za ulazak u EU?!
Da bi valjda uvjerila i one slabo obrazovane (premda sumnjam, jer ti obično takve članke ne čitaju) da je EU za nas „spas u zadnji čas“, u istom broju ista tiskovina (proeuropski orijentirana, zna se zašto!) donosi veliki članak o knjizi Gideon Rachmana, izvjesnog analitičara „Financial Times“-a pod naslovom „Zero-Sum World“.O temi knjige o kojoj se razglaba u članku ne bih. Tko želi znati neka nabavi knjigu.
Osvrnut ću se samo na jedan mali odlomak pri kraju članka (bez kojeg se moglo jer potpuno iskače iz konteksta ostalog sadržaja) u kojem dotični analitičar na pitanje (onako iznebuha) autorice članka Ane Muhar što misli o našoj stvarnosti i razdoblju u kojem se Hrvatska priprema za ulazak u EU, odgovara: „Ne bih se čudio da su Hrvati postali skeptični prema EU (sic!) shvativši da se ne radi o savršeno uređenoj organizaciji. Međutim biti mala nacija u Europi, a izvan EU, nije najbolji položaj.“ i onda se na kraju odlomka pita: „Osim toga, koja vam je alternativa?“
Pa ja bih rekao: možda živjeti kao Norvežani ili Švicarci koje su nacije reda veličine Hrvatske pa im i nije baš loše što nisu u EU. Minijature poput Andore, San Marina ili Lihtensteina neću uzimati kao primjer iako bi obzirom na njihovu veličinu, prema teoriji cijenjenog analitičara, u njima trebali živjeti sami siromasi „bez alternative“.
Igrokaz zvan „izražavanje žaljenja“ imali smo prilike gledati nekoliko dana na svim našim dalekovidnicama, i onima za koje plaćamo pretplatu i na onima za koje kao ne plaćamo, već koje se financiraju iz reklama koje, gle vraga, plaćama opet mi kroz skuplje proizvode koji se reklamiraju. Gledao sam na TV kako srpski Predsjednik guta knedle izgovarajući nemuštu ispriku pred spomenikom ubijenih na Ovčari.
Citiram: „Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike, da iskažem žaljenje, i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti!“ i dodaje: „Nitko nas ne treba natjerati da budemo ljudi!“
Onako usput: jedinu ispriku koju priznajem i za koju vjerujem da je bila iskrena, isprika je W. Brandta učinjena 1970. godine kada je kleknuo ispred spomenika ubijenim Židovima u Varšavskom getu. Sve poslije toga su samo blijede kopije originala, kao što to uostalom redoviti biva.
Ništa novo pod kapom nebeskom. Otvarali smo mi već toliko puta „nove“ stranice da one više ni ne mogu biti nove. Sve je to već poznato na ovim prostorima. Od stvaranja Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFR Jugoslavije u kojoj smo „bratstvo i jedinstvo čuvali kao zjenicu svog oka“ da bi valjda imali što vaditi jedan drugom u ovoj posljednjoj (da li?) „tarapani“. Najprije klanje, onda klanjanje. Pri tome se najčešće zaboravlja reći zbog čega se izražava žaljenje. Da li zbog žrtava tsunamija, potresa, poplave, umrlih od kuge ili kolere ili pak je to žaljenje zbog „tri i po tisuće ubijenih ljudi u Vukovaru koje je ubila srbijanska vojska, što zakamuflirana u odore tzv JNA, što u paravojne krvoločne spodobe“ kako na tu temu u svojoj kolumni u lokalnom tjedniku piše Branko Vukšić.
Onda ožalošćeni i duboko potreseni Predsjednik još dodaje kako „nas nitko ne treba tjerati da budemo ljudi“, a da pri tome uopće nije svjestan da tom izjavom ustvari otkriva zašto je to učinio. Naravno, kao i uvijek, pod pritiskom „velikih sila“ kojima, nekada, nije odgovaralo da ispod tog „balkanskog bureta baruta“ gori fitilj koji bi svakog časa i „bure“ i njih mogao dići u zrak, a kojima danas nikako ne odgovara da nakon ulaska Hrvatske u „njihove“ redove jedna tako duga granica postane sito kroz koje će kao miševi i štakori prolaziti imigranti (čitaj droga, bijelo roblje, kriminalci) samo zato što ih dvije narogušene strane s jedne i druge granice neće u tome sprečavati.
Zato su nas pritisnuli: ispričajte se jedan drugome ma što pri tome stvarno mislili, povežite svoje „institucije“ i natjerajte ih da „rade svoj posao“, nema ZERP-a, dogovorite se sa Slovenijom; imate dosta mora što će vam još i onaj zaljev, kako se već zove, gdje se ni jedan naš ratni brod ne može ni usidriti a kamoli okrenuti, zaboravite svoje devize u Ljubljanskoj banci: kada postanete „naši“ poteći će vam „med i mlijeko“. Samo da „med i mlijeko“ ne bude okusa grčkog, latvijskog, sa natruhama španjolskog i portugalskog. Ako već moram birati između EU „meda i mlijeka“ i domaćeg „sira i vrhnja“ ja bih se opredijelio za ovo potonje.
