semper contra
ponedjeljak, 20.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 2.dio
…tako je počelo 1938., jedan far, jedan brisač i „kurbla“ fiksirana za radilicu. Došao je tiho i ušao u legendu!
Kao što opisah u prethodnom postu, ovaj osebujan auto bio je inspiracija mnogima za kreativnu djelatnost: od šala na njegov račun do pregradnje u sve moguće i nemoguće oblike. Crticama koje slijede pokušao sam dati svoj skromni prilog „legendi zvanoj 2CV“.
* * *
Prvih nekoliko noći nakon što se „Spaha“ iz Zagreba „dokoturao“ u Doboj, gotovo da nisam oka sklopio. Malo, malo pa sam izlazio na balkon da vidim je li on još uvijek ispred zgrade. Kao što je poznato model iz tog vremena imao je plastični krov koji se mogao otvoriti izvana i, poput nekadašnjih ribljih konzervi koje su se otvarale savijanjem poklopca preko ključa, smotati u tuljac sve do stražnjeg prozorčića. A ako se baš htjelo moglo se doduše uz pomoć izvijača i ključa skinuti ne samo cijeli tako namotani krov, nego i vrata od gepeka. No vrlo brzo strah me prošao. „Fiće“ su u to vrijeme bile po tom pitanju na mnogo većoj cijeni, kao mnogo godina kasnije (pa i danas) „Golfovi“.
Kada bi vam sada opisivao užitak koji mi je pružala vožnja „Ružnog pačeta“, nevjerojatno lako mijenjanje brzina za tu klasu automobila njegovim specifičnim mjenjačem u obliku drške kišobrana, užitak vožnje pri otvorenom krovu, skretanja lijevo desno i ljuljanja kao u barci na moru, vožnja po makadamskoj cesti koja njemu zbog odlične amortizacije i kotača velikog promjera nije predstavljala nikakav problem, sumnjam da bi to mogli predočiti. Pogotovo oni koji se u njemu nikada vozili nisu.
U ono vrijeme nije bila obveza uporaba pojaseva, pa ih moj „Spaček“ nije ni imao. Imao je za njih samo učvrsne točke. Kao savjestan vozač odlučio sam kupiti pojas jer se supruga uvijek dok su djeca bila mala uvijek vozila s njima na stražnjem sjedalu. Shodno tome kupio sam samo jedan pojas, za sebe. Mislio sam ako bude trebalo kupit ću i drugi. Racionalno!
I zaista, s vremenom dečki su porasli, supruga se preselila na suvozačevo mjesto i ja odlučih kupiti i drugi pojas. Malo morgen! Morao sam kupiti dva! Sada se više nisu mogli kupovati pojedinačno. I tako mi jedan ostade u rezervi jer zadnja sjedala učvrsnih točaka nisu imala. Srećom nije mi trebao.
Nikada nisam vozio da se nisam vezao. Još mi se moglo desiti da zaboravim pričvrstiti pojas kao suvozač, no voziti auto nisam mogao, a ne mogu ni danas, ako nisam vezan. Osjećam se nesigurno. Pogotovo je to vrijedilo u „Spačeku“ zbog njegovog ljuljanja.
Zanimljivo iskustvo doživio sam kada sam po prvi puta sâm vozio iz Doboja u Zagreb. Na jednoj dionici autoputa vozih iza jednog velikog kamiona. Brzina je bila relativno velika (za moj auto) no ja sam bez problema slijedio kamion gotovo s pola gasa. Vozio sam tako jedno vrijeme sve gledajući kada ću ga moći prestići. I ukazala se prilika. Ja lijevi žmigavac, stisnem gas gotovo do kraja i izađem iz „sjene“ kamiona. No umjesto da počnem prestizati kamion, on počne odmicati od mene. U prvi mah sam pomislio: vidi bezobraznika, ubrzao je kada je vidio da ga prestižem. Vratio sam se natrag iza kamiona i uvjerio se da nije promijenio brzinu.
