Pregled posta

Reminiscencija na posjet Borisa Tadića

Iako je bivši predsjednik Republike Hrvatske u svezi službenog posjeta Predsjednika Srbije Borisa Tadića, navodno, izjavio: „Nakon ovoga ništa više neće biti isto!“ euforija je splasnula i stvari se vraćaju u normalu. Na dalekovidnicama i u tisku: snijeg, teškoće u prometu, poplavljeni Gospić, rast eura, izbori za šefa nogometne mafije, kriza, devalvacija kune? i uobičajena nova hapšenja. Sve je to sada u žiži interesa dnevnih kroničara, a ja sam eto odlučio da se baš u takvom ozračju malo osvrnem na „velike događaje“ od prije desetak dana.

U našim medijima srpski je Predsjednik opisan u nešto drugačijem svjetlu nego što o njemu piše književnik Mirko Kovač u knjizi „Elita gora od rulje“. Ne mogu reći koliko je točno to što M.K. piše u eseju „Nagrada za troprstaša“, ali po mom mišljenju on je bliži stvarnom liku tog političara. Kovač između ostalog piše:

„Tadić Boris ("ja kao srpski predsjednik"), tako nejak i napuhan, nominiran je u belgijskom tjedniku European Voice među šest vodećih europskih političara u dvije tisuće i osmoj godini, jer je svoju zemlju približio Europskoj uniji i Karadžića izručio Haškom tribunalu, premda su oba ta argumenta u najmanju ruku dvojbena.(…)

U onih nekoliko dana medijske ludnice oko hapšenja i demaskiranja dr. Radovana Karadžića srbijanski predsjednik Tadić Boris bješe nekamo utekao, zavukao se u jednu od onih Kusturičinih "mišjih rupa" (…), da bi se nakon par dana pojavio na nekom gradilištu, uzrujan, napukla glasa, hineći kuraž i odlučnost, ali ta je blijeda figura teško mogla prikriti strah, unatoč naprezanju da ostavi dojam smirenog predsjednika koji zna što čini i koji drži konce u svojim rukama.

Zašto se Tadić Boris, srbijanski predsjednik, bješe prepao? Zato što ga o hapšenju ratnog zločinca nitko nije pitao, niti je o tome išta znao, a javljeno mu je tek onda kad je vijest otišla u svijet, pa ga je samo zapalo da vadi kestenje iz vatre. Nije više ništa mogao učiniti, nije mogao zataškati ono u čemu i nije sudjelovao, nije čak ni farsa uspjela, sve se brzo odvijalo, a iz maskare jurodiva izronio je lik ratnog zločinca brže nego što je to očekivao srbijanski predsjednik Tadić Boris.

I umjesto da hrabro, muški, izađe pred svoju raju i odrješito lupne šakom o stol i kaže da će svakog tko je počinio ratni zločin sustići pravedna kazna, on se sakrije u mišju rupu i ondje smišlja kako da i žrtve uključi u "ravnotežu krivnje".

I onda, nakon toga spektakularnoga hapšenja, Tadić Boris više ne može ništa od izvedenog zanijekati, pa je morao prihvatiti, kako bi Srđa Popović rekao, "vruć krompir", identificirati Karadžića i transferirati ga, iako ga nije locirao ni uhitio. I kako će se zbog toga predsjednik srbijanski opravdati? Tako što će sada dokazivati da je veliki rodoljub, veći od onih koji su mu taj krumpir u ruke uvalili, veći od uhićenog, veći od bilo kojeg zločinca koji je dizao tri prsta na bosanskim i hrvatskim ratištima.

Kako će to Tadić Boris dokazati? Tako što će kao srbijanski predsjednik otputovati na svečanost otvaranja Olimpijade u Pekingu i ondje pozdraviti sportaše svoje zemlje s tri uzdignuta i raširena prsta. To je izveo veselo i razdragano da bi cio svijet vidio kako to Srbin radi, ali je ipak odstupio od uobičajenog općenja s tri prsta jedne ruke, pa je visoko podigao obje ruke i raširio po tri prsta na svakoj (jedan moj prijatelj ta razmaknuta tri prsta naziva kokošijom nogom).(…).
Ali zašto obje ruke, zašto ne samo jedna s tri prsta, kako je već simbol definiran u novijoj srpskoj ikonografiji? (…) Možda je to učinio baš zato da bi se razlikovao od Arkana i da mu sutra nitko ne bi mogao reći kako se u Pekingu šepirio s tri uzdignuta prsta, pa ih je pokazao šest; tri na jednoj ruci i tri na drugoj.“
Nekako mi baš nije leglo da pišem post o uspješnoj posjeti srpskog predsjednika kada su mi se po glavi motale takve rečenice.

