Pregled posta

Povratak „nesvrstanih“

U mojim mladenačkim godinama (kamo nesta to doba?) u političkom ozračju, između inih, postajala su dva vrlo važna i značajna pojma: školski brod „Galeb“ i „Pokret nesvrstanih“. Neću nadugo i naširoko o tome, stariji znaju o čemu se radi, mlađi se baš previše i ne „kače“ na moj blog. Reći ću samo da je „Galebom“ najveći sin (izrod) naših naroda (ovisno o tome kako ga tko danas doživljava) drug Tito putovao svjetskim morima, odlazeći u državničke posjete, uglavnom tzv „nesvrstanim“ zemljama, t.j. onima koje se, barem službeno, nisu priklanjale ni jednom od dvaju blokova, a na čijem su čelu stajali glavni protagonisti hladnog rata – SAD i SSSR.

Iako je JeBeTe bio ortodoksni komunist i boljševik kako danas tvrde nekadašnji njegovi suradnici, pri čemu se smatralo da su ovi potonji, tj. boljševici, okrutniji u provođenju svoje ideje o ostvarenju „ovozemaljskog raja“, ipak mu nije smetalo što su ga pompozno primali i demokrati i diktatori, i Predsjednici i Carevi. I ne može se osporiti da ni je s vremenom stekao ugled, što se pokazalo pri njegovom ispraćaju u „Kuću cvijeća“. Koliko je njih došlo iz istinskog pijetete prema posljednjem živućem političaru i vojskovođi iz drugog svjetskog rata, a koliko osobno se uvjeriti da je umro i pri tome bili zadovoljni što je pokopan t, u „Kuću cvijeća“ a ne u Jeruzalemu, jer kako se tada govorilo: „može bilo gdje samo ne u tom gradu da slučajno ponovo ne uskrsne“, ostavljam za neki drugi post.

Koje su sve koristi ti posjeti, osim uzdizanja njegovog kulta, imali po ondašnju Zajednicu bratskih naroda ne znam točno. No jedno sam siguran: tvrtke, tada su se zvale OOUR-i i SOUR-i, koristi su imale, jer su zahvaljujući tim posjetima dobivali mnoge poslove, manje ili više unosne.

Onda je JeBeTe umro, brod „Galeb“ gotovo završio u rezalištu kao staro željezo, a „Pokret nesvrstanih“ pomalo gubio na značenju, da bi padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a potpuno izgubio svoju svrhu i pao na marginu svjetske politike.

Bivša Jugoslavija se raspala na dijelove poput lubenice koju je netko raspolutio macolom, potekla je, crvena poput soka lubenice i krv, a sve da bi pojedini dijelovi mogli živjeti „samostalno“ i „neovisno“. Jedan od dijelova okrenuo se Zapadu u očekivanju da će ga kao povijesnog „antemurale christianitatis“ prigrliti, spasiti od aveti istoka i da će, zahvaljujući milijardama dolara potpore njegove dijaspore, umjesto crvenog slatkastog soka lubenice, koji je ipak u suštini voda, poteći „med i mlijeko“. Sigurni u realizaciju svojih fikcija, kao spužvom su izbrisali sve ono što se u „mračna“ vremena postiglo, pa tako i „kontakte“ s nesvrstanima. Govorilo se: „Pa nećemo mi, cvijet Europe, tamo s nekima što još uvijek polugoli skaču po drveću ili vode karavane kroz pustinjski pijesak. Mi smo ipak 'mitteleuropa'“

No to se baš i nije odvijalo tako kako su oni zamišljali.
Ta „mitteleuropa“ je pod svoje krilo prije njih primila tamo neke s mrskog nam Istoka zbog sasvim prozaičnih razloga: ima ih deseterostruko više, a time i više kupaca njihovih proizvoda. Uz to čine „vanjski“ obrambeni zid prema novom potencijalnom neprijatelju – Rusiji. Nema više Turaka na granici Mitteleurope pa im više ne treba ni predziđe kršćanstva.
A i dijaspora je ubrzo presušila, shvativši ili saznavši da „dolori“ koje šalju u Domovinu baš i ne završavaju tamo gdje bi trebali.

Ostala je samo mogućnost dizanja kredita, koje smo velikodušno dobivali od istih onih kojima se baš nije žurilo primiti nas pod svoje skute i koji su nam, uz asistenciju domaćeg uvoznog lobija („domaće je domaće“), slali svoje proizvode i tako omogućili da, kupujući novcem tih kredita, živimo po onoj „lezi ljebe da te jedem“. Barem tako dugo dok te kredite možemo dizati zadužujući zemlju mnogostruko većim iznosom nego što je bila zadužena ona „mračna“.

Naše vođe nikako da vide istinu. Dvadesetak godina uporno kucaju na zatvorena vrata Zapada kidajući sve veze s Istokom i Jugom, ali odgovora nema. A onda nadošla kriza. Vođe još neko vrijeme uvjeravaju omamljeni puk da kod nas krize nema. U tome je najglasniji ministar financija za kojeg se ovih dana otkrilo da je dvadesetak godina studirao ekonomiju dok je konačno nije dobio diplomu pa ne čudi što je tako dugo vjerovao u to.
U međuvremenu krediti postali sve skuplji (treba „mutteleuropa“ eure za spašavanje svojih članova), dug sve veći, proizvodnja i izvoz sve manji, brodogradnja, ponos iz „mračnih“ vremena ide na bubanj i ….Upalila se lampica!

Na zatvorenom sastanku Vlade odlučeno: „Vratimo se nesvrstanima!“ Kazahstan, Egipat, Libija…Rečeno, učinjeno. Predsjednik Josipović na jednu, u Kazahstan, na čelu kojeg je diktator „koji je za demokraciju ali ne u svojoj zemlji“. To demo(n)kratskim državama „mitteleurope“ i ne smeta; ipak je njegova država bogata naftom i plinom.





Premijerka Kosor na drugu stranu. Sobom nosi „trideset naših programa za izlazak iz krize“. Traži sponzore, koncesionare, kreditore! Traži nova tržišta za naše proizvode, zaboravljajući pri tome da ima vrlo malo tvornica koje bi nešto i mogle napraviti makar i zastarjelom tehnologijom. Srušili smo ih, a na njihovim mjestima niknuli su šoping centri i bogomolje. Na svaki sastanak s liderom države dolazi novim brošem. Sve neke „umjetničke“ kreacije! Želi fascinirati Mubaraka, Gadafija.

Pogrešno. Trebala je na rever staviti broš s likom Tita. Tako će dotični brže shvatiti iz koje zemlje dolazi. Možda će se sjetiti i „Pokreta nesvrstanosti“ i grandioznih dočeka koji su priređivali sami ili pak njihovi prethodnici njegovom osnivaču. A da se još sjetila pa u jednom od naših brodogradilišta, prije nego ih proda za jednu kunu, dala obnoviti školski brod „Galeb“ i na njemu otputovala u navedene zemlje, tamo bi, ugledavši brod na pučini, uzviknuli: „Vidite desilo se čudo, dolazi Tito!“ Pa makar bi na kopno stupila Premijerka ali sa spomenutim brošem na reveru, potpisi na ugovore samo bi letjeli.

Ovako, sve moramo ispočetka!




Post je objavljen 04.12.2010. u 17:52 sati.