semper contra
nedjelja, 19.12.2010.
Priča o „Spačeku“ – 1.dio
Politička scena se pomalo smiruje.
DrIvo će Božić i Novu godinu provesti u austrijskom zatvoru, ah ta draga i mila mitteleuropa!, Jaca je provela „odlučnu“ rekonstrukciju svoje vlade: smijenila šeficu svog kabineta i postavila novog glasnogovornika podijelivši usput umirovljenicima mali dio love što im je stranka svojevremeno maznula, HSS je čvrsto stao uz gubitnika i za uzvrat dobio jedno mjesto potpredsjednika bez portfelja (lezi ljebe da te jedem), SSDS je za privrženost HDZ-u nagrađena mogućnošću dobiti sve mandate srpske manjine ako na izborima osvoji najviše glasova, a u nogometnom toru za prsa je veći mafiozo pobijedio manjeg po scenariju već viđenom u borbi između Sanadera i Pašalića.
Društvo se namirilo, može na zaslužene blagdanske terevenke, pa odlučih za blagdanske dane obdariti moje cijenjene štioce pričom o „Spačeku“. Zašto? Pročitajte možda će vam se priče dopasti.
Da počnemo!
* * *
Čitajući komentare serijala postova s temom „čaknuti“ stekao sam dojam da je „smrdljivac“, „Varburđini“ oliti „Wartburg“ izazvao opće simpatije među cijenjenim čitateljstvom. Ne mogu reći da i meni nije bio simpatičan, no neki, koji me osobno poznaju, u međuvremenu su mi prigovorili da sam iznevjerio svoj najdraži automobil.
Moja prava „automobilska ljubav“ (koja mi je bila dostupna obzirom na financijske mogućnosti) bio je i ostao „Spaček“. Već spomenuti poznanici znaju da naziv „automobil“ priznajem samo „Spačeku“ iliti „2CV“-u i „Rolls Royce“-u iliti „RR“. Sve ostalo za mene su prijevozna sredstva na četiri kotača pogonjena motorom s unutrašnjim sagorijevanjem (dobro: danas i elektromotorima).
O njemu su ispričane mnoge priče, anegdote, istinite i izmišljene, lijepe, simpatične, podrugljive no ni jedna priča nije bila ispunjena mržnjom.
Zašto?
Evo jednog od mogućih odgovora. U jednom prikazu povijesti tog automobila stoji:
„Legenda koja traje i koja će trajati. Jer, kako vrijeme prolazi, sve više smo svjesni vrlina koje je „Spaček“ imao i nosio u sebi. I niti jedno moderno vozilo ne može zamijeniti svu tu slobodu koju je „Spaček“ nosio u genima: živjeti, a ne juriti kroz život, to je, zapravo cijela njegova filozofija.“
A ja bih tome dodao svoje objašnjenje: zato što taj automobil ima „dušu“, a to nedostaje mnogima i pri tome ne mislim samo na automobile.
Ne sjećam se kada sam se prvi puta u životu susreo s „Ružnim pačetom“, „Spačekom“ „Deux chevaux-om“, „Spaguarom“ ili kakva je sve imena nosio taj osebujan automobil. No znam da sam se, kada sam ga prvi puta ugledao na slici, zaljubio u njega do ušiju. Prije nego sam uspio, kako se ono kaže, „stati na noge“ i uopće početi razmišljati da kupim auto skupljao sam o njemu podatke, slike i anegdote.
Mnoge od tih anegdota poznate su po čitavom svijetu. Jedna od njih govori kako su dva avanturista zaglavila u nekoj oazi jer im je iscurilo ulje iz kartera. Vidjeli nekog beduina kako sjedi ispod palme, prišli mu i upitali ga mogu li tu nabaviti ulje za karter.
„Ne, ovdje nema takvog ulja. A koji automobil imate?“
„2 CV“ odgovori jedan od dvojice.
„E onda nema problema, ogulite banane, izgnječite ih i ubacite u karter!“
Momci ga malo čudno pogledaše, on im samo kimnu potvrdno glavom, oni učiniše kako im reče i odoše do prve benzinske pumpe gdje kupiše pravo ulje.
Druga pak kaže da je vlasnik „Spačeka“, na podrugljivo pitanje vlasnika neke „zvijeri“ kako se može voziti u automobilu koji ima samo dva konja („deux chevaux“), mirno odgovori:
„Da, ima samo dva konja, ali oba vuku u jednom smjeru – prema naprijed!“
On je bio jedan od prvih automobila s prednjim pogonom. U početku je to bilo grubo rješenje pa je automobil kod jačeg zakretanja volana znao poskakivati. Anegdota govori da je na tvrdnju jednog vlasnika automobila sa stražnjim pogonom kako je pogon njegovog automobila bolji i sigurniji, „spačekista“ odgovorio: „Pa i konj zna da je kola bolje vući nego gurati!“
I o njegovoj neudobnosti/udobnosti bile su ispričane mnoge priče.
