utorak, 07.12.2010.
Dvije obljetnice
Gotovo redoviti subotom navečer slušam, na radio Sljemenu, emisiju „Klasična večer zagrebačkih šišmiša“, emisiju ozbiljne glazbe koju uređuje i vodi, kako on sâm sebe imenuje, Šišmiš Zlatko Mađar. Tako sam i prošle subote, četvrtog prosinca, uključio svoju liniju u iščekivanju što će mi danas ponuditi „Maestro Šišmiš“, razmišljajući istovremeno o utorku, danu desete obljetnice smrti Vlade Gotovca, Pjesnika i Političara, Filozofa i Borca, Osobe velikih moralnih i etičkih načela, koji je potvrdio moju tezu da takav Čovjek u politici teško može polučiti velike uspjehe.
I gle koincidencije. „Maestro Šišmiš“ ponudio je, nama slušateljima njegove emisije, reprodukciju snimke emisije koja je bila emitirana 16. travnja 2000. godine, a u kojoj je, kao gost urednik, sudjelovao Vlado Gotovac. Voditelj je prvi puta, zbog dogovora oko snimanja emisije, kontaktirao Gotovca pet godina prije emitiranja emisije, i kada je već izgubio nadu da će do realizacije ikada doći, telefonski mu se javio Gotovac i rekao:
„Možemo, ja sam spreman!“
„Kada?“ upita iznenađeno Mađar.
„Može odmah ako Vam odgovara!“
I tako je ta emisija snimljena, a emitirana već spomenutog 16. travnja prije deset godina. Koncipirana je kao miks razgovora njih dvojice i glazbenih „umetaka“ po izboru gosta urednika. Naravno da sam s oduševljenjem i pozornošću odslušao cijelu emisiju, i ne samo to, već je i snimio.
O tome na koji način i što je Vlado Gotovac pričao vjerujem ne treba govoriti ili pisati. Barem onima koji su ga makar i površno poznavali. A oni drugi, što ponekad zbog neslaganja s nekim kao argument povlače vojnički remen, taj razgovor i onako ne žele čuti.
Bila je to predivna večer! Nažalost emisiju nisam slušao prije deset godina, ali sam zahvaljujući upravo tome ovog puta doživio neku vrstu transcendentalne preobrazbe u drugi svijet. Kao da sam sada i sâm tamo u društvu s Vladom Gotovcem i slušam njegove riječi kojima objašnjava što je za njega politika i najavljuje da razmišlja o povratku poeziji.
Tijekom razgovora o politici, koja je, unatoč intenciji voditelja da tako ne bude, ipak dominirala tijekom razgovora, što nije čudno kad se zna da je sugovornik ipak veći dio svog života poklonio njoj, Vlado je Gotovac između ostalog rekao:
„Ja nisam doživio razočarenje u odnosu na svoje stajalište i provedbu politike. Ono što me razočaralo u politici to je susret s mnogim ljudima koji doista ništa drugo od politike nisu htjeli nego su se bavili kadrovsko-praktičnim pitanjima i vjerovali su da se preko toga, u nekoj čudnoj i potpuno nekontroliranoj spontanosti, može doći do neke novosti i do nekih promjena. Oni su naprosto vjerovali da kada oni dobro odmjere što je pragmatično da time odlučuju i što je dobro. To je velika zabluda. (…) Ono što se može takvom putu oprijeti je jedan sustav vrijednosti koji ne dopušta da se u bilo kojoj zgodi čovjeku oduzima sloboda njegovog osobnog djelovanja i ispunjavanja njegovih vrijednosti.“
U nastavku razgovora voditelja je zanimalo da li njega, Gotovca, ponekad „zasvrbe“ dlanovi pa da se vrati poeziji i peru. Evo kako je odgovorio na to pitanje:
„Ja Vam moram reći da je to neprekidni sukob između Gotovca koji bi htio pisati i Gotovca koji smatra da još neke poslove u politici treba obaviti. (…) Vidite, mene je stalno zanimao taj moj čudni osjećaj dužnosti. Nitko nikada meni nije rekao da je moja, baš moja dužnost, da se odreknem onog što mi je najdraže da bih se zaposlio nekim poslovima koji su takvog karaktera kao što je politika. (…) S druge strane naravno, često dok hodam ulicom, dok vozim kola ili dok me voze kolima, prisjetim se svojih papira, ima ih puno (…) koji su u beskrajnom neredu porazbacani (…), ali od kojih je svaki nastao s idejom da će to jednom biti tekst.
I onda se pitam, ne igram li se ja sa svojom sudbinom kad iz godine u godinu se približavam ipak kraju, a ne mislim da možda neću imati više prilike da ikad to obavim. Ne izazivam li ja sudbinu sa svojim uvjerenjem da ću još dugo živjeti, nije li to zapravo jedna drskost kojom ja želim izbjeći definitivni račun sa tom svojom situacijom neprekidnog raspravljanja između pisca i politike. (…)
Ja ću Vam reći, ovo što sam nazvao izazivanjem sudbine ili ovo što sam nazvao nekakvim biološkim optimizmom da ću ja još dugo živjeti, jest moje jedno intimno uvjerenje. Ja doista vjerujem da ispred mene ima vremena da te poslove obavim.“ U nastavku razgovora Vlado Gotovac je izrazio svoju odlučnu namjeru da se od jeseni vrati poeziji, književnosti i literaturi.
Nažalost još jednom se potvrdila narodna „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ pa ma kako ję tko shvaćao.
Iste te godine kada je razgovor po prvi puta emitiran, na današnji dan prije deset godina Vlado Gotovac je otišao u legendu, ostavivši za sobom gomilu bilježaka od kojih je svaka sigurno mogla postati neki esej, polemika ili pjesma.
I prije nego završim s ovim postom, spomenut ću još jednu obljetnicu.
Također na današnji dan, ali prije četrdeset godina, tadašnji njemački kancelar Willy Brandt kleknuo je ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu i time odao počast žrtvama nacističkog zločina. Osim što je tim činom odao počast žrtvama zločina kojeg je počinila država kojoj je i sâm pripadao, iako je nije podržavao, dapače bio u žestokoj opoziciji, on je bio, koliko ja znam, prvi koji je to učinio. nakon kojeg su, naročito u posljednje vrijeme, to počeli raditi mnogi političari, državnici pa i sam Sveti otac.
Postao je to kao neki trend. Koliko su ovi potonji u tome iskreni ne znam, ali sam uvjeren da je Willy Brandt to učinio s najdubljim pijetetom.
07.12.2010. u 11:28 •
9 Komentara •
Print •
#
| < |
prosinac, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
