Pregled posta

Priča o „Spačeku“ – 3.dio

…umjesto Vespe ja sam na ovaj način vozio trosjed na razvlačenje. Ha, koji mali auto to može?

Kako je vrijeme prolazilo postao sam sve hrabriji pa smo tako sa „Spačekom“ počeli putovati i u inozemstvo. I onda je, kao i danas za zaljubljenike tog automobila, to bila normalna stvar, ali meni je trebalo vrijeme da se ohrabrim.

Jedan događaj vezan uz takav izlet u inozemstvo zbio se na granici Austrija – Slovenija (u ono vrijeme bijaše to austrijsko-jugoslavenska granica) pri povratku iz, u ono vrijeme uobičajenog šopinga u Bad Ratkesburga u koji su odlazili ljudi iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Šoping smo povezivali s posjetima roditeljima. Bilo je to još vrijeme kada se moja supruga vozila s djecom na zadnjem sjedalu.

Kupili smo uobičajenu „gebiru“ koja se onda kupovala kada kod nas nije bilo velikih prodajnih centara, nestašice pojedinih artikala bile su uobičajene, a cijene su u Austriji bile niže. Osim tih uobičajenih stvari kupili smo i jednu osrednje veliku kutiju Lego kockica kojih tada kod nas nije bilo. Pogotovo ne u Doboju. Sve smo to stavili u gepek, bez namjere da bilo što skrivamo i došli na granicu.

Na granici nas je dočekala carinica.
„Imate li što za carinjenje?“ pita ona službeno.
„Ništa posebno, uobičajeni 'fasung'“ odgovorih i izađem iz automobila da otvorim prtljažnik. Pogleda, prevrće neke pakete pa krene u obilazak automobila. Onda otvori prednja vrata suvozača, gleda ispod prednjih sjedala, pa stražnjih. Supruga, „graničarska tremašica“ se najprije sledila, pa onda uzvrpoljila. Carinica traži, pretražuje no ne nalazi ništa. Ponovo traži da otvorim gepek.
„A što je ovo?“ pita i uzima kutiju s Lego kockama.
„Lego kocke za djecu!“ kažem.
„To nije 'fasung', morate platiti carinu!“
Nisu pomogli ni moji prosvjedi ni ženine zamolbe. Carinu smo morali platiti. Na koncu je, vraćajući mi putovnicu (tada pasoš) rekla:
„Svejedno mislim da vi nešto švercate!“ Ipak je podigla rampu i mi krenusmo. U retrovizoru sam dugo gledao njezino lice na kojem se nazirala sumnja.

Razmišljao sam što ju je navelo da bude toliko sumnjičava. I onda mi sine! Dam desni žmigavac i stanem uz cestu.
„Zašto si stao?“ pita žena.
„Samo da nešto vidim“ rekoh, izađem i pogledam stražnji dio automobila.

Kao što je poznato, „2CV“ ima vrlo dug okomiti hod kotača. Pogotovo zadnjih. Kada je neopterećen veći dio stražnjih kotača vidi se ispod zadnjih blatobrana. Kada je opterećen linija zadnjih blatobrana zna preći i polovicu. U slučaju maksimalnog opterećenja šasija legne na dva posebna gumena čepa i dalje ne ide, ali nema ni „federiranja“.

Pogled na zadnje blatobrane otkrio mi uzrok sumnjičavosti carinice. Blatobrani su prekrivali preko polovice zadnjih kotača. Kako su otraga sjedila djeca, supruga (simpatično popunjena), a i gepek je bio dupkom pun, „Spaček“ je sjeo gotovo na te graničnike. Carinica vjerojatno nije znala za tu karakteristiku „Spahine“ amortizacije i bila je uvjerena da mi vozimo nešto teško kad je auto tako nisko spušten. Dobro da nam još nije razmontirala „Spahu“.
„Sve je OK!“ rekoh supruzi, sjedoh za volan i mi nastavismo put.

* * *

Svakog ljeta smo ukrcavši se u „Spačeka“ krenuli pravac Biograd. Putovali smo uvijek istom rutom da što prije stignemo zbog djece. Kako je supruga kao prosvjetni radnik mogla ostati dulje na moru, ja sam proveo s njima tjedan dana, vraćao se u Doboj i onda ponovo za tri, četiri tjedna dolazio u Biograd da dovršim godišnji i onda smo se zajedno vraćali opet istom rutom.

