Pregled posta

Dvije obljetnice

Gotovo redoviti subotom navečer slušam, na radio Sljemenu, emisiju „Klasična večer zagrebačkih šišmiša“, emisiju ozbiljne glazbe koju uređuje i vodi, kako on sâm sebe imenuje, Šišmiš Zlatko Mađar. Tako sam i prošle subote, četvrtog prosinca, uključio svoju liniju u iščekivanju što će mi danas ponuditi „Maestro Šišmiš“, razmišljajući istovremeno o utorku, danu desete obljetnice smrti Vlade Gotovca, Pjesnika i Političara, Filozofa i Borca, Osobe velikih moralnih i etičkih načela, koji je potvrdio moju tezu da takav Čovjek u politici teško može polučiti velike uspjehe.

I gle koincidencije. „Maestro Šišmiš“ ponudio je, nama slušateljima njegove emisije, reprodukciju snimke emisije koja je bila emitirana 16. travnja 2000. godine, a u kojoj je, kao gost urednik, sudjelovao Vlado Gotovac. Voditelj je prvi puta, zbog dogovora oko snimanja emisije, kontaktirao Gotovca pet godina prije emitiranja emisije, i kada je već izgubio nadu da će do realizacije ikada doći, telefonski mu se javio Gotovac i rekao:
„Možemo, ja sam spreman!“
„Kada?“ upita iznenađeno Mađar.
„Može odmah ako Vam odgovara!“

I tako je ta emisija snimljena, a emitirana već spomenutog 16. travnja prije deset godina. Koncipirana je kao miks razgovora njih dvojice i glazbenih „umetaka“ po izboru gosta urednika. Naravno da sam s oduševljenjem i pozornošću odslušao cijelu emisiju, i ne samo to, već je i snimio.

O tome na koji način i što je Vlado Gotovac pričao vjerujem ne treba govoriti ili pisati. Barem onima koji su ga makar i površno poznavali. A oni drugi, što ponekad zbog neslaganja s nekim kao argument povlače vojnički remen, taj razgovor i onako ne žele čuti.
Bila je to predivna večer! Nažalost emisiju nisam slušao prije deset godina, ali sam zahvaljujući upravo tome ovog puta doživio neku vrstu transcendentalne preobrazbe u drugi svijet. Kao da sam sada i sâm tamo u društvu s Vladom Gotovcem i slušam njegove riječi kojima objašnjava što je za njega politika i najavljuje da razmišlja o povratku poeziji.

Tijekom razgovora o politici, koja je, unatoč intenciji voditelja da tako ne bude, ipak dominirala tijekom razgovora, što nije čudno kad se zna da je sugovornik ipak veći dio svog života poklonio njoj, Vlado je Gotovac između ostalog rekao:

„Ja nisam doživio razočarenje u odnosu na svoje stajalište i provedbu politike. Ono što me razočaralo u politici to je susret s mnogim ljudima koji doista ništa drugo od politike nisu htjeli nego su se bavili kadrovsko-praktičnim pitanjima i vjerovali su da se preko toga, u nekoj čudnoj i potpuno nekontroliranoj spontanosti, može doći do neke novosti i do nekih promjena. Oni su naprosto vjerovali da kada oni dobro odmjere što je pragmatično da time odlučuju i što je dobro. To je velika zabluda. (…) Ono što se može takvom putu oprijeti je jedan sustav vrijednosti koji ne dopušta da se u bilo kojoj zgodi čovjeku oduzima sloboda njegovog osobnog djelovanja i ispunjavanja njegovih vrijednosti.“

U nastavku razgovora voditelja je zanimalo da li njega, Gotovca, ponekad „zasvrbe“ dlanovi pa da se vrati poeziji i peru. Evo kako je odgovorio na to pitanje:

„Ja Vam moram reći da je to neprekidni sukob između Gotovca koji bi htio pisati i Gotovca koji smatra da još neke poslove u politici treba obaviti. (…) Vidite, mene je stalno zanimao taj moj čudni osjećaj dužnosti. Nitko nikada meni nije rekao da je moja, baš moja dužnost, da se odreknem onog što mi je najdraže da bih se zaposlio nekim poslovima koji su takvog karaktera kao što je politika. (…) S druge strane naravno, često dok hodam ulicom, dok vozim kola ili dok me voze kolima, prisjetim se svojih papira, ima ih puno (…) koji su u beskrajnom neredu porazbacani (…), ali od kojih je svaki nastao s idejom da će to jednom biti tekst.

I onda se pitam, ne igram li se ja sa svojom sudbinom kad iz godine u godinu se približavam ipak kraju, a ne mislim da možda neću imati više prilike da ikad to obavim. Ne izazivam li ja sudbinu sa svojim uvjerenjem da ću još dugo živjeti, nije li to zapravo jedna drskost kojom ja želim izbjeći definitivni račun sa tom svojom situacijom neprekidnog raspravljanja između pisca i politike. (…)

Ja ću Vam reći, ovo što sam nazvao izazivanjem sudbine ili ovo što sam nazvao nekakvim biološkim optimizmom da ću ja još dugo živjeti, jest moje jedno intimno uvjerenje. Ja doista vjerujem da ispred mene ima vremena da te poslove obavim.“ U nastavku razgovora Vlado Gotovac je izrazio svoju odlučnu namjeru da se od jeseni vrati poeziji, književnosti i literaturi.

Nažalost još jednom se potvrdila narodna „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ pa ma kako ję tko shvaćao.
Iste te godine kada je razgovor po prvi puta emitiran, na današnji dan prije deset godina Vlado Gotovac je otišao u legendu, ostavivši za sobom gomilu bilježaka od kojih je svaka sigurno mogla postati neki esej, polemika ili pjesma.

I prije nego završim s ovim postom, spomenut ću još jednu obljetnicu.



Također na današnji dan, ali prije četrdeset godina, tadašnji njemački kancelar Willy Brandt kleknuo je ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu i time odao počast žrtvama nacističkog zločina. Osim što je tim činom odao počast žrtvama zločina kojeg je počinila država kojoj je i sâm pripadao, iako je nije podržavao, dapače bio u žestokoj opoziciji, on je bio, koliko ja znam, prvi koji je to učinio. nakon kojeg su, naročito u posljednje vrijeme, to počeli raditi mnogi političari, državnici pa i sam Sveti otac.
Postao je to kao neki trend. Koliko su ovi potonji u tome iskreni ne znam, ali sam uvjeren da je Willy Brandt to učinio s najdubljim pijetetom.


Post je objavljen 07.12.2010. u 11:28 sati.