Tada se upalila lampica! Nakon što sam izašao iz „sjene“ kamiona, struja zraka potisnula je „Spačeka“ (ima veliku frontalnu površinu) i usporila ga, bez obzira što sam dodao gas do daske. Shvativši to, više nisam ni pokušao pretjecati, dok kamion nije skrenuo na odmorište, a ja „pobjedonosno“ nastavio dalje prema Zagrebu. Trebalo je znati voziti „Spaguara“!
No bez obzira na njegovu sporost i sporo reagiranje na papučicu gasa (znao sam reći: ako slučajno stisnem gas umjesto kočnice, prije ću shvatiti da sam pogriješio nego što će on reagirati) počeo sam odlaziti na sve dulje ture. Jednom zgodom sam s kolegom službeno trebao otići u Negotino kraj Vardara, južnije od Skopja. Plan je bio da cijeli put prevalimo javnim prijevozom. Onda je pao prijedlog da do Beograda odemo mojim „Ružnim pačetom“, a dalje ćemo vlakom. To smo i rekli kod kuće.
No kako je vrijeme bilo lijepo, još prije Beograda odlučismo nastaviti s „2CV“. Negdje oko Niša svratili na ručak. Neki relativno ugodan restoran kraj „autoputa“. Mislim da se zvao „Kod tri hrasta“ ili tako nekako. Naručili jelo (obavezni roštilj) a konobarica pita što ćemo popiti.
„Imate li martovsko pivo?“ pitam. Kolega me gleda čudno.
„Ne nemamo!“
„A ožujsko?“ opet ću ja.
„Da to imamo“, reče, a ja nadovezah:
„Pa to vam je po srpski martovsko pivo!“
Nasmijala se ona, nasmijali se mi i ona donijela ožujsko/martovsko pivo. Nisam siguran da bi danas ta moja doskočica prošla sa smijehom. A nisam siguran da bih se je usudio i izreći.
Nakon obavljenog posla u Negotinu, drugi dan krenuli smo kući tzv „Ibarskom magistralom“. To je bila prava cesta za mog „Spaguara“. Nije se moglo voziti velikom brzinom, a predjeli su bili prekrasni. U Doboj smo stigli duboko u noć. Kod kuće nije bilo osmjeha kada sam supruzi rekao da smo „Spačekom“ prošli cijeli put.
Kolege s posla znali su me često „častiti“ zbog „Spahe“ šaljivim primjedbama. Posebno je na udaru njihovih zafrkancija bio njegov platneni krov. Jedno od čestih pitanja je bilo imam li u autu ključ za otvaranje konzervi u za otvaranje krova. No najoriginalniji je bio savjet jednog kolege da bi obvezatno trebao, u jesen dok vozim, nositi kacigu.
„Zašto?“ pitam upadajući u postavljenu zamku.
„Pa da ti plodovi kestena što padaju s grana ne bubaju po glavi probivši platneni krov!“
A onda je jednog dana padala sasvim ozbiljna tuča, veličine lješnjaka, pa čak po koji komad i veličine ploda kestena. Nije trajala dugo i čim je stala svi smo izašli na parkiralište da vidimo nastalu štetu. Naravno šale na račun mog krova su odmah krenule, a svodile su se na varijante kako mi krov sigurno izgleda kao švicarski sir.
„Tko se zadnji smije najslađe se smije!“ kaže narod. A narod je pametan. Svi automobili imali su manja ili veća udubljenja na krovu samo je moj krov bio kao da je izašao iz tvornice. Elastičnost i ne prevelika napetost platna amortizirala je udarce i led nije učinio nikakvu štetu. Čak ni na haubi koja pak je bila izrazito zaobljena. Malo su stradali prednji blatobrani (kao uši slonića Jamba), no kako su bili male površine šteta nije bila spomena vrijedna.
Pošalica na račun „Spahinog“ krova više nije bilo!
…e ovo je već nešto drugo. Za mene pravi dizajn 2CV-a.
…bit će još.
