semper contra
utorak, 09.11.2010.
Počelo je počelo…
...još pokušava staviti lisičine na ruke, pa makar one bile i – zlatne.
„Jutarnji list“ od 6. studenog: „Najveća podrška dosad: za ulazak u EU glas bi dalo 62% građana“.
Čitah prije nekih mjesec dana, za ulazak je 55% pučanstva, a još koji mjesec ranije 44%. Počelo je počelo! Iz ovoga se lijepo može iščitati: vidite kao su naši ljudi za EU, naročito visokoobrazovani. Njih je čak 60%! Još samo da podignemo postotak onih s nižim obrazovanjem, neznalicama i neupućenima, koji ne shvaćaju što nam sve dobro donosi EU. No neće biti problema, pa i njih je već 42% za EU. Ne, ne treba Šeks uvjeravati Ustavni sud kako referendum o ulasku nije potreban. Puk će sam u „tor“, nema problema. Ustvari što će nam referendum kada su ovako visoki postotci za ulazak u EU?!
Da bi valjda uvjerila i one slabo obrazovane (premda sumnjam, jer ti obično takve članke ne čitaju) da je EU za nas „spas u zadnji čas“, u istom broju ista tiskovina (proeuropski orijentirana, zna se zašto!) donosi veliki članak o knjizi Gideon Rachmana, izvjesnog analitičara „Financial Times“-a pod naslovom „Zero-Sum World“.O temi knjige o kojoj se razglaba u članku ne bih. Tko želi znati neka nabavi knjigu.
Osvrnut ću se samo na jedan mali odlomak pri kraju članka (bez kojeg se moglo jer potpuno iskače iz konteksta ostalog sadržaja) u kojem dotični analitičar na pitanje (onako iznebuha) autorice članka Ane Muhar što misli o našoj stvarnosti i razdoblju u kojem se Hrvatska priprema za ulazak u EU, odgovara: „Ne bih se čudio da su Hrvati postali skeptični prema EU (sic!) shvativši da se ne radi o savršeno uređenoj organizaciji. Međutim biti mala nacija u Europi, a izvan EU, nije najbolji položaj.“ i onda se na kraju odlomka pita: „Osim toga, koja vam je alternativa?“
Pa ja bih rekao: možda živjeti kao Norvežani ili Švicarci koje su nacije reda veličine Hrvatske pa im i nije baš loše što nisu u EU. Minijature poput Andore, San Marina ili Lihtensteina neću uzimati kao primjer iako bi obzirom na njihovu veličinu, prema teoriji cijenjenog analitičara, u njima trebali živjeti sami siromasi „bez alternative“.
Igrokaz zvan „izražavanje žaljenja“ imali smo prilike gledati nekoliko dana na svim našim dalekovidnicama, i onima za koje plaćamo pretplatu i na onima za koje kao ne plaćamo, već koje se financiraju iz reklama koje, gle vraga, plaćama opet mi kroz skuplje proizvode koji se reklamiraju. Gledao sam na TV kako srpski Predsjednik guta knedle izgovarajući nemuštu ispriku pred spomenikom ubijenih na Ovčari.
Citiram: „Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike, da iskažem žaljenje, i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti!“ i dodaje: „Nitko nas ne treba natjerati da budemo ljudi!“
Onako usput: jedinu ispriku koju priznajem i za koju vjerujem da je bila iskrena, isprika je W. Brandta učinjena 1970. godine kada je kleknuo ispred spomenika ubijenim Židovima u Varšavskom getu. Sve poslije toga su samo blijede kopije originala, kao što to uostalom redoviti biva.
Ništa novo pod kapom nebeskom. Otvarali smo mi već toliko puta „nove“ stranice da one više ni ne mogu biti nove. Sve je to već poznato na ovim prostorima. Od stvaranja Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFR Jugoslavije u kojoj smo „bratstvo i jedinstvo čuvali kao zjenicu svog oka“ da bi valjda imali što vaditi jedan drugom u ovoj posljednjoj (da li?) „tarapani“. Najprije klanje, onda klanjanje. Pri tome se najčešće zaboravlja reći zbog čega se izražava žaljenje. Da li zbog žrtava tsunamija, potresa, poplave, umrlih od kuge ili kolere ili pak je to žaljenje zbog „tri i po tisuće ubijenih ljudi u Vukovaru koje je ubila srbijanska vojska, što zakamuflirana u odore tzv JNA, što u paravojne krvoločne spodobe“ kako na tu temu u svojoj kolumni u lokalnom tjedniku piše Branko Vukšić.
