srijeda, 22.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 3.dio
…umjesto Vespe ja sam na ovaj način vozio trosjed na razvlačenje. Ha, koji mali auto to može?
Kako je vrijeme prolazilo postao sam sve hrabriji pa smo tako sa „Spačekom“ počeli putovati i u inozemstvo. I onda je, kao i danas za zaljubljenike tog automobila, to bila normalna stvar, ali meni je trebalo vrijeme da se ohrabrim.
Jedan događaj vezan uz takav izlet u inozemstvo zbio se na granici Austrija – Slovenija (u ono vrijeme bijaše to austrijsko-jugoslavenska granica) pri povratku iz, u ono vrijeme uobičajenog šopinga u Bad Ratkesburga u koji su odlazili ljudi iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Šoping smo povezivali s posjetima roditeljima. Bilo je to još vrijeme kada se moja supruga vozila s djecom na zadnjem sjedalu.
Kupili smo uobičajenu „gebiru“ koja se onda kupovala kada kod nas nije bilo velikih prodajnih centara, nestašice pojedinih artikala bile su uobičajene, a cijene su u Austriji bile niže. Osim tih uobičajenih stvari kupili smo i jednu osrednje veliku kutiju Lego kockica kojih tada kod nas nije bilo. Pogotovo ne u Doboju. Sve smo to stavili u gepek, bez namjere da bilo što skrivamo i došli na granicu.
Na granici nas je dočekala carinica.
„Imate li što za carinjenje?“ pita ona službeno.
„Ništa posebno, uobičajeni 'fasung'“ odgovorih i izađem iz automobila da otvorim prtljažnik. Pogleda, prevrće neke pakete pa krene u obilazak automobila. Onda otvori prednja vrata suvozača, gleda ispod prednjih sjedala, pa stražnjih. Supruga, „graničarska tremašica“ se najprije sledila, pa onda uzvrpoljila. Carinica traži, pretražuje no ne nalazi ništa. Ponovo traži da otvorim gepek.
„A što je ovo?“ pita i uzima kutiju s Lego kockama.
„Lego kocke za djecu!“ kažem.
„To nije 'fasung', morate platiti carinu!“
Nisu pomogli ni moji prosvjedi ni ženine zamolbe. Carinu smo morali platiti. Na koncu je, vraćajući mi putovnicu (tada pasoš) rekla:
„Svejedno mislim da vi nešto švercate!“ Ipak je podigla rampu i mi krenusmo. U retrovizoru sam dugo gledao njezino lice na kojem se nazirala sumnja.
Razmišljao sam što ju je navelo da bude toliko sumnjičava. I onda mi sine! Dam desni žmigavac i stanem uz cestu.
„Zašto si stao?“ pita žena.
„Samo da nešto vidim“ rekoh, izađem i pogledam stražnji dio automobila.
Kao što je poznato, „2CV“ ima vrlo dug okomiti hod kotača. Pogotovo zadnjih. Kada je neopterećen veći dio stražnjih kotača vidi se ispod zadnjih blatobrana. Kada je opterećen linija zadnjih blatobrana zna preći i polovicu. U slučaju maksimalnog opterećenja šasija legne na dva posebna gumena čepa i dalje ne ide, ali nema ni „federiranja“.
Pogled na zadnje blatobrane otkrio mi uzrok sumnjičavosti carinice. Blatobrani su prekrivali preko polovice zadnjih kotača. Kako su otraga sjedila djeca, supruga (simpatično popunjena), a i gepek je bio dupkom pun, „Spaček“ je sjeo gotovo na te graničnike. Carinica vjerojatno nije znala za tu karakteristiku „Spahine“ amortizacije i bila je uvjerena da mi vozimo nešto teško kad je auto tako nisko spušten. Dobro da nam još nije razmontirala „Spahu“.
„Sve je OK!“ rekoh supruzi, sjedoh za volan i mi nastavismo put.
* * *
Svakog ljeta smo ukrcavši se u „Spačeka“ krenuli pravac Biograd. Putovali smo uvijek istom rutom da što prije stignemo zbog djece. Kako je supruga kao prosvjetni radnik mogla ostati dulje na moru, ja sam proveo s njima tjedan dana, vraćao se u Doboj i onda ponovo za tri, četiri tjedna dolazio u Biograd da dovršim godišnji i onda smo se zajedno vraćali opet istom rutom.
