Marketing
Reminiscencije na protekle praznike (2)
Kao što su u „mračna vremena“ uoči pojedinih državnih praznika tadašnje dalekovidnice emitirale filmove s „borbenom“ tematikom iz slavnih dana NOB-a i partizanskog ratovanja (znamo u što su se preokrenuli ti dani) tako nam današnje demo(n)kratske dalekovidnice (posebno javna) uoči svakog katoličkog blagdana podari neki od filmova s religijskom temom. Filmove za koje je bilo nezamislivo da budu emitirani u ono „drugo“ doba.
Tako se redovito, uz ine filmove religijskog sadržaja, za božičine blagdane prikazuju neki od filmova koji za temu imaju Isusovo rođenje, dok je za Uskrs obično na repertoaru neki film o Njegovoj smrti sa završnom scenom njegovog Uskrsnuća.
Iako nisam vjernik, rado pogledam te filmove, iskreno govoreći ni sam ne znam točno zbog čega. Ako izuzmem „Pasiju“ u kojoj je ipak (unatoč moje velike tolerantnosti prema prikazivanju nasilja na filmu, naravno ne i odobravanja) kažnjavanje Isusa prikazano nepotrebnom grubošću, gotovo mrcvarenjem, takve filmove uglavnom doživljavam kao lijepe priče ili bajke. Gledajući ih, uvijek zamišljam kako bi bilo zanimljivo, kad bi to naravno bilo moguće, u nekoj providnoj kugli iz koje se u prošlosti ne može izaći niti pak se po povratku pričati o viđenom da se ne bi utjecalo na tijek povijesnih događanja, otputovati u tâ vremena i na licu mjesta pratiti što se zaista tada događalo.
Jedan od takvih filmova pod naslovom „Rođenje Isusa“ emitirala je hrvatska dalekovidnica uoči blagdana. Ne neću se sada raspričati o filmu, ne trebate se bojati. Reći ću samo da je taj film, u BBC-evoj produkciji, kod mene izazvao do sada najljepši dojam od svih sličnih filmova. Tema je obrađena na jednostavan, prirodan, da ne kažem priprost način, bez velikih scena, riječi i velike patetike. Možda mi se baš zbog toga i sviđao. I ne samo da sam ga odgledao, nego sam ga, kada ga je TV reprizirala, snimio i evo ga sada na mom DVD rekorderu, pa sam ga prije ovog pisanja, ponovo pogledao.
Ono što me posebice dojmilo u filmu, ako isključim samo bezgrješno Marijino začeće u koje naravno kao agnostik ne vjerujem, to je s jedne strane prirodan prikaz Marijine trudnoće, početno nepovjerenje Josipovo u njezinu priču o nepostojanju nevjere, njen porod i konačno njegovog prihvaćanja Marije kao supruge i majke, koje je simbolično prikazano njegovim prihvaćanjem, od njezine strane, pružene ruke u času kada rađa Isusa.
S druge strane u ovom filmu je po mojem osobnom mišljenu do sada najbolje istaknuta vjera, opet vrlo jednostavno i prirodno, da je Isus rođen da bi spasio siromašan i potlačen narod. Da bi im ulio nadu u bolji život, pa makar i nakon smrti kako to kazuje vjera. Arhanđeo Gabrijel ukazuje se siromašnim i upućuje ih da krenu prema mjestu Isusovog rođenja. Nema u toj sceni ni trunka bogatstva, sjaja, umišljenosti. Nema na vidiku ni tiranina, ni kraljeva ni vojskovođa. Samo siromaštvo i jad a onda puno nade kada vide djetešce u Marijinom naručju. Opet je sasvim jednostavnim činom prikazano poštovanje prema tek rođenom djetetu kad pastir, kojemu je žena također nedavno rodila sina i zbog čije su bolesti upali u novčane poteškoće, ljubi stopalo malog Isusa.
I konačno, likovi trojice mudraca, koji proučavajući stare knjige i proročanstva, prateći zvijezde, na temelju proračunate konjukcije triju planeta, zaključuju da će se dogoditi proročanstvo rođenja Mesija i ponukani time polaze na put da mu odaju svoje poštovanje.
Dobro, reći će čitatelj koji je imao volje i snage dovde dočitati ovaj tekst. Ali to su opće poznate stvari i to što su prikazane možda na jedan malo neuobičajen način i nije neki razlog da se o njemu piše.
Točno je to. No mene je upravo taj film zbog tog načina prikazivanja potakao na razmišljanje o ovovremenskim događanjima tijekom božićnih blagdana.
Svake godine unatrag dvadeset godina pratim na dalekovidnici početak bogoslužja u stolnoj crkvi u Zagrebu povodom rođenja Isusa.
Bogoslužja u velebnoj građevini ispunjenoj kipovima, zlatom, sve znacima ovozemaljskog bogatstva u kojoj je tek na jednom mjesto postavljena imitacija prostora u kojem se rodio Isus. Ispred tog mjesta koje narod naziva jaslicama, propovijed drži kardinal, u svili i kadifi s velikim zlatnim prstenom na prstu i kardinalskoj kapi izvezenoj zlatnim nitima, i priča o malom Isusu koji se rodio u skromnoj štalici da bi iskupio naše grijehe.
Propovijeda i gleda u prvim redovima državne dužnosnike, današnje vlastodršce u čijim se redovima nađe i po koji bivši, u svečanim haljama, taškama „Prado“, skupocjenim satovima, kako pognute glave slušaju ili ne slušaju, vjerojatnije ovo drugo, što ima kardinal zbori, čekajući da se sve to što prije završi i da se vrate svojim kućama i bogatim trpezama.
Iza njih dobrostojeći puk. Jer za siromašne, beskućnike, one bez posla i one koji rade a ne primaju plaću, prezrene, one proglašene nepostojećim da bi se njihova zemlja mogla prodati građevinskoj mafiji, one kakve je upravo Gabrijel uputio u Betlehem, na takvoj predstavi nema mjesta. Pa čak ni za znanstvenike, „mudrace“ kako ih u filmu i priči u početku nazivahu, mada su baš oni bili prvi koji su predvidjeli Njegov dolazak i bili među prvima koji su Mu se došli pokloniti. Ni su to bili kraljevi. Možda su zato tijekom povijesti i postali „tri kralja“ umjesto „tri mudraca“ jer mudraci su za Vlast i Crkvu ipak preopasni.
Kao što rekoh, nisam vjernik, ali sam uvjeren da cijelu tu priču o Isusovu rođenju, naravno na svoj način, doživljavam mnogo dublje od mnogih koji se u pola noći na prijelazu iz 24. u 25. prosinac pojavljuju u crkvama. Naročito onih u prvim redovima.
Zato bih zaista želio da mogu u onoj providnoj kugli otputovati u prošlost i saznati pravu istinu o Njemu i njegovom djelu. Da vidim čiji je mišljenje o Njemu bliže stvarnosti, njihovo ili moje.
Neka mi vjernici oproste na takvim mislima, za neke možebitno bogohulne. Ipak sam ja semper contra!
Post je objavljen 05.01.2011. u 17:03 sati.