Onda ožalošćeni i duboko potreseni Predsjednik još dodaje kako „nas nitko ne treba tjerati da budemo ljudi“, a da pri tome uopće nije svjestan da tom izjavom ustvari otkriva zašto je to učinio. Naravno, kao i uvijek, pod pritiskom „velikih sila“ kojima, nekada, nije odgovaralo da ispod tog „balkanskog bureta baruta“ gori fitilj koji bi svakog časa i „bure“ i njih mogao dići u zrak, a kojima danas nikako ne odgovara da nakon ulaska Hrvatske u „njihove“ redove jedna tako duga granica postane sito kroz koje će kao miševi i štakori prolaziti imigranti (čitaj droga, bijelo roblje, kriminalci) samo zato što ih dvije narogušene strane s jedne i druge granice neće u tome sprečavati.
Zato su nas pritisnuli: ispričajte se jedan drugome ma što pri tome stvarno mislili, povežite svoje „institucije“ i natjerajte ih da „rade svoj posao“, nema ZERP-a, dogovorite se sa Slovenijom; imate dosta mora što će vam još i onaj zaljev, kako se već zove, gdje se ni jedan naš ratni brod ne može ni usidriti a kamoli okrenuti, zaboravite svoje devize u Ljubljanskoj banci: kada postanete „naši“ poteći će vam „med i mlijeko“. Samo da „med i mlijeko“ ne bude okusa grčkog, latvijskog, sa natruhama španjolskog i portugalskog. Ako već moram birati između EU „meda i mlijeka“ i domaćeg „sira i vrhnja“ ja bih se opredijelio za ovo potonje.
Ministre unutrašnjih poslova (dela) stegnuli u škripac, hrvatski „šraufštok“, i natjerali ih na suradnju u hvatanju mafijoza. Prignječili DrIvu da podnese ostavku jer je bio glavna smetnja u „rješavanju slovenskog pitanja“ i glavnokomandujući šef političke mafije. A on „mudrac“, mislio da će moći „komandovati“ iz sjene instaliravši po „demokratskom“ postupku „malu od kužine“, pa kada je vidio da „neće moći“ (rekao bi Lesar), pokušao puč; „mala od kužine“ dobila podršku „velikih“ pa ga spriječila. Pri tome se navukla na „tanak led“ EU-birokrata i krenula u akciju dekriminalizacije politike pod parolom „kriminal ima svoje ime i prezime i nitko nije nedodirljiv“ nadajući se da nju i njoj odane ipak nitko neće dirati („mi smo pokrenuli borbu protiv korupcije“), samo da bi sebi i svojima osigurala sinekure u EU parlamentu. Ali kao se stvari odvijaju bit će po onoj narodnoj „tjerala lisicu istjerala vuka“.
MMF kuca na vrata! Kuc, kuc! Do sada nas je „puštao“ da sami „rješavamo“ svoje probleme proizašle što iz svjetske krize (manje), što iz vlastite nesposobnosti (više) i sada kada smo se do grla uvalili u govna „eto Vraga skok na skok“. Vrijeme je da se budući „rob“ ne samo održi na životu nego i ojača kako bi mogao služiti „globalizacijskoj aždaji“. A trebat će i slugu, i sobarica, i kuhara, i spremačica, i recepcionara, animir-dama, šefova sala, pa možda i koji „diretur“ po hotelima koje će „strani kapital“ izgraditi na „lijepom plavom Jadranu“ ili kako će se već zvati. Jer treba ipak negdje zaposliti sve one VKV, KV majstore, sve one inženjere i stručnjake što su ostali bez posla zbog upropaštenih firmi što zbog nesposobnosti „200 uglednih obitelji“ što zbog naloga EU, e da bi spriječila konkurenciju svojoj industriji.