Drugi je razlog zbog kojeg o tome nisam pisao dok je tema bila „vruća“ što osobno smatram da do istinske pomirbe između Hrvatske i Srbije neće doći samo kroz posjete Predsjednikâ jedne i druge države. Jelena Lovrić u „J.L.“ od 26.11.2010. u kolumni pod naslovom „ZG-Bg novi početak“, po mojem euforično, piše: „Zastave Srbije usred Zagreba, srdačnost kojom je gost dočekan, međusobno uvažavanje i razumijevanje, lakoća komunikacije i nalaženje zajedničkog jezika – sve to svjedoči da je nestao grč koji su hrvatski političari pokazivali u vezi s Beogradom.“

Možebitno da je zaista nestao grč među političarima. (Koliko je u tome djelovao „lijek“ pripisan od EU je drugo pitanje.) Ja ipak na to gledam malo drugačije. Naime bilo bi mi drago da je taj grč nestao i na nižim nivoima. No u to čisto sumnjam.

Koliko je meni znano običan puk i s jedne i s druge strane Drine nije započinjao međusobne ratove. To su uvijek činili političari, a posljedice njihove rabote bili su rast netrpeljivosti, mržnje i na kraju ratovi među narodima s neizmjernim žrtvama.
Političari mogu „poslije bitke“ izražavati žaljenja kao što je to učinio Predsjednik Tadić u Vukovaru rekavši:
„Ovdje sam da poklonivši se žrtvama još jednom uputim reči izvinjenje i izrazim žaljenje…“

Te sam riječi snimio prateći TV prilog o njegovom dolasku na Ovčaru. Ne znam je li rekao još nešto, no meni ovdje nedostaje …i izrazim žaljenje za zločine koji su počinili pripadnici srpskog naroda…Ovako bi se moglo reći da se klanja žrtvama tshunamija, avionske ili željezničke nesreće, pošasti kuge i kolere i što ti ja znam čega još ne. Oni to mogu reći, pokloniti se pred spomenikom, položiti vijenac i zapaliti svijeću. I smatrati da su „svoj posao“ obavili.

E niste gospodo!
Jer vi niste izgubili svoje najmilije i svoje domove u tom suludom ratu. Vaš posao još nije završen. Bit će završen tek onda kada će slova „BG“ i „U“ postati samo ono što jesu, slova i ništa više, kada automobili sa srpskom registracijom ili hrvatskim grbom neće više biti mete nacionalističkih huligana, kada će na putokazima prema istoku pisati Beograd i Srbija bez bojazni da ih netko premaže bojom (kao što prema zapadu piše Ljubljana i Slovenija ili prema sjeveru Budimpešta i Hungaria), kada će obični gosti s obje strane Drine biti srdačno dočekivani, kada će među običnim pukom vrijediti „međusobno uvažavanje i razumijevanje“, kada će „šahovnica“ biti samo jedan od elemenata grba Hrvatske ili šahovska tabla, kada će „Oluja“ postati samo ratna operacija za oslobađanje teritorija Hrvatske a ne genocidna operacija kojom su protjerani Srbi, građani Hrvatske, kada će TV kalendar obilježavati i značajne događaje i ljude iz srpske povijesti kao što to čini za gotovo nepoznate osobe zapadnog svijeta, kada će se na povratak Srba gledati kao na povratak susjeda a ne kao ispunjenje „direktive“ EU, kada će u srpskom Parlamentu i najradikalniji shvatiti da Hrvati imaju pravo na svoju državu.

Sve to i još mnogo, mnogo više, a ne samo zastave koje se vijore, poklon pred žrtvama i međusobno uvažavanja političara.





Post je objavljen 29.11.2010. u 22:38 sati.