semper contra
petak, 10.12.2010.
„Obiteljski liječnik“
Evo nam ponovo zime. A prije neki dan proljeće u prosincu! Živa se u termometrima u nekim dijelovima Lijepe naše popela i do 20 stupnjeva.
Taj dan, supruga i ja izašli na šetnju, ali ja ne stigoh daleko. Nakon kratke šetnje počinje stezanje u prsima.
„Nastavi ti dalje, odoh ja kući,“ kažem supruzi i uputim se prečicom u stan.
Poslije podne trebah kod liječnice, „skretničarke“ kako ja zovem ove moderne liječnike opće prakse ili kako se to danas pompozna zove „obiteljski liječnik“, po uputnicu za kontrolu PV-a. Otkako je „moja“ dugogodišnja doktorica, nakon uspješno provedenog liječenja karcinoma dojke, otišla u mirovinu, gotovo svaki odlazak kod liječnika znači novo upoznavanje. Kako je to daleko od pojma „obiteljskog doktora“ kako ga ja zamišljam! Ne znam je li to istina, ali prema pričanjima starijih čak mnogo starijih od mene, nekada davno takvi liječnici su bili neka vrst kućnih prijatelja. Više su liječili razgovorom nego medikamentima i „uputnicama“. Istini za volju, nije toga tada ni bilo toliko. Liječili su „dušu“ kako bi se reklo. A danas napretkom tehnologije liječenja, mjsto „obiteljskog liječnika“ postalo je usputna stanica za mlade i neiskusne doktore na putu prema željenoj ili dobivenoj specijalizaciji.
Medicina se danas svela pretežito na liječnike ograničenog vidokruga. Doživljavam taj njihov „ograničeni vidokrug“ kao zaslone na očima koje su nekada stavljali konjima da se ne bi plašili prolaska, tada rijetkih ali vrlo bučnih, automobila. Vide oni samo onu svoju „specijalnost“, oslanjaju se samo na „rezultate pretraga“ i u konačnosti na tehnološki instrumentarij. A kada se dogodi da se nekome začepe srčane krvne žile iako nikada nije imao ni jedan jedini loš „objektivni“ nalaz koji bi upućivao da se žile sužuju, onda se tek sjete – stresa.
Sjećam se liječnika koji je vodio moju rehabilitaciju u Krapinskim toplicama nakon operacije srca kako se kod prvog pregleda bezrazložno okomio na mene govoreći kako on ima gotovo dva puta manju plaću od kirurga koji me operirao.
„Umjesto da se spriječi bolest uklanjaju se posljedice, a ne uzrok!“ govorio je dosta ljutito. Bio je on u pravu i s mojeg stajališta samo, pomislih, što to vi meni govorite, kao da sam ja odgovoran za to. I sâm sam žrtva takvog pristupa.
Po podne opet izlazim u namjeri da odem liječniku po uputnicu. Na izlasku iz solitera u kojem stanujem već na vratima me zapuhne topli južni vjetar. Nemam daleko od kuće do ambulante. Tristotinjak metara. No već nakon desetak metara počinje stezanje u prsima. Idem dalje i na pola puta se okrenem kako bi se vratio. Nekoliko koraka, pa opet okret. Krenem sasvim polako i prisjećam se ljudi takvog hoda koje sam gledao prije desetak godina pomišljajući „što ih tjera da se tako vuku po ovom svijetu?“ Iz sjećanja se pomalja jedan pacijent u godinama kada sam se pripremao za operaciju srca kojeg sam sreo u čekaonici bolnice u Dubravi. Došao je na kontrolu nakon ugradnje premosnica. Na moj opis simptoma rekao je:
„Gospodine, to je tek početak. Ja prije operacije gotovo nisam bio u stanju sâm doći od kreveta do toaleta!“ Iako sam mu vjerovao, ipak ga nisam mogao razumjeti. Sada ga počinjem razumijevati.
Hodajući tako polako prema ambulanti mislio sam da u čekaonici neće biti nikoga (opet nova doktorica!) ipak ih je bilo petero. Da me nije boljelo, vjerojatno bih se vratio kući i došao drugi puta. Ovako sam sjeo u jedinu slobodnu stolicu, iz džepića izvadio kutiju u kojoj nosim dvije tablete tinidila za slučaj da me „stisne“, prepolovio jednu i stavio pod jezik.