Na primjer da se on ne može, zbog svojih horizontalno položenih amortizera s dugačkim hodom, prevrnuti ni na kakvom zavoju ni pri kojoj god brzini. Jest da se pri tome vozač morao dobro držati volana da ne legne na vrata ili pak da se ne prevrne na suvozačevo sjedalo. Dobro, nije on baš bio brz automobil, ali ipak bi prošao test prevrtanja bez problema. Za razliku od razvikanih „Merđâ“.
Ili kako bi u pretincu svakako trebalo imati tablete protiv morske bolesti, za one koji od morske bolesti pate, zbog njegovog ljuljanja.
O njegovoj udobnosti pak mislim da najbolje govore vicevi u kojima su ga uspoređivali s bordelom. Meni se najviše sviđa ovaj koji zbori: lijepo ti je kada u njega uđeš, a sramota kada iz njega izađeš.
Sjećam se i jednog vica na račun njegove maksimalne brzine od 115 km/h.
Vozi „spačekista“ svoje „Ružno pače“ cestom, kada pokraj njega poput strijele projuri „ajkula“ (također jedno citroenovo vozilo dizajnirano prije vremena). Nakon nekog vremena obojica šofera nađu se u istoj sobi jedne bolnice omotani zavojima. Kaže vlasnik „ajkule“:
„Dobro, jasno mi je što ja završih u bolnici. Vozio sam preko 200. Ali kako si se ti uspio slupati pri onoj brzini?“
„Ma pusti! Onomad kada si projurio pokraj mene pomislih da stojim pa sam izašao da se popišam i evo me kraj tebe!“
…kada pokraj njega projuri poput strijele…
I tako je prolazilo vrijeme, pa došlo i ono kada sam mogao kupiti automobil. Naravno na kredit i što je još važnije uz podulje čekanje na isporuku. Obzirom na moju financijsku situaciju dolazila su u obzir samo dva automobila: „Fićo“ ili „Spaček“. Koliko se sjećam na prvi se čekalo dvostruko kraće vrijeme nego na drugi i to je bio razlog zbog kojeg sam razmišljao što ću: „Spačeka“ pa čekati dulje ili „Fiću“ kojeg bi dobio prije. A mislim da je moj favorit bio i nešto skuplji. U tim dilemama pomogla mi je susjeda prilikom jednog razgovora na tu temu.
Rekla je: „Ako toliko voliš taj auto, kupi ga bez obzira na sve. Jer ako ti s „Fićom“ krene nešto po zlu ili općenito s njim nećeš biti zadovoljan nikada si nećeš oprostiti što si ga kupio!“ I tako je odluka pala. Kupujem „Spačeka“.
18. prosinca 1973. godine uplatio sam auto kreditom br. 1145. Period čekanja je bio jedan od najduljih u mom životu. Tako sam ga barem proživljavao. Konačno sam dobio obavijest da me auto čeka u Zagrebu.
U to vrijeme bio sam novopečeni vozač i osim za vrijeme obuke nisam još vozio. Pogotovo ne sâm. Nisam se usudio prvi puta voziti auto na tako dugoj relaciji i to još kroz velegrad premda tada nije u Zagrebu bilo ni petine automobila koliko ih ima danas.
... također jedno od citroenovih vozila…
Naša susjeda, liječnica, moja generacija, imala je već dulje vrijeme „Ami 8“, također jedno od citroenovih vozila (nešto kao spaček-limuzina), ponudila se da ide sa mnom i da vozi na povratku. I tako smo nas dvoje otputovali autobusom u Zagreb, a vratili se u novom „Spačeku“. Iako mi je nudila da vozim po tadašnjem autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ ipak sam joj radije prepustio vožnju. Vozila je gotovo maksimalnom brzinom što meni nije baš bilo drago. Ne zbog straha da bi nam se nešto moglo desiti već što je tako vozila još nerazrađeni motor. Jadan moj „Spaha“!
Kad smo parkirali ispred naše zgrade odahnuo sam. Izišli smo iz auta, udaljio sam se da ga pogledam s prednje strane. Ugledah mrtvog vrapca u kutu spoja branika i okomitog roga na braniku. Malo me lecnulo, no to je bila do današnjeg dana jedina žrtva nekog od mojih automobila.
...jedina žrtva na mjestu cvijeta. (Ovaj nije moj. Sliku goblena koji prikazuje moga „Spahu“ možete naći u postovima o „čaknutima“.)
Bio je 26. travanj 1974. godine. Nešto manje od godinu dana kasnije 19. travnja 1975. rodio se moj drugi sin. U nepunih godinu dana dva sretna događaja. Nikada mi se više nešto takvo nije ponovilo u tako kratkom vremenskom razdoblju.
…bit će još.
