semper contra
petak, 12.11.2010.
Kako naći put?
„Na putu smo da stignemo na put izlaska iz krize!“ posljednji je od niza „bisera“ koje pred nas baca vrla nam Premijerka, poznatija kao „mala od kužine“.
U „J.L.“ od 11. studenog Branka Stipić, politička kolumnistica tog lista je ovu prosto proširenu rečenicu proširila u složenu kojom počinje članak pod naslovom „Vlada baš ne bi ono što svi kažu da mora“ pa piše:
„Na putu smo da stignemo na put koji vodi prema putu kojim možemo doći do puta kojim se može doći do izlaska iz recesije.“ Priznaje dalje Branka da je Jaca tu rečenicu u originalnoj verziji malo skratila, no u suštini je rekla upravo to – to jest ništa.
Eto dobili smo još jedan biser u nizu bisera koje pred nas baca naša Jaca.
Imali smo „dragi Ivo“, „vruće krumpire“, „krumpir salatu“, „jahačicu koja jaše, čvrsto držeći uzde usmjeravajući konja u pravom smjeru“, „svjetlo na kraju tunela“, „institucije koje rade svoj posao“, „kriminal ima svoje ime i prezime“, „nitko nije nedodirljiv“, „ne treba nam MMF“, pa smo eto sada dobili i „put putujem ne bi l' puta našo“.
Kolika inventivnost i poetičnost u odnosu na političare iz „mračnih vremena“ koji su imali samo suhoparne fraze tipa: „privredna reforma“ „politička platforma“ i „stabilizacijske mjere“. I to kroz svih pedeset godina „mraka“. A naša inventivna Premijerka uspjela ih je nadmašiti za ciglih godinu dana. Šteta da tu svoju inventivnost ne pokazuje i na rješavanju problema ove države. To se najbolje moglo vidjeti iz njezina govora kojeg je održala na skupu ekonomista u Opatiji.
Tu se ona, prema riječima Jelene Lovrić (J.L. 12.11.2010.) „predstavila kao kapetanica „Titanica“. Premda je posada ovdje (na seminaru, op.blogera) upozorena na opasnost, ali ne mijenja kurs, ne zaustavlja dernek, punim motorima juri u tragediju. Na brodu luđaka potpuno su indiferentni što će nakon njih ostati. Pijani bal neće zaustaviti, Šuker će s radošću posuditi nove milijune da ga financira. Premijerkini ekonomski savjetnici najavljuju 'nekontroliranu prilagodbu', što zvuči kao nekontrolirani sudar sa stvarnošću. Guverner Rohatinski tvrdi da ovako možemo izdržati još godinu dana. Taman do izbora.“
A poslije toga - „potop“:
- nezaposlenost narasta na 500.000
- slijedi drastičan pad kreditnog rejtinga
- kako više nema kredita počinjemo „jesti“ devizne rezerve
- nemogućnost održavanja tečaja povlači pad kune za 25%
- zbog uvozne ekonomije pad tečaja podiže cijene u nebesa
- iako sindikati ne dozvoljavaju smanjenje plaća inflacija smanjuje realne plaće od 600 do 700€ na 300 do 400€. U istom omjeru (a možda dodatno i nominalno) smanjuju se i mirovina koje će uz to početi kasniti da bi u konačnosti bile pomaknute za jedan mjesec unatrag. Na ovim prostorima već viđeno.
No nju i njezine pulene nije briga. Takva grčevita borba s divljim konjem sve samo da se ostane u sedlu u nadi da će izdržati dok se ne dočepaju udobnih, dobro plaćenih fotelja u EU (a nije da si nisu za svaki slučaj nešto spremili za „zlu ne trebalo“), a glupi i naivan puk i njihovi potomci neka vraćaju dugove. Glavno da mi „imamo Hrvatsku“. Njima ona i onako više ne treba. Za njih je ona ispunila svoju svrhu.
No nikada se ne zna! Ne zaboravimo: na ovim prostorima prezadužene su države najčešće nestajale u ratnom vrtlogu!
Neki će reći: „Ma nije vrag crn kako se riše!“
Točno! On je još crnji!