Ministre unutrašnjih poslova (dela) stegnuli u škripac, hrvatski „šraufštok“, i natjerali ih na suradnju u hvatanju mafijoza. Prignječili DrIvu da podnese ostavku jer je bio glavna smetnja u „rješavanju slovenskog pitanja“ i glavnokomandujući šef političke mafije. A on „mudrac“, mislio da će moći „komandovati“ iz sjene instaliravši po „demokratskom“ postupku „malu od kužine“, pa kada je vidio da „neće moći“ (rekao bi Lesar), pokušao puč; „mala od kužine“ dobila podršku „velikih“ pa ga spriječila. Pri tome se navukla na „tanak led“ EU-birokrata i krenula u akciju dekriminalizacije politike pod parolom „kriminal ima svoje ime i prezime i nitko nije nedodirljiv“ nadajući se da nju i njoj odane ipak nitko neće dirati („mi smo pokrenuli borbu protiv korupcije“), samo da bi sebi i svojima osigurala sinekure u EU parlamentu. Ali kao se stvari odvijaju bit će po onoj narodnoj „tjerala lisicu istjerala vuka“.
MMF kuca na vrata! Kuc, kuc! Do sada nas je „puštao“ da sami „rješavamo“ svoje probleme proizašle što iz svjetske krize (manje), što iz vlastite nesposobnosti (više) i sada kada smo se do grla uvalili u govna „eto Vraga skok na skok“. Vrijeme je da se budući „rob“ ne samo održi na životu nego i ojača kako bi mogao služiti „globalizacijskoj aždaji“. A trebat će i slugu, i sobarica, i kuhara, i spremačica, i recepcionara, animir-dama, šefova sala, pa možda i koji „diretur“ po hotelima koje će „strani kapital“ izgraditi na „lijepom plavom Jadranu“ ili kako će se već zvati. Jer treba ipak negdje zaposliti sve one VKV, KV majstore, sve one inženjere i stručnjake što su ostali bez posla zbog upropaštenih firmi što zbog nesposobnosti „200 uglednih obitelji“ što zbog naloga EU, e da bi spriječila konkurenciju svojoj industriji.
Ipak prije ulaska u EU (a nakon što zatvorimo brodogradilišta, kriminalce, političke mafijaše, ribarstvo idt, etc) doći će još jedna „dektiva“: dok ne sredite financije nema ulaska u EU! A to bez nas, MMF-a, nećete uspjeti, to vam je barem jasno, zar ne? „Mala od kužine“ će opet početi nešto s „vrućim krumpirima i krumpir salatom“, ministar koji svaki puta svrši kada uzmogne dobiti novi kredit malo će tumačiti kako mi „nismo zaduženi kao Grčka“ ali će se na to mali „vražić“ MMF samo nasmiješiti i reći: „No, no, dosta ste se igrali i kuhali „krumpir salatu“ po vašem receptu, sada ćete kuhati pravu krumpir salatu po našoj recepturi i ništa više – zero, nothing!“
No nemojte iz ovog izvući prebrzo zaključak kako smatram da je ulazak u EU samo zlo. U načelu nema ništa protiv, samo ne želim da mene i moju obitelj netko tjera u goste, već želim da me zove. A da bi to doživio moram svoju obitelj sâm urediti, upristojiti i uljuditi. I pri tome ne želim da mi netko drugi govori što trebam činiti ako i sam znam što trebam. A pogotovo ako mi pri tome još pokušava staviti lisičine na ruke, pa makar one bile i – zlatne.
Iako ne želim vjerovati u to, no možda je takva naša sudbina još od vremena tzv „Zvonimirove“ kletve, pa zaista nismo sposobni sami sebi urediti život „kak to Bog zapoveda“.
Ako je tome tako, a po svemu sudeći izgleda da je, onda se nije loše podsjetiti „omrznutog i teškog“ Krležu. Jer spomenuti je davno, još prije drugog svjetskog rata, u jednom svom političkom eseju, napisao proročanstvo na kojem bi mu pozavidio i čuveni Nostradamus:
„Bože moj, ta nesretna Pepeljuga (Hrvatska op. moja), kada će sirotica dočekati onaj svečani dan međunarodnog dvorskog ceremonijala, pa da je Liga naroda, svrstana u špaliru, pozdravi kao Suverena, sa udarom truba i stotinu i jednim hicem sa hiljadu i šest stotina britanskih ratnih brodova? I što mislite, braćo moja, da se taj hiljadugodišnji san doista obistini, pa da tu nesretnu hrvatsku Pepeljugu pozovu pred međunarodni Tribunal i da joj se evropska gospoda (sa perikama i zlatnim štapovima) poklone kao Mučenici i hiljadugodišnjoj Junakinji, što mislite, braćo moja, što bi se dogodilo, ako boga znate? Dogodilo ne bi se ništa!
U predvečerje toga događaja bila bi bakljada milostivi kumici — Jezušna, kistijant im želim — Berti, s vatrogasnom glazbom. Drugo jutro svečana služba božja u stolnoj crkvi otpjevana lično od preuzvišenog nadbiskupa Bauera uz asistenciju od tri biskupa. Onda svečana povorka korporacija, sa hrvatskim konjaničkim Sokolom na čelu, defilej pred kumom milostivicom Bertom, a zatim govor gospodina doktora Rudolfa Horvata sa balkona Gradske štedionice, na temu: Satisfakcija Kraljevini Hrvatskoj. Gospodin doktor Rudolf Horvat rekao bi uglavnom da je Hrvatskoj dana potpuna zadovoljština sa strane Evrope. Antemurale, Borba za financijalnu Samostalnost, Naši vrli ilirski rodoljubi, Potpuna pobjeda Hrvatskog Državnog Prava! Centralizam je oboren za vječna vremena! Živio! Živio! Živio doktor Rudolf Horvat! Eto, to je sve, što bi se dogodilo! A poslije trideset dana, Hrvati bi se brže-bolje ponovno spleli u neku novu državnopravnu vezu, smetnuvši s uma onu narodnu: da udovac, koji se po drugi put ženi, nije zavrijedio da mu prva žena umre!“
Howgh!