Međutim kada sam između ta dva grada vozio sâm tražio sam uvijek neki novi pravac ne obazirući se previše kakva je cesta. „Spaček“ kao prototip testiran je uostalom, priča se, na oranici sa košarom punom jaja. I prošao je test, ni jedno jaje se nije razbilo!
Jednom sam se tako vraćao makadamskim putovima Dalmatinske zagore. Udario zvizdan, ja otvorio krov i vozim brzinom 50 do 70 km na sat ovisno o stanju ceste. Iza mene diže se kovitlac prašine. Ako bi prošao neki jači auto, ja se slijepo sklonim u stranu, usporim dok se on ne izgubi u daljini kako ne bi gutao prašinu koju je podigao i onda nastavim dalje.

U jednom trenutku u retrovizoru primijetim kako iz oblaka prašine izranja „Fićo“. Pokušava me prestići! Vozio sam nekih šezdesetak kilometara na sat. Cesta je bila dosta rupava.
„Kud ćeš ti u preticanje po tim rupama sa svojim malim kotačima?“ pomislim. Još sam neko vrijeme vozio tom brzinom no „Fićo“ ne odustaje. Hoće naprijed i gotovo.
„Ajde pustit ću te, kada si navalio!“ rekoh u sebi i smanjih brzinu. Nije mi se jurcalo. „Fićo“ po gasu, pretekne me i…uspori! Spustio brzinu na pedesetak kilometara, na trenutke i manje. Očigledno mu njegovi mali kotači i tvrđa amortizacija nije dozvoljavala veću brzinu.
„E pa nećemo tako!“ rekoh i ubrzah. „Ne ću se sada ja gušiti u prašini kada bez problema mogu voziti i preko šezdeset!“ „Fićo“ ne da. Ubrza! Ubrzam i ja! On još doda gas.

Sunce pripeklo, cesta se usijala, a mi ne popuštamo. Kako sam imao otvoren krov nije da se nisam nagutao prašine. No nije dugo trajalo! Ubrzo vidim kako se iz „Fićinog“ motora dimi – zakuhao motor. Bila je to poznata mana „Fiće“ s motorom smještenim otraga. Uskoro je i vozač uvidio da mu je zakuhao motor, skrenuo je uz cestu i stao. Prošao sam ga, pogledao u retrovizor i vidim: izlazi iz auta, odlazi otraga i podiže poklopac motora.
„Tako je to kada ti je motor straga i još se hladi vodom!“ pomalo zlurado pomislih i nastavih dalje. Nismo se više sreli.

* * *

A jeste li znali da se sa „Spahom“ može zaraditi i sanduk piva? Niste! A evo kako je to bilo.
U našem kvartu je bilo dosta mladića koji su se dičili svojim bicepsima i tricepsima. Od njih, dvojica su znala za okladu podizati „Fiće“ tako da im najmanje dva kotača budu skroz u zraku. Uglavnom su dizali kraj suprotan od onog gdje je bio motor i redovito su dobivali oklade.

Predložih jednom od njih da to pokuša i sa „Spaguarom“. Malo ga je merkao a onda rekao:
„Može, ali s pajdašem!“ Učinio mu se malo prevelik u odnosu na „Fiću“. Prihvatio sam!
Uhvatiše momci stražnju strane „Spahe“ dižu, dižu ali kotači na zemlji. Došli su rukama skoro do visine pola prsiju, a kotači još na zemlji. Dalje više nije išlo, odustali su, kupili sanduk piva pa smo ga u troje ispraznili.
Više nikada nisu pokušavali dizati na taj štos vlasnike „Spahe“. Ima on predugi hod amortizera za takve zahvate.

Mogao bih tako nizati još mnoge događaje koje sam imao s tim osebujnim automobilom. Ipak vrijeme je da zadjenem sviralu za pâs jer, da parafraziram narodnu mudrost, „što je previše ni sa „Spačekom“ nije dobro!“


…i na kraju, posljednja modifikacija 2CV-a: „charleston“ u „akciji“ i…nema (ga) više.


Post je objavljen 22.12.2010. u 22:03 sati.