Ipak prije ulaska u EU (a nakon što zatvorimo brodogradilišta, kriminalce, političke mafijaše, ribarstvo idt, etc) doći će još jedna „dektiva“: dok ne sredite financije nema ulaska u EU! A to bez nas, MMF-a, nećete uspjeti, to vam je barem jasno, zar ne? „Mala od kužine“ će opet početi nešto s „vrućim krumpirima i krumpir salatom“, ministar koji svaki puta svrši kada uzmogne dobiti novi kredit malo će tumačiti kako mi „nismo zaduženi kao Grčka“ ali će se na to mali „vražić“ MMF samo nasmiješiti i reći: „No, no, dosta ste se igrali i kuhali „krumpir salatu“ po vašem receptu, sada ćete kuhati pravu krumpir salatu po našoj recepturi i ništa više – zero, nothing!“
No nemojte iz ovog izvući prebrzo zaključak kako smatram da je ulazak u EU samo zlo. U načelu nema ništa protiv, samo ne želim da mene i moju obitelj netko tjera u goste, već želim da me zove. A da bi to doživio moram svoju obitelj sâm urediti, upristojiti i uljuditi. I pri tome ne želim da mi netko drugi govori što trebam činiti ako i sam znam što trebam. A pogotovo ako mi pri tome još pokušava staviti lisičine na ruke, pa makar one bile i – zlatne.
Iako ne želim vjerovati u to, no možda je takva naša sudbina još od vremena tzv „Zvonimirove“ kletve, pa zaista nismo sposobni sami sebi urediti život „kak to Bog zapoveda“.
Ako je tome tako, a po svemu sudeći izgleda da je, onda se nije loše podsjetiti „omrznutog i teškog“ Krležu. Jer spomenuti je davno, još prije drugog svjetskog rata, u jednom svom političkom eseju, napisao proročanstvo na kojem bi mu pozavidio i čuveni Nostradamus:
„Bože moj, ta nesretna Pepeljuga (Hrvatska op. moja), kada će sirotica dočekati onaj svečani dan međunarodnog dvorskog ceremonijala, pa da je Liga naroda, svrstana u špaliru, pozdravi kao Suverena, sa udarom truba i stotinu i jednim hicem sa hiljadu i šest stotina britanskih ratnih brodova? I što mislite, braćo moja, da se taj hiljadugodišnji san doista obistini, pa da tu nesretnu hrvatsku Pepeljugu pozovu pred međunarodni Tribunal i da joj se evropska gospoda (sa perikama i zlatnim štapovima) poklone kao Mučenici i hiljadugodišnjoj Junakinji, što mislite, braćo moja, što bi se dogodilo, ako boga znate? Dogodilo ne bi se ništa!
U predvečerje toga događaja bila bi bakljada milostivi kumici — Jezušna, kistijant im želim — Berti, s vatrogasnom glazbom. Drugo jutro svečana služba božja u stolnoj crkvi otpjevana lično od preuzvišenog nadbiskupa Bauera uz asistenciju od tri biskupa. Onda svečana povorka korporacija, sa hrvatskim konjaničkim Sokolom na čelu, defilej pred kumom milostivicom Bertom, a zatim govor gospodina doktora Rudolfa Horvata sa balkona Gradske štedionice, na temu: Satisfakcija Kraljevini Hrvatskoj. Gospodin doktor Rudolf Horvat rekao bi uglavnom da je Hrvatskoj dana potpuna zadovoljština sa strane Evrope. Antemurale, Borba za financijalnu Samostalnost, Naši vrli ilirski rodoljubi, Potpuna pobjeda Hrvatskog Državnog Prava! Centralizam je oboren za vječna vremena! Živio! Živio! Živio doktor Rudolf Horvat! Eto, to je sve, što bi se dogodilo! A poslije trideset dana, Hrvati bi se brže-bolje ponovno spleli u neku novu državnopravnu vezu, smetnuvši s uma onu narodnu: da udovac, koji se po drugi put ženi, nije zavrijedio da mu prva žena umre!“
Howgh!
