ponedjeljak, 29.11.2010.
Reminiscencija na posjet Borisa Tadića
Iako je bivši predsjednik Republike Hrvatske u svezi službenog posjeta Predsjednika Srbije Borisa Tadića, navodno, izjavio: „Nakon ovoga ništa više neće biti isto!“ euforija je splasnula i stvari se vraćaju u normalu. Na dalekovidnicama i u tisku: snijeg, teškoće u prometu, poplavljeni Gospić, rast eura, izbori za šefa nogometne mafije, kriza, devalvacija kune? i uobičajena nova hapšenja. Sve je to sada u žiži interesa dnevnih kroničara, a ja sam eto odlučio da se baš u takvom ozračju malo osvrnem na „velike događaje“ od prije desetak dana.
U našim medijima srpski je Predsjednik opisan u nešto drugačijem svjetlu nego što o njemu piše književnik Mirko Kovač u knjizi „Elita gora od rulje“. Ne mogu reći koliko je točno to što M.K. piše u eseju „Nagrada za troprstaša“, ali po mom mišljenju on je bliži stvarnom liku tog političara. Kovač između ostalog piše:
„Tadić Boris ("ja kao srpski predsjednik"), tako nejak i napuhan, nominiran je u belgijskom tjedniku European Voice među šest vodećih europskih političara u dvije tisuće i osmoj godini, jer je svoju zemlju približio Europskoj uniji i Karadžića izručio Haškom tribunalu, premda su oba ta argumenta u najmanju ruku dvojbena.(…)
U onih nekoliko dana medijske ludnice oko hapšenja i demaskiranja dr. Radovana Karadžića srbijanski predsjednik Tadić Boris bješe nekamo utekao, zavukao se u jednu od onih Kusturičinih "mišjih rupa" (…), da bi se nakon par dana pojavio na nekom gradilištu, uzrujan, napukla glasa, hineći kuraž i odlučnost, ali ta je blijeda figura teško mogla prikriti strah, unatoč naprezanju da ostavi dojam smirenog predsjednika koji zna što čini i koji drži konce u svojim rukama.
Zašto se Tadić Boris, srbijanski predsjednik, bješe prepao? Zato što ga o hapšenju ratnog zločinca nitko nije pitao, niti je o tome išta znao, a javljeno mu je tek onda kad je vijest otišla u svijet, pa ga je samo zapalo da vadi kestenje iz vatre. Nije više ništa mogao učiniti, nije mogao zataškati ono u čemu i nije sudjelovao, nije čak ni farsa uspjela, sve se brzo odvijalo, a iz maskare jurodiva izronio je lik ratnog zločinca brže nego što je to očekivao srbijanski predsjednik Tadić Boris.
I umjesto da hrabro, muški, izađe pred svoju raju i odrješito lupne šakom o stol i kaže da će svakog tko je počinio ratni zločin sustići pravedna kazna, on se sakrije u mišju rupu i ondje smišlja kako da i žrtve uključi u "ravnotežu krivnje".
I onda, nakon toga spektakularnoga hapšenja, Tadić Boris više ne može ništa od izvedenog zanijekati, pa je morao prihvatiti, kako bi Srđa Popović rekao, "vruć krompir", identificirati Karadžića i transferirati ga, iako ga nije locirao ni uhitio. I kako će se zbog toga predsjednik srbijanski opravdati? Tako što će sada dokazivati da je veliki rodoljub, veći od onih koji su mu taj krumpir u ruke uvalili, veći od uhićenog, veći od bilo kojeg zločinca koji je dizao tri prsta na bosanskim i hrvatskim ratištima.
Kako će to Tadić Boris dokazati? Tako što će kao srbijanski predsjednik otputovati na svečanost otvaranja Olimpijade u Pekingu i ondje pozdraviti sportaše svoje zemlje s tri uzdignuta i raširena prsta. To je izveo veselo i razdragano da bi cio svijet vidio kako to Srbin radi, ali je ipak odstupio od uobičajenog općenja s tri prsta jedne ruke, pa je visoko podigao obje ruke i raširio po tri prsta na svakoj (jedan moj prijatelj ta razmaknuta tri prsta naziva kokošijom nogom).(…).