Međutim kada sam između ta dva grada vozio sâm tražio sam uvijek neki novi pravac ne obazirući se previše kakva je cesta. „Spaček“ kao prototip testiran je uostalom, priča se, na oranici sa košarom punom jaja. I prošao je test, ni jedno jaje se nije razbilo!
Jednom sam se tako vraćao makadamskim putovima Dalmatinske zagore. Udario zvizdan, ja otvorio krov i vozim brzinom 50 do 70 km na sat ovisno o stanju ceste. Iza mene diže se kovitlac prašine. Ako bi prošao neki jači auto, ja se slijepo sklonim u stranu, usporim dok se on ne izgubi u daljini kako ne bi gutao prašinu koju je podigao i onda nastavim dalje.
U jednom trenutku u retrovizoru primijetim kako iz oblaka prašine izranja „Fićo“. Pokušava me prestići! Vozio sam nekih šezdesetak kilometara na sat. Cesta je bila dosta rupava.
„Kud ćeš ti u preticanje po tim rupama sa svojim malim kotačima?“ pomislim. Još sam neko vrijeme vozio tom brzinom no „Fićo“ ne odustaje. Hoće naprijed i gotovo.
„Ajde pustit ću te, kada si navalio!“ rekoh u sebi i smanjih brzinu. Nije mi se jurcalo. „Fićo“ po gasu, pretekne me i…uspori! Spustio brzinu na pedesetak kilometara, na trenutke i manje. Očigledno mu njegovi mali kotači i tvrđa amortizacija nije dozvoljavala veću brzinu.
„E pa nećemo tako!“ rekoh i ubrzah. „Ne ću se sada ja gušiti u prašini kada bez problema mogu voziti i preko šezdeset!“ „Fićo“ ne da. Ubrza! Ubrzam i ja! On još doda gas.
Sunce pripeklo, cesta se usijala, a mi ne popuštamo. Kako sam imao otvoren krov nije da se nisam nagutao prašine. No nije dugo trajalo! Ubrzo vidim kako se iz „Fićinog“ motora dimi – zakuhao motor. Bila je to poznata mana „Fiće“ s motorom smještenim otraga. Uskoro je i vozač uvidio da mu je zakuhao motor, skrenuo je uz cestu i stao. Prošao sam ga, pogledao u retrovizor i vidim: izlazi iz auta, odlazi otraga i podiže poklopac motora.
„Tako je to kada ti je motor straga i još se hladi vodom!“ pomalo zlurado pomislih i nastavih dalje. Nismo se više sreli.
* * *
A jeste li znali da se sa „Spahom“ može zaraditi i sanduk piva? Niste! A evo kako je to bilo.
U našem kvartu je bilo dosta mladića koji su se dičili svojim bicepsima i tricepsima. Od njih, dvojica su znala za okladu podizati „Fiće“ tako da im najmanje dva kotača budu skroz u zraku. Uglavnom su dizali kraj suprotan od onog gdje je bio motor i redovito su dobivali oklade.
Predložih jednom od njih da to pokuša i sa „Spaguarom“. Malo ga je merkao a onda rekao:
„Može, ali s pajdašem!“ Učinio mu se malo prevelik u odnosu na „Fiću“. Prihvatio sam!
Uhvatiše momci stražnju strane „Spahe“ dižu, dižu ali kotači na zemlji. Došli su rukama skoro do visine pola prsiju, a kotači još na zemlji. Dalje više nije išlo, odustali su, kupili sanduk piva pa smo ga u troje ispraznili.
Više nikada nisu pokušavali dizati na taj štos vlasnike „Spahe“. Ima on predugi hod amortizera za takve zahvate.
Mogao bih tako nizati još mnoge događaje koje sam imao s tim osebujnim automobilom. Ipak vrijeme je da zadjenem sviralu za pâs jer, da parafraziram narodnu mudrost, „što je previše ni sa „Spačekom“ nije dobro!“ 
…i na kraju, posljednja modifikacija 2CV-a: „charleston“ u „akciji“ i…nema (ga) više.
22.12.2010. u 22:03 •
7 Komentara •
Print •
#
| < |
prosinac, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