Sjedio sam između dvoje koji su se očigledno poznavali pa su vodili intenzivan razgovor. Cijelo vrijeme sam se pitao zašto nisu sjeli jedan do drugoga kada im se toliko priča i jedva čekao da jedno od njih bude prozvano. Općenito ne volim razgovore u liječničkim čekaonicama, a pogotovo kada sugovornici sjede meni s lijeva i desna. Odahnuo sam kada je jedno od njih bilo prozvano.
U tom trenutku u čekaonicu uđe poznanica, gospođa B.
„O, što vas je dovelo?“ pita. Najradije bih joj odgovorio kako mi je dosadno kod kuće pa sam eto došao slušati priče bolesnika i „bolesnika“, ali sam ipak ljubazno odgovorio:
„Došao sam po uputnicu i da se upoznam s novom doktoricom!“
„Pa kako ste, što kažete na ovo vrijeme?“
„Nikako, eto jedva sam se dovukao od kuće dovde zbog bolova u prsima. Stavio sam pola tinidila pod jezik pa je sada bolje.“
Izmijenili smo još nekoliko kurtoaznih riječi i ona se uputi sestri po recepte za redovnu terapiju, koji se mogu dobiti i bez da vas liječnik primi. Samo što je ušla u kancelariju izlazi sestra i gleda po čekaonici. Ugledavši me priđe i upita kako mi je, je li mi slabo?
„Da vam nije gospođa B. rekla kako mi nije dobro? Je! Ah pustite, znate, ljudi se brinu. Da boli me u prsima, ali sam uzeo tabletu i sad je bolje!“ rekoh.
Svejedno, doktorica me odmah pozvala. No nije to bilo preko reda i onako sam bio slijedeći.
Gledam novu doktoricu. Opet jedna mlađa, zaustavila se na usputnoj stanici grada kojeg neće, niti želi, upoznati. I onako će slijedećim vlakom dalje.
Objasnio sam joj da sam došao zbog uputnice i da sam donio dva nalaza od kardiologa kod kojeg sam bio prije dva mjeseca i urologa od prije dva tjedna. Pročitala je, napisala uputnicu, na moju zamolbu izmjerila tlak, unijela svoja „zapažanja“ u računalo (to je liječnicima danas najvažniji dio „pregleda“ pacijenata) i bili smo gotovi.
Nisam siguran kako bih se ja ponašao u njezinoj situaciji, ali vjerujem da bih tijekom prvog susreta s pacijentom koji je ugradio tri premosnice prije četrnaest godina, koji se žali da ga boli u prsima i koji je prije tri mjeseca završio liječenje karcinoma prostate zračenjem, ipak malo dulje porazgovarao, propitao se o tijeku liječenja i tako to. No kao što ni putnici na prijelaznim željezničkim stanicama ne započinju razgovor s onima kojima je to posljednja stanica, tako ni ona nije osjećala potrebu da razgovara sa mnom.
Pokupio sam svoje „papire“, ostavivši joj kopije nalaza specijalista kao bi imala, u slučaju dolaska kontrole, obrazloženje za izdate „papire“ (to me naučila „stara“ doktorica, ova izgleda još ne zna da joj to treba) i ušao u sobu sestre. Doktorica je pošla za mnom. Na stolu ju je čekao hamburger i do pola popijena šalica već ohlađenog čaja.
„Možda je i to razlog njezinoj žurbi!“ pomislio sam u sebi, a na glas rekao:
„Doviđenja i dobar tek!“
Izašavši u čekaonicu vidjeh da je gospođa B. još uvijek tu.
„I ako je bilo?“ pita pomalo zabrinutim glasom.
„Standardno, no ja i onako nisam došao zbog bolova već zbog „upoznavanja“ i uputnice! Bolovi su u međuvremenu popustili.“
„To je sigurno od ove južine, proći će!“
„Ah gospođo nije to od južine. Kada sam imao 25 godina nikakva južina mi nije smetala, a ove nisu ništa gore od onih prije četrdesetak godina. Sve je to posljedica tih četrdeset proteklih godina, malog JMBG-a!“
Svi su se u čekaonici nasmijali, ja sam se pozdravio i izašao. Stojeći na vratima ambulante procjenjivao sam hoću li moći otići do knjižnice ili pak da se odmah uputim kući. Ipak sam krenuo prema knjižnici, sutra najavljuju naglo zahladnjenje, temperature ispod ništice a ja ne znam što je gore za moje „izmučeno“ srce: južina ili hladnoća.