Ali zašto obje ruke, zašto ne samo jedna s tri prsta, kako je već simbol definiran u novijoj srpskoj ikonografiji? (…) Možda je to učinio baš zato da bi se razlikovao od Arkana i da mu sutra nitko ne bi mogao reći kako se u Pekingu šepirio s tri uzdignuta prsta, pa ih je pokazao šest; tri na jednoj ruci i tri na drugoj.“
Nekako mi baš nije leglo da pišem post o uspješnoj posjeti srpskog predsjednika kada su mi se po glavi motale takve rečenice.
Drugi je razlog zbog kojeg o tome nisam pisao dok je tema bila „vruća“ što osobno smatram da do istinske pomirbe između Hrvatske i Srbije neće doći samo kroz posjete Predsjednikâ jedne i druge države. Jelena Lovrić u „J.L.“ od 26.11.2010. u kolumni pod naslovom „ZG-Bg novi početak“, po mojem euforično, piše: „Zastave Srbije usred Zagreba, srdačnost kojom je gost dočekan, međusobno uvažavanje i razumijevanje, lakoća komunikacije i nalaženje zajedničkog jezika – sve to svjedoči da je nestao grč koji su hrvatski političari pokazivali u vezi s Beogradom.“
Možebitno da je zaista nestao grč među političarima. (Koliko je u tome djelovao „lijek“ pripisan od EU je drugo pitanje.) Ja ipak na to gledam malo drugačije. Naime bilo bi mi drago da je taj grč nestao i na nižim nivoima. No u to čisto sumnjam.
Koliko je meni znano običan puk i s jedne i s druge strane Drine nije započinjao međusobne ratove. To su uvijek činili političari, a posljedice njihove rabote bili su rast netrpeljivosti, mržnje i na kraju ratovi među narodima s neizmjernim žrtvama.
Političari mogu „poslije bitke“ izražavati žaljenja kao što je to učinio Predsjednik Tadić u Vukovaru rekavši:
„Ovdje sam da poklonivši se žrtvama još jednom uputim reči izvinjenje i izrazim žaljenje…“
Te sam riječi snimio prateći TV prilog o njegovom dolasku na Ovčaru. Ne znam je li rekao još nešto, no meni ovdje nedostaje …i izrazim žaljenje za zločine koji su počinili pripadnici srpskog naroda…Ovako bi se moglo reći da se klanja žrtvama tshunamija, avionske ili željezničke nesreće, pošasti kuge i kolere i što ti ja znam čega još ne. Oni to mogu reći, pokloniti se pred spomenikom, položiti vijenac i zapaliti svijeću. I smatrati da su „svoj posao“ obavili.
E niste gospodo!
Jer vi niste izgubili svoje najmilije i svoje domove u tom suludom ratu. Vaš posao još nije završen. Bit će završen tek onda kada će slova „BG“ i „U“ postati samo ono što jesu, slova i ništa više, kada automobili sa srpskom registracijom ili hrvatskim grbom neće više biti mete nacionalističkih huligana, kada će na putokazima prema istoku pisati Beograd i Srbija bez bojazni da ih netko premaže bojom (kao što prema zapadu piše Ljubljana i Slovenija ili prema sjeveru Budimpešta i Hungaria), kada će obični gosti s obje strane Drine biti srdačno dočekivani, kada će među običnim pukom vrijediti „međusobno uvažavanje i razumijevanje“, kada će „šahovnica“ biti samo jedan od elemenata grba Hrvatske ili šahovska tabla, kada će „Oluja“ postati samo ratna operacija za oslobađanje teritorija Hrvatske a ne genocidna operacija kojom su protjerani Srbi, građani Hrvatske, kada će TV kalendar obilježavati i značajne događaje i ljude iz srpske povijesti kao što to čini za gotovo nepoznate osobe zapadnog svijeta, kada će se na povratak Srba gledati kao na povratak susjeda a ne kao ispunjenje „direktive“ EU, kada će u srpskom Parlamentu i najradikalniji shvatiti da Hrvati imaju pravo na svoju državu.
Sve to i još mnogo, mnogo više, a ne samo zastave koje se vijore, poklon pred žrtvama i međusobno uvažavanja političara.
29.11.2010. u 22:38 •
24 Komentara •
Print •
#
| < |
studeni, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
